Jedan od neobičnijih novinarskih zahtjeva primila sam prošli tjedan kada me urednik vodećih dnevnih novina u Pakistanu pozvao da napišem kolumnu o – tada kandidatu za šefa države, danas, nakon izbora, vjerojatnom vođi opozicije – Imranu Khanu. “U Pakistanu ne postoji ništa što nije ispričano o Imranu, što da pišem? Sve znate.”, pitala sam ga. “Ne znamo iz tvojih očiju.”

Sjedeći te večeri nad bezobrazno praznom stranicom, kao da sam čula profesora Gandona kako viče: “Izađite iz svoje zone komfora!” Svakoga četvrtka njegov glas odzvanjao je salom fakulteta, u kojoj je neprestano mijenjao poziciju, valjda u potrazi za kutevima promatranja. Voljeli smo Marka Gandona jer je pričao sjajne anegdote iz doba kada je Fleet Street bio Meka britanskog tiska, a ulogu Googlea imao je život sam. Voljeli smo ga i jer je uvijek vikao, poput intelektualnog huligana koji govori čistim notama, s držanjem ostarjelog Gatsbya koristeći svaku priliku da prekine monolog struje svijesti svojih američkih studenata riječima: “Proper English, please!” Voljeli smo ga i zato što je uvijek tražio više. Ispravljeni eseji Mikea Gandona u pravilu su dolazili s obilje crvene, a kada bih pisala o temi pri kojoj sam “na sigurnom” rad bi mi vratio neocijenjen, uz pogled sažaljenja, sve dok ne bih, uz obilje turske kave kuhane u džezvici – suverniru iz Name – probjedla pišući i brišući dok naposlijetku ne bi nastalo nešto što bih u pravilu smatrala pisanim kaosom, ali bih ga isprintala u nemogućnosti održavanja budnosti. Za takvih feljtona, Gandon bi me obično zagrlio. Jednom je ceremonijalno citirao moj odlomak, time mi poklonivši oblik priznanja koji ne može nadmašiti niti jedna ocjena, niti jedna pohvala. Tada sam pisala o nogometu, točnije o Luki Modriću.

A nogomet mi je tema po svoj prilici jednako daleka kao Pakistan.

Možda nam, u pisanju, kao i životu, uistinu treba izlazak iz okova ugodne svakodnevnice. Kako rasti ako prebiremo po onome što je naše, brojimo dragulje koje smo sakupili pa im se divimo, gladimo njihovu meku površinu, razmišljamo o njihovoj vrijednosti. No, dok smo zabljesnuti njihovim sjajem, tamo vani događa se svijet koji, kada mu se prepustimo, je nepoznati dragulj sam za sebe.

Diveći se svojim sabranim draguljima – u obliku besprijekornih institucija Ujedinjenog Kraljevstva, policajca svijeta SAD-a, francuske intelektualne elite i talijanske kulturne ostavštine, njemačkog razuma i grčke logike, otrcali smo ih i zamaglili njihov sjaj. A sada kada smo zauzeti oživljavanjem anemične ekonomije, za što da se uhvatimo? Britanske institucije prokišnjavaju, američka sloboda je postala farsa, a francuska elita je ili u zatvorima ili u redu za giljotinu izbezumljene javnosti. U svemu tome, učili su nas sekularizmu tako da sada, kada nema Boga, nema niti osobitog razloga za stremljenje ka boljem. Čemu, kada nema nagrade, ni raja, ni pakla, ni posljednjeg suda?!

Te večeri, um usredotočen na Imrana i prilike u dalekom Pakistanu, približio mi je jednu lokalnu istinu: više nego ikada, svijet treba heroje.

Moja mini fokus grupa londonskih Pakistanaca (novinari, osoblje kemijske čistionice, kolege s faksa, taksisti) pokazala mi je da je u životu večine Pakistanaca starijih od tridesete najsretniji dan u životu bio kada je Pakistan postao svjetski prvak u kriketu, 1992. Treba barem malo poznavati karakter jedne istočne, siromašne nacije opsjednute kriketom da se razumije status koji je Imran Khan – kapetan pakistanske nacionalne kriket močadi – dobio osigurajući pobjedu svome timu. Za početak, dvadeset godina kasnije, u Pakistanu je još uvijek poznat kao “Kapetan”. Negdje u to vrijeme, Imran je valjda shvatio da mu život londonskog playboya neće doživotno donositi ispunjenje pa je promijenio fokus. A kada Kapetan promijeni fokus, to odzvanja na nacionalnom nivou.

“Kada imaš vjere, onda si neustrašiv. Znaš da što god naumiš napraviti, ostvarit češ, jer si vođen oduševljenjem.”, rekao mi je Imran, opisujući izgradnju Shaukat Khanum bolnice za oboljele od raka u Pakistanu. Na vrhuncu svoje slave, obilazio je ulice pakistanskih gradova i sela, u potrazi za doprinosima za najveću privatnu bolnicu ovakve vrste, koja pruža besplatnu njegu svima koji pokucaju na njena vrata. Više od velikih donacija koje su pristizale iz krugova Imranovog zvjezdanog statusa iz Londona, pažnju je privukla činjenica da je svaka obitelj kojoj je prišao, bez obzira na siromaštvo, izvukla rupi ili dva, kako bi bila dijelom nečeg velikog. Svi trebamo heroje da nas povedu, kako bismo i mi bili obasjani junačkim sjajem, da nas prosvjetli i pokaže nam put.

Bolnica je izgrađena. U sličnom stilu izgrađeno je i Imranovo sveučilište Namal u Peshawaru koje je promijenilo na tisuće siromašnih mladih sudbina koji studiraju na fakultetu britanskog programa i kvalitete.

Izostanak karizme kod vodećih političara naše svakodnevnice je jedno (iako ne zanemarivo), ali isprazni životopisi, koji ne nude oduševljenje i vlastitu bolnicu su drugo. Jer u nedostatku heroja i sami gubimo želju za herojskim obilježjima. U moru Facebook poruka bez poruke, Twitter vijesti bez dubine i postavke svijeta u koji više ne vjerujemo, ne sjetimo se biti bolji mi.

I baš kada sam pomislila da će stranica o Imranu ostati neispisana, nazvala me Jasna. Moja prijateljica Jasna nema Facebook, a niti e-mail adresu što uvelike otežava našu komunikaciju, jer ona živi u Sarajevu. Jasna je instrumentarka na dječjem odjelu hitne službe u Sarajevu. Ipak, te večeri, dok je moja fizička prisutnost bila uz Temzu, a mentalna uz Himalaju, Jasna me s govornice na Ferhadiji tražila da kupim autić na daljinski i napišem razglednicu iz Londona malom Deniju kojemu je neki dan jedva spašen život nakon teških opekotina koje je zadobio u svome domu bez struje i vode. Moleći ga da preživi, da ne sklopi oči pod njenim pogledom, Jasna mu je obećala bicikl i role i poklone iz Londona, sve što bi šestogodišnju dušu moglo ostaviti u javi, da ne odleprša zauvijek. Kada se oporavio, pokrenula je čitav svoj odjel, potom odjel svoga muža i bratov u jednoj avio kompaniji, sve do nas, prijatelja raštrkanih u inozemstvu. Rezultat: mali Deni danas ima sigurne instalacije u kući i osiguran račun koji će mu jednoga dana omogućiti visoko školovanje. Mali Deni ima i bicikl. “Moj prvi bicikl!”, rekao je Jasni i sada ga zamišljam kako na travnjaku svoga sela u Bosni okreće pedale, ne odustajući, baš kako nije odustao niti od života.

Ako pažljivo osluškujemo, izlazak iz zone komforta nas izlaže herojima, zbog kojih i sami želimo biti dijelom nečeg herojskog. Imranove revolucije koja je samim time što se dogodila, revolucija pobjede. Jasnine revolucije koja je nesretnu okolnost malog Denija promijenila u sretnu koja će mu promijeniti svijet. Jer, bilo da daju nadu u svjetliju budućnost za 180 milijuna Pakistanaca ili bickil malom Deniju, (veliki i mali) heroji mijenjaju svijet.