Cvijeće gospođe Diane

Prije nego što sam se uselila u svoj prvi odrasli dom u njemu je živjela gospođa Diana. Sretala bih je katkad, sijedu damu tamnoplavih očiju, kada bi ručala sa svojim curama u lokalnom restoranu ili oprezno šetala susjedstvom. Razmjenile bismo pogled, jedna drugoj uputile osmjeh i nastavile svojim putem, ne sluteći da će nas sudbina ispreplesti.

Vrata našeg novog doma otključali smo nekoliko dana nakon vjenčanja, titrajući atmosferom zaljubljenosti i Dubrovnika, emotivnih rastanaka i sastanaka, novog života. Trčala sam gore-dolje našom viktorijanskom kućicom, veseleći joj se, ignorirajući njenu nezgrapnu visinu, hvaleći je, tepajući joj, pokušavajući je očarati, valjda kako bi uzvratila čarolijom.

Kako se od kuće stvara dom? Cure iz susjedstva sipale su mudrosti – Isabella je uposlila dizajnericu interijera koja je njezin stan pretvorila u prizor iz ženskih časopisa. Emma je dovukla antikni namještaj s obiteljskog imanja. Anna, pak,  svoga tatu-oligarha koji je poput vilenjaka prazne prostorije pretvorio u spektal. No, u  nedostatku kuhinje koja miriše na pileću juhu i komoda sa smeđim koricama enciklopedije, one nisu bile dom. Tek nešto više od hotelskih soba sa čijih praznih polica i kremastih tapeta odzvanja da su domaćini tu samo u prolazu. Od mirisa ajngemahtesa ni traga.

To je saga o Londonu, satkana od vječitih prolaznika koji samo što se nisu smjestili…samo što nisu otišli. U takvom se nestalnom stanju gube mladosti, stvaraju sudbine, sklapaju brakovi, odgajaju obitelji, pišu životi. Zato je smiješno da je Mindfulness, pokret meditacije koja budi svjesnost sadašnjeg trenutka, postao hit u Londonu. Ta ovdje nitko ne živi sada, nego u međuprostoru vremena u kojem su bili uplašeni došljaci i vremena u kojem će biti uspješni povratnici na svoje startne pozicije. Čak i tijekom meditacije četvrtkom navečer odašilju se slike na Instagram, dogovara večera u novom hit restoranu.

Biti svugdje, a nigdje posebno je aktualno za toplijih mjeseci. Jet-setterski kalendari ključaju. Cannes. Queens. Royal Ascot. Monte Carlo. Wimbledon. Saint Tropez. Parada uspjeha seli se s jedne adrese na drugu, organizirani roj čiji se sudionici nervozno drže skupa, iako se nikada neće upoznati. Stajala sam  jedne večere na terasi Hotela du Cap na kojoj se održavala “zabava godine” u čast filmskog festivala u Cannesu. Bio je to osobito zahtjevan tjedan, toliko da su svi bankari, PR-ovci, dizajneri, poduzetnici, manekenke, investitori, supruge, bivše supruge, ljubavnice i potencijalne ljubavnice bili u gužvi, žureći se iz Monaca u Antibes, iz Cannesa u Saint Tropez, da bi s dostignute trofej-destinacije dogovarali drugu.  Dok sam upoznavala tu gospodu i gospođe, nudila im ruku koju su brzopleto rukovali i potom usmjeravali poglede na kakav prepoznatljiviji pljen, pitala sam se zašto su svi toliko uzbuđeni kada ne ni pripadaju filmskoj ni auto industriji. Vemešne dame čije porijeklo su skrivale blještave haljine, a datum rođenja friška doza Botoxa, oduševljeno su se smijale šalama gospode u leptir mašnama. Šampanjac se točio dugonogim tinejdžerkama u naručju ulaštenih starkelja, a DJ je ponavljao svima da su strašno važni jer su tu gdje jesu. Uživala sam u pogledu na svijet koji nije moj, prevrtala ga u doživljaju, pokušavajući mu naći bilo. No, škljocanje mi je ubrzo dosadilo. Stari Indijanci se nisu željeli slikati jer su smatrali da svaka slika oduzima dijelić duše. Dok sam promatrala tu paradu haljina činilo se da su uistinu otkačili dijelić po dijelić duše, ostavljajući je na memory stickovima, da bi od njih ostalo…ništa.

Dobro je da sam te večeri ipak ostala, jer oluja koja se poput Božjeg gnijeva nadvila nad tom mini Sodomom i Gomorom, party godine  pretvorila je u vrhunsku komediju. Dobro je da su slike poslane prije elementarne nepogode pa se na stranicama Hello! Magazina svi smiješe nepokisli. Neka svijet zna što je propustio.

Koji dan kasnije,  roj jet settera stajat će na jahti usidrenoj u Monte Carlu. Noć prije početka Formule 1 senzacija je koju se čeka čitavu godinu. Stotine jahti usidrene su uz cestu kojom će iduće jutro prolaziti najbrži auti svijeta. S korporativnim pozivnicama u rukama, uzvanici se okupljaju na palubama. Stojim na jednoj od njih imena “Blue Monster” i gledam svjetla Monaca. Udišem duboko tražeći miris slave, umjesto toga njušim poznat miris koji ne pripada ovamo. Monte Carlo miriše na ćevape! Okrećem se i unutar marine vidim ulični party okupljen oko roštilja, s golemim zvučnicima i nevještim striptizetama. Vašar. Idućih dana svi će prepričavati glamur Formule 1 i Cannesa, a ja ću izbezumljeno pitati kako nam je promaklo da je svijet postao scenografija “Carevog novog ruha”. I kada će netko uzviknuti: “Car je gol!”?

U našu viktorijansku kućicu vratit ću se prazna. Ništa mi nije ostalo od tih dana, osim izgužvanih pozivnica i dvije tri slike u kojima se nelagodno smješkam. Batterie-Lacheln vele Austrijanci, osmjeh na baterije. Ako je stremljenje svijeta postalo zabava o kojoj svi govore, a nitko je u stvari ne doživljava, ako su fotografije tu da lažu mjesto nas, ako ništa nije kako se čini – ni ljepota krasotica s naslovnica, ni dob glamuroznih dama, ni imovina ocvalih playboya, što ostaje u svijetu u kojem smo bezvremenska uputstva bacili na stranu poput starih novina?

I kako se gradi dom u gradu koji živi na lažnim obećanjima i prolaznicima željnih malo slave? Dok sam se ja bavila velikim pitanjima naša mala kućica sramežljivo je smještala svoje nove detalje  – tropsku biljku, uokvirene fotografije, knjige umjesto praznih zidova. Osluškivala je nove zvukove i strpljivo pratila naš dnevni ritam – Davidovo buđenje prije dana i moju kavu uz šuškanje novina. Njušila je miris večere i veselila se lupanju vratima koje precizno najavljuje kraj radnog dana i početak onog važnijeg, u kojeg centar svijeta postaje lonac i interne šale i puse i omiljene emisije.

Promatrajući London i tuđe živote gotovo da mi je promaklo da se ispred mene odvija moj. Nakon noći kanske buke, dočekalo nas je prvo nedjeljno jutro. Svaki je grad lijep kada je okupan suncem, ali London je najljepši. Možda zato što mu se najbolje zna veseliti. Našu malu terasu sunce je velikodušno obasjavalo pa smo se protezali razmjenjujući članke iz Sunday Timesa i služeći se trešnjama i neobaveznim šalama. Nenadano, među vijestima iz znanosti osvanulo je poznato lice gospođe Diane. U sjećanje na obljetnicu njene smrti, netko joj napisao tekst o dostignućima velike liječnice koja je u 96. godini napustila ovaj svijet, u snu, nenametljivo, baš onako kako se njime kretala, pisalo je. Uz tekstić se nalazila fotografija poznatog lica mlade žene širokog osmjeha. Nosi svilenu haljinu, čini se da je sunčan dan, u rukama drži Sunday Times, mora da je nedjelja. “”Diana B. iz objektiva svoga supruga u svome domu u Londonu”, stoji u potpisu. Prepoznajem tu scenu, prepoznajem te tegle cvijeća i ogradu nad kojom se njiše toranj crkve svetog Luke. Baš kada sam htjela podijeliti svoj senzacionalni pronalazak sa Davidom, vidjela sam da je, mažen suncem, zaspao snom koji sanja o nedjeljnom ručku i bezbrižnim satima koji slijede. Iza njega, procvalo je cvijeće koje nas je dočekalo na terasi. Cvijeće koje nam je ostavila gospođa Diana.

Iste večeri, ispraćajući vikend uz zvuk posljednjih vijesti i mašine za suđe, prazni pogledi Cannesa i savjeti glamuroznih prijateljica rastopit će se u gutljaju karipskog ruma koji katkad podijelimo prije spavanja. Ostat će nešto drugo: Dom. Koji gubitak vremena čekati da njegova čarolija dođe izvana, kada je cijelo vrijeme tu, u kuhinjskim loncima, nedjeljnom ljenčarenju i teglama cvijeća gospođe Diane.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pobjednici Wimbledona

Na kuhinjskom stolu nova knjiga: “Kako je Engleska stvorila Engleze.” The Spectator tvrdi da je sjajna. Kišni dani dolaze s ritualom: nakon posla prošećem niz Temzu u lokalnu knjižaru i pošto obavim  kurtoaznu izmjenu pozdrava s mladićem s naočalama ili njegovom bucmastom kolegicom, koja se katkad pretvori u petominutnu konverzaciju jer svi mi, ljubitelji knjiga, u potrazi smo za sjajnim pričama slijepo vjerujući da će niknuti tamo gdje ih ne očekujemo, zaputim se kući, s novom knjigom pod rukama i kilom trešanja ako se ulični prodavač voća nađe na putu. Moj kišni ritual napunio je naše police knjigama što zbog meteoroloških prilika to i zbog moje nesvjesne borbe da dnevni boravak nadvladaju moje korice umjesto hladnih B&O gadgeta koji su mi mrski jer nemaju patine i nikada je neće imati. Moji  tragovi gotovo uvijek dolaze s patinom. U obliku podcrtanih odlomaka ili mrlja od kave na stranicama, u obliku bočica starih parfema koje čuvam jer su moji tajni vremeplovi, starih rokovnika i maminih sitnica, za sreću. Puna ih je ladica, a ne nedostaju niti u ormaru. Znam da više nikada neću odjenuti tu naslijeđenu bijelu vestu sa zlatnim nitima, ali kako je se riješiti kada ju je moja mama nosila kada je bila mojih godina. To je vesta koja će uvijek imati pore opatijske zime, kada se bajni biser Kvarnera pretvara u sumorni limb nemira i vlage i jedne šetnje kada je mama ćavrljala sa Žuži Jelinek o problemima jedne tridesetogodišnjakinje. A problemi tridesetogodišnjakinja su u pravilu obujni, jer dolaze s naznakom odraslog života, a bez njegovih vaučera iskustva. “Gospođo Vesna.”, prekinula ju je gospođa Žuži.”Da ja imam Vaše godine i Vaš stas pitala bih: Pošto svijet?” i pozvala ju na čaj. Mama se ispričala da nema vremena, iako je imala vremena, jer bilo joj je neugodno.

Ja bih otišla na taj čaj. Ne znam je li prvo bila nastala moja radoznalost ili zvanje, ali jedno naglašava drugo, tako da sam se, prihvaćajući pozive i kada sam se trebala ispričati, naslušala svakakvih budalaština i plitkih teorija, no ako ništa drugo dali su mi izoštreni vid – rengen razlika između kvalitete i kvantitete izraza, samohvale i obećanja. Postala sam,tako, kritičar svakodnevnice kojoj prije spavanja dajem kritički sažetak, preslikan sa korica novih knjiga. “Lovely!” “Fascinating!” “Marvellous!” One negativnih izraza radje ušutkam jer čemu im davati naslove kada ih ne želim pronaći u riznici  osobne memorije.

Egoizam na stranu, “Zašto je Engleska napravila Engleze” došla mi je pod ruku jer čitavo ljeto razmišljam o toj temi. Kako i ne bhi; moje tijelo vrišti jer zna da je ljeto, a ne nalazi ga. Svaki telefonski razgovor započinjem komentarom o vremenu, dodajući mu dubok ton očaja, na što moj David okreće očima. U lokalnim kuloarima već sam okarakterizirana kao kraljica drame, ali oni ne shvaćaju, ti Sjevernoeuropljani, da su 29 godina moje ruke u lipnju mirisale na more i lubenice, a lice je bilo tamno i oči svjetlucave, zanesene varljivim mediteranskim obećanjima. Ti Sjevernoeuropljani koji su danas moj svijet tjeraju me u usamljenost jer dok ih promatram kako nesmetano prate koncert pod kišobranima i šminkaju se Royal Ascotom zatočeni u blatu, pitam se jesu li izrađeni od nekog drugog materijala. Prilagodba je ključ evolucije pa sam se uhvatila i te opcije. Pokušala sam s alkoholom. Zato smo posljednjih mjesec dana u košari s voćem uvijek imali obilje limete. No, moja alkoholičarska epizoda trajala je 48 sati  pošto sam shvatila da je nakon večeri ispunjene Margaritama nemoguće pisati o Osborneovom budžetu. Zato sam se odlučila slijepo uhvatiti sezone, ne bilo koje, nego londonske The Season koju smo naslijedili od doba princeza i aristokrata. Budući da ovim gradom i dalje hodaju princeze i nasljednici s titulama, iako ove ne dolaze s krinolinama nego s Twitterom i pokojim skandalom, Sezona nikada nije uistinu nestala. Evo je i sada, kada su u tijeku regate i teniski turniri, sajmovi cvijeća i kriket. Sve sam obišla. Ne samo to, nego sam imala i modnu opsesiju pred-prenatalne Kate Middleton, tako da sam za svaki događaj bila odjevena s nepogrešivom prikladnošću. Nenaglašena boja, nenaglašen kroj. I valovi u kosi. David je uzeo day off i vodio me na Wimbledon gdje sam ručala s Nadalom u njegovoj kantini. U redu, ovaj zadnji dio rečenice nije posve točan, ali radilo se o kantini i Nadal je bio tamo negdje, u daljini. Moja haljina je bila lepršava i bijela – nositi bilo što nego bijelo na Wimbledonu Englezima izaziva vrtoglavicu, što Federer očito nije znao jer je imao narančasti džon na tenisicama pa smo ga uoči meča morali pričekati da se presvuče – a Pimm’s ohlađen i prepun voća u vještoj imitaciji ljeta. Kantina za igrače bila je puna jer tenis dramatizira, poput mene, i potrebno mu je sunce ili barem nedostatak kiše. No, kiša je bila tu i mečevi su bili odgođeni do daljnjega. Baš kada sam skupini francuskih tenisača namjeravala prokomentirati vremenske prilike koje nam, eto, svima kvare dan, zaustavila sam se pod prijekornim pogledom svoje izdržljivije polovice. Sjedili smo, tako, skrivajući se od kiše u kantini Wimbledona, ne spominjući kišu.

“Kakvo je ovo vrijeme, ovo je užas!”, začula sam iza sebe. Skupina za stolom okrenula se, jer pobjednici Wimbledona dobivaju doživotni status zvijezde Wimbledona. Goran Ivanišević sjeo je za stol, vidno iznerviran. Umrijet će ako ne svane sunce, rekao je,  i na zaslonu telefona pokazao vremensku prognozu za Split, oko 25 stupnjeva topliju nego na mjestu događaja. Uz obilje drame i okretanja očiju. Trenutno je u prostoriju unio atmosferu Dalmacije koju sam osjetila samo ja, ali samo meni je bila i namijenjena. Jer dok je maglovito britansko otočje stvaralo Engleze, Velšane, Irce i Škote učeći ih da ne dramatiziraju i da uvijek stoje u redu, nas je odgajalo dalmatinsko sunce i zagrebačke bake koje uvijek govore kao da su pod svjetlima pozornice. Za svaki slučaj. Stoga sam se osmjehnula Goranu i na našem jeziku mu rekla da je u pravu, potom hinjenom nonšalancijom svojoj Sjevernoeuropskoj publici rekla da je, unatoč svemu, dan upravo “lovely”. Jer iako nas otok ne može sve učiniti Englezima, možemo mi otok učiniti malo manje engleskim. Potajno, dakako.