Na svojoj jahti boje vanilije Vlado R. svaki dan započinje mesnim doručkom i posoljenim paradajzom. “Moj gablec je suvenir iz mladih dana, podjeća me na to da ništa nije nedostižno.”, objasnio mi je jednog srpanjskog jutra. Kada je Vlado R. bio mladić, naime, ovaj je obrok bio jedino što si je mogao priuštiti u pauzi od posla u jednoj tvornici. Između dva Gavrilovićevog zalogaja Vlado R. bi promatrao vlasnika tvornice kojeg su podređeni zvali Gospodine Predsjedniče kako se odvozi gordim Mercedesom ubrzavši potom svoj gablec uz obećanje samom sebi da neće stati dok ne zaradi dovoljno za jedan takav Mercedes. Tako je veliki automobil boje bijele kave postao misao vodilja Vlade R., njegova osobna mantra prije no što su one s istoka postale usvojenim dijelom zapadnjačke svakodnevnice.

Na drugoj strani Starog kontinenta, negdje u isto vrijeme, Jurg M. nije buljio u Mercedes već u Badrutt Palace, luksuzni hotel u švicarskom skijalištu St. Moritz.  Jurg M. bio je mladi novinar poslan na svoj prvi veliki novinarski zadatak za jedan švicarski magazin. Njegova zadaća je bila reportaža o jeftinim skijalištima u Švicarskoj pod nazivom “Ne mora uvijek biti St. Moritz.” Ipak, kako bi se i sam uvjerio u istinitost svog novinarskog pothvata odlučio je posjetiti čuveni St.Moritz, nikada dostižan njegovoj skromnoj obitelji. Trosatno putovanje vlakom pokazat će se presudnim u životu Jurga M. Promatrajući izrezbareni lobby hotela izračunao je da će mu takav luksuz ostati nedostižan ukoliko ostane samo prosječni švicarski novinar.

Deset godina nakon epizode s gablecom u dvorištu tvornice Vlado R. kupio je Mercedes. Nešto kasnije od Gospodina Predsjednika kupio je tvornicu. Pet godina nakon što je objavljen članak “Ne mora uvijek biti St. Moritz” u jednom švicarskom ženskom časopisu, Jurg M. osnovao je svoj glazbeni časopis. Godinu dana nakon toga bit će prvi koji je u časopis stavio poster pop zvijezda što će se pokazati genijalnim potezom. Jednim od mnogih. Jurg M. danas je jedan od najvećih medijskih mogula na svijetu.

Baš kao što Vlado R. i dalje doručkuje mesni doručak, iako sada na svojoj jahti koja pluta Jadranom, Jurg M. učestalo bulji u Badrutt Palace. Kako i ne bi, kada je to sada njegov dom, nakon što je povijesni dio hotela pretvorio u svoj ljetnikovac.

Opijena planinskim zrakom i mišlju da ništa nije nemoguće šetala sam St. Moritzom. Negdje na istom mjestu gdje je pola stoljeća prije mene Jurg M. sanjao o nečemu iznad novinarstva, ja sam bila novinarka, vrijedno arhivirajući životne crtice onih koji su govorili s jednakim podnaslovom: Ništa nije nemoguće. I doista se činilo tako, na vrhu Europe, gdje bistri zrak golica Alpe dok se ogledavaju u smaragdnom jezeru, a noć budi izloge draguljarnica preslikane na glatkim površinama limuzina. Ništa nije nemoguće šaputalo se na svakom koraku, pošto je Art Masters, umjetnički festival čija sam bila gošća, bio posvećen Claudeu Nobsu, legendarnom osnivaču Montreux Jazz Festivala. Godinu dana ranije gospodin Nobs mi je pričao jednu fenomenalnu anegdotu koja, kako mi je rekao u njenom epilogu, nije bila istinita, ali činilo mu se da mi je potrebno malo smijeha. Ispunjavao je prostoriju te večeri, gospodin Nobs, više od svih dugonogih uzvanica i artističkih egocentrika, više od bljeskova aparata i južnoameričkog glazbenog spektakla. Ispunjavao je prostoriju i ovoga puta kada ga više nije bilo – jer je s ovoga svijeta odlepršao,  kako i doliči najvažnijem Švicarcu svoje generacije, na krovu Europe, s alpskim snijegom pod skijama. No, vidjela sam gospodina Nobsa kako me kori što kasnim, kako mi namiguje dok kušam vino, kako mi maše dok plešem. Vidjela sam ga kako mu je bilo neugodno dok su mu recitirani hvalospjevi. Od nekuda su se na bini pojavile i njegove osobne usne harmonike. I oni najgordijih lica zaplakali su. Ništa nije nemoguće.

St. Moritz zatvorio je poglavlje ljeta, London otvorio poglavlje svakodnevnice.  Uljudno,  ali bez uvoda, ugodno, ali bez pardona – engleski gentleman koji dolazi s previše slojeva da bi nosio obećanje da ništa nije nemoguće. Jer štošta je nemoguće u Londonu  – izbjeći prometni kaos, na primjer, ili naći stan s prihvatljivom najamninom. “Koji je današnji ekvivalent američkog sna?”, pitam Davida pošto se budimo u Londonu, šutke kako bismo mu osluhnuli bilo. Uhvatim svoje prijatelje kako katkad bulje, baš poput Vlade R. i Jurga M.  Isabella u izloge Cavallija, Anna u engleske mladiće, Johannes u cijene dionica, Alex u rezultate utakmice kriketa, a svaki od navedenih, više od svega, u površinu iPhonea. Svjesna sklonosti idealiziranja priča kojima je vremenski odmak dao sjaj i melodičnost izražaja, pitam se je li među njima jedan Jurg koji zna da ništa nije nemoguće ili Claude koji će od lokalnog festivala stvoriti najvažniji glazbeni festival u Europi. London mi se cinično smije, promatrajući svoje subjekte kao dijelom mašineriju koja ga hrani. Hrani i njih, ali uglavnom iluzijama i pokojim sashimijem subotom.  Ipak, da ste me pitali prije tri dana, kada sam dopuštala suncu St. Moritza da me mazi, rekla bih vam da sve što uistinu zaželimo možemo ostvariti. Rekla bih vam da u svima nama leži Vlado R., da smo svi pomalo Jurg M. Rekla bih vam da ništa nije nemoguće.