Archives for posts with tag: Queens

Prije nego što sam se uselila u svoj prvi odrasli dom u njemu je živjela gospođa Diana. Sretala bih je katkad, sijedu damu tamnoplavih očiju, kada bi ručala sa svojim curama u lokalnom restoranu ili oprezno šetala susjedstvom. Razmjenile bismo pogled, jedna drugoj uputile osmjeh i nastavile svojim putem, ne sluteći da će nas sudbina ispreplesti.

Vrata našeg novog doma otključali smo nekoliko dana nakon vjenčanja, titrajući atmosferom zaljubljenosti i Dubrovnika, emotivnih rastanaka i sastanaka, novog života. Trčala sam gore-dolje našom viktorijanskom kućicom, veseleći joj se, ignorirajući njenu nezgrapnu visinu, hvaleći je, tepajući joj, pokušavajući je očarati, valjda kako bi uzvratila čarolijom.

Kako se od kuće stvara dom? Cure iz susjedstva sipale su mudrosti – Isabella je uposlila dizajnericu interijera koja je njezin stan pretvorila u prizor iz ženskih časopisa. Emma je dovukla antikni namještaj s obiteljskog imanja. Anna, pak,  svoga tatu-oligarha koji je poput vilenjaka prazne prostorije pretvorio u spektal. No, u  nedostatku kuhinje koja miriše na pileću juhu i komoda sa smeđim koricama enciklopedije, one nisu bile dom. Tek nešto više od hotelskih soba sa čijih praznih polica i kremastih tapeta odzvanja da su domaćini tu samo u prolazu. Od mirisa ajngemahtesa ni traga.

To je saga o Londonu, satkana od vječitih prolaznika koji samo što se nisu smjestili…samo što nisu otišli. U takvom se nestalnom stanju gube mladosti, stvaraju sudbine, sklapaju brakovi, odgajaju obitelji, pišu životi. Zato je smiješno da je Mindfulness, pokret meditacije koja budi svjesnost sadašnjeg trenutka, postao hit u Londonu. Ta ovdje nitko ne živi sada, nego u međuprostoru vremena u kojem su bili uplašeni došljaci i vremena u kojem će biti uspješni povratnici na svoje startne pozicije. Čak i tijekom meditacije četvrtkom navečer odašilju se slike na Instagram, dogovara večera u novom hit restoranu.

Biti svugdje, a nigdje posebno je aktualno za toplijih mjeseci. Jet-setterski kalendari ključaju. Cannes. Queens. Royal Ascot. Monte Carlo. Wimbledon. Saint Tropez. Parada uspjeha seli se s jedne adrese na drugu, organizirani roj čiji se sudionici nervozno drže skupa, iako se nikada neće upoznati. Stajala sam  jedne večere na terasi Hotela du Cap na kojoj se održavala “zabava godine” u čast filmskog festivala u Cannesu. Bio je to osobito zahtjevan tjedan, toliko da su svi bankari, PR-ovci, dizajneri, poduzetnici, manekenke, investitori, supruge, bivše supruge, ljubavnice i potencijalne ljubavnice bili u gužvi, žureći se iz Monaca u Antibes, iz Cannesa u Saint Tropez, da bi s dostignute trofej-destinacije dogovarali drugu.  Dok sam upoznavala tu gospodu i gospođe, nudila im ruku koju su brzopleto rukovali i potom usmjeravali poglede na kakav prepoznatljiviji pljen, pitala sam se zašto su svi toliko uzbuđeni kada ne ni pripadaju filmskoj ni auto industriji. Vemešne dame čije porijeklo su skrivale blještave haljine, a datum rođenja friška doza Botoxa, oduševljeno su se smijale šalama gospode u leptir mašnama. Šampanjac se točio dugonogim tinejdžerkama u naručju ulaštenih starkelja, a DJ je ponavljao svima da su strašno važni jer su tu gdje jesu. Uživala sam u pogledu na svijet koji nije moj, prevrtala ga u doživljaju, pokušavajući mu naći bilo. No, škljocanje mi je ubrzo dosadilo. Stari Indijanci se nisu željeli slikati jer su smatrali da svaka slika oduzima dijelić duše. Dok sam promatrala tu paradu haljina činilo se da su uistinu otkačili dijelić po dijelić duše, ostavljajući je na memory stickovima, da bi od njih ostalo…ništa.

Dobro je da sam te večeri ipak ostala, jer oluja koja se poput Božjeg gnijeva nadvila nad tom mini Sodomom i Gomorom, party godine  pretvorila je u vrhunsku komediju. Dobro je da su slike poslane prije elementarne nepogode pa se na stranicama Hello! Magazina svi smiješe nepokisli. Neka svijet zna što je propustio.

Koji dan kasnije,  roj jet settera stajat će na jahti usidrenoj u Monte Carlu. Noć prije početka Formule 1 senzacija je koju se čeka čitavu godinu. Stotine jahti usidrene su uz cestu kojom će iduće jutro prolaziti najbrži auti svijeta. S korporativnim pozivnicama u rukama, uzvanici se okupljaju na palubama. Stojim na jednoj od njih imena “Blue Monster” i gledam svjetla Monaca. Udišem duboko tražeći miris slave, umjesto toga njušim poznat miris koji ne pripada ovamo. Monte Carlo miriše na ćevape! Okrećem se i unutar marine vidim ulični party okupljen oko roštilja, s golemim zvučnicima i nevještim striptizetama. Vašar. Idućih dana svi će prepričavati glamur Formule 1 i Cannesa, a ja ću izbezumljeno pitati kako nam je promaklo da je svijet postao scenografija “Carevog novog ruha”. I kada će netko uzviknuti: “Car je gol!”?

U našu viktorijansku kućicu vratit ću se prazna. Ništa mi nije ostalo od tih dana, osim izgužvanih pozivnica i dvije tri slike u kojima se nelagodno smješkam. Batterie-Lacheln vele Austrijanci, osmjeh na baterije. Ako je stremljenje svijeta postalo zabava o kojoj svi govore, a nitko je u stvari ne doživljava, ako su fotografije tu da lažu mjesto nas, ako ništa nije kako se čini – ni ljepota krasotica s naslovnica, ni dob glamuroznih dama, ni imovina ocvalih playboya, što ostaje u svijetu u kojem smo bezvremenska uputstva bacili na stranu poput starih novina?

I kako se gradi dom u gradu koji živi na lažnim obećanjima i prolaznicima željnih malo slave? Dok sam se ja bavila velikim pitanjima naša mala kućica sramežljivo je smještala svoje nove detalje  – tropsku biljku, uokvirene fotografije, knjige umjesto praznih zidova. Osluškivala je nove zvukove i strpljivo pratila naš dnevni ritam – Davidovo buđenje prije dana i moju kavu uz šuškanje novina. Njušila je miris večere i veselila se lupanju vratima koje precizno najavljuje kraj radnog dana i početak onog važnijeg, u kojeg centar svijeta postaje lonac i interne šale i puse i omiljene emisije.

Promatrajući London i tuđe živote gotovo da mi je promaklo da se ispred mene odvija moj. Nakon noći kanske buke, dočekalo nas je prvo nedjeljno jutro. Svaki je grad lijep kada je okupan suncem, ali London je najljepši. Možda zato što mu se najbolje zna veseliti. Našu malu terasu sunce je velikodušno obasjavalo pa smo se protezali razmjenjujući članke iz Sunday Timesa i služeći se trešnjama i neobaveznim šalama. Nenadano, među vijestima iz znanosti osvanulo je poznato lice gospođe Diane. U sjećanje na obljetnicu njene smrti, netko joj napisao tekst o dostignućima velike liječnice koja je u 96. godini napustila ovaj svijet, u snu, nenametljivo, baš onako kako se njime kretala, pisalo je. Uz tekstić se nalazila fotografija poznatog lica mlade žene širokog osmjeha. Nosi svilenu haljinu, čini se da je sunčan dan, u rukama drži Sunday Times, mora da je nedjelja. “”Diana B. iz objektiva svoga supruga u svome domu u Londonu”, stoji u potpisu. Prepoznajem tu scenu, prepoznajem te tegle cvijeća i ogradu nad kojom se njiše toranj crkve svetog Luke. Baš kada sam htjela podijeliti svoj senzacionalni pronalazak sa Davidom, vidjela sam da je, mažen suncem, zaspao snom koji sanja o nedjeljnom ručku i bezbrižnim satima koji slijede. Iza njega, procvalo je cvijeće koje nas je dočekalo na terasi. Cvijeće koje nam je ostavila gospođa Diana.

Iste večeri, ispraćajući vikend uz zvuk posljednjih vijesti i mašine za suđe, prazni pogledi Cannesa i savjeti glamuroznih prijateljica rastopit će se u gutljaju karipskog ruma koji katkad podijelimo prije spavanja. Ostat će nešto drugo: Dom. Koji gubitak vremena čekati da njegova čarolija dođe izvana, kada je cijelo vrijeme tu, u kuhinjskim loncima, nedjeljnom ljenčarenju i teglama cvijeća gospođe Diane.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Oglasi

Da bi okus bio bolji, na kroasan treba staviti putar. Tijesto pritom  treba biti toplo, a putar u debelom sloju kako bi se u dodiru s kroasanom pretvorio u bogatu, slatkastu kremu. Moja prva pariška lekcija neočekivano me utopila u besramno koketiranje s Parizom. Toliko, da mi se London čitavih 48 sati činio dalekom, hladnom i nevažnom destinacijom s druge strane kanala.

Danas vidim, Pariz se poslužio svojim klasičnim trikovima velikih zavodnika. Poveo me u šetnju 16.arrondisementom gdje me je strpljivo čekao dok sam isprobavala haljine po mjeri.Potom me častio ručkom na terasi neke brasserie koja je nosila ime njegovog omiljenog pisca. Tepao mi je pod slavolukom i mrsio kosu uz Seinu. Navečer, onako opijenu danom,  prepustio me svojim Parižanima. Te večeri, Avenue Montaigne bila je u znaku – a čega drugih nego – mode i vina. Svaka od zvučnih trgovina uoči pariškog Fashion Weeka, a tik nakon berbe,  svoje prijatelje je namamila da se opijaju među policama.

Te sam večeri pomislila da smo svi mi pomalo Parižani. Svi mi, oslobođeni krutih pravila londonskih poštanskih kodova, volimo život, i tu čašu vina previše i zalogaje koji se tope od masnoće. Volimo kosu s volumenom i crveni ruž i oblak parfema da nas vjerno prati mameći naše očarane sugovornike. Volimo razgovarati o filmu, koketirati, diviti se vinu i ne preskakati desert. Hollyino inzistiranje na salati i brojanje kalorija učinilo mi se farsom kada sam vidjela kako Margot jede svoj golemi krem-kolač, pri svakom zalogaju u zanosu zatvarajući oči. A moje londonske poslovne cure baš su nekako puritanke, pomislila sam, uspoređujući ih sa Sophie koja flertuje sa svima, uključujući suprugovog šefa i barmena. “Suviše si konvencionalna!”, bio je zaključak moje pariške skupine, baš kada sam pomislila da se upravo sjajno uklapam.

Povratak je bio sjetan, kao i svi rastanci od vikend ljubavi. Trebala sam znati bolje. Ta grad je htio samo mini avanturu da mi izbije iz glave vjerovanje da je precjenjen.

U Londonu je toga dana – quelle surprise –  padala kiša. Stanica Eurostara St.Pancras bila je siva, a lokalni Marks&Spencer u znaku vojske okolnih zaposlenika koji će i danas ručati Meal Deal za 3 funte i 25 penija – suhi sendvič, voćnu salatu, čips i obojenu vodu s dodatkom vitamina. U Starbucksu, pod zelenim logotipom, sjedile su djevojke ispranih pramenova i blijedih usana. Priznajem, uplašila sam se svojeg novog pogleda na London. Doma ništa bolja situacija. Dana se upravo posvadila sa šefom i sada je ljutita obećavala sebi i svijetu da se vraća u Dubai. Kada sam otišla iz kuće tražila je avionsku kartu koju, znamo i ona i ja, nikada neće kupiti.

London je, naravno, zadobio smisao, elegantno i nenametljivo, u skladu sa svojim karakterom. David je došao po mene svojim autom bez krova i oboje smo se pravili da nam nije hladno. Toby, Mark, Sabrina, Charlie, Lindsey i Sammy već su nas čekali, u društvu ohlađenog Pimmsa, možda posljednjeg u sezoni. Queens petkom je nepisani ritual naših lokalnih kalendara, koji nas spaja da razvodnimo gorčinu tjedna i smijehom otjeramo nevolje. Dečki su igrali tenis, cure su se pretvarale da se sunčaju. Bez crvenog ruža, s tek ponešto crvenkastim obrazima u sjećanje na ljeto. Sinoćnjim raspravama o films noir, berbi 2006. i povijesti mode ni traga. Niti glamuru, šarmu, šampanjcu, parfemima limitirane serije, ničemu što bi očaralo.

No, nešto se događa na blijedoj londonskoj sceni. Parižani. Nailaze, nezaustavljivo naseljavajući  Chelsea, Fulham, Battersea i Wandsworth. Loše vrijeme, loši restorani, loš ukus – argumenti protiv Londona ishlapili su iz francuskog vokabulara. Margot i Pierre upravo su se doselili iz Pariza i pridružuju nam se u jednom trendy pubu u Parsons Green. Odmah je jasno da su novi u gradu. Vidi se to po načinu na koji nesigurno očekuju konobara u pubu u kojem se piće naručuje za šankom. Odjeveni su besprijekorno, jasno je da su nakon posla otišli kući kako bi se sredili. Pritom su u svom stanu ostavili sve tegobe dana, trpajući ih na obiteljske police u obliku suza, neizgovorenih misli, perioda napetosti. Kada izađu, njihova svakodnevnica ostaje iza elegantne viktorijanske fasade u Chelsea. Lokalci se u pubu sastaju odmah nakon posla. Ritual uljepšavanja je jednostavan i odvija se uglavnom u uredskim zahodima, gdje djevojke iz golemih Marc Jacobs torbi vade visoke pete i bronzer, a njihove kolege se oslobađaju kravata.

 Štošta se događa na trošnim klupama londonskih pubova; Holly je te večeri psovala život jer je isticao najam njenog pilates studija. Marku je bivša žena stvarala glavobolju. Sammy je oduševljeno govorila o svojoj velikoj ljubavi koja će, prešutjeli smo, vjerojatno biti zaboravljena s početkom prvog velikog pada temperature. Jedan mi je direktor banke te večeri rekao da na dan isplate bonusa puno radje ostaje u Londonu nego u pariškoj podružnici. “Po objavi bonusa, svi se londonski zaposlenici spuštaju u lokalni pub. Tamo se vesele ili pak psuju nas šefove, sustav, državu, život. Napiju se. U sedam ujutro svi su na poslu, spremni kao i uvijek. U Parizu svi odlaze kućama. Kada se idući dan vrate na posao, po običaju kasne i izraz uvrijeđenosti zadržavaju tjednima.” No, nisu pubovi – na čiju jednostavnost i bezuskusnu hranu se Parižani ionako neće navići – razlog zbog kojeg raste obujam francuske kolonije u Londonu. Politika “kažnjavanja” imućnih slojeva urodila je plodom – dakako, ukoliko je Hollande želio osloboditi francuski heksagon buržoazije. Evo je sada, šeće parkovima Londona, prodaje ljetnikovce u južnoj Francuskoj kako bi kupili imanje u Surreyu. Njeni francuski dječačići u uniformama bruse svoje britanske naglaske. Povijesne razmirice i međususjedske diplomatske trzavice izbrisane su trenutno, Hollandeovim porezima.

A ovotjedna poruka torijevcima mojim novim francuskim susjedima zvuči kao dobrodošlica. I vlast je na strani buržoazije, s nekretninama i skupim apetitima. Pod torijevskom kapom, barem za sada, biti jadan jednostavno više nije cool. Graditi društvo na onima koji nemaju indirektna je proslava mediokriteta. Dok govore o svom novom stanu kojeg iznajmljuju za 1500 funti mjesečno, Pierre i Margot, sami sebe uvjeravaju da su napravili pravu stvar. “Da se razumijemo, ovo je eksperiment!”, govori mi Pierre. Poželim mu reći da je štošta eksperiment, i plan ministra financija Georgea Osbornea koji odzvanja pubom sa velikih ekrana naštimanih na BBC News. Ali, moji novi susjedi već će idućeg puta biti opušteniji u pubu – toj stoljetnoj buffer zoni privatnog i poslovnog života. Jer London nije koketan niti zavodljiv, već jednostavan, ugodan, blagog pogleda, sa starim šalama i očekivanom blagošću. Nakon pariške vikend ljubavi, dočekuje baš poput velike ljubavi koje je prošla fazu zaljubljenosti, ali je, mon dieu, uistinu važna i vrijedna.