U posljednje vrijeme nalazim ih svugdje. Jer ne privlače se suprotnosti, već slični titraji, oni koji su sanjali iste snove, maštali jednake mašte, tapkali istim stazama ostavljajući na njima tragove velikih oduševljenja i skrivenih jecaja. Ana je direktorica jedne uspješne kompanije u Kaliforniji. Domen je konzultant važne konzultantske kuće u Singapuru. Marija upisuje još jedan magisterij. Ivan se priprema za život u Dohi, Maja ostaje u Briselu. Bojan traži novi posao u New Yorku, a Marko napreduje na starom na Imperial Collegeu u Londonu. Raštrkani u svijetu poput špekula kojima smo se igrali na blijedim zelenim klupama tijekom petminutnih školskih odmora, katkad nam koordinate neočekivano pronađu sjecišta pa se prepoznamo i otvorimo vrata svjetovima jer djetinjstvo provedeno pod zajedničkim nazivnikom snažije je od članarine u klubovima Mayfaira.

Osim lektire, prvih pop ljubavi, sjećanja na palačinke u Pčelarskoj centrali i rođendanske poklone u Kiku, imamo još nešto zajedničko – svi smo u tridesetima, tom desetljeću dovoljno mladom da bi bilo hrskavo, a dovoljno zrelom da traži svoje nijanse. Dvadesete su ispucane bonovima stranih studija, stranih prijatelja i stranih ambicija. Test je završen, za neke “Sjedi, dva!”, za druge “Sjedi pet”, uspoređuju se životi – neki su u braku, neki u garsonjerama u dijelovima grada kojima tepaju da su trendovski, samo da bi opravdali porast cijena nekretnina, prljave pločnike i sumnjive susjede. Neki imaju važne posjetnice, drugi mijenjaju smjerove. Neki sanjaju, drugi se bude. Nisu to zlurade usporedbe nego traženje ljestvica. Uzorak koji je neusporediv sa svijetom u kojem rođenjem pripada, za koji obitelj, prezime, adresa i povijest nemaju valutu u posuđenim domovinama, traži novu pripadnost pa se hvata za rijetke primjerke slične sebi da bi opravdao svoj život, da bi opravdao svoje tridesete.

Home is where heart is, dom je gdje je srce – kažu jedni. Home is where money is, dom je gdje je novac – kažu drugi. Sada, kada imam novo prezime, novi status i novi NHS number mogu vam štošta reći o domovini. Za početak, da je neprenesiva.

Vjerovali smo u globalizaciju, slijepo joj se predali, sanjali o njenim plodovima u obliku limenka Coca Cole koje je moja sestrična Dunja skupljala na polici iznad kreveta, za nju ratovali, za nju odlazili na satove engleskog u Varšavsku, za hladnih zagrebačkih zima kada bismo ostavljali Lego kockice pod prijekim maminim pogledom i katkad bili nagrađeni obiteljskim odlaskom u kino nakon blok sata engleskog, sa čitankama uvezenim s Oxforda pod ručicama u pletenim rukavicama. A onda nas je iznenadila. Tko nam je kriv, još jednom nismo čitali klauzulu ispisanu sitnim slovima, onu zbog koje se gube domovi i plaćaju preskupa osiguranja i telefonski računi. Prešutjeli su nam da domovina nije samo putovnica, mjesto rođenja i OIB. Da je domovina mozaik mirisa, djetinjstva, ulica koje prepoznaju naše korake pa se bude, namještaju frizure stoljetnih hrastova kada im prilazimo, šalju povjetarac da nas omami mirisom kestena i mimoza.

Tridesete otvaraju nove teme. U nedostatku Name na Trgu, već danima pokušavam pronaći gdje se kupuju gumbi, cipele za postolara spremne su tjednima jer ovi kineski na King’s Road su skupi i na njihova ljepila i privremena rješenja majstor iz prolaza u Ilici, koji svaki dan dolazi na posao u bijeloj košulji i sakou, kako ga je učio njegov majstor prije pola stoljeća kada je bio šegrt, bi ljutito odmahivao glavom. Kada je dan pun pitanja, mi, djeca globalizacije ne možemo navratiti kod mame na tursku kavu i štrudlu od jabuka jer uz svu svoju genijalnost Skype je samo ekran za protok informacija, a ne osjećaja. Mi, djeca globalizacije, nemamo nedjeljne ručkove s familijama i ne možemo ostaviti djecu da se druže s bakama i sestričnama već ih pomirljivo predajemo dadiljama s Filipina koje ne mirišu na dom i ne znaju što je gumi-gumi. Mi, djeca globalizacije, smo istovremeno predmet ljubomore i djeca otete budućnosti. Dom koji nam rođenjem pripada oduzet nam je jer je uništavanje svih pozitivih scenarija jedne države izbrisalo potrebu za našim postojanjem.

Najbolje od sebe dali smo tuđim domovinama. Onima koje su bodrene drugačijim budnicama i opijane nekim drugim herojima, a danas uživaju plodove naših talenata, obrazovanja, snova i odricanja. Razmjena s vlastitom domovinom, pak, je u mrvicama. Častimo je povremenim dolascima, a ona nas domaćom juhom. Poput starih prijatelja smo koji su izgubili žar koji ih je činio nepobjedivima – jedni o drugima pričamo s nostalgijom i sjajnim anegdotama, a kada se sretnemo obuzima nas hladan propuh nelagode što si više nemamo što reći.

Zato ćemo tridesete provesti gradeći novu budućnost, jer daleke adrese i sudbine novih ruha učinili su gospođe i gospodu, od nas, djece otete budućnosti.

Oglasi