Kako je umro luksuz

Jednog ledenog poslije podneva Georgette M. objavila je smrt luksuza. Luksuz je mrtav, glamuozne dame u šetnji Park Avenijom stvar su prošlosti, a bogatstvo per se postalo je irelevantno. Njena bi izjava manje odzvanjala manjim značajem da se nije dogodila u jednom od najljepših građanskih salona Manhattana u trenutku ispijanja kremastog cappuccina koje je netom prije u antiknim šalicama pripremio njezin butler. Poslije podne je bilo lijeno, što zbog hladnoće to zbog snijega koji je uspavljivao grad u svom mekom naručju. Ima nešto dirljivo u snježnom New Yorku, kada hiperaktivni grad odustane i postane pitom, poput neukrotivog dječaka u trenucima sna. Jeste li primijetili da, kada spavaju, najljepše izgledaju ona djeca koja su neukrotiva, oni ljudi koji tijekom dana sipaju energiju i moć, a onako sneni stapaju se s mekoćom pastelnih dekica?

Georgette voli govoriti o luksuzu. On joj je obilježio život. O njemu je maštala, za njega se pripremala u siromašnom kućanstvu na otužnoj čistini američkog juga, kada joj se približio zgrabila ga je impozantnom spremnošću i nije ga ispuštala iz ruke sve dok nije bila sigurna da je dio nje. Ona je prenaglašeno lijepa, sa svojim visokim obrazima i golemom frizurom, prenaglašeno bogata, optočena dijamantima koji skrivaju godine njezina vrata, prenaglašeno samopouzdana, prenaglašeno moćna. Neukrotivi Manhattan je njezin, svako jutro mu kimne sa svoga prozora s pogledom na Central Park, savladala je i čitav svijet na krstarenjima tropskim morima i tajnim večerama s diktatorima. Ipak, da su joj daleki i grad i svijet Georgette je otkrila dan ranije na jednoj večeri u svome susjedstvu. Domaćini – vlasnik jednog uspješnog hedge funda i njegova “irelevantna” supruga kako ju je Georgette spremno etiketirala čim je ova upotrijebila svoj prvu “f*** word” kojima, veli Georgette, nije prestajala kititi stol tijekom čitave večeri. Hrana je bila solidna, stan dovoljno raskošan da impresionira i moju razmaženu sugovornicu, ali ona se mentalno vrpoljila (ne i vidljivo jer Georgette se nikada fizički ne vrpolji, baš kao što nikada ne pokazuje da je u žurbi) i pitala se kako se mogla naći u situaciji u kojoj toliko ne pripada mjestu radnje, iako je bila tek tri bloka od svoga doma. Samo dobar odgoj sprječavao ju je u tome da napusti društvo i u svome krevetu nastavi čitati započetu knjigu o Otomanskom carstvu. Njeni domaćini – miljarderi za stolom su, naime, okupili ne građansko društvo koje je Georgette navikla nalaziti u raskošnim gradskim salonima, nego “neke nove ljude”. Na mjestu gdje bi, veli ona, trebali sjediti politički novinari, sjedili su trećerazredni TV voditelji, umjesto kustosa gradskog muzeja govorio je neki oligarh sumnjivog naglaska, ulogu gradskih aristokrata preuzele su ispeglane supruge bankara. I preko toga bi prešla da nije shvatila da je dama kojoj je dodijeljeno mjesto do nje zvijezda reality showa na programu Bravo TV. “Luksuz je stvar prošlosti”, uzdahnula je Georgette, u žličici pjene topeći svoj sjetu za vremenom koje odlazi.  Svijet koji hofira sudionicama reality programa koje javno “vrište, svade se i pokazuju grudi” istisnuo je sve što je bilo doista bitno, govori. Da se utješi, Georgette je otputovala k starim prijateljima na jedan karipski otok, daleko od svojih irelevantnih susjeda i ceremonije dodjele Oscara koju odbija gledati od kada se voditeljica pojavila u muškom odjelu i po dvorani Američke Akademije dijelila pizze.

Nekako istovremeno odlični kolumnist Simon Kuper u FT-u pozabavio se sličnom tematikom žaleći se da smo izgubili ideju statusa. U loncu opsjednutosti globalnim, nezasitne gladi novih bogataša istoka i bagateliziranjem tradicije sve za što smo se ranije držali izgubilo je smisao. Posh engleski postao je arhaičan u gradovima u kojima restoranima dominiraju oni koji ne znaju niti gramatiku svoga jezika, a luksuzne stvari, slažem se s Kuperom, više nisu usitinu luksuzne kada ih nose kineske tajnice. Pod cijenu da ispadnem elitist, priznajem da me plaši svijet u kojem je, iako nepravedan “world order” zamijenio  “world disorder”. Bolje bilo kakav poredak od nereda. Uostalom, isuviše spremno odmicanje od provjerenih simbola života, statusa i svijeta previše često je neslavno završilo. Negiranje vjere dovelo je neke nove bogove koji se hrane razvratom i novcem, odbacivanje klasnog sustava dovelo je komunizam, uvjerljivo najcrniji politički sustav u povijesti. Toliko smo napredovali u modernizaciji svojih ličnosti da danas više djece u zapadnom svijetu ima iPhone nego roditelje koji su u braku (kako je pokazalo istraživanje britanske agencije YouGov). Toliko smo se odmaknuli od zastarjelih principa da su nam idoli praznoglavi, a počasni gosti njujorških večera starlete reality programa.

New York je lakmus papir svijeta u kojem živimo. U granicama Manhattana kondenizrane su njegove karakteristike, grad koji ne spava godinama je ispred nas pa nam najavljuje u kojem smjeru kročimo. Dok je Georgette doživjela svoj “aha” trenutak u krugovima bogatog New Yorka kojima pripada, moj se dogodio nekoliko dana kasnije, za večerom u japanskom restoranu Nobu. Te hladne večeri, moj suprug dočekao me u lobiju restorana nakon dugog dana napornih sastanaka. Bili smo par poput milijuna parova prije nas. On – u odijelu s posla, sretan da je dan iza njega, ona netom izišla iz lokalnog frizeraja u haljini koju joj je poklonio za rođendan. Rendez-vous bračnih parova događa se unutar specifične aurele, svjetlost nije zaigrana kao kod novih ljubavi, ali je duboka, zlaćana, jer je stopljena od dviju koje su postale jedna. To nije prepoznala dugonoga konobarica koja je ispred nas bacila jelovnike i sa žvakom u ustima kreštavim glasom tražila da ponovimo nardužbu. Gledala sam oko sebe, tražeći priče ostalih gostiju, možda aurole još nekih parova, s kojima bih razmijenila pogled u znak prepoznavanja. No, nitko mi nije uzvratio pogled. Nekoliko poslovnih ljudi do nas bilo je zaokupljeno tapšanjem japanskog investitora kojeg su dodiri masnih prstiju vidljivo sablažnjavali. Jedan niski starkelja tražio je put do suknje svoje četrdeset godina mlađe pratiteljice, a dvije prijateljice tipkale su po svojim mobitela katkad nas podsjećajući na svoje postojanje blijeskovima aparata na svojim mobitelima. Jedna od njih imala je stalak za snimanje “selfija”. Bilo je tu i nekoliko onih koji su izgledali poput kandidata Georgettine večere, ali niti to me ne bi uznemirilo da u trenutku kada smo čašom šampanjca nazdravljali životu i činjenici da smo mladi i zaljubljeni na Manhattanu iz lijevog kuta nije odzvonila graja dječjeg vrtića. Četiri stola sa po desetak stolica te su večeri, naime, bila rezervirana za dječje rođendane. Na jednom od njih skupina kineskih prvašića gađala se sushijem, na drugom trinaestogodišnjaci su se međusobno slikali, na trećem njihovi vršnjaci ljubakali svoje djevojke, na četvertom animatorica je pljeskanjem pozivala osnovnoškolce na društvenu igru. U osam navečer u jednom od najskupljih restorana Manhattana!

Vratili smo se u hotel pokisli. Što doslovno, od mokrog snijega koji nas je šamarao putem, to i preneseno – ona jer se veći dio večeri trudila ignorirati dječju buku, on jer mu večera od petsto dolara u ambijentu koji mu se dopada sa ženom koju voli nije dozvolila da se osjeća posebnim dok su njegovi susjedi iz vrtića bacali hranu po podu i naručivali još.

Ono što sam mislila da je fenomen, pokazalo se njujorškom svakodnevnicom. U gradu velikog novca i malo statusa novi je znak moći postao reklamiranje pomlatka. Dok su nekoć mali plemići oduševljavali svojim besprijekornim ponašanjem i klavirskom izvedbom nakon večere, danas se u Baby Dioru pojavljuju u najskupljim gradskim restoranima gdje urliču kako bi svijetu pokazali da će njihovi roditelji rado potrošiti deset tisuća dolara na proslavu sedmog rođendana, samo kako bi se dokone mame za ručkom u Ciprijaniju kasnije mogle žaliti da su njihovi mališani postali problematični. Jedna takva, Azijka s njujorškom adresom, priznala mi je da je uposlila psihjatra kako bi tretirao njezinu desetogodišnju kći i četrnaestogodišnjeg sina koji su istovremeno agresivni i depresivni. Posljednjih dana, dok je suprug na putu, radje izbiva iz kuće jer čim se vrate iz škole djeca ju vrijeđaju, a njeno praćenje točaka priručnika”kako razgovarati s depresivnom djecom”, za sada je bez rezultata. Moja sugovornica vidno je utučena i da mi nije jasno da doista pati, bilo bi mi smiješno.

Svijet luksuza je mrtav. Trebala sam odmah shvatiti da je Georgette M., koja ga čitav život proučava, u pravu. On je umro u trenutku kada je Manhattan odbacio stoljetna klasna pravila, u trenutku kada je se voditeljica dodjele Oscara pojavila u muškom odijelu, a voditelj ispred publike stao gol, u trenutku kada je mjesto dječjih rođendana postao Nobu.

Moja makova polja

U magli neprospavane noći i vremenske razlike lutam ulicama Manhattana. Vječita putovanja čine te spretnom lutalicom pa se spremno predaješ mreži nepoznatih adresa u kojima moraš pronaći privremeni dom. Najbolje se držati susjedstva – odgovori na sva pitanja o gradu ne nalaze se u muzejima, već u lokalnim menzama, spomenici su manje životni od kemijskih čistionica, lokalni autobus vješto preuzima ulogu vodiča. New York i ja oduvijek se gledamo sumnjičavo. Ja ne mogu odlučiti promatram li ga s divljenjem ili gađenjem, a on je ionako prezauzet da bi obraćao pažnju. “Sorry, too busy to think!”, poruka je koju za sobom poručuje svaki slučajni prolaznik, u vrtlogu njujorškog zraka, te čudesne mješavine automobila, metala, hot-doga i parfema. Dio moga slabog snalaženja u New Yorku pripisujem ipak činjenici da u njemu tražim  krive stvari. Nekoć sam tražila prijatelje, ne shvaćajući da je gradski raspored isuviše zatrpan za još jedno ime u adresaru. Potom sam tražila čudesne anegdote nekih zlatnijih doba i uvijek nailazila na sumnjičave poglede jer grad je to koji je u znaku “sutra”, a ne “jučer”. Možda je to vrlina Amerikanaca, ta okretnost kojom se odvajaju od jučer, luksuz koji si mi Europljani ne znamo priuštiti na tlima na kojima je proživljeno previše povijesti čiji nas znameni nepopustljivo prate u prezimenima, na pročeljima kuća, u načinima na koje mislimo i živimo. Ovoga puta u New Yorku sam tražila jesen. I to ne bilo kakvu, već onu u znaku mirisa kestena kojim ulični prodavači, poput vilenjaka, obasipaju prolaznike, jesen meku poput kesten pirea i hrskavu poput tepiha od lišća na Štrosu. U geometrijskoj mreži najuzbudljivijeg grada na svijetu ja sam tražila zagrebačku jesen!

Nostalgija, uvijek spremna u ladicama sanjara, ljudi od pera, depresivaca, emotivaca, ocvalih playboya, dramaturga i zgubidana, pričalica i knjiških moljaca. Pisac Aleksandar Hemon tvrdi da je retroaktivna utopija i ponosno je otresa s rukava, poput ustajale prašine, iako mislim da vara i sebe i nas, jer prošlost opisuje s toliko detalja i okusa, kako to samo može grandiozni nostalgičar. Ja mislim da je nostalgija neophodna u vremenu u kojem je imperativ blebetanje na Facebooku i oble guze samoprozvanih zvijezda. No, znam da je maštanje o proživljenim vremenima varljivi teritorij. Da je analizirati priče mojih roditelja, a to činim učestalo pošto se sve obiteljske anegdote još jednom ponavljaju kako moj David ne bi bio izoliran od tih značajnih temelja obiteljske povijesti, moglo bi se zaključiti da se radi o primjeru jugonostalgije i neprilagodljivosti. To bi bilo posve netočno. Jer ja znam da su priče o “urnebesnim štosevima” i “vječitom lumpanju” šlag na torti, ispod kojeg je kalup pun truleži i loših sjećanja. Ispod glazure o tatinom hofiranju kada je osvajao svoju buduću punicu donošenjem kilograma kave kada je ona bila “artikal u nestašici” krije se nelagoda zbog stalne nestašice. Priča o mom djetinjstvu u Beču priča je o obitelji kojoj su zbog hrvatskog identiteta i poslovnog uspjeha oteli dom. Priče o dobrosusjedskim odnosima u kojima su sva vrata otvorena, priča je o preživljavanju i vječitom strahu da će želja za privatnošću biti doživljena kao skrivanje zabranjenih artikala. A zabranjeni artikli su bili sve što proizlazi iz individualnosti, samorealizacije i razmišljanja, uključujuči literaturu, vjeroispovjest, poslovni uspjeh, obiteljski pedigre i vlastito mišljenje.

I London je ovih dana u znaku nostalgije. Čitav su grad preplavila polja maka, na reverima slučajnih prolaznika, televizijskih voditelja, sportaša, prinčeva, političara i glazbenika. Ljevičari i desničari, starosjedioci i došljaci, svi su se udružili u sjećanju na žrtve Velikog rata. Takve uspomene brišu štošta pa i klasni sustav, jer nismo li u patnji svi zajedno pa su tako mlade živote gubili i plemići i rudari, a gospodska imanja su preko noći postajala bolnice, a dame porculanskih puti postajale su pralje i medicinske sestre, po potrebi. U jednoj mjeri, patnja nas čini boljim ljudima, kritične situacije zgusnu karaktere u njihovu osnovnu supstancu pa ako je imalo dobrote ona će se iskipjeti nad manje važnim osobinama i sentimentima. Ratovi dakako stvaraju i gnjide, vadeći njihovu neljudskost i prljavštinu. No, s pravom, uspomene na njih su izbrisane, a s njima i njihovi mali životi. Ostaju heroji. Svaka obitelj ima ih nekoliko, katkad isplivaju iz crno-bijelih fotografija pa ih potajno uspoređujemo s našim licima, pokušavajući pronaći dokaz da smo satkani iz istog izvora. Priča se da je pred kraj Prvog svjetskog rata moj pra-pra djed, u vojsci Austro-Ugarske monarhije, na nekoj bojišnici uvjerio neprijateljsku četu da nema smisla ratovati pa su čitavog dana u rovovima kartali, tek katkad ispucavši koji metak u zrak da ne bi bilo sumnjivo.  Možda mi se zato svidjela božićna reklama lanca supermarketa Sainsbury’s, kontroverznog sadržaja jer prikazuje njemačke i britanske trupe kako se na kratko ostavljaju rata kako bi se barem na kratko dotakli Božića. Udruženu melodiju “Holy Night” i “Stille Nacht” neki smatraju uvredljivom, a ja ipak mislim da je naglasak na težnji za ljepotom i ljudskosti, i u najtežim trenucima. To me podsjeća na crtice sjećanja iz ratova koji su slijedili; moj pradjed svoj je pravni doktorat krivotvorio u medicinski kako bi mogao nabavljati lijekove za lokalne Židove, a majka moje prijateljice iz Vukovara je u rijetkom humanitarnom paketu pronašla boju za kosu pa je svo žensko osoblje okupirane vukovarske bolnice u kojoj su u gradu smrti pokušale održavati život, imalo jednaku boju kose. Sjećanja su to kojima godine dobro pristaju pa s vremenom postaju čarobna. Kako i ne bi kada su preživjela države, ratove i povijest. Pobjedila su smrt. Ona će uvijek biti moja, sa mnom se probijati kroz londonsku maglu i buku New Yorka i šaputati mi o gornjogradskom kaminu uz crno vino i kestene.

Šljokice i šampanjac u hotelu Claridges

“Da vam kažem nešto o vrlo bogatima. Oni su drugačiji od tebe i mene. Oni posjeduju i uživaju rano i to im nešto učini, učini ih mekima gdje smo mi tvrdi i ciničnima gdje smo mi povjerljivi na način na koji, ukoliko nisi rođen bogat, je vrlo teško razumijeti. Oni misle, duboko u svojim srcima, da su bolji od nas jer smo mi sami morali otkriti kompenzacije i utočišta od života. Čak i kada uđu duboko u naš život ili potonu ispod nas, oni još uvijek misle da su bolji od nas. Oni su drugačiji.” Fitzgeraldov citat je poput naslijeđenog baršuna; izlizan od upotrebe, ali katkad nezamjenjiv, pa baš kao što ga vadim sa vrha ormara u gostinjskoj sobi za specijalne prilike, tako se vraća u upotrebu kada me put navede u svijet Fitzgeraldovih bogataša. Kako je lako postati opsjednut njima, odabranima, zlatnim dečkima i dijamantnim princezama koje je Fitzgerald susretao pod raskošnim lusterima njujorških salona,  grčevito se držeći za sukno bogatstva, znajući da su niti koje ga s njime povezuju krhke, jer mu rođenjem ne pripadaju. Kako se blizak čini njegov napor, danas u Londonu, gdje svijet vrlo bogatih zasljepljuje poput ranog ljetnog sunca pa nam ne preostaje mnogo – ili mu trčimo ususret ili bježimo u hladovinu.

Samantha nije čula moje kucanje na vratima. Srećom, tu je bila spremaćice Larisa koja me upozorila da ne kucam već pozvonim na zvono butlera. Royal suite hotela Claridges gdje Samantha živi posljednja tri mjeseca mirisala je na ruže i ljiljane, cvijeće kojim uvijek mora biti okružena, a sedam plavuša i jedna brineta ćaskale su uz šampanjac i sendviče bez kore. Primile su me u svoj kružok, pomaknuvši se sa desetina jastučića – “Pogledaj meni jastuka!”, rekla mi je Bucmasta Plavuša, pružajući mi hotelsku brošuru koja nudi selekciju jastuka. “Najbolji je ovaj u obliku polumjeseca.”, zaključila je Brineta, pruživši mi jedan da se uvjerim. Time je pokrenuta diskusija o jastucima, potom jastučnicama i Fortnum&Masonu koji nudi najbolje, egipatskom pamuku i novom hit restoranu iza ugla. Mažena jastukom-polumjesecom i mjehurićima Louis Roederera gotovo da sam zaboravila da ni traga ni glasa Samanthi, stoga sam je pošla potražiti u sobi, prema uputama  spremaćice Larise koja nas je pozorno pratila. Samantha je ležala na svom divovskom krevetu, sa svojom novorođenom bebom u jednoj, a čašom šampanjca u drugoj ruci. “Darling, darling!”, rekla je svojim maznim glasom, a ja nisam znala obraća li se meni ili iPhoneu 6 koji je stajao otvoren na spikerfonu. Naišla je topla bujica komplimenata, pokazivanja roskastih nožica njene nove djevojčice, ritmični smijeh, zamasi rukom u znak spremaćici koja se odjednom stvorila iza nas, puse, špricanje zajedničkim parfemom. Sve to netko je strpljivo pratio s druge strane linije, pošto je telefon bio otvoren, a Samantha se nije obazirala, jer Samantha se nikada ne obazire na neprilike, lebdeći vremenom s lakoćom nekoga tko je rođen samo sa tim zadatkom: lebdjeti vremenom s lakoćom. Moja prijateljica, darling Samantha blagoslovljena je izvanserijskom ljepotom, njena koža je mekša, oči sjajnije, a kosa bujnija od običnog svijeta te sjajnim smislom za prepričavanjem anegdota koji joj je donio slavu u visokim krugovima kada ga je, u svojim tridesetima, pretočila u bestseller kroniku londonskog visokog društva. Samantha je blagoslovljena i izvanserijskim suprugom koji je vlasnik svega što na ovome svijetu vrijedi posjedovati pa mu Samantha tepa u telefonsku slušalicu dok on putuje po Africi u obilasku svojih rudnika, nikada ne donoseći težinu u njegov život, jer Samantha je rođena da donosi radost i lakoću. “Darling, darling”, govori mi svako malo kada mi želi prepričati zgodu s njihovog ljetovanja ili bezazlen trač u kojem se subjektima obraća s ljubavlju pa ne dolazi kao ogovaranje, već nevina opaska. Moja druženja sa Samanthom su rijetka, ali intenzivna; ona mijenja adrese, telefone i nakit, nikada prijatelje, koje redovito obavještava o svojim kretanjima i okuplja ih u svojoj londonskoj suite koja je uvijek puna tek pristiglih došljaka koji su sa Samanthom studirali ili slavili ili ju jednostavno sretali na svim raspoloživim kontinentima, na način na koji se samo vrlo bogati sreću. Uvijek ju promatram sa dozom znatiželje, jer način na koji se kreće i govori i diše je jedinstven, kao da je život pozornica na kojoj ona nosi glavnu ulogu. Kada hoda svojim hotelskim salonima Samantha za sobom ostavlja miris parfema i svjetlucavu prašinu  – poput magije svojstvene vilama, ustvari Chanelov svjetlucavi prah kojim se svakog dana obasipa. Kada ulazi u restoran Samantha se svima osmjehuje, govoreći “darling” konobaru i djevojci koja nam uzima kapute i svim poznanicima koje sreće i onima koje tek treba upoznati.

Uz sjajnu mentoricu koju sam taj vikend odlučila oponašati oprezno sam koračala visokim platformama po marini Cap Ferrat. “Bit će to vikend za pamćenje!”, obećavala sam suprugu, teatralno, naglašavajući svaku riječ, onako da ga dijelom nervira, a dijelom zabavlja pa nema alternative nego nasmijati se. Približavali smo se “Atheni”, a ona je svjetlucala nadnaravnim sjajem ispod neba južne Francuske. I mjesec je te večeri bio drugačiji, tamno žut – “Večeras nije pun jer nisam imao dovoljno novaca da ga iznajmim.”, sa palube je viknuo naš domaćin, kako to čine samo vrlo bogati koji obožavaju šale na načun nedostatka novca, valjda zato što ga nikada nisu iskusili. Na prvom platou Athene dočekalo nas je dvoznamenkasto osoblje u najbijelijim bijelim uniformama i pomislila sam da je vrhunac sreće dostignut upravo ondje, na palubi divovske jahte koja, poput Samanthe, nosi obećanje lakoće.  Samantha i Atena su uskličnik na Stendhalovoj opasci da je ljepota obećanje sreće. Vikend je bio displej predrasuda i iluzija, u znaku azurnih dana i zvonkih kristalnih čaša. Bio bi ustvari besprijekoran da moj David, poučen nedavnim ljetovanjem na Jadranu, nije brzopleto pohrlio ka moru, skočio sa sedamnaest metara visoke palube i pritom tražio da da ga slikam. Na brodu su upaljeni alarmi, kapetan je istrčao na palubu, a mornari se postrojili u vojni stav. Sa superjahti se ne skaće, naučit ćemo toga poslije podneva, njihovi motori su golemi i gladni. Bit će to jedini put da će se David toga vikenda okupati, promatrajući more samo sa vrha brodske terase, maštajući o Igorovoj barci s koje se između Elafita bacao poput dječaka. Naši domaćini bili su sjajan uzorak mome znatiželjnom pogledu – on je u plutajuće prostorije donosio autoritet i strogoću, ona svilene kaftane koji su zavodljivo pratili njezine lake korake. U nedjelju navečer vratili smo se kući šutke, kao da smo sletjeli iz sna kojim smo prolazili zajedno, držaći se za ruke. David je sumnjičavo pratio naš dom, kao da je kućica za lutke, a ne solidna građanska kuća. Trebat će mu malo vremena da sa sebe otrese miljardersku rosu, na putu ka uredu u ponedjeljak u zoru. Nije jedini.

U posljednjih godinu dana superbogataši postali su jedina važna tema Londona. Knjige, reportaže, studije, restorani, stanovi – čini se da je sve posvećeno njima. Oni su u srediištu arene, mi ostali smo publika koja promatra njihov rozi svijet, dnevne epizode live sapunica. O tome sam raspravljala jučer poslije podne, u krilu mekih polumjeseca Hotela Claridgesa. Na proputovanju iz Saint Tropeza (“Divna regata, darling, divna!”) u Istanbul, Samantha se na nekoliko dana zaustavila u Londonu kako bi kupila Ralph Lauren odijelca za svoju djevojčicu i pojela pohani teleći odrezak u Cecconisu. “Darling, darling, nemoj živjeti u zabludi, ta ništa nije idealno.”, govori mi Samantha. Na trenutak mi se čini da u njenom pogledu vidim umor, u zjenicama usamljenost. Poput Dame s kaftanom, Samantha nikada nije sama i sada, kada smo same u prostoriji, čini mi se manjom, kao da sam je predimenzionirala u svome sjećanju. Potom se prene, izmiče od zamišljenosti, ostavljajući za sobom nagovještaj težine i svjetlucavi prah. “Darling Ana, čemu teške teme?! Vidi kako je divan dan! Darling, darling, zovi vozača, Ana i ja idemo u šetnju i darling, malo šampanjca prije odlaska, darling, ne volim kada smo ozbiljne!”, govori i potom me hvata za ruku. Zajedno izlazimo iz Claridgesa ostavljajući za sobom mirisni oblak kojim nas je netom prije našpricala i Chanelove šljokice za dobre vile.

Cvijeće gospođe Diane

Prije nego što sam se uselila u svoj prvi odrasli dom u njemu je živjela gospođa Diana. Sretala bih je katkad, sijedu damu tamnoplavih očiju, kada bi ručala sa svojim curama u lokalnom restoranu ili oprezno šetala susjedstvom. Razmjenile bismo pogled, jedna drugoj uputile osmjeh i nastavile svojim putem, ne sluteći da će nas sudbina ispreplesti.

Vrata našeg novog doma otključali smo nekoliko dana nakon vjenčanja, titrajući atmosferom zaljubljenosti i Dubrovnika, emotivnih rastanaka i sastanaka, novog života. Trčala sam gore-dolje našom viktorijanskom kućicom, veseleći joj se, ignorirajući njenu nezgrapnu visinu, hvaleći je, tepajući joj, pokušavajući je očarati, valjda kako bi uzvratila čarolijom.

Kako se od kuće stvara dom? Cure iz susjedstva sipale su mudrosti – Isabella je uposlila dizajnericu interijera koja je njezin stan pretvorila u prizor iz ženskih časopisa. Emma je dovukla antikni namještaj s obiteljskog imanja. Anna, pak,  svoga tatu-oligarha koji je poput vilenjaka prazne prostorije pretvorio u spektal. No, u  nedostatku kuhinje koja miriše na pileću juhu i komoda sa smeđim koricama enciklopedije, one nisu bile dom. Tek nešto više od hotelskih soba sa čijih praznih polica i kremastih tapeta odzvanja da su domaćini tu samo u prolazu. Od mirisa ajngemahtesa ni traga.

To je saga o Londonu, satkana od vječitih prolaznika koji samo što se nisu smjestili…samo što nisu otišli. U takvom se nestalnom stanju gube mladosti, stvaraju sudbine, sklapaju brakovi, odgajaju obitelji, pišu životi. Zato je smiješno da je Mindfulness, pokret meditacije koja budi svjesnost sadašnjeg trenutka, postao hit u Londonu. Ta ovdje nitko ne živi sada, nego u međuprostoru vremena u kojem su bili uplašeni došljaci i vremena u kojem će biti uspješni povratnici na svoje startne pozicije. Čak i tijekom meditacije četvrtkom navečer odašilju se slike na Instagram, dogovara večera u novom hit restoranu.

Biti svugdje, a nigdje posebno je aktualno za toplijih mjeseci. Jet-setterski kalendari ključaju. Cannes. Queens. Royal Ascot. Monte Carlo. Wimbledon. Saint Tropez. Parada uspjeha seli se s jedne adrese na drugu, organizirani roj čiji se sudionici nervozno drže skupa, iako se nikada neće upoznati. Stajala sam  jedne večere na terasi Hotela du Cap na kojoj se održavala “zabava godine” u čast filmskog festivala u Cannesu. Bio je to osobito zahtjevan tjedan, toliko da su svi bankari, PR-ovci, dizajneri, poduzetnici, manekenke, investitori, supruge, bivše supruge, ljubavnice i potencijalne ljubavnice bili u gužvi, žureći se iz Monaca u Antibes, iz Cannesa u Saint Tropez, da bi s dostignute trofej-destinacije dogovarali drugu.  Dok sam upoznavala tu gospodu i gospođe, nudila im ruku koju su brzopleto rukovali i potom usmjeravali poglede na kakav prepoznatljiviji pljen, pitala sam se zašto su svi toliko uzbuđeni kada ne ni pripadaju filmskoj ni auto industriji. Vemešne dame čije porijeklo su skrivale blještave haljine, a datum rođenja friška doza Botoxa, oduševljeno su se smijale šalama gospode u leptir mašnama. Šampanjac se točio dugonogim tinejdžerkama u naručju ulaštenih starkelja, a DJ je ponavljao svima da su strašno važni jer su tu gdje jesu. Uživala sam u pogledu na svijet koji nije moj, prevrtala ga u doživljaju, pokušavajući mu naći bilo. No, škljocanje mi je ubrzo dosadilo. Stari Indijanci se nisu željeli slikati jer su smatrali da svaka slika oduzima dijelić duše. Dok sam promatrala tu paradu haljina činilo se da su uistinu otkačili dijelić po dijelić duše, ostavljajući je na memory stickovima, da bi od njih ostalo…ništa.

Dobro je da sam te večeri ipak ostala, jer oluja koja se poput Božjeg gnijeva nadvila nad tom mini Sodomom i Gomorom, party godine  pretvorila je u vrhunsku komediju. Dobro je da su slike poslane prije elementarne nepogode pa se na stranicama Hello! Magazina svi smiješe nepokisli. Neka svijet zna što je propustio.

Koji dan kasnije,  roj jet settera stajat će na jahti usidrenoj u Monte Carlu. Noć prije početka Formule 1 senzacija je koju se čeka čitavu godinu. Stotine jahti usidrene su uz cestu kojom će iduće jutro prolaziti najbrži auti svijeta. S korporativnim pozivnicama u rukama, uzvanici se okupljaju na palubama. Stojim na jednoj od njih imena “Blue Monster” i gledam svjetla Monaca. Udišem duboko tražeći miris slave, umjesto toga njušim poznat miris koji ne pripada ovamo. Monte Carlo miriše na ćevape! Okrećem se i unutar marine vidim ulični party okupljen oko roštilja, s golemim zvučnicima i nevještim striptizetama. Vašar. Idućih dana svi će prepričavati glamur Formule 1 i Cannesa, a ja ću izbezumljeno pitati kako nam je promaklo da je svijet postao scenografija “Carevog novog ruha”. I kada će netko uzviknuti: “Car je gol!”?

U našu viktorijansku kućicu vratit ću se prazna. Ništa mi nije ostalo od tih dana, osim izgužvanih pozivnica i dvije tri slike u kojima se nelagodno smješkam. Batterie-Lacheln vele Austrijanci, osmjeh na baterije. Ako je stremljenje svijeta postalo zabava o kojoj svi govore, a nitko je u stvari ne doživljava, ako su fotografije tu da lažu mjesto nas, ako ništa nije kako se čini – ni ljepota krasotica s naslovnica, ni dob glamuroznih dama, ni imovina ocvalih playboya, što ostaje u svijetu u kojem smo bezvremenska uputstva bacili na stranu poput starih novina?

I kako se gradi dom u gradu koji živi na lažnim obećanjima i prolaznicima željnih malo slave? Dok sam se ja bavila velikim pitanjima naša mala kućica sramežljivo je smještala svoje nove detalje  – tropsku biljku, uokvirene fotografije, knjige umjesto praznih zidova. Osluškivala je nove zvukove i strpljivo pratila naš dnevni ritam – Davidovo buđenje prije dana i moju kavu uz šuškanje novina. Njušila je miris večere i veselila se lupanju vratima koje precizno najavljuje kraj radnog dana i početak onog važnijeg, u kojeg centar svijeta postaje lonac i interne šale i puse i omiljene emisije.

Promatrajući London i tuđe živote gotovo da mi je promaklo da se ispred mene odvija moj. Nakon noći kanske buke, dočekalo nas je prvo nedjeljno jutro. Svaki je grad lijep kada je okupan suncem, ali London je najljepši. Možda zato što mu se najbolje zna veseliti. Našu malu terasu sunce je velikodušno obasjavalo pa smo se protezali razmjenjujući članke iz Sunday Timesa i služeći se trešnjama i neobaveznim šalama. Nenadano, među vijestima iz znanosti osvanulo je poznato lice gospođe Diane. U sjećanje na obljetnicu njene smrti, netko joj napisao tekst o dostignućima velike liječnice koja je u 96. godini napustila ovaj svijet, u snu, nenametljivo, baš onako kako se njime kretala, pisalo je. Uz tekstić se nalazila fotografija poznatog lica mlade žene širokog osmjeha. Nosi svilenu haljinu, čini se da je sunčan dan, u rukama drži Sunday Times, mora da je nedjelja. “”Diana B. iz objektiva svoga supruga u svome domu u Londonu”, stoji u potpisu. Prepoznajem tu scenu, prepoznajem te tegle cvijeća i ogradu nad kojom se njiše toranj crkve svetog Luke. Baš kada sam htjela podijeliti svoj senzacionalni pronalazak sa Davidom, vidjela sam da je, mažen suncem, zaspao snom koji sanja o nedjeljnom ručku i bezbrižnim satima koji slijede. Iza njega, procvalo je cvijeće koje nas je dočekalo na terasi. Cvijeće koje nam je ostavila gospođa Diana.

Iste večeri, ispraćajući vikend uz zvuk posljednjih vijesti i mašine za suđe, prazni pogledi Cannesa i savjeti glamuroznih prijateljica rastopit će se u gutljaju karipskog ruma koji katkad podijelimo prije spavanja. Ostat će nešto drugo: Dom. Koji gubitak vremena čekati da njegova čarolija dođe izvana, kada je cijelo vrijeme tu, u kuhinjskim loncima, nedjeljnom ljenčarenju i teglama cvijeća gospođe Diane.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kolajna

Ima nešto u kupaonicama. Za nas žene one su više od prostorije za jutarnju toaletu i ostale higijenske rituale. One su naša magična kutija, u koju ulazimo bezbojne i jadne, a izlazimo s dubokim pogledom i volumenom u kosi. Katkad su odmaralište, katkad utočište. U nedostatku osobnih prostorija, one su naš salon u koji se povlačimo kada ne volimo svoju okolinu, svoje živote, svoje poslove, a naročito sebe. Ima nešto utješno u tim pastelnim pločicama koje, poput starih susjeda, slušaju bez komentara, prihvaćaju bez osude. U kupaonici se rađaju velike ideje. Započinju se dijete, odlučuje o promjeni boje kose i šiškama. U kupaonici smo si vjerne, vjernije nego u dnevnom boravku gdje šarmiramo goste. U kupaonici smo katkad tako vesele, da si šaljemo poljupce u ogledalo, katkad tužne pa plačemo i odraz suza u istom tom ogledalu stvara bujicu novih. 

Kupaonice su mjesto evaluacije naših života. Ne čudi stoga da je Sunita po izlasku iz svoje kupaonice u Ealingu u zapadnom Londonu izašla iz svoga života. Baš poput one junakinje u “Jedi, moli, voli”, lako zaboravljivom filmu rađenom prema lako zaboravljivoj knjizi. Za razliku od Julie Roberts, Sunita nije ostavila supruga, Ameriku i razum, već je prekinula svoju desetogodišnju karijeru ugledne financijske novinarke kako bi se posvetila ajurvedi, drevnoj indijskoj medicini kojom se bavila njena obitelj prije dolaska u London prije pedeset godina. Neki dan Sunita me zabavljala dok sam dovršavala večeru. Sa svojih četrdest godina, ima lice djevojčice i velike, znatiželjne oči kojima promatra svijet. Njezin ajurvedski biznis je solidan, linija proizvoda za njegu polako nalazi klijente, kao i vikend tečajevi ajurvede. Svojim najvećim uspjehom ipak smatra činjenicu da se više ne mora buditi u sedam i provoditi prve budne sate u podzemnoj. S prvom kavomu u krevetu uz Guardian Sunita doživljava istinski aplauz životu. 

Nije jedina. Verzije njene priče pričaju se po cijelom svijetu. Ksenija je ostavila vodeći posao u jednoj banci kako bi se bavila alternativnom medicinom u Zagrebu. Nađa je ostavila svoj svijet zagrebačke fashion novinarke u Jutarnjem listu i danas je u Jakarti.  Bez fashiona. Bez plana. Tena je iz Privredne banke odlepršala u školu ajurvede u Indiju, a Harry iz obiteljskog biznisa dijamantima u Londonu u neku hippy komunu usred Sri Lanke. Jill je ostavila Sunday Times kako bi u izoliranom selu Cornwalla bila majka svom posvojenom sinu. 

Moji prijatelji heroji učinili su ono što mi nismo. Moji osobni trenuci u kupaonici nisu revolucije niti evolucije već trenuci hormonskih rugalica ili nešto što se zove odrastanje. Za razliku od junaka ove kolumne, moj život se upravo proteže na sagu obiteljskog života, uz kamin i Negroni, svake večeri kada se David vrati s posla. 

Sve priče o stopiranju u nedogled i životu na plaži ostaju, dakle, među pločicama kupaonice. James Wallman, novinar s kojim sam se danas srela u Londonu kako bismo pričali o njegovoj novoj knjizi “Stuffocation” tvrdi da će šaputanje u  kupaonicama postati sve glasnija, toliko da će se udružiti u zajednički krik protiv svega što nam je nametnulo 20. stoljeće, a 21. više ne želi trpjeti. Najzanimljiviji dio priče jest da je čovjek kojeg su plaćali da u Financial Timesu i GQ magazinu predviđa trendove, svoju prvu knjigu posvetio zasićenosti materijalizmom. “Dosta nam je stvari, dajte nam iskustvo!”, sažetak je manifesta tog simpatičnog Londončanina u kasnim tridesetima, koji živi u zapadnom Londonu sa suprugom i u proljeće očekuje svoje drugo dijete. Mjesecima je James putovao svijetom i upoznavao ljude koji su ostavili materijalno kako bi život posvetili iskustvima. Vrijedno zapisujući  primjere modernih hipija James je tražio dokaz da nisu stvari ono što nas čini sretnima, već iskustvo. Pronašao ga je. Družeći se sa tim životnim inovatorima James je tražio potvrdu da nas samo nekonvencionalan život bez stvari može učiniti sretnima. Nikada je nije dobio. Vratio se u London i sada, pošto je obavio intervju sa mnom, u potrazi je za Božićnim poklonima. Tati će, na moju preporuku, kupiti autobiografiju Zlatana Ibrahimovića, a supruzi naušnice kojima se divi u izlogu. 

Da Jamesove knjiga dolazi sa sretnim završetkom , bila bih razočarana. Jer moji prijatelji-heroji naučili su me nečemu – život ne dolazi s instant rješenjima i velike odluke rezultiraju iskustvom, ne i bajkom. Pitajte Sunitu o prvim mjesecima bez primanja, kada je živjela na maminom curryu, a putovanja podzemnom smatrala luksuzom. Ili Nađu o prvim mjesecima života bez struje, tople vode i jestive hrane. Jill ovih dana mnogo vremena provodi u kupaonici, jer život daleko od redakcije i  urbane civilizacije dolazi s novom serijom izazova. “Ako je u Londonu teško pronaći frajera, pokušaj u selu s dvadeset stanovnika u Cornwallu!”, neki dan mi je rekla. 

Uostalom, pitajte i mene o mojim londonskim počecima, o vlažnoj sobi u Tootingu iz koje sati čišćenja nisu mogli izbaciti smrad mrlja i jednosatnom putovanju podzemnom do faksa, svakoga jutra, godinu dana. 

No, iskustva imaju veliku prednost nad haljinom – vrhunski su prevaranti. Za razliku od loših materijala ili krivog kroja koji nas podsjećaju da smo uludo potrošili novac svaki puta kada haljinu izvučemo iz ormara pa je nakon nekoliko catwalka u slavnoj kupaonici vratimo tamo gdje smo je pronašli, iskustva su zaboravljiva. Poput starih playboya koji nižu priče o divama koje su voljeli, brišu manje poetičan oblik istine pa se, uz malo mašte i igara rječima, pretvaraju u sjajne anegdote. Moji dani u Tootingu i noći u autobusu broj 414  s vremenom su dobili na vrijednosti. Danas, kada pratim supruga na večerama s bankarima moje su priče nenadmašne. Njihove, obilježene valutama i precjenjenim vinima ne zadovoljavaju niti osnove dobre anegdote. Kada doista želim zadati udarac, pričam o danima kada je jedan slavni, veliki, jamajkanski igrač kriketa meni i Nađi skidao lovačke čizme na Lutonu kako bismo pravo s lova u Yorkshireu bile spremne na vikend  na Ibizi. Ili kada me je Hillary Clinton izdvojila iz mase da mi da mini-intervju. Iskustva pobjeđuju svaku utakmicu s Ferrarijima i Pradinim kaputima. 

Iskustva nas uče i da život dolazi s različitim ukusima, bio da se odvija u banci u Cityu ili u prašumi Amazone. Jer smisao života nije da uvijek budemo izvan sebe od radosti. Da jest, sipali bi nam Xanax u vodu, jednom mi je rekao filozof AC Grayling. Smisao je život sam. Smisao su sva ona pitanja u kupaonici na koja rijetko dobivamo odgovor. I oni snovi koji, kako je rekao jedan poznati balkanski pjesnik, najviše vrijede kada s tobom osjede, s tobom ostare. A oni koji ih upravo žive i u stranim kupaonicama se pitaju jesu li učinili promašaj života, neka odahnu. S vremenom, sve se pretvara u kolajnu kojom će sjati poput zvijezda na svakoj večeri konvencionalnog svijeta.

 

 

 

Kako sam postala gospođa

U posljednje vrijeme nalazim ih svugdje. Jer ne privlače se suprotnosti, već slični titraji, oni koji su sanjali iste snove, maštali jednake mašte, tapkali istim stazama ostavljajući na njima tragove velikih oduševljenja i skrivenih jecaja. Ana je direktorica jedne uspješne kompanije u Kaliforniji. Domen je konzultant važne konzultantske kuće u Singapuru. Marija upisuje još jedan magisterij. Ivan se priprema za život u Dohi, Maja ostaje u Briselu. Bojan traži novi posao u New Yorku, a Marko napreduje na starom na Imperial Collegeu u Londonu. Raštrkani u svijetu poput špekula kojima smo se igrali na blijedim zelenim klupama tijekom petminutnih školskih odmora, katkad nam koordinate neočekivano pronađu sjecišta pa se prepoznamo i otvorimo vrata svjetovima jer djetinjstvo provedeno pod zajedničkim nazivnikom snažije je od članarine u klubovima Mayfaira.

Osim lektire, prvih pop ljubavi, sjećanja na palačinke u Pčelarskoj centrali i rođendanske poklone u Kiku, imamo još nešto zajedničko – svi smo u tridesetima, tom desetljeću dovoljno mladom da bi bilo hrskavo, a dovoljno zrelom da traži svoje nijanse. Dvadesete su ispucane bonovima stranih studija, stranih prijatelja i stranih ambicija. Test je završen, za neke “Sjedi, dva!”, za druge “Sjedi pet”, uspoređuju se životi – neki su u braku, neki u garsonjerama u dijelovima grada kojima tepaju da su trendovski, samo da bi opravdali porast cijena nekretnina, prljave pločnike i sumnjive susjede. Neki imaju važne posjetnice, drugi mijenjaju smjerove. Neki sanjaju, drugi se bude. Nisu to zlurade usporedbe nego traženje ljestvica. Uzorak koji je neusporediv sa svijetom u kojem rođenjem pripada, za koji obitelj, prezime, adresa i povijest nemaju valutu u posuđenim domovinama, traži novu pripadnost pa se hvata za rijetke primjerke slične sebi da bi opravdao svoj život, da bi opravdao svoje tridesete.

Home is where heart is, dom je gdje je srce – kažu jedni. Home is where money is, dom je gdje je novac – kažu drugi. Sada, kada imam novo prezime, novi status i novi NHS number mogu vam štošta reći o domovini. Za početak, da je neprenesiva.

Vjerovali smo u globalizaciju, slijepo joj se predali, sanjali o njenim plodovima u obliku limenka Coca Cole koje je moja sestrična Dunja skupljala na polici iznad kreveta, za nju ratovali, za nju odlazili na satove engleskog u Varšavsku, za hladnih zagrebačkih zima kada bismo ostavljali Lego kockice pod prijekim maminim pogledom i katkad bili nagrađeni obiteljskim odlaskom u kino nakon blok sata engleskog, sa čitankama uvezenim s Oxforda pod ručicama u pletenim rukavicama. A onda nas je iznenadila. Tko nam je kriv, još jednom nismo čitali klauzulu ispisanu sitnim slovima, onu zbog koje se gube domovi i plaćaju preskupa osiguranja i telefonski računi. Prešutjeli su nam da domovina nije samo putovnica, mjesto rođenja i OIB. Da je domovina mozaik mirisa, djetinjstva, ulica koje prepoznaju naše korake pa se bude, namještaju frizure stoljetnih hrastova kada im prilazimo, šalju povjetarac da nas omami mirisom kestena i mimoza.

Tridesete otvaraju nove teme. U nedostatku Name na Trgu, već danima pokušavam pronaći gdje se kupuju gumbi, cipele za postolara spremne su tjednima jer ovi kineski na King’s Road su skupi i na njihova ljepila i privremena rješenja majstor iz prolaza u Ilici, koji svaki dan dolazi na posao u bijeloj košulji i sakou, kako ga je učio njegov majstor prije pola stoljeća kada je bio šegrt, bi ljutito odmahivao glavom. Kada je dan pun pitanja, mi, djeca globalizacije ne možemo navratiti kod mame na tursku kavu i štrudlu od jabuka jer uz svu svoju genijalnost Skype je samo ekran za protok informacija, a ne osjećaja. Mi, djeca globalizacije, nemamo nedjeljne ručkove s familijama i ne možemo ostaviti djecu da se druže s bakama i sestričnama već ih pomirljivo predajemo dadiljama s Filipina koje ne mirišu na dom i ne znaju što je gumi-gumi. Mi, djeca globalizacije, smo istovremeno predmet ljubomore i djeca otete budućnosti. Dom koji nam rođenjem pripada oduzet nam je jer je uništavanje svih pozitivih scenarija jedne države izbrisalo potrebu za našim postojanjem.

Najbolje od sebe dali smo tuđim domovinama. Onima koje su bodrene drugačijim budnicama i opijane nekim drugim herojima, a danas uživaju plodove naših talenata, obrazovanja, snova i odricanja. Razmjena s vlastitom domovinom, pak, je u mrvicama. Častimo je povremenim dolascima, a ona nas domaćom juhom. Poput starih prijatelja smo koji su izgubili žar koji ih je činio nepobjedivima – jedni o drugima pričamo s nostalgijom i sjajnim anegdotama, a kada se sretnemo obuzima nas hladan propuh nelagode što si više nemamo što reći.

Zato ćemo tridesete provesti gradeći novu budućnost, jer daleke adrese i sudbine novih ruha učinili su gospođe i gospodu, od nas, djece otete budućnosti.

Alpske lekcije

Na svojoj jahti boje vanilije Vlado R. svaki dan započinje mesnim doručkom i posoljenim paradajzom. “Moj gablec je suvenir iz mladih dana, podjeća me na to da ništa nije nedostižno.”, objasnio mi je jednog srpanjskog jutra. Kada je Vlado R. bio mladić, naime, ovaj je obrok bio jedino što si je mogao priuštiti u pauzi od posla u jednoj tvornici. Između dva Gavrilovićevog zalogaja Vlado R. bi promatrao vlasnika tvornice kojeg su podređeni zvali Gospodine Predsjedniče kako se odvozi gordim Mercedesom ubrzavši potom svoj gablec uz obećanje samom sebi da neće stati dok ne zaradi dovoljno za jedan takav Mercedes. Tako je veliki automobil boje bijele kave postao misao vodilja Vlade R., njegova osobna mantra prije no što su one s istoka postale usvojenim dijelom zapadnjačke svakodnevnice.

Na drugoj strani Starog kontinenta, negdje u isto vrijeme, Jurg M. nije buljio u Mercedes već u Badrutt Palace, luksuzni hotel u švicarskom skijalištu St. Moritz.  Jurg M. bio je mladi novinar poslan na svoj prvi veliki novinarski zadatak za jedan švicarski magazin. Njegova zadaća je bila reportaža o jeftinim skijalištima u Švicarskoj pod nazivom “Ne mora uvijek biti St. Moritz.” Ipak, kako bi se i sam uvjerio u istinitost svog novinarskog pothvata odlučio je posjetiti čuveni St.Moritz, nikada dostižan njegovoj skromnoj obitelji. Trosatno putovanje vlakom pokazat će se presudnim u životu Jurga M. Promatrajući izrezbareni lobby hotela izračunao je da će mu takav luksuz ostati nedostižan ukoliko ostane samo prosječni švicarski novinar.

Deset godina nakon epizode s gablecom u dvorištu tvornice Vlado R. kupio je Mercedes. Nešto kasnije od Gospodina Predsjednika kupio je tvornicu. Pet godina nakon što je objavljen članak “Ne mora uvijek biti St. Moritz” u jednom švicarskom ženskom časopisu, Jurg M. osnovao je svoj glazbeni časopis. Godinu dana nakon toga bit će prvi koji je u časopis stavio poster pop zvijezda što će se pokazati genijalnim potezom. Jednim od mnogih. Jurg M. danas je jedan od najvećih medijskih mogula na svijetu.

Baš kao što Vlado R. i dalje doručkuje mesni doručak, iako sada na svojoj jahti koja pluta Jadranom, Jurg M. učestalo bulji u Badrutt Palace. Kako i ne bi, kada je to sada njegov dom, nakon što je povijesni dio hotela pretvorio u svoj ljetnikovac.

Opijena planinskim zrakom i mišlju da ništa nije nemoguće šetala sam St. Moritzom. Negdje na istom mjestu gdje je pola stoljeća prije mene Jurg M. sanjao o nečemu iznad novinarstva, ja sam bila novinarka, vrijedno arhivirajući životne crtice onih koji su govorili s jednakim podnaslovom: Ništa nije nemoguće. I doista se činilo tako, na vrhu Europe, gdje bistri zrak golica Alpe dok se ogledavaju u smaragdnom jezeru, a noć budi izloge draguljarnica preslikane na glatkim površinama limuzina. Ništa nije nemoguće šaputalo se na svakom koraku, pošto je Art Masters, umjetnički festival čija sam bila gošća, bio posvećen Claudeu Nobsu, legendarnom osnivaču Montreux Jazz Festivala. Godinu dana ranije gospodin Nobs mi je pričao jednu fenomenalnu anegdotu koja, kako mi je rekao u njenom epilogu, nije bila istinita, ali činilo mu se da mi je potrebno malo smijeha. Ispunjavao je prostoriju te večeri, gospodin Nobs, više od svih dugonogih uzvanica i artističkih egocentrika, više od bljeskova aparata i južnoameričkog glazbenog spektakla. Ispunjavao je prostoriju i ovoga puta kada ga više nije bilo – jer je s ovoga svijeta odlepršao,  kako i doliči najvažnijem Švicarcu svoje generacije, na krovu Europe, s alpskim snijegom pod skijama. No, vidjela sam gospodina Nobsa kako me kori što kasnim, kako mi namiguje dok kušam vino, kako mi maše dok plešem. Vidjela sam ga kako mu je bilo neugodno dok su mu recitirani hvalospjevi. Od nekuda su se na bini pojavile i njegove osobne usne harmonike. I oni najgordijih lica zaplakali su. Ništa nije nemoguće.

St. Moritz zatvorio je poglavlje ljeta, London otvorio poglavlje svakodnevnice.  Uljudno,  ali bez uvoda, ugodno, ali bez pardona – engleski gentleman koji dolazi s previše slojeva da bi nosio obećanje da ništa nije nemoguće. Jer štošta je nemoguće u Londonu  – izbjeći prometni kaos, na primjer, ili naći stan s prihvatljivom najamninom. “Koji je današnji ekvivalent američkog sna?”, pitam Davida pošto se budimo u Londonu, šutke kako bismo mu osluhnuli bilo. Uhvatim svoje prijatelje kako katkad bulje, baš poput Vlade R. i Jurga M.  Isabella u izloge Cavallija, Anna u engleske mladiće, Johannes u cijene dionica, Alex u rezultate utakmice kriketa, a svaki od navedenih, više od svega, u površinu iPhonea. Svjesna sklonosti idealiziranja priča kojima je vremenski odmak dao sjaj i melodičnost izražaja, pitam se je li među njima jedan Jurg koji zna da ništa nije nemoguće ili Claude koji će od lokalnog festivala stvoriti najvažniji glazbeni festival u Europi. London mi se cinično smije, promatrajući svoje subjekte kao dijelom mašineriju koja ga hrani. Hrani i njih, ali uglavnom iluzijama i pokojim sashimijem subotom.  Ipak, da ste me pitali prije tri dana, kada sam dopuštala suncu St. Moritza da me mazi, rekla bih vam da sve što uistinu zaželimo možemo ostvariti. Rekla bih vam da u svima nama leži Vlado R., da smo svi pomalo Jurg M. Rekla bih vam da ništa nije nemoguće.

Pobjednici Wimbledona

Na kuhinjskom stolu nova knjiga: “Kako je Engleska stvorila Engleze.” The Spectator tvrdi da je sjajna. Kišni dani dolaze s ritualom: nakon posla prošećem niz Temzu u lokalnu knjižaru i pošto obavim  kurtoaznu izmjenu pozdrava s mladićem s naočalama ili njegovom bucmastom kolegicom, koja se katkad pretvori u petominutnu konverzaciju jer svi mi, ljubitelji knjiga, u potrazi smo za sjajnim pričama slijepo vjerujući da će niknuti tamo gdje ih ne očekujemo, zaputim se kući, s novom knjigom pod rukama i kilom trešanja ako se ulični prodavač voća nađe na putu. Moj kišni ritual napunio je naše police knjigama što zbog meteoroloških prilika to i zbog moje nesvjesne borbe da dnevni boravak nadvladaju moje korice umjesto hladnih B&O gadgeta koji su mi mrski jer nemaju patine i nikada je neće imati. Moji  tragovi gotovo uvijek dolaze s patinom. U obliku podcrtanih odlomaka ili mrlja od kave na stranicama, u obliku bočica starih parfema koje čuvam jer su moji tajni vremeplovi, starih rokovnika i maminih sitnica, za sreću. Puna ih je ladica, a ne nedostaju niti u ormaru. Znam da više nikada neću odjenuti tu naslijeđenu bijelu vestu sa zlatnim nitima, ali kako je se riješiti kada ju je moja mama nosila kada je bila mojih godina. To je vesta koja će uvijek imati pore opatijske zime, kada se bajni biser Kvarnera pretvara u sumorni limb nemira i vlage i jedne šetnje kada je mama ćavrljala sa Žuži Jelinek o problemima jedne tridesetogodišnjakinje. A problemi tridesetogodišnjakinja su u pravilu obujni, jer dolaze s naznakom odraslog života, a bez njegovih vaučera iskustva. “Gospođo Vesna.”, prekinula ju je gospođa Žuži.”Da ja imam Vaše godine i Vaš stas pitala bih: Pošto svijet?” i pozvala ju na čaj. Mama se ispričala da nema vremena, iako je imala vremena, jer bilo joj je neugodno.

Ja bih otišla na taj čaj. Ne znam je li prvo bila nastala moja radoznalost ili zvanje, ali jedno naglašava drugo, tako da sam se, prihvaćajući pozive i kada sam se trebala ispričati, naslušala svakakvih budalaština i plitkih teorija, no ako ništa drugo dali su mi izoštreni vid – rengen razlika između kvalitete i kvantitete izraza, samohvale i obećanja. Postala sam,tako, kritičar svakodnevnice kojoj prije spavanja dajem kritički sažetak, preslikan sa korica novih knjiga. “Lovely!” “Fascinating!” “Marvellous!” One negativnih izraza radje ušutkam jer čemu im davati naslove kada ih ne želim pronaći u riznici  osobne memorije.

Egoizam na stranu, “Zašto je Engleska napravila Engleze” došla mi je pod ruku jer čitavo ljeto razmišljam o toj temi. Kako i ne bhi; moje tijelo vrišti jer zna da je ljeto, a ne nalazi ga. Svaki telefonski razgovor započinjem komentarom o vremenu, dodajući mu dubok ton očaja, na što moj David okreće očima. U lokalnim kuloarima već sam okarakterizirana kao kraljica drame, ali oni ne shvaćaju, ti Sjevernoeuropljani, da su 29 godina moje ruke u lipnju mirisale na more i lubenice, a lice je bilo tamno i oči svjetlucave, zanesene varljivim mediteranskim obećanjima. Ti Sjevernoeuropljani koji su danas moj svijet tjeraju me u usamljenost jer dok ih promatram kako nesmetano prate koncert pod kišobranima i šminkaju se Royal Ascotom zatočeni u blatu, pitam se jesu li izrađeni od nekog drugog materijala. Prilagodba je ključ evolucije pa sam se uhvatila i te opcije. Pokušala sam s alkoholom. Zato smo posljednjih mjesec dana u košari s voćem uvijek imali obilje limete. No, moja alkoholičarska epizoda trajala je 48 sati  pošto sam shvatila da je nakon večeri ispunjene Margaritama nemoguće pisati o Osborneovom budžetu. Zato sam se odlučila slijepo uhvatiti sezone, ne bilo koje, nego londonske The Season koju smo naslijedili od doba princeza i aristokrata. Budući da ovim gradom i dalje hodaju princeze i nasljednici s titulama, iako ove ne dolaze s krinolinama nego s Twitterom i pokojim skandalom, Sezona nikada nije uistinu nestala. Evo je i sada, kada su u tijeku regate i teniski turniri, sajmovi cvijeća i kriket. Sve sam obišla. Ne samo to, nego sam imala i modnu opsesiju pred-prenatalne Kate Middleton, tako da sam za svaki događaj bila odjevena s nepogrešivom prikladnošću. Nenaglašena boja, nenaglašen kroj. I valovi u kosi. David je uzeo day off i vodio me na Wimbledon gdje sam ručala s Nadalom u njegovoj kantini. U redu, ovaj zadnji dio rečenice nije posve točan, ali radilo se o kantini i Nadal je bio tamo negdje, u daljini. Moja haljina je bila lepršava i bijela – nositi bilo što nego bijelo na Wimbledonu Englezima izaziva vrtoglavicu, što Federer očito nije znao jer je imao narančasti džon na tenisicama pa smo ga uoči meča morali pričekati da se presvuče – a Pimm’s ohlađen i prepun voća u vještoj imitaciji ljeta. Kantina za igrače bila je puna jer tenis dramatizira, poput mene, i potrebno mu je sunce ili barem nedostatak kiše. No, kiša je bila tu i mečevi su bili odgođeni do daljnjega. Baš kada sam skupini francuskih tenisača namjeravala prokomentirati vremenske prilike koje nam, eto, svima kvare dan, zaustavila sam se pod prijekornim pogledom svoje izdržljivije polovice. Sjedili smo, tako, skrivajući se od kiše u kantini Wimbledona, ne spominjući kišu.

“Kakvo je ovo vrijeme, ovo je užas!”, začula sam iza sebe. Skupina za stolom okrenula se, jer pobjednici Wimbledona dobivaju doživotni status zvijezde Wimbledona. Goran Ivanišević sjeo je za stol, vidno iznerviran. Umrijet će ako ne svane sunce, rekao je,  i na zaslonu telefona pokazao vremensku prognozu za Split, oko 25 stupnjeva topliju nego na mjestu događaja. Uz obilje drame i okretanja očiju. Trenutno je u prostoriju unio atmosferu Dalmacije koju sam osjetila samo ja, ali samo meni je bila i namijenjena. Jer dok je maglovito britansko otočje stvaralo Engleze, Velšane, Irce i Škote učeći ih da ne dramatiziraju i da uvijek stoje u redu, nas je odgajalo dalmatinsko sunce i zagrebačke bake koje uvijek govore kao da su pod svjetlima pozornice. Za svaki slučaj. Stoga sam se osmjehnula Goranu i na našem jeziku mu rekla da je u pravu, potom hinjenom nonšalancijom svojoj Sjevernoeuropskoj publici rekla da je, unatoč svemu, dan upravo “lovely”. Jer iako nas otok ne može sve učiniti Englezima, možemo mi otok učiniti malo manje engleskim. Potajno, dakako.

Bicikl malog Denija

Jedan od neobičnijih novinarskih zahtjeva primila sam prošli tjedan kada me urednik vodećih dnevnih novina u Pakistanu pozvao da napišem kolumnu o – tada kandidatu za šefa države, danas, nakon izbora, vjerojatnom vođi opozicije – Imranu Khanu. “U Pakistanu ne postoji ništa što nije ispričano o Imranu, što da pišem? Sve znate.”, pitala sam ga. “Ne znamo iz tvojih očiju.”

Sjedeći te večeri nad bezobrazno praznom stranicom, kao da sam čula profesora Gandona kako viče: “Izađite iz svoje zone komfora!” Svakoga četvrtka njegov glas odzvanjao je salom fakulteta, u kojoj je neprestano mijenjao poziciju, valjda u potrazi za kutevima promatranja. Voljeli smo Marka Gandona jer je pričao sjajne anegdote iz doba kada je Fleet Street bio Meka britanskog tiska, a ulogu Googlea imao je život sam. Voljeli smo ga i jer je uvijek vikao, poput intelektualnog huligana koji govori čistim notama, s držanjem ostarjelog Gatsbya koristeći svaku priliku da prekine monolog struje svijesti svojih američkih studenata riječima: “Proper English, please!” Voljeli smo ga i zato što je uvijek tražio više. Ispravljeni eseji Mikea Gandona u pravilu su dolazili s obilje crvene, a kada bih pisala o temi pri kojoj sam “na sigurnom” rad bi mi vratio neocijenjen, uz pogled sažaljenja, sve dok ne bih, uz obilje turske kave kuhane u džezvici – suverniru iz Name – probjedla pišući i brišući dok naposlijetku ne bi nastalo nešto što bih u pravilu smatrala pisanim kaosom, ali bih ga isprintala u nemogućnosti održavanja budnosti. Za takvih feljtona, Gandon bi me obično zagrlio. Jednom je ceremonijalno citirao moj odlomak, time mi poklonivši oblik priznanja koji ne može nadmašiti niti jedna ocjena, niti jedna pohvala. Tada sam pisala o nogometu, točnije o Luki Modriću.

A nogomet mi je tema po svoj prilici jednako daleka kao Pakistan.

Možda nam, u pisanju, kao i životu, uistinu treba izlazak iz okova ugodne svakodnevnice. Kako rasti ako prebiremo po onome što je naše, brojimo dragulje koje smo sakupili pa im se divimo, gladimo njihovu meku površinu, razmišljamo o njihovoj vrijednosti. No, dok smo zabljesnuti njihovim sjajem, tamo vani događa se svijet koji, kada mu se prepustimo, je nepoznati dragulj sam za sebe.

Diveći se svojim sabranim draguljima – u obliku besprijekornih institucija Ujedinjenog Kraljevstva, policajca svijeta SAD-a, francuske intelektualne elite i talijanske kulturne ostavštine, njemačkog razuma i grčke logike, otrcali smo ih i zamaglili njihov sjaj. A sada kada smo zauzeti oživljavanjem anemične ekonomije, za što da se uhvatimo? Britanske institucije prokišnjavaju, američka sloboda je postala farsa, a francuska elita je ili u zatvorima ili u redu za giljotinu izbezumljene javnosti. U svemu tome, učili su nas sekularizmu tako da sada, kada nema Boga, nema niti osobitog razloga za stremljenje ka boljem. Čemu, kada nema nagrade, ni raja, ni pakla, ni posljednjeg suda?!

Te večeri, um usredotočen na Imrana i prilike u dalekom Pakistanu, približio mi je jednu lokalnu istinu: više nego ikada, svijet treba heroje.

Moja mini fokus grupa londonskih Pakistanaca (novinari, osoblje kemijske čistionice, kolege s faksa, taksisti) pokazala mi je da je u životu večine Pakistanaca starijih od tridesete najsretniji dan u životu bio kada je Pakistan postao svjetski prvak u kriketu, 1992. Treba barem malo poznavati karakter jedne istočne, siromašne nacije opsjednute kriketom da se razumije status koji je Imran Khan – kapetan pakistanske nacionalne kriket močadi – dobio osigurajući pobjedu svome timu. Za početak, dvadeset godina kasnije, u Pakistanu je još uvijek poznat kao “Kapetan”. Negdje u to vrijeme, Imran je valjda shvatio da mu život londonskog playboya neće doživotno donositi ispunjenje pa je promijenio fokus. A kada Kapetan promijeni fokus, to odzvanja na nacionalnom nivou.

“Kada imaš vjere, onda si neustrašiv. Znaš da što god naumiš napraviti, ostvarit češ, jer si vođen oduševljenjem.”, rekao mi je Imran, opisujući izgradnju Shaukat Khanum bolnice za oboljele od raka u Pakistanu. Na vrhuncu svoje slave, obilazio je ulice pakistanskih gradova i sela, u potrazi za doprinosima za najveću privatnu bolnicu ovakve vrste, koja pruža besplatnu njegu svima koji pokucaju na njena vrata. Više od velikih donacija koje su pristizale iz krugova Imranovog zvjezdanog statusa iz Londona, pažnju je privukla činjenica da je svaka obitelj kojoj je prišao, bez obzira na siromaštvo, izvukla rupi ili dva, kako bi bila dijelom nečeg velikog. Svi trebamo heroje da nas povedu, kako bismo i mi bili obasjani junačkim sjajem, da nas prosvjetli i pokaže nam put.

Bolnica je izgrađena. U sličnom stilu izgrađeno je i Imranovo sveučilište Namal u Peshawaru koje je promijenilo na tisuće siromašnih mladih sudbina koji studiraju na fakultetu britanskog programa i kvalitete.

Izostanak karizme kod vodećih političara naše svakodnevnice je jedno (iako ne zanemarivo), ali isprazni životopisi, koji ne nude oduševljenje i vlastitu bolnicu su drugo. Jer u nedostatku heroja i sami gubimo želju za herojskim obilježjima. U moru Facebook poruka bez poruke, Twitter vijesti bez dubine i postavke svijeta u koji više ne vjerujemo, ne sjetimo se biti bolji mi.

I baš kada sam pomislila da će stranica o Imranu ostati neispisana, nazvala me Jasna. Moja prijateljica Jasna nema Facebook, a niti e-mail adresu što uvelike otežava našu komunikaciju, jer ona živi u Sarajevu. Jasna je instrumentarka na dječjem odjelu hitne službe u Sarajevu. Ipak, te večeri, dok je moja fizička prisutnost bila uz Temzu, a mentalna uz Himalaju, Jasna me s govornice na Ferhadiji tražila da kupim autić na daljinski i napišem razglednicu iz Londona malom Deniju kojemu je neki dan jedva spašen život nakon teških opekotina koje je zadobio u svome domu bez struje i vode. Moleći ga da preživi, da ne sklopi oči pod njenim pogledom, Jasna mu je obećala bicikl i role i poklone iz Londona, sve što bi šestogodišnju dušu moglo ostaviti u javi, da ne odleprša zauvijek. Kada se oporavio, pokrenula je čitav svoj odjel, potom odjel svoga muža i bratov u jednoj avio kompaniji, sve do nas, prijatelja raštrkanih u inozemstvu. Rezultat: mali Deni danas ima sigurne instalacije u kući i osiguran račun koji će mu jednoga dana omogućiti visoko školovanje. Mali Deni ima i bicikl. “Moj prvi bicikl!”, rekao je Jasni i sada ga zamišljam kako na travnjaku svoga sela u Bosni okreće pedale, ne odustajući, baš kako nije odustao niti od života.

Ako pažljivo osluškujemo, izlazak iz zone komforta nas izlaže herojima, zbog kojih i sami želimo biti dijelom nečeg herojskog. Imranove revolucije koja je samim time što se dogodila, revolucija pobjede. Jasnine revolucije koja je nesretnu okolnost malog Denija promijenila u sretnu koja će mu promijeniti svijet. Jer, bilo da daju nadu u svjetliju budućnost za 180 milijuna Pakistanaca ili bickil malom Deniju, (veliki i mali) heroji mijenjaju svijet.

Manifest ljenivaca

Moj poziv i grad u kojem živim imaju nešto zajedničko; nude mi privilegiju da se sakrijem od svijeta. Koje li ironije, jer anonimnost, tišina i smiraj ne idu iz njihov karakter. Moj poziv i grad u kojem živim imaju, naime, još nešto zajedničko: bučni su, nepredvidivi, užurbani i zahtjevni. No, katkad, ponedjeljkom, kada cijeli svijet na uredskim pauzama kuka što je ponedjeljak, London i moja redakcija zaborave na mene. Krenem tada svojim putem koji je mješavina rituala koje je oteo radni vikend i promatranja. Ne govorim, slušam. Slušam hvalisanje Fabrizija dok mi priprema cappuchino u svojem minijaturnom kafiću uz Sloane Square i žamor u jednoj priprostoj pizzeriji na Claphamu koju su kulinarski znalci proglasili najboljom u gradu. I mame kako tepaju djeci na Northcote Road (znanoj kao Nappy Valley, Dolina pelena) i rumene dječake dok igraju nogomet u Battersea Parku. Jedina komunikacija s gradom je lutanje njegovim ulicama, rekao je Aleksandar Hemon svoja lutanja Sarajevom i Chicagom pretočivši u niz nagrađenih knjiga.

Još nisam otkrila pridonose li moja lutanja ičemu osim crvenim obrazima koje će David po povratku s posla štipati tepajući mi da sam Heidi. Ali, oni su potrebni za moj vlastiti mir pa ih smatram tekućim troškovima. Ta ne može sve u životu biti investicija!

Od malena sam upozoravana da je gubljenje vremena opasno. I da sam željela postati zgubidan, genetski kod i kućna atmosfera to mi ne bi dozvoljavali.

Jednom mi je netko rekao da najbolja iskustva ima s djelatnicima koji su djeca poduzetnika. Spominjao je radne navike i glad za uspjehom. Ja sam mentalnom slikom nadodala atmosferu stresa, nepredvidivosti i vječnog pokreta. Niti danas ne mogu upaliti televizor prije no što padne mrak, naslijeđe tatine galame kada bi me uhvatio kako ujutro gledam crtiće. Umjesto prigovora, povukla bih se za kuhinjski stol i crtala znajući da će moj napor rezultirati pohvalom našeg malog kućanstva – mame, tate i tete Marije koja će u pauzi od čišćenja pećnice i sjeckanja luka moj likovni uradak nataknuti na srebrni natpis Gorenje na frižideru.

Danas, kada je tata dovoljno daleko da ne svjedoči mojim besposlenim ponedjeljcima pitam se je li ljenčarenje podcijenjeno. Kada oči nisu uperene u knjige, kada prsti ne tipkaju virtualnim svijetom, a glasnice nisu zauzete kičenim pravdanjem svoga intelekta, činimo li si zapravo uslugu? Ova ideja nije nova, štoviše, u gradu u kojem se ne gubi vrijeme jedan ju je čovjek sabrao u čitav pokret. Lupkajući olovkom o drveni stol, čekala sam Toma Hodgkinsona, filozofa i autora knjige “Kako biti lijen”. Kasnio je, jer u svijetu nekoga tko je osnovao Akademiju Ljenivaca vrijeme je bezvrijedan koncept. Lupkala sam olovkom i tijekom intervjua, jer Tom je govorio sporo, isuviše često prekidajući naš razgovor beskorisnim pitanjima o mome životu. “Hej, stari, tu smo da odradimo posao, ne da ćaskamo.”, poželjela sam mu reći. No, stručnjak za lijenčarenje kakav jest, uz biljni čaj i domaće kekse, Hodgkinson me smjestio na kauč pun jastučića i prisilio me upravo na to – ćaskanje. Članovi njegove “akademije” – ustvari kafića u kojem se svaki tjedan organiziraju predavanja o umjetnosti, filozofiji, psihologiji i vrtlarstvu – su intelektualci koji su odlučili da se najbolje stvari u životu događaju kada se ne čini ništa. Svojevrsna heroina londonskih lijenivaca je J K Rowling, autorica romana o Harry Potteru koja je svoju mega-uspješnu priču stvorila lijeno zureći kroz prozor vlaka. Manifest londonskih lijenivaca uključuje, između ostalog: Smrt Supermarketima! Prekini žaljenje! Peci kruh! Voli susjeda! Život je apsurdan! Nazad na polje! i, za svaki slučaj, jer ipak smo u zemlji koja je izrodila punk – Anarchy in the UK!

No, potrebno je provest samo sat, dva s ovim ljenivcima da se zaključi da oni to ustvari nisu. U svijetu onih kojima je život vođen intelektom, lijenčarenje je samo popuštanje da se um odmori od podataka i analize, upijanje trenutka koji će donjeti Eureka trenutak. Ta osobna saznanja grade nas katkad više od sati produktivnosti, lijepe na nas naš karakter, individualan poput otiska prstiju u svijetu u kojem postajemo zastrašujuće slični.

Moji ponedjeljci su samo moji. Kod Fabrizija i u pizzeriji Franco, naime, nema signala pa mobitel satima biva sklonjen u zatvoreni pretinac. Novine, na brzinu pročitane uz kavu, ostale su doma. Sa mnom je samo crvena Moleskine za slučaj da se dogodi Eureka! moment. Ako se i ne dogodi, ništa zato. Dogodila se ova kolumna. Dogodio se moj skriveni ponedjeljak.