Archives for posts with tag: Parlament

Tjedan je prema London based novinarima bio i više nego darežljv. Nakon paprenih prijetnji škotskog referenduma i tinjajućeg neprijateljstva dalekog argentinskog kopna zbog još daljeg Falklandskog otočja, završio je s novinarskom poslasticom; Chris Huhne, Ministar energetike  i parlamentarni zastupnik općine Eastleigh, podnio je ostavku nakon što je državno tužilaštvo pronašlo dokaze da je počinio kriminalno djelo. Već kada sam pomislila da se zbilo kakvo CSI Eastleigh otkriće, priznajem, razočarao me je razlog zbog kojeg je gospodin ministar pao – prebrza vožnja.

Urednik je likovao. Ima li kakvih zgodnih detalja? Ljutita bivša žena koja je policiji predala dokaze? Odlično. Rat prodaje. Zato se diljem svjetskih redakcija veselimo tridesetoj godišnjici Falklandskog rata. Svi sastojci za sukob su tu. Britanci optužuju Argentice za kolonijalizam, udaljenom južnopacifičkom otočju iz vjetrovitog Portsmoutha pribižava se brod naziva Neustrašivi, a evo, sletio je i plavooki princ William. Svrsishodan je i parlamentarni rat oko škotskog referenduma iako malo tko vjeruje da bi se Škoti doista odvojili od Kraljevstva.

Prošlost je, naime,  bolje ostaviti tamo gdje joj je mjesto – u prošlosti.

Tako je vjerojatno razmišljao i Huhne kada su ga ovoga tjedna snašli probuđeni duhovi prošlosti. Bilo je to vjerojatno ovako nekako; petak je, Chris je upravo sletio iz Strasbourga nakon tjedna dosadnih europskih sastanaka na kojima svi govore, a nitko ništa ne kaže. Žuri mu se kući u južni London, vrt je rascvjetan, a večera za stolom. Cesta je prazna, a auto brz. I onda taj glupi radar. Dodatni kazneni bodovi u vozačkoj dozvoli zadnje su što mu treba. “Draga, možemo li to prenjeti na tebe, da mi ne oduzmu vozačku? Reći ćemo da si ti vozila. Ne mogu bez auta!”, govori supruzi. “Ali, to je kriminalno djelo!”, odgovara Vicky. “Tko će ikad saznati?”, zaključio je Huhne. Doista, kako li je mogao znati da će desetak godina kasnije biti ministar? I pretpostaviti da će nakon 26 godina ostaviti suprugu (i petero djece) zbog muškobanjaste PR-ovke Carine koja mu se čak nije niti svidjela? I da će supruga Vicky porazgovarati sa Sunday Timesom?

I tako je Huhne, high-flyer britanske politike i izgledni budući vođa Liberalnih demokrata, vikend dočekao bez funkcije i bez prave mogućnosti ponovnog političkog uzleta. Zbog prometnog prekršaja.

Život se ponekad čini poput Tetrisa. Isprva si zbunjen i pun očekivanja. I baš kada ti nekako krene, kada se sve kockice slože i opuštaš se nad lakom pobjedom, omete te zvonjava telefona. Trenutak nepažnje i ekran je ispunjen šarenim kockicama dok se ne pojavi rugalica: Game Over.

Još jednom se pitam zašto su ljudi na visokim pozicijama neoprezni. Zašto riskiraju karijeru zbog dva, tri kaznena boda u vozačkoj dozvoli koji zasjene godine stvaranja. Jedan stari hrvatski profesor to pripisuje bahatosti. “Bahatost pomućuje um!”, komentira. Alain de Botton, pak, misli da je teško biti moralan u sekularnom svijetu. “Svi bi ljudi zapravo voljeli biti dobri, ali čini im se da ih nitko ne potiče na to pa jednostavno zaboravljaju.”, rekao mi je Alain početkom tjedna. Ako mislimo da nas nitko ne promatra, ni Bog, ni sveci, čemu onda biti moralan, lojalan, vjeran, dobar, čemu plaćati kazne za prebrzu vožnju i biti iskren s policijom. Pošto smo se oboje složili da Britaniji ne bi bilo bolje vjerskim sustavom Irana – ja jer se grozim fundamentalizma bilo koje vrste, a Alain jer tvrdi da je Bog mrtav, predložila sam da njegovom utopijskom svijetu vlada preuzme ulogu kontrolora morala. Cameron kao sekularni bog, ministri kao sveci.”To ne funkcionira.”, rekao mi je de Botton i pogledom poručio da ne pripadam njegovom (utopijskom) svijetu. Narod, veli, ne voli kada se vlasti miješaju u pitanje morala. Zato vlasti nastupaju tek kada je prekasno…kada se već lagalo policiji, kada se već ostavilo suprugu.

Ako nam niti institucije ne nude podsjetnike da budemo dobri, tko će?!  “Novinari su watchdogs, psi čuvari!”, rekla mi je ljetos Jill, (tada) urednica Sunday Timesa. Jill je vjerovala da obavlja najsvetiju dužnost na svijetu. Zidove je kitila novinskim člancima, slavila priče koje su razotkrile zlikovce. Bila je mršava jer ne stigne jesti. Umorna jer ne stigne spavati. Opis njenog života: Alert. Jer nikad se ne zna kada se može pojaviti dobra priča. Kada je u njenoj medijskoj kući izbila afera hakiranja, Jill se povukla iz medija, Londona, čini se i svijeta. “Jer ako i psi čuvari griješe tko će kontrolirati svijet?”, pitala me kroz suze.

Možda mi sami. Kao što kontroliramo i igricu Tetrisa. Ako i osvane Game Over uvijek možemo početi ispočetka trudeći se biti skoncentriraniji, pažljiviji, bolji igrači. Bolji ljudi.

Ako nešto bilježi uspjeh u danima bez uspjeha, to je britanska glazbena industrija. Po prvi puta nakon 25 godina prva tri mjesta na američkoj top listi najslušanijih zauzeli su Britanci.

Tome u čast prije dva tjedna u parlamentu je održana rasprava o ekonomskom trijumfu glazbe. Ministri i glazbeni agenti razmjenjivali su glazbena iskustva, potom nazdravili za večerom. Ipak je takav uspjeh, u danima bez uspjeha, vrijedan slavlja.

Pojavi se sladak osjećaj pobjede kojim se Britanci kite kada god naiđu na podatke o prevlasti nad zapadnim prekomorskim susjedima. Pristojan, nenametljiv. Naveden, ali nikako naglašen. Nema tu niti traga Schadenfreude ili ismijavanja – oni su rezervirani za Nijemce i Francuze.

Sjedinjene Američke Države, dovoljno daleke da budu misteriozne, dovoljno blizu da im se bude privržen.

I onda ta Unija, koja silom tjera desno kada Britanija uporno želi lijevo ili – u idealnom slučaju – držati se sredine. Pritom ne mislim na političke struje. Iako se i one posljednjih desetljeća poklapaju s geografskim položajem. Krenulo je nekako, ili barem postalo isuviše očito da se ne bi primijetilo, s Margaret Thatcher. Svoju kći vlasnik prodavaonice hrane, predratne verzije lokalnog supermarketa, odgojio je da čita, razmišlja, polemizira. U kućanstvu Thatcher djeca su svakoga tjedna morala pročitati barem dvije knjige, od koje jedna nije smjela biti fikcija. Pročitana slova i poticaj da razmišlja, radi i čita više od ostalih doveli su Margaret Thatcher na mjesto premijerke. Šamar za one koji tvrde da je odgoj irelevantan u priči o uspjehu. Priča o Maggy – koja je prezirala svoj nametnuti nadimak – priča je o preskakanju društvenih ljestvica u doba kada njihovo preskakanje nije bila opcija, u zemlji koja je po njima skrojena. Mrs Thatcher je bila neka nova torijevka. Svojim odrastanjem – ili kako to svrsishodno kažu Britanci – backgroundom – svjesno ili nesvjesno vukla je desne prema centru. Kao idol svojim nasljednicama Tonyu Blairu i Davidu Cameronu u političkom vrhu Kraljevstva nastavljen je niz. Tony Blair po svojim karakteristikama i – da, backroundu, trebao je biti torijevac, ipak je bio laburist, i to kakav, jedan od najpoznatijih,  osnivač New Labour, koji je pod isprikom Cool Britannie bio dostupan i onima s “priviledged backgrounds”.

David Cameron je, pak, dobri sin koji Maggie nikada nije imala  (s naglaskom na dobri). Napisala sam tu opasku prošloga Božića u Jutarnjem listu. Osjećajući grižnju savjesti zbog nekompromisne tvrdnje nekoga tko nije Britanac, nego samo promatrač s dopisničkom vizom – courtesy of Foreign Office – po povratku u London s Božićnog ladanja u obiteljskom domu u Zagrebu ručala sam s R., jednom od čelnih osoba New Laboura. Rekao je da izjava stoji baš kao i idoliziranje Maggy. Sjedili smo tako, R. i ja, u Ciprianiju i jeli precijenjenu paštu okruženi onima kojima je razmetanje novcima podnaslov života. Njegova ideja socijalne države laburista zvučala je isuviše kričavo izgovarana naglaskom usađenom u privatnim školama i životom u backgroundu samog vrha klasne top liste.

No, apsurdi nisu rijetkost u klasnoj Britaniji. Toliko ih je da su šarmantni, barem iz kuta anglofila. One ostale zgražavaju. Na svaku poteškoću Britanije likuju, svaki uspjeh pripisuju kolonijalizmu. Taj se pojam učestalo reda u mojoj komunikaciji s prijateljima, poznanicima i čitateljima iz domovine. Ne znam zašto ih toliko smeta kolonijalizam, kada smo, kao nacija, jedni od rijetkih koje nije zahvatio. No onda, mi volimo prošlost i veličanje njene uloge u sadašnjosti.

Zato asocijacija na United Kingdom ostaje kolonijalizam. Od dana dalekih kolonija do danas ipak se nije baš sve promijenilo.”Slabo mi je od ovog užasnog posla – od politike i Europe općenito. Jednoga dana otići ću s djecom u Australiju, a Europa će za mene biti daleka poput mjeseca.”, u pismu svojoj kćeri napisala je kraljica Victoria. U 19. stoljeću.

Margaret Thatcher zaključila je da rješenja svih problema Starog kontinenta dolaze iz zemalja engleskog govornog područja. U 20. stoljeću.

S vijestima iz eurozone antikontinentalni sentimenti postaju sve glasniji. U 21. stoljeću.

Iako politički desna, režući blagodati javnog sektora, Britanija diže kormilo kako bi se odmakla ulijevo – prema svojoj najuspješnijoj koloniji. Ona je poput kćeri. Unatoč razmiricama, ostaje joj privržena, njene uspjehe doživljava svojima, a kada ju pretekne, primjerice u glazbenoj top listi, nasmije se, onako kako se majka nasmije kada shvati da je još uvijek važna u životu svoga djeteta.

 

Europa je ujedinjenija nego ikad. Zvijezdice Unije zajednički trepere u Weltschmerzu.

Za news junkieje ovaj je tjedan bio osobito težak. Svaki novinski naslov izložen na policama britansko-pakistanskih prodavača novina donosio je prizvuk uzbune. Oluja dugova. Crni dani. Ponovljena recesija. Štednja. Rezovi. Štrajk. Riječi se redaju u knjigu haiku poezije naslova: Izgubljeno desetljeće.

Nakon prvih deset stranica činilo se suludim čitati ostatak novina. Čemu listati modne stranice, kada za modu uskoro nećemo imati novaca?! Čemu slušati savjete o uspješnim vezama kada one, baš kao niti stvaranje obitelji, nemaju smisla?!

Niti Olly, čini se, ne može se veseliti dolasku prinove kao što bi trebao. Dok njegova mlađahna supruga Japanka Yuriko s blaženim osmjehom pridržava svoj golemi trbuh, on, prebirući po salati od algi – zeleno – ružičastom misteriju od obroka po cijeni od tridesetpet funti – proklinje svijet u kojem živi. Olly je njemački hedge fund manager koji posljednjih pet godina živi u svađi s nadređenima, podređenima, partnerima, sustavom, Bank of England, Međunarodnim monetarnim fondom, sa svima koji misle da znaju nešto o novcu. “Nemate pojma što će se dogoditi!”, govori nam za večerom. U Oliverovom svijetu budućnosti nećemo moći podignuti novce s bankomata jer novca neće biti. Zato je sve što posjeduje pretvorio u zlato koje čeka bolje dane u švicarskom sefu. Nedostatak novca – bilo koje valute – samo je jedna točka na Oliverovom popisu. Ostatak nisam slušala jer sam se utopila u njegovom omiljenom obroku – black codu po cijeni od sedamdeset funti porcija. Gurmanima je teško ostati fokusiran na zahtjevne teme.

“Nikada nije bilo gore!”, nastavio je Olly po izlasku iz prepunog Nobua. Bila je nedjelja i pitala sam se zašto toliko ljudi izlazi nedjeljom. Možda i oni, kao i moj njemački prijatelj, misle da nam slijedi pakao.

Osim onima koji dane provode za Bloombergovim ekranima, teško je shvatiti što ovo sve znači. Baš kao što je danas teško razumijeti opsesiju online svijetom, novu dinamiku veza, promijenjeni svjetski poredak, teško je razumijeti i siromaštvo. U doba Dickensa bilo je jasnije; uprljani dječaci na londonskim ulicama bili su vidljivo gladni. Danas siromašni dječaci umjesto na ostatke hrane pogled upiru u svoje Blackberry messengere. Svijet postaje nejasno mjesto. Kao da je netko pritisnuo “blur” opciju koja bi možda mogla djelovati kreativno, ali neupitno stvara konfuziju.

George Osborne je za vrijeme ovotjednog obraćanja Parlamentu i javnosti bio brutalno iskren. Njegov Autumn Statement s pravom nosi naziv jesenski. Pun je spomena oluje i mraka, ne postoji način da ga, unatoč lijepom vremenu, zamijenimo za proljetni. Od laburista i njima naklonjenih medija Osborne je, očekivano, zatrpan kritikama, bogati torijevci ga smatraju realističnim, a neopredijeljene žene muževnim. “Kućni budžeti smanjiti će se za 2,3%!” – rekao je ministar financija okrutnu istinu i pogledom zatražio da zadrhtimo. Pogledala sam oko sebe. Neki su odmahivali glavom. Pogotovo štrajkaši javnog sektora idućega dana. Zamrznut će im plaće! Nema rasta! Nema više darežljivih mirovina! Kataklizma.

Isabella je zabrinuta. “Možemo li molim te ne razgovarati o poslu?”, pita me, pošto izlazi iz banke. Samo kratko komentira da će je možda deportirati u Italiju jer Britanci si više neće moći priuštiti strance. Pita Simona bi li ju oženio da stane na kraj egzistencijalnim brigama. Dvadeset godina stariji Simon izgleda oduševljeno. Idući dan šalje mi poruku je li ona ozbiljno mislila. No, Isabella nije sa mnom pa ne mogu provjeriti. U Eurostaru je, na putu za Pariz. Ima date. Za tu priliku kupila je Yves Saint Laurent torbicu i Herve Leger haljinu. Ukupno četiri (hrvatske) prosječne plaće. Možda se odjeća u kojoj izgleda zanosno ubraja u investiciju. Ili koristi vrijeme u kojem je još moguće podignuti keš s bankomata – za hranu, YSL, vlakove, dateove i glamurozne haljine.

A ja…ja šutim. Samo sebi priznajem da mi ne zvuči da 2,3 % manje novca u kućanstvu može uništiti pojam doma. I ne vidim da je zemlja u oluji očaja. Nazovite me slijepom. Jedan novinar Financial Timesa pozvao se na doba parlamentarnih izbora 1997. kada je cijela Cool Britannia s Tonyem Blairom na čelu pjevala “Things can only get better”. Stvari danas mogu biti samo gore, komentirao je. “No, things can only get better!”, upada mi u riječ Yuriko pošto citiram crne prognoze FT-a za večerom, kako bih barem malo pridonjela konverzaciji. Svi pogledi odjednom su upereni u nju. Šutnja. Ove godine Yuriko je izgubila dio obitelji u tsunamiju. Izgubila je i roditeljski dom. I školu. Sve uspomene su nestale, rekla mi je ranije, smirenim glasom. Gledam njeno lice, okruglo i blago ružičasto, pogleda uperenog u trbuh. Roditelji su nedavno sagradili novu kuću. Uskoro dolaze iz Japana kako bi joj pomogli oko bebe. Još samo mjesec dana, govori. Things can only get better.