Prije nego što sam se uselila u svoj prvi odrasli dom u njemu je živjela gospođa Diana. Sretala bih je katkad, sijedu damu tamnoplavih očiju, kada bi ručala sa svojim curama u lokalnom restoranu ili oprezno šetala susjedstvom. Razmjenile bismo pogled, jedna drugoj uputile osmjeh i nastavile svojim putem, ne sluteći da će nas sudbina ispreplesti.
Vrata našeg novog doma otključali smo nekoliko dana nakon vjenčanja, titrajući atmosferom zaljubljenosti i Dubrovnika, emotivnih rastanaka i sastanaka, novog života. Trčala sam gore-dolje našom viktorijanskom kućicom, veseleći joj se, ignorirajući njenu nezgrapnu visinu, hvaleći je, tepajući joj, pokušavajući je očarati, valjda kako bi uzvratila čarolijom.
Kako se od kuće stvara dom? Cure iz susjedstva sipale su mudrosti – Isabella je uposlila dizajnericu interijera koja je njezin stan pretvorila u prizor iz ženskih časopisa. Emma je dovukla antikni namještaj s obiteljskog imanja. Anna, pak, svoga tatu-oligarha koji je poput vilenjaka prazne prostorije pretvorio u spektal. No, u nedostatku kuhinje koja miriše na pileću juhu i komoda sa smeđim koricama enciklopedije, one nisu bile dom. Tek nešto više od hotelskih soba sa čijih praznih polica i kremastih tapeta odzvanja da su domaćini tu samo u prolazu. Od mirisa ajngemahtesa ni traga.
To je saga o Londonu, satkana od vječitih prolaznika koji samo što se nisu smjestili…samo što nisu otišli. U takvom se nestalnom stanju gube mladosti, stvaraju sudbine, sklapaju brakovi, odgajaju obitelji, pišu životi. Zato je smiješno da je Mindfulness, pokret meditacije koja budi svjesnost sadašnjeg trenutka, postao hit u Londonu. Ta ovdje nitko ne živi sada, nego u međuprostoru vremena u kojem su bili uplašeni došljaci i vremena u kojem će biti uspješni povratnici na svoje startne pozicije. Čak i tijekom meditacije četvrtkom navečer odašilju se slike na Instagram, dogovara večera u novom hit restoranu.
Biti svugdje, a nigdje posebno je aktualno za toplijih mjeseci. Jet-setterski kalendari ključaju. Cannes. Queens. Royal Ascot. Monte Carlo. Wimbledon. Saint Tropez. Parada uspjeha seli se s jedne adrese na drugu, organizirani roj čiji se sudionici nervozno drže skupa, iako se nikada neće upoznati. Stajala sam jedne večere na terasi Hotela du Cap na kojoj se održavala “zabava godine” u čast filmskog festivala u Cannesu. Bio je to osobito zahtjevan tjedan, toliko da su svi bankari, PR-ovci, dizajneri, poduzetnici, manekenke, investitori, supruge, bivše supruge, ljubavnice i potencijalne ljubavnice bili u gužvi, žureći se iz Monaca u Antibes, iz Cannesa u Saint Tropez, da bi s dostignute trofej-destinacije dogovarali drugu. Dok sam upoznavala tu gospodu i gospođe, nudila im ruku koju su brzopleto rukovali i potom usmjeravali poglede na kakav prepoznatljiviji pljen, pitala sam se zašto su svi toliko uzbuđeni kada ne ni pripadaju filmskoj ni auto industriji. Vemešne dame čije porijeklo su skrivale blještave haljine, a datum rođenja friška doza Botoxa, oduševljeno su se smijale šalama gospode u leptir mašnama. Šampanjac se točio dugonogim tinejdžerkama u naručju ulaštenih starkelja, a DJ je ponavljao svima da su strašno važni jer su tu gdje jesu. Uživala sam u pogledu na svijet koji nije moj, prevrtala ga u doživljaju, pokušavajući mu naći bilo. No, škljocanje mi je ubrzo dosadilo. Stari Indijanci se nisu željeli slikati jer su smatrali da svaka slika oduzima dijelić duše. Dok sam promatrala tu paradu haljina činilo se da su uistinu otkačili dijelić po dijelić duše, ostavljajući je na memory stickovima, da bi od njih ostalo…ništa.
Dobro je da sam te večeri ipak ostala, jer oluja koja se poput Božjeg gnijeva nadvila nad tom mini Sodomom i Gomorom, party godine pretvorila je u vrhunsku komediju. Dobro je da su slike poslane prije elementarne nepogode pa se na stranicama Hello! Magazina svi smiješe nepokisli. Neka svijet zna što je propustio.
Koji dan kasnije, roj jet settera stajat će na jahti usidrenoj u Monte Carlu. Noć prije početka Formule 1 senzacija je koju se čeka čitavu godinu. Stotine jahti usidrene su uz cestu kojom će iduće jutro prolaziti najbrži auti svijeta. S korporativnim pozivnicama u rukama, uzvanici se okupljaju na palubama. Stojim na jednoj od njih imena “Blue Monster” i gledam svjetla Monaca. Udišem duboko tražeći miris slave, umjesto toga njušim poznat miris koji ne pripada ovamo. Monte Carlo miriše na ćevape! Okrećem se i unutar marine vidim ulični party okupljen oko roštilja, s golemim zvučnicima i nevještim striptizetama. Vašar. Idućih dana svi će prepričavati glamur Formule 1 i Cannesa, a ja ću izbezumljeno pitati kako nam je promaklo da je svijet postao scenografija “Carevog novog ruha”. I kada će netko uzviknuti: “Car je gol!”?
U našu viktorijansku kućicu vratit ću se prazna. Ništa mi nije ostalo od tih dana, osim izgužvanih pozivnica i dvije tri slike u kojima se nelagodno smješkam. Batterie-Lacheln vele Austrijanci, osmjeh na baterije. Ako je stremljenje svijeta postalo zabava o kojoj svi govore, a nitko je u stvari ne doživljava, ako su fotografije tu da lažu mjesto nas, ako ništa nije kako se čini – ni ljepota krasotica s naslovnica, ni dob glamuroznih dama, ni imovina ocvalih playboya, što ostaje u svijetu u kojem smo bezvremenska uputstva bacili na stranu poput starih novina?
I kako se gradi dom u gradu koji živi na lažnim obećanjima i prolaznicima željnih malo slave? Dok sam se ja bavila velikim pitanjima naša mala kućica sramežljivo je smještala svoje nove detalje – tropsku biljku, uokvirene fotografije, knjige umjesto praznih zidova. Osluškivala je nove zvukove i strpljivo pratila naš dnevni ritam – Davidovo buđenje prije dana i moju kavu uz šuškanje novina. Njušila je miris večere i veselila se lupanju vratima koje precizno najavljuje kraj radnog dana i početak onog važnijeg, u kojeg centar svijeta postaje lonac i interne šale i puse i omiljene emisije.
Promatrajući London i tuđe živote gotovo da mi je promaklo da se ispred mene odvija moj. Nakon noći kanske buke, dočekalo nas je prvo nedjeljno jutro. Svaki je grad lijep kada je okupan suncem, ali London je najljepši. Možda zato što mu se najbolje zna veseliti. Našu malu terasu sunce je velikodušno obasjavalo pa smo se protezali razmjenjujući članke iz Sunday Timesa i služeći se trešnjama i neobaveznim šalama. Nenadano, među vijestima iz znanosti osvanulo je poznato lice gospođe Diane. U sjećanje na obljetnicu njene smrti, netko joj napisao tekst o dostignućima velike liječnice koja je u 96. godini napustila ovaj svijet, u snu, nenametljivo, baš onako kako se njime kretala, pisalo je. Uz tekstić se nalazila fotografija poznatog lica mlade žene širokog osmjeha. Nosi svilenu haljinu, čini se da je sunčan dan, u rukama drži Sunday Times, mora da je nedjelja. “”Diana B. iz objektiva svoga supruga u svome domu u Londonu”, stoji u potpisu. Prepoznajem tu scenu, prepoznajem te tegle cvijeća i ogradu nad kojom se njiše toranj crkve svetog Luke. Baš kada sam htjela podijeliti svoj senzacionalni pronalazak sa Davidom, vidjela sam da je, mažen suncem, zaspao snom koji sanja o nedjeljnom ručku i bezbrižnim satima koji slijede. Iza njega, procvalo je cvijeće koje nas je dočekalo na terasi. Cvijeće koje nam je ostavila gospođa Diana.
Iste večeri, ispraćajući vikend uz zvuk posljednjih vijesti i mašine za suđe, prazni pogledi Cannesa i savjeti glamuroznih prijateljica rastopit će se u gutljaju karipskog ruma koji katkad podijelimo prije spavanja. Ostat će nešto drugo: Dom. Koji gubitak vremena čekati da njegova čarolija dođe izvana, kada je cijelo vrijeme tu, u kuhinjskim loncima, nedjeljnom ljenčarenju i teglama cvijeća gospođe Diane.
dopisnica 