Moja makova polja

U magli neprospavane noći i vremenske razlike lutam ulicama Manhattana. Vječita putovanja čine te spretnom lutalicom pa se spremno predaješ mreži nepoznatih adresa u kojima moraš pronaći privremeni dom. Najbolje se držati susjedstva – odgovori na sva pitanja o gradu ne nalaze se u muzejima, već u lokalnim menzama, spomenici su manje životni od kemijskih čistionica, lokalni autobus vješto preuzima ulogu vodiča. New York i ja oduvijek se gledamo sumnjičavo. Ja ne mogu odlučiti promatram li ga s divljenjem ili gađenjem, a on je ionako prezauzet da bi obraćao pažnju. “Sorry, too busy to think!”, poruka je koju za sobom poručuje svaki slučajni prolaznik, u vrtlogu njujorškog zraka, te čudesne mješavine automobila, metala, hot-doga i parfema. Dio moga slabog snalaženja u New Yorku pripisujem ipak činjenici da u njemu tražim  krive stvari. Nekoć sam tražila prijatelje, ne shvaćajući da je gradski raspored isuviše zatrpan za još jedno ime u adresaru. Potom sam tražila čudesne anegdote nekih zlatnijih doba i uvijek nailazila na sumnjičave poglede jer grad je to koji je u znaku “sutra”, a ne “jučer”. Možda je to vrlina Amerikanaca, ta okretnost kojom se odvajaju od jučer, luksuz koji si mi Europljani ne znamo priuštiti na tlima na kojima je proživljeno previše povijesti čiji nas znameni nepopustljivo prate u prezimenima, na pročeljima kuća, u načinima na koje mislimo i živimo. Ovoga puta u New Yorku sam tražila jesen. I to ne bilo kakvu, već onu u znaku mirisa kestena kojim ulični prodavači, poput vilenjaka, obasipaju prolaznike, jesen meku poput kesten pirea i hrskavu poput tepiha od lišća na Štrosu. U geometrijskoj mreži najuzbudljivijeg grada na svijetu ja sam tražila zagrebačku jesen!

Nostalgija, uvijek spremna u ladicama sanjara, ljudi od pera, depresivaca, emotivaca, ocvalih playboya, dramaturga i zgubidana, pričalica i knjiških moljaca. Pisac Aleksandar Hemon tvrdi da je retroaktivna utopija i ponosno je otresa s rukava, poput ustajale prašine, iako mislim da vara i sebe i nas, jer prošlost opisuje s toliko detalja i okusa, kako to samo može grandiozni nostalgičar. Ja mislim da je nostalgija neophodna u vremenu u kojem je imperativ blebetanje na Facebooku i oble guze samoprozvanih zvijezda. No, znam da je maštanje o proživljenim vremenima varljivi teritorij. Da je analizirati priče mojih roditelja, a to činim učestalo pošto se sve obiteljske anegdote još jednom ponavljaju kako moj David ne bi bio izoliran od tih značajnih temelja obiteljske povijesti, moglo bi se zaključiti da se radi o primjeru jugonostalgije i neprilagodljivosti. To bi bilo posve netočno. Jer ja znam da su priče o “urnebesnim štosevima” i “vječitom lumpanju” šlag na torti, ispod kojeg je kalup pun truleži i loših sjećanja. Ispod glazure o tatinom hofiranju kada je osvajao svoju buduću punicu donošenjem kilograma kave kada je ona bila “artikal u nestašici” krije se nelagoda zbog stalne nestašice. Priča o mom djetinjstvu u Beču priča je o obitelji kojoj su zbog hrvatskog identiteta i poslovnog uspjeha oteli dom. Priče o dobrosusjedskim odnosima u kojima su sva vrata otvorena, priča je o preživljavanju i vječitom strahu da će želja za privatnošću biti doživljena kao skrivanje zabranjenih artikala. A zabranjeni artikli su bili sve što proizlazi iz individualnosti, samorealizacije i razmišljanja, uključujuči literaturu, vjeroispovjest, poslovni uspjeh, obiteljski pedigre i vlastito mišljenje.

I London je ovih dana u znaku nostalgije. Čitav su grad preplavila polja maka, na reverima slučajnih prolaznika, televizijskih voditelja, sportaša, prinčeva, političara i glazbenika. Ljevičari i desničari, starosjedioci i došljaci, svi su se udružili u sjećanju na žrtve Velikog rata. Takve uspomene brišu štošta pa i klasni sustav, jer nismo li u patnji svi zajedno pa su tako mlade živote gubili i plemići i rudari, a gospodska imanja su preko noći postajala bolnice, a dame porculanskih puti postajale su pralje i medicinske sestre, po potrebi. U jednoj mjeri, patnja nas čini boljim ljudima, kritične situacije zgusnu karaktere u njihovu osnovnu supstancu pa ako je imalo dobrote ona će se iskipjeti nad manje važnim osobinama i sentimentima. Ratovi dakako stvaraju i gnjide, vadeći njihovu neljudskost i prljavštinu. No, s pravom, uspomene na njih su izbrisane, a s njima i njihovi mali životi. Ostaju heroji. Svaka obitelj ima ih nekoliko, katkad isplivaju iz crno-bijelih fotografija pa ih potajno uspoređujemo s našim licima, pokušavajući pronaći dokaz da smo satkani iz istog izvora. Priča se da je pred kraj Prvog svjetskog rata moj pra-pra djed, u vojsci Austro-Ugarske monarhije, na nekoj bojišnici uvjerio neprijateljsku četu da nema smisla ratovati pa su čitavog dana u rovovima kartali, tek katkad ispucavši koji metak u zrak da ne bi bilo sumnjivo.  Možda mi se zato svidjela božićna reklama lanca supermarketa Sainsbury’s, kontroverznog sadržaja jer prikazuje njemačke i britanske trupe kako se na kratko ostavljaju rata kako bi se barem na kratko dotakli Božića. Udruženu melodiju “Holy Night” i “Stille Nacht” neki smatraju uvredljivom, a ja ipak mislim da je naglasak na težnji za ljepotom i ljudskosti, i u najtežim trenucima. To me podsjeća na crtice sjećanja iz ratova koji su slijedili; moj pradjed svoj je pravni doktorat krivotvorio u medicinski kako bi mogao nabavljati lijekove za lokalne Židove, a majka moje prijateljice iz Vukovara je u rijetkom humanitarnom paketu pronašla boju za kosu pa je svo žensko osoblje okupirane vukovarske bolnice u kojoj su u gradu smrti pokušale održavati život, imalo jednaku boju kose. Sjećanja su to kojima godine dobro pristaju pa s vremenom postaju čarobna. Kako i ne bi kada su preživjela države, ratove i povijest. Pobjedila su smrt. Ona će uvijek biti moja, sa mnom se probijati kroz londonsku maglu i buku New Yorka i šaputati mi o gornjogradskom kaminu uz crno vino i kestene.

Cvijeće gospođe Diane

Prije nego što sam se uselila u svoj prvi odrasli dom u njemu je živjela gospođa Diana. Sretala bih je katkad, sijedu damu tamnoplavih očiju, kada bi ručala sa svojim curama u lokalnom restoranu ili oprezno šetala susjedstvom. Razmjenile bismo pogled, jedna drugoj uputile osmjeh i nastavile svojim putem, ne sluteći da će nas sudbina ispreplesti.

Vrata našeg novog doma otključali smo nekoliko dana nakon vjenčanja, titrajući atmosferom zaljubljenosti i Dubrovnika, emotivnih rastanaka i sastanaka, novog života. Trčala sam gore-dolje našom viktorijanskom kućicom, veseleći joj se, ignorirajući njenu nezgrapnu visinu, hvaleći je, tepajući joj, pokušavajući je očarati, valjda kako bi uzvratila čarolijom.

Kako se od kuće stvara dom? Cure iz susjedstva sipale su mudrosti – Isabella je uposlila dizajnericu interijera koja je njezin stan pretvorila u prizor iz ženskih časopisa. Emma je dovukla antikni namještaj s obiteljskog imanja. Anna, pak,  svoga tatu-oligarha koji je poput vilenjaka prazne prostorije pretvorio u spektal. No, u  nedostatku kuhinje koja miriše na pileću juhu i komoda sa smeđim koricama enciklopedije, one nisu bile dom. Tek nešto više od hotelskih soba sa čijih praznih polica i kremastih tapeta odzvanja da su domaćini tu samo u prolazu. Od mirisa ajngemahtesa ni traga.

To je saga o Londonu, satkana od vječitih prolaznika koji samo što se nisu smjestili…samo što nisu otišli. U takvom se nestalnom stanju gube mladosti, stvaraju sudbine, sklapaju brakovi, odgajaju obitelji, pišu životi. Zato je smiješno da je Mindfulness, pokret meditacije koja budi svjesnost sadašnjeg trenutka, postao hit u Londonu. Ta ovdje nitko ne živi sada, nego u međuprostoru vremena u kojem su bili uplašeni došljaci i vremena u kojem će biti uspješni povratnici na svoje startne pozicije. Čak i tijekom meditacije četvrtkom navečer odašilju se slike na Instagram, dogovara večera u novom hit restoranu.

Biti svugdje, a nigdje posebno je aktualno za toplijih mjeseci. Jet-setterski kalendari ključaju. Cannes. Queens. Royal Ascot. Monte Carlo. Wimbledon. Saint Tropez. Parada uspjeha seli se s jedne adrese na drugu, organizirani roj čiji se sudionici nervozno drže skupa, iako se nikada neće upoznati. Stajala sam  jedne večere na terasi Hotela du Cap na kojoj se održavala “zabava godine” u čast filmskog festivala u Cannesu. Bio je to osobito zahtjevan tjedan, toliko da su svi bankari, PR-ovci, dizajneri, poduzetnici, manekenke, investitori, supruge, bivše supruge, ljubavnice i potencijalne ljubavnice bili u gužvi, žureći se iz Monaca u Antibes, iz Cannesa u Saint Tropez, da bi s dostignute trofej-destinacije dogovarali drugu.  Dok sam upoznavala tu gospodu i gospođe, nudila im ruku koju su brzopleto rukovali i potom usmjeravali poglede na kakav prepoznatljiviji pljen, pitala sam se zašto su svi toliko uzbuđeni kada ne ni pripadaju filmskoj ni auto industriji. Vemešne dame čije porijeklo su skrivale blještave haljine, a datum rođenja friška doza Botoxa, oduševljeno su se smijale šalama gospode u leptir mašnama. Šampanjac se točio dugonogim tinejdžerkama u naručju ulaštenih starkelja, a DJ je ponavljao svima da su strašno važni jer su tu gdje jesu. Uživala sam u pogledu na svijet koji nije moj, prevrtala ga u doživljaju, pokušavajući mu naći bilo. No, škljocanje mi je ubrzo dosadilo. Stari Indijanci se nisu željeli slikati jer su smatrali da svaka slika oduzima dijelić duše. Dok sam promatrala tu paradu haljina činilo se da su uistinu otkačili dijelić po dijelić duše, ostavljajući je na memory stickovima, da bi od njih ostalo…ništa.

Dobro je da sam te večeri ipak ostala, jer oluja koja se poput Božjeg gnijeva nadvila nad tom mini Sodomom i Gomorom, party godine  pretvorila je u vrhunsku komediju. Dobro je da su slike poslane prije elementarne nepogode pa se na stranicama Hello! Magazina svi smiješe nepokisli. Neka svijet zna što je propustio.

Koji dan kasnije,  roj jet settera stajat će na jahti usidrenoj u Monte Carlu. Noć prije početka Formule 1 senzacija je koju se čeka čitavu godinu. Stotine jahti usidrene su uz cestu kojom će iduće jutro prolaziti najbrži auti svijeta. S korporativnim pozivnicama u rukama, uzvanici se okupljaju na palubama. Stojim na jednoj od njih imena “Blue Monster” i gledam svjetla Monaca. Udišem duboko tražeći miris slave, umjesto toga njušim poznat miris koji ne pripada ovamo. Monte Carlo miriše na ćevape! Okrećem se i unutar marine vidim ulični party okupljen oko roštilja, s golemim zvučnicima i nevještim striptizetama. Vašar. Idućih dana svi će prepričavati glamur Formule 1 i Cannesa, a ja ću izbezumljeno pitati kako nam je promaklo da je svijet postao scenografija “Carevog novog ruha”. I kada će netko uzviknuti: “Car je gol!”?

U našu viktorijansku kućicu vratit ću se prazna. Ništa mi nije ostalo od tih dana, osim izgužvanih pozivnica i dvije tri slike u kojima se nelagodno smješkam. Batterie-Lacheln vele Austrijanci, osmjeh na baterije. Ako je stremljenje svijeta postalo zabava o kojoj svi govore, a nitko je u stvari ne doživljava, ako su fotografije tu da lažu mjesto nas, ako ništa nije kako se čini – ni ljepota krasotica s naslovnica, ni dob glamuroznih dama, ni imovina ocvalih playboya, što ostaje u svijetu u kojem smo bezvremenska uputstva bacili na stranu poput starih novina?

I kako se gradi dom u gradu koji živi na lažnim obećanjima i prolaznicima željnih malo slave? Dok sam se ja bavila velikim pitanjima naša mala kućica sramežljivo je smještala svoje nove detalje  – tropsku biljku, uokvirene fotografije, knjige umjesto praznih zidova. Osluškivala je nove zvukove i strpljivo pratila naš dnevni ritam – Davidovo buđenje prije dana i moju kavu uz šuškanje novina. Njušila je miris večere i veselila se lupanju vratima koje precizno najavljuje kraj radnog dana i početak onog važnijeg, u kojeg centar svijeta postaje lonac i interne šale i puse i omiljene emisije.

Promatrajući London i tuđe živote gotovo da mi je promaklo da se ispred mene odvija moj. Nakon noći kanske buke, dočekalo nas je prvo nedjeljno jutro. Svaki je grad lijep kada je okupan suncem, ali London je najljepši. Možda zato što mu se najbolje zna veseliti. Našu malu terasu sunce je velikodušno obasjavalo pa smo se protezali razmjenjujući članke iz Sunday Timesa i služeći se trešnjama i neobaveznim šalama. Nenadano, među vijestima iz znanosti osvanulo je poznato lice gospođe Diane. U sjećanje na obljetnicu njene smrti, netko joj napisao tekst o dostignućima velike liječnice koja je u 96. godini napustila ovaj svijet, u snu, nenametljivo, baš onako kako se njime kretala, pisalo je. Uz tekstić se nalazila fotografija poznatog lica mlade žene širokog osmjeha. Nosi svilenu haljinu, čini se da je sunčan dan, u rukama drži Sunday Times, mora da je nedjelja. “”Diana B. iz objektiva svoga supruga u svome domu u Londonu”, stoji u potpisu. Prepoznajem tu scenu, prepoznajem te tegle cvijeća i ogradu nad kojom se njiše toranj crkve svetog Luke. Baš kada sam htjela podijeliti svoj senzacionalni pronalazak sa Davidom, vidjela sam da je, mažen suncem, zaspao snom koji sanja o nedjeljnom ručku i bezbrižnim satima koji slijede. Iza njega, procvalo je cvijeće koje nas je dočekalo na terasi. Cvijeće koje nam je ostavila gospođa Diana.

Iste večeri, ispraćajući vikend uz zvuk posljednjih vijesti i mašine za suđe, prazni pogledi Cannesa i savjeti glamuroznih prijateljica rastopit će se u gutljaju karipskog ruma koji katkad podijelimo prije spavanja. Ostat će nešto drugo: Dom. Koji gubitak vremena čekati da njegova čarolija dođe izvana, kada je cijelo vrijeme tu, u kuhinjskim loncima, nedjeljnom ljenčarenju i teglama cvijeća gospođe Diane.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kolajna

Ima nešto u kupaonicama. Za nas žene one su više od prostorije za jutarnju toaletu i ostale higijenske rituale. One su naša magična kutija, u koju ulazimo bezbojne i jadne, a izlazimo s dubokim pogledom i volumenom u kosi. Katkad su odmaralište, katkad utočište. U nedostatku osobnih prostorija, one su naš salon u koji se povlačimo kada ne volimo svoju okolinu, svoje živote, svoje poslove, a naročito sebe. Ima nešto utješno u tim pastelnim pločicama koje, poput starih susjeda, slušaju bez komentara, prihvaćaju bez osude. U kupaonici se rađaju velike ideje. Započinju se dijete, odlučuje o promjeni boje kose i šiškama. U kupaonici smo si vjerne, vjernije nego u dnevnom boravku gdje šarmiramo goste. U kupaonici smo katkad tako vesele, da si šaljemo poljupce u ogledalo, katkad tužne pa plačemo i odraz suza u istom tom ogledalu stvara bujicu novih. 

Kupaonice su mjesto evaluacije naših života. Ne čudi stoga da je Sunita po izlasku iz svoje kupaonice u Ealingu u zapadnom Londonu izašla iz svoga života. Baš poput one junakinje u “Jedi, moli, voli”, lako zaboravljivom filmu rađenom prema lako zaboravljivoj knjizi. Za razliku od Julie Roberts, Sunita nije ostavila supruga, Ameriku i razum, već je prekinula svoju desetogodišnju karijeru ugledne financijske novinarke kako bi se posvetila ajurvedi, drevnoj indijskoj medicini kojom se bavila njena obitelj prije dolaska u London prije pedeset godina. Neki dan Sunita me zabavljala dok sam dovršavala večeru. Sa svojih četrdest godina, ima lice djevojčice i velike, znatiželjne oči kojima promatra svijet. Njezin ajurvedski biznis je solidan, linija proizvoda za njegu polako nalazi klijente, kao i vikend tečajevi ajurvede. Svojim najvećim uspjehom ipak smatra činjenicu da se više ne mora buditi u sedam i provoditi prve budne sate u podzemnoj. S prvom kavomu u krevetu uz Guardian Sunita doživljava istinski aplauz životu. 

Nije jedina. Verzije njene priče pričaju se po cijelom svijetu. Ksenija je ostavila vodeći posao u jednoj banci kako bi se bavila alternativnom medicinom u Zagrebu. Nađa je ostavila svoj svijet zagrebačke fashion novinarke u Jutarnjem listu i danas je u Jakarti.  Bez fashiona. Bez plana. Tena je iz Privredne banke odlepršala u školu ajurvede u Indiju, a Harry iz obiteljskog biznisa dijamantima u Londonu u neku hippy komunu usred Sri Lanke. Jill je ostavila Sunday Times kako bi u izoliranom selu Cornwalla bila majka svom posvojenom sinu. 

Moji prijatelji heroji učinili su ono što mi nismo. Moji osobni trenuci u kupaonici nisu revolucije niti evolucije već trenuci hormonskih rugalica ili nešto što se zove odrastanje. Za razliku od junaka ove kolumne, moj život se upravo proteže na sagu obiteljskog života, uz kamin i Negroni, svake večeri kada se David vrati s posla. 

Sve priče o stopiranju u nedogled i životu na plaži ostaju, dakle, među pločicama kupaonice. James Wallman, novinar s kojim sam se danas srela u Londonu kako bismo pričali o njegovoj novoj knjizi “Stuffocation” tvrdi da će šaputanje u  kupaonicama postati sve glasnija, toliko da će se udružiti u zajednički krik protiv svega što nam je nametnulo 20. stoljeće, a 21. više ne želi trpjeti. Najzanimljiviji dio priče jest da je čovjek kojeg su plaćali da u Financial Timesu i GQ magazinu predviđa trendove, svoju prvu knjigu posvetio zasićenosti materijalizmom. “Dosta nam je stvari, dajte nam iskustvo!”, sažetak je manifesta tog simpatičnog Londončanina u kasnim tridesetima, koji živi u zapadnom Londonu sa suprugom i u proljeće očekuje svoje drugo dijete. Mjesecima je James putovao svijetom i upoznavao ljude koji su ostavili materijalno kako bi život posvetili iskustvima. Vrijedno zapisujući  primjere modernih hipija James je tražio dokaz da nisu stvari ono što nas čini sretnima, već iskustvo. Pronašao ga je. Družeći se sa tim životnim inovatorima James je tražio potvrdu da nas samo nekonvencionalan život bez stvari može učiniti sretnima. Nikada je nije dobio. Vratio se u London i sada, pošto je obavio intervju sa mnom, u potrazi je za Božićnim poklonima. Tati će, na moju preporuku, kupiti autobiografiju Zlatana Ibrahimovića, a supruzi naušnice kojima se divi u izlogu. 

Da Jamesove knjiga dolazi sa sretnim završetkom , bila bih razočarana. Jer moji prijatelji-heroji naučili su me nečemu – život ne dolazi s instant rješenjima i velike odluke rezultiraju iskustvom, ne i bajkom. Pitajte Sunitu o prvim mjesecima bez primanja, kada je živjela na maminom curryu, a putovanja podzemnom smatrala luksuzom. Ili Nađu o prvim mjesecima života bez struje, tople vode i jestive hrane. Jill ovih dana mnogo vremena provodi u kupaonici, jer život daleko od redakcije i  urbane civilizacije dolazi s novom serijom izazova. “Ako je u Londonu teško pronaći frajera, pokušaj u selu s dvadeset stanovnika u Cornwallu!”, neki dan mi je rekla. 

Uostalom, pitajte i mene o mojim londonskim počecima, o vlažnoj sobi u Tootingu iz koje sati čišćenja nisu mogli izbaciti smrad mrlja i jednosatnom putovanju podzemnom do faksa, svakoga jutra, godinu dana. 

No, iskustva imaju veliku prednost nad haljinom – vrhunski su prevaranti. Za razliku od loših materijala ili krivog kroja koji nas podsjećaju da smo uludo potrošili novac svaki puta kada haljinu izvučemo iz ormara pa je nakon nekoliko catwalka u slavnoj kupaonici vratimo tamo gdje smo je pronašli, iskustva su zaboravljiva. Poput starih playboya koji nižu priče o divama koje su voljeli, brišu manje poetičan oblik istine pa se, uz malo mašte i igara rječima, pretvaraju u sjajne anegdote. Moji dani u Tootingu i noći u autobusu broj 414  s vremenom su dobili na vrijednosti. Danas, kada pratim supruga na večerama s bankarima moje su priče nenadmašne. Njihove, obilježene valutama i precjenjenim vinima ne zadovoljavaju niti osnove dobre anegdote. Kada doista želim zadati udarac, pričam o danima kada je jedan slavni, veliki, jamajkanski igrač kriketa meni i Nađi skidao lovačke čizme na Lutonu kako bismo pravo s lova u Yorkshireu bile spremne na vikend  na Ibizi. Ili kada me je Hillary Clinton izdvojila iz mase da mi da mini-intervju. Iskustva pobjeđuju svaku utakmicu s Ferrarijima i Pradinim kaputima. 

Iskustva nas uče i da život dolazi s različitim ukusima, bio da se odvija u banci u Cityu ili u prašumi Amazone. Jer smisao života nije da uvijek budemo izvan sebe od radosti. Da jest, sipali bi nam Xanax u vodu, jednom mi je rekao filozof AC Grayling. Smisao je život sam. Smisao su sva ona pitanja u kupaonici na koja rijetko dobivamo odgovor. I oni snovi koji, kako je rekao jedan poznati balkanski pjesnik, najviše vrijede kada s tobom osjede, s tobom ostare. A oni koji ih upravo žive i u stranim kupaonicama se pitaju jesu li učinili promašaj života, neka odahnu. S vremenom, sve se pretvara u kolajnu kojom će sjati poput zvijezda na svakoj večeri konvencionalnog svijeta.

 

 

 

Kako sam postala gospođa

U posljednje vrijeme nalazim ih svugdje. Jer ne privlače se suprotnosti, već slični titraji, oni koji su sanjali iste snove, maštali jednake mašte, tapkali istim stazama ostavljajući na njima tragove velikih oduševljenja i skrivenih jecaja. Ana je direktorica jedne uspješne kompanije u Kaliforniji. Domen je konzultant važne konzultantske kuće u Singapuru. Marija upisuje još jedan magisterij. Ivan se priprema za život u Dohi, Maja ostaje u Briselu. Bojan traži novi posao u New Yorku, a Marko napreduje na starom na Imperial Collegeu u Londonu. Raštrkani u svijetu poput špekula kojima smo se igrali na blijedim zelenim klupama tijekom petminutnih školskih odmora, katkad nam koordinate neočekivano pronađu sjecišta pa se prepoznamo i otvorimo vrata svjetovima jer djetinjstvo provedeno pod zajedničkim nazivnikom snažije je od članarine u klubovima Mayfaira.

Osim lektire, prvih pop ljubavi, sjećanja na palačinke u Pčelarskoj centrali i rođendanske poklone u Kiku, imamo još nešto zajedničko – svi smo u tridesetima, tom desetljeću dovoljno mladom da bi bilo hrskavo, a dovoljno zrelom da traži svoje nijanse. Dvadesete su ispucane bonovima stranih studija, stranih prijatelja i stranih ambicija. Test je završen, za neke “Sjedi, dva!”, za druge “Sjedi pet”, uspoređuju se životi – neki su u braku, neki u garsonjerama u dijelovima grada kojima tepaju da su trendovski, samo da bi opravdali porast cijena nekretnina, prljave pločnike i sumnjive susjede. Neki imaju važne posjetnice, drugi mijenjaju smjerove. Neki sanjaju, drugi se bude. Nisu to zlurade usporedbe nego traženje ljestvica. Uzorak koji je neusporediv sa svijetom u kojem rođenjem pripada, za koji obitelj, prezime, adresa i povijest nemaju valutu u posuđenim domovinama, traži novu pripadnost pa se hvata za rijetke primjerke slične sebi da bi opravdao svoj život, da bi opravdao svoje tridesete.

Home is where heart is, dom je gdje je srce – kažu jedni. Home is where money is, dom je gdje je novac – kažu drugi. Sada, kada imam novo prezime, novi status i novi NHS number mogu vam štošta reći o domovini. Za početak, da je neprenesiva.

Vjerovali smo u globalizaciju, slijepo joj se predali, sanjali o njenim plodovima u obliku limenka Coca Cole koje je moja sestrična Dunja skupljala na polici iznad kreveta, za nju ratovali, za nju odlazili na satove engleskog u Varšavsku, za hladnih zagrebačkih zima kada bismo ostavljali Lego kockice pod prijekim maminim pogledom i katkad bili nagrađeni obiteljskim odlaskom u kino nakon blok sata engleskog, sa čitankama uvezenim s Oxforda pod ručicama u pletenim rukavicama. A onda nas je iznenadila. Tko nam je kriv, još jednom nismo čitali klauzulu ispisanu sitnim slovima, onu zbog koje se gube domovi i plaćaju preskupa osiguranja i telefonski računi. Prešutjeli su nam da domovina nije samo putovnica, mjesto rođenja i OIB. Da je domovina mozaik mirisa, djetinjstva, ulica koje prepoznaju naše korake pa se bude, namještaju frizure stoljetnih hrastova kada im prilazimo, šalju povjetarac da nas omami mirisom kestena i mimoza.

Tridesete otvaraju nove teme. U nedostatku Name na Trgu, već danima pokušavam pronaći gdje se kupuju gumbi, cipele za postolara spremne su tjednima jer ovi kineski na King’s Road su skupi i na njihova ljepila i privremena rješenja majstor iz prolaza u Ilici, koji svaki dan dolazi na posao u bijeloj košulji i sakou, kako ga je učio njegov majstor prije pola stoljeća kada je bio šegrt, bi ljutito odmahivao glavom. Kada je dan pun pitanja, mi, djeca globalizacije ne možemo navratiti kod mame na tursku kavu i štrudlu od jabuka jer uz svu svoju genijalnost Skype je samo ekran za protok informacija, a ne osjećaja. Mi, djeca globalizacije, nemamo nedjeljne ručkove s familijama i ne možemo ostaviti djecu da se druže s bakama i sestričnama već ih pomirljivo predajemo dadiljama s Filipina koje ne mirišu na dom i ne znaju što je gumi-gumi. Mi, djeca globalizacije, smo istovremeno predmet ljubomore i djeca otete budućnosti. Dom koji nam rođenjem pripada oduzet nam je jer je uništavanje svih pozitivih scenarija jedne države izbrisalo potrebu za našim postojanjem.

Najbolje od sebe dali smo tuđim domovinama. Onima koje su bodrene drugačijim budnicama i opijane nekim drugim herojima, a danas uživaju plodove naših talenata, obrazovanja, snova i odricanja. Razmjena s vlastitom domovinom, pak, je u mrvicama. Častimo je povremenim dolascima, a ona nas domaćom juhom. Poput starih prijatelja smo koji su izgubili žar koji ih je činio nepobjedivima – jedni o drugima pričamo s nostalgijom i sjajnim anegdotama, a kada se sretnemo obuzima nas hladan propuh nelagode što si više nemamo što reći.

Zato ćemo tridesete provesti gradeći novu budućnost, jer daleke adrese i sudbine novih ruha učinili su gospođe i gospodu, od nas, djece otete budućnosti.

Alpske lekcije

Na svojoj jahti boje vanilije Vlado R. svaki dan započinje mesnim doručkom i posoljenim paradajzom. “Moj gablec je suvenir iz mladih dana, podjeća me na to da ništa nije nedostižno.”, objasnio mi je jednog srpanjskog jutra. Kada je Vlado R. bio mladić, naime, ovaj je obrok bio jedino što si je mogao priuštiti u pauzi od posla u jednoj tvornici. Između dva Gavrilovićevog zalogaja Vlado R. bi promatrao vlasnika tvornice kojeg su podređeni zvali Gospodine Predsjedniče kako se odvozi gordim Mercedesom ubrzavši potom svoj gablec uz obećanje samom sebi da neće stati dok ne zaradi dovoljno za jedan takav Mercedes. Tako je veliki automobil boje bijele kave postao misao vodilja Vlade R., njegova osobna mantra prije no što su one s istoka postale usvojenim dijelom zapadnjačke svakodnevnice.

Na drugoj strani Starog kontinenta, negdje u isto vrijeme, Jurg M. nije buljio u Mercedes već u Badrutt Palace, luksuzni hotel u švicarskom skijalištu St. Moritz.  Jurg M. bio je mladi novinar poslan na svoj prvi veliki novinarski zadatak za jedan švicarski magazin. Njegova zadaća je bila reportaža o jeftinim skijalištima u Švicarskoj pod nazivom “Ne mora uvijek biti St. Moritz.” Ipak, kako bi se i sam uvjerio u istinitost svog novinarskog pothvata odlučio je posjetiti čuveni St.Moritz, nikada dostižan njegovoj skromnoj obitelji. Trosatno putovanje vlakom pokazat će se presudnim u životu Jurga M. Promatrajući izrezbareni lobby hotela izračunao je da će mu takav luksuz ostati nedostižan ukoliko ostane samo prosječni švicarski novinar.

Deset godina nakon epizode s gablecom u dvorištu tvornice Vlado R. kupio je Mercedes. Nešto kasnije od Gospodina Predsjednika kupio je tvornicu. Pet godina nakon što je objavljen članak “Ne mora uvijek biti St. Moritz” u jednom švicarskom ženskom časopisu, Jurg M. osnovao je svoj glazbeni časopis. Godinu dana nakon toga bit će prvi koji je u časopis stavio poster pop zvijezda što će se pokazati genijalnim potezom. Jednim od mnogih. Jurg M. danas je jedan od najvećih medijskih mogula na svijetu.

Baš kao što Vlado R. i dalje doručkuje mesni doručak, iako sada na svojoj jahti koja pluta Jadranom, Jurg M. učestalo bulji u Badrutt Palace. Kako i ne bi, kada je to sada njegov dom, nakon što je povijesni dio hotela pretvorio u svoj ljetnikovac.

Opijena planinskim zrakom i mišlju da ništa nije nemoguće šetala sam St. Moritzom. Negdje na istom mjestu gdje je pola stoljeća prije mene Jurg M. sanjao o nečemu iznad novinarstva, ja sam bila novinarka, vrijedno arhivirajući životne crtice onih koji su govorili s jednakim podnaslovom: Ništa nije nemoguće. I doista se činilo tako, na vrhu Europe, gdje bistri zrak golica Alpe dok se ogledavaju u smaragdnom jezeru, a noć budi izloge draguljarnica preslikane na glatkim površinama limuzina. Ništa nije nemoguće šaputalo se na svakom koraku, pošto je Art Masters, umjetnički festival čija sam bila gošća, bio posvećen Claudeu Nobsu, legendarnom osnivaču Montreux Jazz Festivala. Godinu dana ranije gospodin Nobs mi je pričao jednu fenomenalnu anegdotu koja, kako mi je rekao u njenom epilogu, nije bila istinita, ali činilo mu se da mi je potrebno malo smijeha. Ispunjavao je prostoriju te večeri, gospodin Nobs, više od svih dugonogih uzvanica i artističkih egocentrika, više od bljeskova aparata i južnoameričkog glazbenog spektakla. Ispunjavao je prostoriju i ovoga puta kada ga više nije bilo – jer je s ovoga svijeta odlepršao,  kako i doliči najvažnijem Švicarcu svoje generacije, na krovu Europe, s alpskim snijegom pod skijama. No, vidjela sam gospodina Nobsa kako me kori što kasnim, kako mi namiguje dok kušam vino, kako mi maše dok plešem. Vidjela sam ga kako mu je bilo neugodno dok su mu recitirani hvalospjevi. Od nekuda su se na bini pojavile i njegove osobne usne harmonike. I oni najgordijih lica zaplakali su. Ništa nije nemoguće.

St. Moritz zatvorio je poglavlje ljeta, London otvorio poglavlje svakodnevnice.  Uljudno,  ali bez uvoda, ugodno, ali bez pardona – engleski gentleman koji dolazi s previše slojeva da bi nosio obećanje da ništa nije nemoguće. Jer štošta je nemoguće u Londonu  – izbjeći prometni kaos, na primjer, ili naći stan s prihvatljivom najamninom. “Koji je današnji ekvivalent američkog sna?”, pitam Davida pošto se budimo u Londonu, šutke kako bismo mu osluhnuli bilo. Uhvatim svoje prijatelje kako katkad bulje, baš poput Vlade R. i Jurga M.  Isabella u izloge Cavallija, Anna u engleske mladiće, Johannes u cijene dionica, Alex u rezultate utakmice kriketa, a svaki od navedenih, više od svega, u površinu iPhonea. Svjesna sklonosti idealiziranja priča kojima je vremenski odmak dao sjaj i melodičnost izražaja, pitam se je li među njima jedan Jurg koji zna da ništa nije nemoguće ili Claude koji će od lokalnog festivala stvoriti najvažniji glazbeni festival u Europi. London mi se cinično smije, promatrajući svoje subjekte kao dijelom mašineriju koja ga hrani. Hrani i njih, ali uglavnom iluzijama i pokojim sashimijem subotom.  Ipak, da ste me pitali prije tri dana, kada sam dopuštala suncu St. Moritza da me mazi, rekla bih vam da sve što uistinu zaželimo možemo ostvariti. Rekla bih vam da u svima nama leži Vlado R., da smo svi pomalo Jurg M. Rekla bih vam da ništa nije nemoguće.

Pobjednici Wimbledona

Na kuhinjskom stolu nova knjiga: “Kako je Engleska stvorila Engleze.” The Spectator tvrdi da je sjajna. Kišni dani dolaze s ritualom: nakon posla prošećem niz Temzu u lokalnu knjižaru i pošto obavim  kurtoaznu izmjenu pozdrava s mladićem s naočalama ili njegovom bucmastom kolegicom, koja se katkad pretvori u petominutnu konverzaciju jer svi mi, ljubitelji knjiga, u potrazi smo za sjajnim pričama slijepo vjerujući da će niknuti tamo gdje ih ne očekujemo, zaputim se kući, s novom knjigom pod rukama i kilom trešanja ako se ulični prodavač voća nađe na putu. Moj kišni ritual napunio je naše police knjigama što zbog meteoroloških prilika to i zbog moje nesvjesne borbe da dnevni boravak nadvladaju moje korice umjesto hladnih B&O gadgeta koji su mi mrski jer nemaju patine i nikada je neće imati. Moji  tragovi gotovo uvijek dolaze s patinom. U obliku podcrtanih odlomaka ili mrlja od kave na stranicama, u obliku bočica starih parfema koje čuvam jer su moji tajni vremeplovi, starih rokovnika i maminih sitnica, za sreću. Puna ih je ladica, a ne nedostaju niti u ormaru. Znam da više nikada neću odjenuti tu naslijeđenu bijelu vestu sa zlatnim nitima, ali kako je se riješiti kada ju je moja mama nosila kada je bila mojih godina. To je vesta koja će uvijek imati pore opatijske zime, kada se bajni biser Kvarnera pretvara u sumorni limb nemira i vlage i jedne šetnje kada je mama ćavrljala sa Žuži Jelinek o problemima jedne tridesetogodišnjakinje. A problemi tridesetogodišnjakinja su u pravilu obujni, jer dolaze s naznakom odraslog života, a bez njegovih vaučera iskustva. “Gospođo Vesna.”, prekinula ju je gospođa Žuži.”Da ja imam Vaše godine i Vaš stas pitala bih: Pošto svijet?” i pozvala ju na čaj. Mama se ispričala da nema vremena, iako je imala vremena, jer bilo joj je neugodno.

Ja bih otišla na taj čaj. Ne znam je li prvo bila nastala moja radoznalost ili zvanje, ali jedno naglašava drugo, tako da sam se, prihvaćajući pozive i kada sam se trebala ispričati, naslušala svakakvih budalaština i plitkih teorija, no ako ništa drugo dali su mi izoštreni vid – rengen razlika između kvalitete i kvantitete izraza, samohvale i obećanja. Postala sam,tako, kritičar svakodnevnice kojoj prije spavanja dajem kritički sažetak, preslikan sa korica novih knjiga. “Lovely!” “Fascinating!” “Marvellous!” One negativnih izraza radje ušutkam jer čemu im davati naslove kada ih ne želim pronaći u riznici  osobne memorije.

Egoizam na stranu, “Zašto je Engleska napravila Engleze” došla mi je pod ruku jer čitavo ljeto razmišljam o toj temi. Kako i ne bhi; moje tijelo vrišti jer zna da je ljeto, a ne nalazi ga. Svaki telefonski razgovor započinjem komentarom o vremenu, dodajući mu dubok ton očaja, na što moj David okreće očima. U lokalnim kuloarima već sam okarakterizirana kao kraljica drame, ali oni ne shvaćaju, ti Sjevernoeuropljani, da su 29 godina moje ruke u lipnju mirisale na more i lubenice, a lice je bilo tamno i oči svjetlucave, zanesene varljivim mediteranskim obećanjima. Ti Sjevernoeuropljani koji su danas moj svijet tjeraju me u usamljenost jer dok ih promatram kako nesmetano prate koncert pod kišobranima i šminkaju se Royal Ascotom zatočeni u blatu, pitam se jesu li izrađeni od nekog drugog materijala. Prilagodba je ključ evolucije pa sam se uhvatila i te opcije. Pokušala sam s alkoholom. Zato smo posljednjih mjesec dana u košari s voćem uvijek imali obilje limete. No, moja alkoholičarska epizoda trajala je 48 sati  pošto sam shvatila da je nakon večeri ispunjene Margaritama nemoguće pisati o Osborneovom budžetu. Zato sam se odlučila slijepo uhvatiti sezone, ne bilo koje, nego londonske The Season koju smo naslijedili od doba princeza i aristokrata. Budući da ovim gradom i dalje hodaju princeze i nasljednici s titulama, iako ove ne dolaze s krinolinama nego s Twitterom i pokojim skandalom, Sezona nikada nije uistinu nestala. Evo je i sada, kada su u tijeku regate i teniski turniri, sajmovi cvijeća i kriket. Sve sam obišla. Ne samo to, nego sam imala i modnu opsesiju pred-prenatalne Kate Middleton, tako da sam za svaki događaj bila odjevena s nepogrešivom prikladnošću. Nenaglašena boja, nenaglašen kroj. I valovi u kosi. David je uzeo day off i vodio me na Wimbledon gdje sam ručala s Nadalom u njegovoj kantini. U redu, ovaj zadnji dio rečenice nije posve točan, ali radilo se o kantini i Nadal je bio tamo negdje, u daljini. Moja haljina je bila lepršava i bijela – nositi bilo što nego bijelo na Wimbledonu Englezima izaziva vrtoglavicu, što Federer očito nije znao jer je imao narančasti džon na tenisicama pa smo ga uoči meča morali pričekati da se presvuče – a Pimm’s ohlađen i prepun voća u vještoj imitaciji ljeta. Kantina za igrače bila je puna jer tenis dramatizira, poput mene, i potrebno mu je sunce ili barem nedostatak kiše. No, kiša je bila tu i mečevi su bili odgođeni do daljnjega. Baš kada sam skupini francuskih tenisača namjeravala prokomentirati vremenske prilike koje nam, eto, svima kvare dan, zaustavila sam se pod prijekornim pogledom svoje izdržljivije polovice. Sjedili smo, tako, skrivajući se od kiše u kantini Wimbledona, ne spominjući kišu.

“Kakvo je ovo vrijeme, ovo je užas!”, začula sam iza sebe. Skupina za stolom okrenula se, jer pobjednici Wimbledona dobivaju doživotni status zvijezde Wimbledona. Goran Ivanišević sjeo je za stol, vidno iznerviran. Umrijet će ako ne svane sunce, rekao je,  i na zaslonu telefona pokazao vremensku prognozu za Split, oko 25 stupnjeva topliju nego na mjestu događaja. Uz obilje drame i okretanja očiju. Trenutno je u prostoriju unio atmosferu Dalmacije koju sam osjetila samo ja, ali samo meni je bila i namijenjena. Jer dok je maglovito britansko otočje stvaralo Engleze, Velšane, Irce i Škote učeći ih da ne dramatiziraju i da uvijek stoje u redu, nas je odgajalo dalmatinsko sunce i zagrebačke bake koje uvijek govore kao da su pod svjetlima pozornice. Za svaki slučaj. Stoga sam se osmjehnula Goranu i na našem jeziku mu rekla da je u pravu, potom hinjenom nonšalancijom svojoj Sjevernoeuropskoj publici rekla da je, unatoč svemu, dan upravo “lovely”. Jer iako nas otok ne može sve učiniti Englezima, možemo mi otok učiniti malo manje engleskim. Potajno, dakako.

Manifest ljenivaca

Moj poziv i grad u kojem živim imaju nešto zajedničko; nude mi privilegiju da se sakrijem od svijeta. Koje li ironije, jer anonimnost, tišina i smiraj ne idu iz njihov karakter. Moj poziv i grad u kojem živim imaju, naime, još nešto zajedničko: bučni su, nepredvidivi, užurbani i zahtjevni. No, katkad, ponedjeljkom, kada cijeli svijet na uredskim pauzama kuka što je ponedjeljak, London i moja redakcija zaborave na mene. Krenem tada svojim putem koji je mješavina rituala koje je oteo radni vikend i promatranja. Ne govorim, slušam. Slušam hvalisanje Fabrizija dok mi priprema cappuchino u svojem minijaturnom kafiću uz Sloane Square i žamor u jednoj priprostoj pizzeriji na Claphamu koju su kulinarski znalci proglasili najboljom u gradu. I mame kako tepaju djeci na Northcote Road (znanoj kao Nappy Valley, Dolina pelena) i rumene dječake dok igraju nogomet u Battersea Parku. Jedina komunikacija s gradom je lutanje njegovim ulicama, rekao je Aleksandar Hemon svoja lutanja Sarajevom i Chicagom pretočivši u niz nagrađenih knjiga.

Još nisam otkrila pridonose li moja lutanja ičemu osim crvenim obrazima koje će David po povratku s posla štipati tepajući mi da sam Heidi. Ali, oni su potrebni za moj vlastiti mir pa ih smatram tekućim troškovima. Ta ne može sve u životu biti investicija!

Od malena sam upozoravana da je gubljenje vremena opasno. I da sam željela postati zgubidan, genetski kod i kućna atmosfera to mi ne bi dozvoljavali.

Jednom mi je netko rekao da najbolja iskustva ima s djelatnicima koji su djeca poduzetnika. Spominjao je radne navike i glad za uspjehom. Ja sam mentalnom slikom nadodala atmosferu stresa, nepredvidivosti i vječnog pokreta. Niti danas ne mogu upaliti televizor prije no što padne mrak, naslijeđe tatine galame kada bi me uhvatio kako ujutro gledam crtiće. Umjesto prigovora, povukla bih se za kuhinjski stol i crtala znajući da će moj napor rezultirati pohvalom našeg malog kućanstva – mame, tate i tete Marije koja će u pauzi od čišćenja pećnice i sjeckanja luka moj likovni uradak nataknuti na srebrni natpis Gorenje na frižideru.

Danas, kada je tata dovoljno daleko da ne svjedoči mojim besposlenim ponedjeljcima pitam se je li ljenčarenje podcijenjeno. Kada oči nisu uperene u knjige, kada prsti ne tipkaju virtualnim svijetom, a glasnice nisu zauzete kičenim pravdanjem svoga intelekta, činimo li si zapravo uslugu? Ova ideja nije nova, štoviše, u gradu u kojem se ne gubi vrijeme jedan ju je čovjek sabrao u čitav pokret. Lupkajući olovkom o drveni stol, čekala sam Toma Hodgkinsona, filozofa i autora knjige “Kako biti lijen”. Kasnio je, jer u svijetu nekoga tko je osnovao Akademiju Ljenivaca vrijeme je bezvrijedan koncept. Lupkala sam olovkom i tijekom intervjua, jer Tom je govorio sporo, isuviše često prekidajući naš razgovor beskorisnim pitanjima o mome životu. “Hej, stari, tu smo da odradimo posao, ne da ćaskamo.”, poželjela sam mu reći. No, stručnjak za lijenčarenje kakav jest, uz biljni čaj i domaće kekse, Hodgkinson me smjestio na kauč pun jastučića i prisilio me upravo na to – ćaskanje. Članovi njegove “akademije” – ustvari kafića u kojem se svaki tjedan organiziraju predavanja o umjetnosti, filozofiji, psihologiji i vrtlarstvu – su intelektualci koji su odlučili da se najbolje stvari u životu događaju kada se ne čini ništa. Svojevrsna heroina londonskih lijenivaca je J K Rowling, autorica romana o Harry Potteru koja je svoju mega-uspješnu priču stvorila lijeno zureći kroz prozor vlaka. Manifest londonskih lijenivaca uključuje, između ostalog: Smrt Supermarketima! Prekini žaljenje! Peci kruh! Voli susjeda! Život je apsurdan! Nazad na polje! i, za svaki slučaj, jer ipak smo u zemlji koja je izrodila punk – Anarchy in the UK!

No, potrebno je provest samo sat, dva s ovim ljenivcima da se zaključi da oni to ustvari nisu. U svijetu onih kojima je život vođen intelektom, lijenčarenje je samo popuštanje da se um odmori od podataka i analize, upijanje trenutka koji će donjeti Eureka trenutak. Ta osobna saznanja grade nas katkad više od sati produktivnosti, lijepe na nas naš karakter, individualan poput otiska prstiju u svijetu u kojem postajemo zastrašujuće slični.

Moji ponedjeljci su samo moji. Kod Fabrizija i u pizzeriji Franco, naime, nema signala pa mobitel satima biva sklonjen u zatvoreni pretinac. Novine, na brzinu pročitane uz kavu, ostale su doma. Sa mnom je samo crvena Moleskine za slučaj da se dogodi Eureka! moment. Ako se i ne dogodi, ništa zato. Dogodila se ova kolumna. Dogodio se moj skriveni ponedjeljak.

 

 

Sardelice i Boeuf Bourguignon u gradu u kojem ne želite živjeti

Ima tomu nekoliko godina, kada sam u jednom hrvatskom žurnalu pročitala kolumnu Slavenke Drakulić. Gospođa Drakulić je pisala o sardelicama. Najbolje su, prema njenom bajkovitom zapažanju, kada se stave na šnitu bijelog kruha i jedu na stepenicama bakine terase na Kvarneru. Nekoliko sam puta pročitala odlomak, kako to inače činim kada želim da riječi uđu u moje pore i postanu dio mene, i s nepogrešivom točnošću u ustima osjetila slankast okus koji može nadopuniti samo velikodušan gutljaj bevande. Još nešto je stajalo u tekstu o sardelicama – osjećaj ljutnje, razočaranja i nevjerice kada je autorica shvatila da njezin suprug, Šveđanin, ne vidi nikakve ljepote u sardelicama (s bijelim kruhom, na stepenicama). Kako ne shvaća, pitala se, isprva ne računajući na to da za gospodina supruga njezin obrok djetinjstva znači samo sitna plava riba, morski obrok bez kulinarskog značaja. Iako što znači za našu ponajbolju spisateljicu mogu samo nagađati, za mene on znači duga ljeta s mamom i tatom, morske ludosti koje sam nakratko morala ostaviti kako bih otrčala kući i s mokrim rozim kupaćim na mašnice prišla mami da mi pripremi porciju sardelica pritom bez greške primijećujući da su mi usta plava i da mi je hladno, što ja, drhtećim rebrima djetinje mršavosti, odlučno poričem. Pa sjedam na tople stepenice i kroz sunce škiljim u more i slušam razgovore odraslih od kojih razumijem tek ponešto. Govorilo se tih ljeta puno o inflacijama i SRFJ-ovskim pojmovima koji su pripadali nekom drugom svijetu od moga, ispunjenog ronjenjem i drijemežom pod maminim pareom. Govorilo se kasnije o ratu, spominjala su se dugačka prezimena koja su mi zvučala smiješno, a kada bih saznala da pripadaju kvarnim karakterima davala bih im obilježja zlikovaca iz crtića.

Moj David je fasciniran kada mu govorim o nekom svijetu kojemu nikada nije pripadao. Gleda me prodornim pogledom tražeći još, kasnije opisujući svojoj francuskoj obitelji i engleskim kolegama moje dogodovštine, kojima uvijek doda malo začina tako da zadobivam ulogu heroine nekog svijeta koji možda nikada i nigdje nije postojao, osim u međuprostoru stvorenom od moga sjećanja i njegove mašte. No, možda me Božja providnost natjerala da davno prije nego što će ona postati dijelom moga života sa zanimanjem reagiram na priču Slavenke Drakulić o sardelicama. Jer David ne shvaća bit sardelica. A ja više nego ikada razumijem osjećaj ljutnje, razočaranja i nevjerice kada kaže da su sir i vrhnje bljutavi, Cedevita užasna, a Azra, o kojoj sam ga podučavala sjajnim Mirkovićevim dokumentarcem “Sretno dijete”, gomila buke.

Ljuti me katkad i London u kojem za mnogo niti od kojih sam satkana nema mjesta. Prije svega, doslovno. Sva krevetnina koju sam donjela iz Zagreba je nestala putem od Little Venice, do Chelsea, od Chelsea do Battersea. Kada bih joj i ušla u trag, izgledala bi neprimjereno, u našem novom stanu u kojem sve što je staro vrišti. Nestale su i zalihe domaće kozmetike čiji me miris vraća u maminu kupaonicu i med iz ličkog cvjetnjaka, nestali su stari primjerci Jutarnjeg i Globusa koji bi mi posjetioci marljivo donosili iz Zagreba, a zalihe propolisa “za svaki slučaj” su ishlapile. London je isuviše busy za nostalgiju, a u tradiciju vjeruje samo ako je njegova. I tako, što ću, pošto se zanosim prošlošću više no što ona to, možda, zaslužuje, priklonila sam se ovoj koja mi se nudi. Nisam sigurna jesam li postala anglofil jer sam halapljivo učila o zemlji čije je poznavanje bilo limitirano na oskudne povijesne čitanke i vikend izlete u London ili me anglofilija privukla u London. No, na mojim policama su knjige o kraljici Elizabeti II, Lawrenceu od Arabije, sestrama Milford, Tonyu Blairu, velikim britanskim novinarima, Borisu Johnsonu, povijesti engleskih kuća, engleskog odijevanja i engleskog ponašanja. Kada svoje sugovornike intervjuiram u njihovim domovima, uvijek proučim njihove police s knjigama, vjerujući da će mi otkriti više od smjelo sročenih misli kojima me obasipaju. Da netko isto učini u mome domu, ne bi se zakleo u moju svestranost. U svoju obranu rekla bih mu da se opskrbljujem podacima za novu nostalgiju, u zemlji koja se uporno drži svoje.

U obranu, pak, Londona; da smo svi zasuli London svojim nostalgijama – Arif, sa svojim uspomenama iz  Islamabada, Marcus koji je odrastao u armejskoj obitelji, Samar u saudijskoj, Simone koja traži identitet između Španjolske i Indije, Dana iz Dubaia, Isabella s uspomenama tradicionalne Italije, Jesse iz New Yorka i Ije sa pričama o Africi – očerupali bismo London, mi nostalgičari s dalekim adresama rođenja. Da smo otkinuli dijelić po dijelić grada, misleći, ma samo još ovo, jer odakle dolazim je bolje, spretnije, mirisnije, London bi kao u Wildeovoj priči o Sretnom Kraljeviću, od zlatnog grada postao tek okvir, ruina sa slavnom prošlosti.

Neki dan je London Rumunjima ponudio anti-reklamu kako bi kontrolirao imigraciju. Nisu lagali – London je skup i previše se radi. Mogla bih nadodati još svašta za tu kampanju. O tjednima bez svjetla, o buđenjima u 6 kako bi se stiglo na posao u 9, o dvosatnim zastojima u prometu i ljetima bez ljeta. No, natuknice za reklamu davala bih vještije, pristrano, zaljubljeno, kičeno. Stoga, realna sredina; Reinvent yourself! –  trebalo bi stajati na brošurama Immigration Officea. Jer nostalgije više ne vrijede, ni stara pravila, ni obrasci ponašanja, ni navike niti ustajala vjerovanja. Reinvent yourself dok ti čaj ne zamijeni kavu, dok Temzu ne doživiš lijepom, a šetnje u hladnom parku nužnom. Dok ne zavoliš vrtlarstvo i lov i sve ono čemu si se ranije smijao. Domaće nostalgije ostavila sam u svome nahtkastlu u koji nitko ne zalazi. Tu su negdje susjedine šnenokle, bakin savjet da nikada ne izlazim bez frizure i hitovi osamdesetih. Tu su i sardelice.

U ponedjeljak London je bio posebno osoran, u predanoj ulozi svoga film noira, anti-reklame za Rumunje. Pogleda nije bilo jer se utopio u magli, a ni autobusa zbog čijeg sam kašnjenja kašljala cijeli dan. Moj Fleet Street (ulica koja je sinonim za novinare u Londonu) je bio škrt, a Davidov Liverpool Street (ulica, bankarsko središte) okrutan. U borbi za vlastitu nostalgiju pronašla sam citat jedne spisateljice koja je, pišući o Balkanu, zaključila: “Kuhinja je središte političkih šala, aromatičnih jela i ljubavi – stvari koje ti nitko ne može oduzeti.” Očiju crvenih od umora, još jedan londonski suvenir, David se nasmijao poruci nalijepljenoj na fržider. Iako u njegovoj kuhinji nije bilo SFRJ šala, niti mirisa sardelica. Te sam večeri pripremila Boeuf Bourguignon. Trideset godina kasnije i na drugoj engleskoj strani La Manchea, slušala sam priče o bakinim ručkovima na hladnom francuskom sjeveru, o mirisu Pot au Feua i stravičnom prizoru kuhanih goveđih jezika i zadovoljno gledala kako se heroj priče prepustio svojoj nostalgiji zahvaljujući točnom receptu (hvala Anthony Bourdain) svog omiljenog jela iz djetinjstva. Jer londonska su pravila manje stroga noću, kada dom postaje međuprostor na razmeđu dirljivih sjećanja i kičene mašte, a reinvent yourself obećanje da je nostalgija daleko bujnija kada ju podijelimo i raspirimo mirisima u jednoj londonskoj kuhinji s mutnim pogledom na Temzu.

 

 

 

 

 

Razrednica

Za nekoga tko je djetinjstvo proveo s pogledom na kamione za selidbu i serijalno upoznavanje novih pregrađa, mijenjao nacionalne kodove telefona i slušao uspavanke na stranim jezicima, trenuci domoljublja su rijetki, patetični, kičasti. Lako je biti domoljub u Britaniji gdje su nacionalne proslave u znaku elegantnih čajanki, skladnog dizajna Union Jacka i kraljičine besprijekorne poruke. U Hrvatskoj proslava svega nacionalnog nekako prirodno biva povezana s pojmovima kamena, grude i masline, s neknjiževnim akcentima i bučnim pjesmama. No, ipak, u svom novom londonskom domu s pogledom na Temzu toga sam petka i ja bila prototip domovinskog kiča. Čim je na stranici Jutarnjeg osvanula vijest da su generali slobodni otrčala sam Juanu, conciergeu, kako bih pokupila dostavu i s njime podijelila vesele novosti. On se pristojno osmjehnuo, što je bila barem neka reakcija, za razliku od Davida koji mi je rekao da je na važnom sastanku (kao da je išta u tom trenutku  moglo biti važnije od oslobođenih generala) i Isabelle koja me prekinula pitanjem možemo li napokon ići u Bunga Bunga (klub, ne druženje s njenim bivšim premijerom). Potom sam posegnula za sigurnim dobitkom i nazvala svoje britanske kolege. Dobri novinari imaju jednu zajedničku osobinu: svaku međunarodnu političku pobjedu ili poraz doživljavaju kao svoju ako su samo jednom o njoj izvještavali. Jesse mi je svečano cestitao, Harry retweetao, a Jasmine obećala da će temi posvetiti svoju iduću kolumnu. I tako su mi moja braća po struci spasila dan.

Jer bila sam daleko od fešte na Trgu bana Jelačica, na koju bi iz svog roditeljskog doma dotrčala za dvije tri minute, trčeći uz Markovu crkvu, po navici bacivši pogled na Doru Krupićevu i obavezno se naklonivši Gospi od Kamenitih vrata; pa dolje niz Radićevu, uz nekoć šik butik s kožnim torbama u kojem je mama kupovala tamnoplave torbice a la Chanel, pored moje stare knjižnice zbog koje i danas zadrhtim jer mislim da nisam vratila  knjige posuđene ’97. Pored mjesta na kojem je nekoć bila  igraonica u kojoj bi me mama ostavljala dok bi bila kod frizera, a danas je neki d.o.o. bez karaktera pa uz cafe bar Argentina gdje je moj striček Željko zasluženo dobio status superstara jer je postavio prve  LED lampe u Zagrebu i u SFRJ donio svjetla Zapada. Spustila bih se, vjerojatno uz pratnju roditelja i od našeg familjarnog tria jedino bih bila euforična jer lako postajem euforična, baš kao što brzopleto zaplačem zbog dirljive poruke štiva , nešto što unatoč priučenim britanskim manirama ostaje dio moga karaktera. Po dolasku na Trg vjerojatno bi me vrlo brzo umorila buka i pjesme čije riječi ne znam i silina zastava i agresivnog veselja. Ali, bila bih, na neki način, dio povijesti, a to je podnaslov životopisa svakog novinara.

Umjesto sudjelovanja u povijesti, o njoj sam iste večeri slušala, odazvavši se pozivu svoje sredinjoškolske razrednice u posjetu Londonu. Sjedile smo, razrednica i ja, na petom katu John Lewisa nad Božićnim lampicama Sloane Squarea, po prvi puta u funkcijama drugačijima od onih školskih, iako su to funkcije koje zauvijek ostaju negdje zapisane pa sam sabrano pokušavala govoriti gramatički smislenim rečenicama dok sam opisivala svoj sažetak puta od godine mature do danas. Razrednica me sjetila Parlaonice, podsječajući me da sam bila autor teme “Treba li legalizirati homoseksualne brakove?” (i to prije novog milenija, vodenjačka brzopletost); pričala mi je o natjecanju iz engleskog i školskom izletu u London i o mom razgolačenom pogledu kad god je govorila o Engleskoj. Sve sam to bila ja, i to sam i danas, iz kuta jedne razrednice. David se ljutio zbog moje dirnutosti susretom. U svijetu bankara suze su slabost, a suze radosnice potpuno nepotrebni oblik ludila. Ipak, suza su nailazile, jer činilo mi se da sam, četiri godine nakon svoga rezidencijalnog statusa u Ujedinjenom Kraljevstvu i jedanaest godina nakon mature ponovno sastavljala sebe. Kako sam si mogla tako izmaknuti, u desetljetnom stremljenju ka karijeri koja je postala poziv, inozemstvu koje je postalo dom.

Vikend je osvanuo u svom uobičajenom obliku – jutro u tonu kvrckanja jaja na oko i okretanja stranica FT-a, lijeno poslijepodne na travnjacima Regent’s parka i Bloody Mary u lokalnom parku, s lokalnim prijateljima. Daleko od Radićeve, daleko od Trga, daleko od vikenda koje katkad idealiziram, u uljepšanim sličicama djetinjstva. Moji vikendi iz sjećanja imaju miris cvijeća s Dolca i piceka koji se pohaju, okus domaćih gemišta koje mi tata kradom sipa i teksturu samoborskih kremšnita. Katkad mi se čini da izbjegavam zagrebačke vikende i posjet uvijek odabirem tjednom, kako mi nitko ne bi umrljao moje mentalno poglavlje.

U toaletu puba Prince Albert te sam nedjelje tražila svoj odraz u ogledalu. Provjeravala sam je li se to izblijedljelo lice s kroničnim nedostatkom vitamina D puno promijenilo od dana koje pamti moja razrednica. Ne govorim o tragovima vremena. Govorim o tragovima nekih novih običaja, mrljama čaja s mlijekom i dva šećera svakoga jutra i, kasnije, nakon deadlinea u 5, govorim o tragovima skakutanja po podzemnim željeznicama i smrzavanja uz Temzu.

Dan sam završila u šetnji s Ruth koja je posao zamjenice jednog bivšeg premijera nedavno zamijenila ulogom mame pa koristim njene iznenadne trenutke smirenosti za duge šetnje Battersea Parkom tijekom kojih uglavnom ona govori, a ja šutim i šutke puštam da me posipa svojim genijalnim zaključcima koji me hrane možda i više od vitamina D. Predvečer je bila u jesenjim tonovima s jedva primjetnim mirisom Božića. Paleta se izmjenjivala nad nama, sve te gorde boje jeseni, i tamni uvojci Ruth i moji plavi i naši dugački kaputi i beba Rosie koja je spavala u svojim kolicima ispred nas. Chicken roast u pubu, šuštanje lišća i dugi razgovori, ovo je kao da smo u filmu, rekla sam Ruth, osvrčući se na scenografiju. “Ovo nije film, Ana, ovo je London, i naš život u njemu.”, rekla je Ruth, nekako brzopleto jer je žurila kuci. Te sam večeri ignorirala taksije i autobuse, hladnoću i obaveze. Koračala sam i koračala, uz ulice, parkove, Temzu i butike.  Toga vikenda, sve je bilo kako treba. Toga vikenda srele su se moja prošlost i sadašnjost. Razrednica je u pravu; to sam uvijek bila ja i sve sam to ja, a lišće i Temza vise nisu scenografija, nego moje susjedstvo, moj stan u kojem je miris sarme te večeri odzvanjao porukom da je moj dom mozaik puno prošlih domova koje nosim u sebi.

Mini Mundus Velikih Ljudi

Imam novi poslovni plan. Društvena Mreža Iskrenosti. Facebook bez samopromocije, uljepšanih fotografija i cenzuriranih misli. Sa statusima jedne razočarane poslovne žene koja se pravi izdržljivijom nego što jest pa želi sa svijetom podijeliti da se osjeća samom, nemoćnom i ranjivom. Ili premorenog bankara koji s povratka iz Citya želi reći da nakon svih napetosti s bonusima samo želi da ga netko miluje. Ili djeteta rastavljenih roditelja kojemu je tata zaboravio čestitati rođendan, bucmaste tinedjžerke koju su čitavog dana u školi ismijavali ili TV zvijezde srednjih godina koja, nakon kakve ceremonije s mlađahnim licima, shvaća da je prošao njezin rok trajanja. Zamislite tu seriju statusa. Odjednom bismo se svi uključili u dijalog, tješeći nepoznate ljude s nepoznatim licima i nepoznatim adresama. Odjednom bismo svi postajali psiholozi ili barem humani.

Ovaj Eureka moment doživjela sam neki dan, nakon dugog dana punog sitnih šamara, onih na koje odgovaramo smješkom, a zapravo želimo suzama. Stajala sam na Fulham Road, zakrčenoj vozilima zbog utakmice Chelsea vs Manchester United. Činilo se da nitko na pošanskom kodu SW nije bio sretan te večeri (osim navijača Man Uniteda). Jedino što sam željela je biti doma, spavati, jesti, voditi tople razgovore i gledati televiziju, ne nužno tim redosljedom. Maštala sam o domu iz TV reklama dok sam satima drhtala na kiši i vjetru, u nemogućnosti pronalaženja bilo kakvog oblika gradskog prijevoza. U tim besmislenim trenucima čovjek se uhvati iPhona koji zapravo ne nudi ništa, osim obilja praznih informacija. Napitak za mozak, možda, katkad, za druge dijelove našeg osobnog trojstva ništa.

Jasno je da nisam femme d’affaires. Kome još treba suosjećanje, kada je glamur zabavniji, kome treba kukanje kada je hvalisanje poznatije ušima. London je grad priča o uspjehu, one ostale blijede pod koracima prolaznika, kao jučerašnje novine. London je grad u kojem se u restoranima Mayfaira govori o ljetovanju na Sardiniji i skijanju u Verbieru, u kojem se BBM-om preporučaju novi hoteli u Hong Kongu i restorani u New Yorku.  Gradske oči usmjerene su na redove Kineza koji čekaju ispred Hermesa u Bond Streetu i limuzine koje se kotrljaju niz Berkeley Square. Neki smo dan, onako iz zabave, David i ja, ispijajući aperitivo na tersi Cecconisa zbrajali novac koji se kotrljao uz nas; u sat vremena prošlo je oko tri milijuna funti, u obliku logotipa Bentley, Ferrari i Aston Martin. U tom okruženju statusi kukanja bili bi jednako neprimjereni kao slike gladne djece Afrike u pauzi privatne projekcije filmskog hita u kinu Electric u Notting Hillu.

The lucky few, kako ih popularno nazivaju, tema su nove knjige novinarke Chrystie Freeland koja je veći dio života, kao urednica Financial Timesa i Reutersa provela promatrajući bogate. Mislim, zaista bogate. Jedan od njenih sugovornika tvrdi da u tu skupinu danas spadaju oni koji imaju miljardu funti. Drugi, pak, veli da ako danas netko nije oligarh, nešto nije u redu s njime. Nevolja je u tome što ne možemo sa sigurnošću reći je li od objavljivanja knjige promijenio mišljenje, jer se autor te misli – Mikhail Khodorkovsky danas se nalazi u jednom ruskom zatvoru. Plutokrati su postali dio civilazacije, koliko god ih mi od nje izdvajali. Ustvari, prisutniji su nego ikada. Nekada se svjetska aristokracija nasljeđenog bogatstva držala rezervirano i podosta izolirano. Danas žive pod reflektorima zanimanja i sans frontiers – Mumbai, New York, Sao Paolo, London, Shangai, Moskva, Doha, San Francisco, Baku – niču i na najonečekivanijim mjestima. Nema tu mjerkanja, niti rasizma. Ustvari, svi politički, diplomatski i socijalni problemi brišu se s prvom milijardom. Kakav bogati Europejac voli reći da “novi bogataši nikada neće biti jedni od nas”, ali u prvoj klasi leta Heathrow – JFK pozdravlja ih sa smješkom, baš kao što poziva Abramovicha na vikend in the countryside. Pojednostavljeno, mogli bismo reći da nas prva milijarda čini boljim ljudima. Još ako se, što zbog mode, to zbog smanjenja poreza ili religioznog odgoja, u nama probudi zrnce filantropije, postajemo korisni za one na dnu društvene ljestvice.

Što su plutokrati bogatiji i glasniji u svom bogatstvu – jer nova aristokracija nije odgajana da elegantno šuti, već da obilno troši – to nam više izazivaju glavobolju. Postajamo zajedljivi od vlastite nemoći, jer nam se njihov svijet čini toliko nedostižnim. No, moj Facebook pokazao bi nam da ne postoji život iz žurnala. Pokazao bi nam – how very nineties – da i bogati plaču. Katkad i gorče jer suze skuplje stoje baš kao i propusti, lažna prijateljstva, krivo odabrani partneri. Možda bismo, nakon statusa kakve ruske ljepotice s prezimenom oligarha, poželjeli reći joj da će sve biti u redu i da je lijepa iako je još jednom ostavljena. A kakvog kineskog magnata saslušali smo jer pati zbog zanemarivanja u djetinjstvu. I nekako bismo se osjetili bližima.

London je oduvijek bio mini mundus vremena u kojima živimo. Ako to i dalje stoji, ipak moram biti glasnik loših vijesti. Jer ne vidim da lunapark miljardera nužno vodi ka boljem svijetu. U trenucima lijepše i od boljeg materijala,  no uglavnom bez jasnog sadržaja i odgovora. Nema to veze s bankovnim računom, već sa činjenicom da u nitima od kojih je satkano društvo, nedostaje velikih ljudi. Onih koji nas u isto vrijeme inspiriraju i stvaraju nam nelagodu što nismo poput njih. Veliki mislioci, veliki vizionari, veliki novinari. Ima ih i izvan očiju javnosti – u obliku velikih maslinara, velikih vinara, velikih majki, velikih mornara. Kada je Marie Colvin poginula u Siriji njezin kolega je zaključio: “They don’t do people like that anymore.” Ja želim vjerovati da je u krivu, ali da smo ih zagušili plutokratima i, u jednakoj mjeri, mediokritetima. Veliki ljudi imaju jednu zajedničku osobinu – ne trebaju pažnju da bi bili veliki. Žive od iskrenosti prema sebi i svojem osobnom mini mundusu.

Ako nakon razdoblja plutokrata nastupi doba Velikih ljudi, londonski mini mundus još jednom će ga učiniti najboljim gradom na svijetu, a svijet će opet biti na svome mjestu.