Na kuhinjskom stolu nova knjiga: “Kako je Engleska stvorila Engleze.” The Spectator tvrdi da je sjajna. Kišni dani dolaze s ritualom: nakon posla prošećem niz Temzu u lokalnu knjižaru i pošto obavim  kurtoaznu izmjenu pozdrava s mladićem s naočalama ili njegovom bucmastom kolegicom, koja se katkad pretvori u petominutnu konverzaciju jer svi mi, ljubitelji knjiga, u potrazi smo za sjajnim pričama slijepo vjerujući da će niknuti tamo gdje ih ne očekujemo, zaputim se kući, s novom knjigom pod rukama i kilom trešanja ako se ulični prodavač voća nađe na putu. Moj kišni ritual napunio je naše police knjigama što zbog meteoroloških prilika to i zbog moje nesvjesne borbe da dnevni boravak nadvladaju moje korice umjesto hladnih B&O gadgeta koji su mi mrski jer nemaju patine i nikada je neće imati. Moji  tragovi gotovo uvijek dolaze s patinom. U obliku podcrtanih odlomaka ili mrlja od kave na stranicama, u obliku bočica starih parfema koje čuvam jer su moji tajni vremeplovi, starih rokovnika i maminih sitnica, za sreću. Puna ih je ladica, a ne nedostaju niti u ormaru. Znam da više nikada neću odjenuti tu naslijeđenu bijelu vestu sa zlatnim nitima, ali kako je se riješiti kada ju je moja mama nosila kada je bila mojih godina. To je vesta koja će uvijek imati pore opatijske zime, kada se bajni biser Kvarnera pretvara u sumorni limb nemira i vlage i jedne šetnje kada je mama ćavrljala sa Žuži Jelinek o problemima jedne tridesetogodišnjakinje. A problemi tridesetogodišnjakinja su u pravilu obujni, jer dolaze s naznakom odraslog života, a bez njegovih vaučera iskustva. “Gospođo Vesna.”, prekinula ju je gospođa Žuži.”Da ja imam Vaše godine i Vaš stas pitala bih: Pošto svijet?” i pozvala ju na čaj. Mama se ispričala da nema vremena, iako je imala vremena, jer bilo joj je neugodno.

Ja bih otišla na taj čaj. Ne znam je li prvo bila nastala moja radoznalost ili zvanje, ali jedno naglašava drugo, tako da sam se, prihvaćajući pozive i kada sam se trebala ispričati, naslušala svakakvih budalaština i plitkih teorija, no ako ništa drugo dali su mi izoštreni vid – rengen razlika između kvalitete i kvantitete izraza, samohvale i obećanja. Postala sam,tako, kritičar svakodnevnice kojoj prije spavanja dajem kritički sažetak, preslikan sa korica novih knjiga. “Lovely!” “Fascinating!” “Marvellous!” One negativnih izraza radje ušutkam jer čemu im davati naslove kada ih ne želim pronaći u riznici  osobne memorije.

Egoizam na stranu, “Zašto je Engleska napravila Engleze” došla mi je pod ruku jer čitavo ljeto razmišljam o toj temi. Kako i ne bhi; moje tijelo vrišti jer zna da je ljeto, a ne nalazi ga. Svaki telefonski razgovor započinjem komentarom o vremenu, dodajući mu dubok ton očaja, na što moj David okreće očima. U lokalnim kuloarima već sam okarakterizirana kao kraljica drame, ali oni ne shvaćaju, ti Sjevernoeuropljani, da su 29 godina moje ruke u lipnju mirisale na more i lubenice, a lice je bilo tamno i oči svjetlucave, zanesene varljivim mediteranskim obećanjima. Ti Sjevernoeuropljani koji su danas moj svijet tjeraju me u usamljenost jer dok ih promatram kako nesmetano prate koncert pod kišobranima i šminkaju se Royal Ascotom zatočeni u blatu, pitam se jesu li izrađeni od nekog drugog materijala. Prilagodba je ključ evolucije pa sam se uhvatila i te opcije. Pokušala sam s alkoholom. Zato smo posljednjih mjesec dana u košari s voćem uvijek imali obilje limete. No, moja alkoholičarska epizoda trajala je 48 sati  pošto sam shvatila da je nakon večeri ispunjene Margaritama nemoguće pisati o Osborneovom budžetu. Zato sam se odlučila slijepo uhvatiti sezone, ne bilo koje, nego londonske The Season koju smo naslijedili od doba princeza i aristokrata. Budući da ovim gradom i dalje hodaju princeze i nasljednici s titulama, iako ove ne dolaze s krinolinama nego s Twitterom i pokojim skandalom, Sezona nikada nije uistinu nestala. Evo je i sada, kada su u tijeku regate i teniski turniri, sajmovi cvijeća i kriket. Sve sam obišla. Ne samo to, nego sam imala i modnu opsesiju pred-prenatalne Kate Middleton, tako da sam za svaki događaj bila odjevena s nepogrešivom prikladnošću. Nenaglašena boja, nenaglašen kroj. I valovi u kosi. David je uzeo day off i vodio me na Wimbledon gdje sam ručala s Nadalom u njegovoj kantini. U redu, ovaj zadnji dio rečenice nije posve točan, ali radilo se o kantini i Nadal je bio tamo negdje, u daljini. Moja haljina je bila lepršava i bijela – nositi bilo što nego bijelo na Wimbledonu Englezima izaziva vrtoglavicu, što Federer očito nije znao jer je imao narančasti džon na tenisicama pa smo ga uoči meča morali pričekati da se presvuče – a Pimm’s ohlađen i prepun voća u vještoj imitaciji ljeta. Kantina za igrače bila je puna jer tenis dramatizira, poput mene, i potrebno mu je sunce ili barem nedostatak kiše. No, kiša je bila tu i mečevi su bili odgođeni do daljnjega. Baš kada sam skupini francuskih tenisača namjeravala prokomentirati vremenske prilike koje nam, eto, svima kvare dan, zaustavila sam se pod prijekornim pogledom svoje izdržljivije polovice. Sjedili smo, tako, skrivajući se od kiše u kantini Wimbledona, ne spominjući kišu.

“Kakvo je ovo vrijeme, ovo je užas!”, začula sam iza sebe. Skupina za stolom okrenula se, jer pobjednici Wimbledona dobivaju doživotni status zvijezde Wimbledona. Goran Ivanišević sjeo je za stol, vidno iznerviran. Umrijet će ako ne svane sunce, rekao je,  i na zaslonu telefona pokazao vremensku prognozu za Split, oko 25 stupnjeva topliju nego na mjestu događaja. Uz obilje drame i okretanja očiju. Trenutno je u prostoriju unio atmosferu Dalmacije koju sam osjetila samo ja, ali samo meni je bila i namijenjena. Jer dok je maglovito britansko otočje stvaralo Engleze, Velšane, Irce i Škote učeći ih da ne dramatiziraju i da uvijek stoje u redu, nas je odgajalo dalmatinsko sunce i zagrebačke bake koje uvijek govore kao da su pod svjetlima pozornice. Za svaki slučaj. Stoga sam se osmjehnula Goranu i na našem jeziku mu rekla da je u pravu, potom hinjenom nonšalancijom svojoj Sjevernoeuropskoj publici rekla da je, unatoč svemu, dan upravo “lovely”. Jer iako nas otok ne može sve učiniti Englezima, možemo mi otok učiniti malo manje engleskim. Potajno, dakako.