Archives for posts with tag: Obama

Kao netko tko gleda televiziju samo kada je netko drugi upali, malo je vjerojatno da bih primijetila, a kamoli pisala o američkim TV novostima da se moj boravak u New Yorku nije poklopio s ponovnim izborom Baracka Obame za šefa države, ovoga puta bez nacionalnog entuzijazma, s koktelom sumnje i rezignacije umjesto zdravice. U praćenju izbora, koje je Europa otvoreno doživljavala kao kolektivni IQ test Amerike čiji bi rezultat, da je išao u korist Romneyu Europljanima s anti-američkim, anti-kapitalističkim, anti-globalizacijskim, anti-štošta osjećajima dokazalo da se, ukratko, radi o zemlji idiota, tražila sam istinsku Ameriku, jer ona prikazana u predizbornim anketama činila mi se sumnjivom. Ne samo meni, izgleda – Timothy Stanley, profesor američke povijesti na Oxfordu, u svom je istraživanju naveo: “Da Ameriku doživljavamo prema onome što gledamo na vijestima, pomislili bismo da se radi o nevjerojatno ljutitoj i podijeljenoj zemlji. No, puno više toga o toj naciji možemo naučiti iz američkih serija. One su pisane kako bi privukle što veći broj Amerikanaca, što znači da nisu samo smiješne nego i stvarne, stoga vrlo dobro prikazuju stvarnu kompleksnost mišljenja Amerikanaca.”, piše Stanley. Prema njegovom istraživanju, najnoviji podaci o gledanosti govore više o Americi danas nego gruba podjela na republikance i demokrate. Najgledanija američka serija je, naime, Modern Family koja se bavi životima triju američkih obitelji; bijelog para s djecom, bračnog para bijelca i hispanke te gay para koji odgaja posvojenu kći. Prema libralnim obilježjima scenarija mogli bismo zaključiti da su gledatelji uglavnom lijevičari. Bili bismo u krivu – Modern Family je omiljena serija Baracka Obame i Mitta Romneya, a podaci o gledanosti pokazuju da je jednako gledana među demokratima i republikancima. Prema tome, bez obzira za koga su glasali, bez obzira na to žive li među svjetlima Manhattana ili u američkom inkubatoru srednjeg zapada, prosječni Amerikanac možda jest domoljub, ali ne i fanatik, a ekstremističke ideje veće su na papiru nego u stvarnosti. Bez obzira na sadržaj predsjedničkih debata, američka je nacija nacija koja je svakoga tjedna prikovana uz ekrane smijući se dosjetkama gay para Camerona i Mitchella.

Modern Family bila je tema razgovora za večerom, prošloga tjedna na Manhattanu. U domu bračnog para Lung, investicijskog bankara i njegove ljupke supruge, okupila se njujorška intelektualna elita – jedan proslavljeni odvjetnik, njegova supruga – stalni predavač na Columbiji, potom članica uprave IBM-a, njezin suprug preprodavač umjetnina i jedan politolog, čest komentator na poslovnoj televiziji Bloomberg. Iz priče o hakiranju u Britaniji, o kojoj smo raspravljali žustro jer je jedna gošća u mladosti prijateljevala s Murdochom juniorom, tema je skrenula na Modern Family i … Real Housewives. Uz ponešto zadirkivanja ispostavilo se da je moj intelektualni uzorak više puta gledao Real Housewives, a neki su priznali da seriju prate svakodnevno. Što ne bi bilo šokantno, slažem se, da ona ne dolazi s jednom karakteristikom: negledljiva je.

Kako i ime govori, ovaj reality serijal uvodi vas u domove imućnih kućanica iz New Jerseya, Beverly Hillsa, Atlante – ovisno u koje doba dana se uključite na Bravo TV. Te večeri, u hotelskoj sobi na Lower East Sideu, na redu je bio Beverly Hills gdje je, između ostalog, jedna sudionica napisala knjigu o samoubojstvu svoga muža, gotovo dan nakon nesretnog događaja, time izazvavši sumnje da ga je sama ubila, a njezine dvije prijateljice plastičnih lica su je krvoločno ogovarale prije nego što će je maznim glasom tiješiti kada im se pridruži za stolom. Nakon Modern Family, ovo je jedan od najuspješnijih televizijskih projekata, za koji se investitori otimaju, a analitičari mu daju novo medijsko poglavlje – fast food TV. Naziv je opravdan; poput nejestivog hamburgera koji ipak jedemo jer nam daje trenutni privid zadovoljstva, ostala sam prikovana uz televizijski ekran kojih sat vremena. Kasnije sam se osjećala kao da sam se najela golemog fast food obroka, punog kalorija, bez hranjivih vrijednosti.

Istovremeno, u Britaniji se odvija debata o novom zakonu o medijima kojim bi se svijet medija doveo u red. Kao i svi veliki događaji u Britaniji i ovaj se pretvorio u shakespearijansku sagu u kojem premijer postaje suborac urednicima za medijsku slobodu, a parlament, zajedno s nacijom i holivudskim zvijezdama traže državnu regulaciju novina. Priča bi postala dosadna, s izglednom pobjedom premijerovog štaba da se nije dogodila jedna trudnoća, jedan poziv iz bivše kolonije i jedna smrt (osobe iz još jedne bivše kolonije). Vijest o trudnoći Kate Middleton, heroine britanske štampe, trebala je ostati vesela no novinarska smicalica – poziv dvaju australskih radio voditelja / DJ-a, koji su se, u skladu sa sadržajem svoje emisije, htjeli našaliti, završila je kobno za Jacinthu Saldanhu, medicinsku sestru u Kateinoj bolnici čija ju je sramota zbog nasjedanja novinarima navela da odustane od života. Njen potez izaziva nevjericu, a projekt australskih voditelja ljutnju.

Pritom se licemjerna publika u Britaniji i Australiji ne pita bi li lažni poziv ikad bio poduzet da takva tematika nije u pravilu dočekivana s oduševljenjem i vrtoglavim podacima o gledanosti. Što reći o svijetu u kojem je najprodavanija novina, u raskošnoj ponudi sjajnih naslova, The Sun, omiljena serija Real Housewives, a izvor oduševljenja lažni pozivi i besmislice na Twitteru?

Siru Brianu Levesonu, tvorcu medijskog istraživanja koje će možda staviti točku na tristo godina staru slobodu medija u Britaniji, mnogi zamjeraju što je previdio kontrolu internetskog sadržaja, često brutalnijeg i štetnijeg od onog tiskanog u novinama. Mene brine nešto drugo – odgojna funkcija medija, koju smo nekako zaboravili, s prihvaćanjem televizijskih voditelja koji ne govore književno, s odobravanjem psovki i neprovjerenih činjenica na stranicama dnevnog tiska, s praćenjem besmislenih života zvijezda Red Carpeta i Real Housewives i Big Brothera i sličnim komercijalnih TV bisera.

Dokazano je da na nekim instancama naš mozak funkcionira plemenski, stoga naše neposredno okruženje, pa i ono televizijsko, doživljavamo kao dijelove svoga plemena. Možda je vrijeme da bolje promislimo s kime želimo biti okruženi, sa ili bez zakona gospodina Levesona.

U jednom magazinu za djevojčice koje žele biti žene, francuskoj verziji ‘teena, između savjeta o tome kako izgledati pet godina starije (!) i intervjua s Justinom Bieberom (!!), pronalazim pismo jednog šesnaestogodišnjaka iz Lyona. “Cure, zašto očekujete da mi budemo muškarci, kada vam nismo potrebni i jasno je da vi možete sve same?”, pita mudri Frenchie. Istina, iz Nice u Cannes putujem kako bih razmišljala o malo drugačijim problemima koji more svijet. Ali, ovo je jedina publikacija u vlaku pa joj se posvećujem s interesom i ostaje mi u sjećanju dječak iz Lyona koji ne vidi razlog da izraste u muškarca u svijetu u kojem više nema žena.

Tek što vlak staje u gradu u kojem se  okupio čitav jedan mini mundus kako bi pokrpali Europu i presložili svijet, shvaćam da je Cannes, za potrebe G20 summita, prestao biti Cannes. Ovo mora da je važno – pomislio je duh grada, inače nenavikao na ozbiljna lica, kruta power-suit odijela i žene bez šminke. Pa je naručio kišu, galone kiše, koja nije prestajala padati tijekom mojih 62 sata boravka na Azurnoj obali. Ulice su evakuirane, pristup je dozvoljen samo a) novinarima sa žutim bedževima, b)delegatima s plavim bedževima, c) lokalnim stanovništvom koje živi unutar Zabranjenog grada (bijeli bedževi). Kao pokusna vojska prolazili smo jedni uz druge, gledajući u lokve trotoara kako bismo izbjegli pitanja i pogled na zatvorene haute-couture izloge.

U festivalskoj palači zbivao se svijet. Globalni uzorak od 8500 ljudi – toliko je netko izbrojao novinara i delegata – na katovima Palais des festivals disalo je jednim plućima. Tijekom praznog hoda tipkalo se i raspravljalo, kada je odzvonilo vrijeme za ručak jelo se i popilo čašu crnog vina, kada je najavljena presica potrčalo se, u jatu, ka sali 2 prvi kat i tiho disalo da se ne propusti dolazak Obame. Slušalo se predsjednike istovremeno preskačući, zaokružujući, podcrtavajući – vješti mentalni editing. Potom se salu napuštalo uz žamor i vratilo tipkanju. Cijeli jedan svijet, vrlo ozbiljan svijet. “Najveći je problem ljudi što se shvaćaju isuviše ozbiljnima.”, rekao mi je jedan vrlo ugledni (ozbiljni) poslovni čovjek tijekom nedavnog intervjua. Doista, gledam ta lica koja ne dopuštaju razmjenu pogleda, a kamoli šale. Moj komentar o vremenu (koji u Londonu uvijek pali) u festivalskoj palači doživljava šamar. “Nismo ovdje zbog vremena!”, govori mi smrknuta gospođa novinarka. Nismo. Zato sam marljivo u press podrumu zaokružila sve točke G20 i poslala uredniku i prije deadlinea. Nastavila sam pisati i istraživati, jer napustiti podrum prije osam navečer činilo se grešnim činom. Ozbiljni ljudi, u ozbiljnom svijetu.

Potom, nedovoljno ozbiljna ja, ukrcala sam se u autobus s francuskim novinarima koji su pratili Sarkozya. Naravno da nisam jedna od njih, ali pada kiša, a u autobusu ima mjesta, rekao je jedan manje ozbiljan gospodin svojoj ozbiljnoj kolegici. Ona se smrknula i sjela tri sjedala dalje. U autobusu ozbiljna tišina ozbiljnih ljudi. Postaje još ozbiljnija kada nas zaustavlja policija; cesta je zatvorena i moj će se hotel morati zaobići, govori vozač iz Marseillesa. Neozbiljni novinar zaustavlja autobus, izlazi na kansku kišu i pregovara s policajcima. Vraća se nakon deset minuta i govori – prolazi! Nazvao je, neozbiljni, nasmiješeni novinar, šefa osiguranja Sarkozya koji je naredio policiji da nas pusti. Autobus me ostavlja pred hotelom. “Merci monsieur!”, govorim svome heroju. Gleda me pogledom pobjede. Nikada ga više neću vidjeti, najneozbiljnijeg novinara summita, ali nije niti potrebno. Usred hladnih sati razmjenili smo poklone; tih petnaest minuta on je po definiciji bio muškarac , a meni se baš svidjelo biti bespomoćna žena koja ne može sve sama.

Na brzinu mu pogledam žuti bedž. Neozbiljni je novinar vrlo ozbiljan urednik, možda najozbiljniji u Francuskoj. Zato nema problem s time biti neozbiljan i – biti muškarac.