Archives for posts with tag: Jutarnji list

Ako nešto bilježi uspjeh u danima bez uspjeha, to je britanska glazbena industrija. Po prvi puta nakon 25 godina prva tri mjesta na američkoj top listi najslušanijih zauzeli su Britanci.

Tome u čast prije dva tjedna u parlamentu je održana rasprava o ekonomskom trijumfu glazbe. Ministri i glazbeni agenti razmjenjivali su glazbena iskustva, potom nazdravili za večerom. Ipak je takav uspjeh, u danima bez uspjeha, vrijedan slavlja.

Pojavi se sladak osjećaj pobjede kojim se Britanci kite kada god naiđu na podatke o prevlasti nad zapadnim prekomorskim susjedima. Pristojan, nenametljiv. Naveden, ali nikako naglašen. Nema tu niti traga Schadenfreude ili ismijavanja – oni su rezervirani za Nijemce i Francuze.

Sjedinjene Američke Države, dovoljno daleke da budu misteriozne, dovoljno blizu da im se bude privržen.

I onda ta Unija, koja silom tjera desno kada Britanija uporno želi lijevo ili – u idealnom slučaju – držati se sredine. Pritom ne mislim na političke struje. Iako se i one posljednjih desetljeća poklapaju s geografskim položajem. Krenulo je nekako, ili barem postalo isuviše očito da se ne bi primijetilo, s Margaret Thatcher. Svoju kći vlasnik prodavaonice hrane, predratne verzije lokalnog supermarketa, odgojio je da čita, razmišlja, polemizira. U kućanstvu Thatcher djeca su svakoga tjedna morala pročitati barem dvije knjige, od koje jedna nije smjela biti fikcija. Pročitana slova i poticaj da razmišlja, radi i čita više od ostalih doveli su Margaret Thatcher na mjesto premijerke. Šamar za one koji tvrde da je odgoj irelevantan u priči o uspjehu. Priča o Maggy – koja je prezirala svoj nametnuti nadimak – priča je o preskakanju društvenih ljestvica u doba kada njihovo preskakanje nije bila opcija, u zemlji koja je po njima skrojena. Mrs Thatcher je bila neka nova torijevka. Svojim odrastanjem – ili kako to svrsishodno kažu Britanci – backgroundom – svjesno ili nesvjesno vukla je desne prema centru. Kao idol svojim nasljednicama Tonyu Blairu i Davidu Cameronu u političkom vrhu Kraljevstva nastavljen je niz. Tony Blair po svojim karakteristikama i – da, backroundu, trebao je biti torijevac, ipak je bio laburist, i to kakav, jedan od najpoznatijih,  osnivač New Labour, koji je pod isprikom Cool Britannie bio dostupan i onima s “priviledged backgrounds”.

David Cameron je, pak, dobri sin koji Maggie nikada nije imala  (s naglaskom na dobri). Napisala sam tu opasku prošloga Božića u Jutarnjem listu. Osjećajući grižnju savjesti zbog nekompromisne tvrdnje nekoga tko nije Britanac, nego samo promatrač s dopisničkom vizom – courtesy of Foreign Office – po povratku u London s Božićnog ladanja u obiteljskom domu u Zagrebu ručala sam s R., jednom od čelnih osoba New Laboura. Rekao je da izjava stoji baš kao i idoliziranje Maggy. Sjedili smo tako, R. i ja, u Ciprianiju i jeli precijenjenu paštu okruženi onima kojima je razmetanje novcima podnaslov života. Njegova ideja socijalne države laburista zvučala je isuviše kričavo izgovarana naglaskom usađenom u privatnim školama i životom u backgroundu samog vrha klasne top liste.

No, apsurdi nisu rijetkost u klasnoj Britaniji. Toliko ih je da su šarmantni, barem iz kuta anglofila. One ostale zgražavaju. Na svaku poteškoću Britanije likuju, svaki uspjeh pripisuju kolonijalizmu. Taj se pojam učestalo reda u mojoj komunikaciji s prijateljima, poznanicima i čitateljima iz domovine. Ne znam zašto ih toliko smeta kolonijalizam, kada smo, kao nacija, jedni od rijetkih koje nije zahvatio. No onda, mi volimo prošlost i veličanje njene uloge u sadašnjosti.

Zato asocijacija na United Kingdom ostaje kolonijalizam. Od dana dalekih kolonija do danas ipak se nije baš sve promijenilo.”Slabo mi je od ovog užasnog posla – od politike i Europe općenito. Jednoga dana otići ću s djecom u Australiju, a Europa će za mene biti daleka poput mjeseca.”, u pismu svojoj kćeri napisala je kraljica Victoria. U 19. stoljeću.

Margaret Thatcher zaključila je da rješenja svih problema Starog kontinenta dolaze iz zemalja engleskog govornog područja. U 20. stoljeću.

S vijestima iz eurozone antikontinentalni sentimenti postaju sve glasniji. U 21. stoljeću.

Iako politički desna, režući blagodati javnog sektora, Britanija diže kormilo kako bi se odmakla ulijevo – prema svojoj najuspješnijoj koloniji. Ona je poput kćeri. Unatoč razmiricama, ostaje joj privržena, njene uspjehe doživljava svojima, a kada ju pretekne, primjerice u glazbenoj top listi, nasmije se, onako kako se majka nasmije kada shvati da je još uvijek važna u životu svoga djeteta.

 

U novom masterpieceu Woodya Allena glavni lik, kalifornijski pisac u usponu, nađe se u vremenskom procjepu; točno u ponoć završava u svome omiljenom gradu i omiljenom povijesnom razdoblju. U pariški noćni život dvadesetih uvodi ga ni manje ni više nego veliki predvodnik Izgubljene generacije Fitzgerald koji ga, između svađi sa svojom histeričnom Zeldom, upoznaje sa likovima kao što su Hemingway, Picasso, Dali i ljupka Adriana u koju su svi pomalo zaljubljeni pa i junak filma. On živi svoj san, s Hemingwayem komentirajući odlomke svoga romana, plešući uz nastup Colea Portera i ćavrljajući s Matisseom. Toliko da se ne želi vratiti u 2010. jer tko bi se želio vratiti u Californiju 2010. kada može živjeti u Parizu 1920. Nevolja je u tome što se i Adriani ostvaruje san te zaviruje u Belle Epoque, po njoj najbolje razdoblje Pariza. Za stolom s Renoirom, Gauginom i Sartreom, ne pada joj na pamet vraćati se u “sumornu sadašnjost, u dvadesete.”

Iako je junak filma pronašao sreću u sadašnjosti, nisam se obazirala na tu carpe diem poruku. Izašla sam iz kina lebdeći iznad pločnika Fulham Roada, onako kako to činim kada god se malo zaljubim i zamišljala da umjesto prizora gužve iznad Maggie’s, naježenih bosih nogu Britanki i bučnih automobila bez krova s neotesanim vozačima iz Emirata, promatram drugačiji prizor. Da upotpunim dojam u sebi sam pjevušila Coleov “Let’s misbehave”. Jesse, moj prijatelj Amerikanac koji je film gledao samo zato što “ne smiješ zadržati američku putovnicu ako se ne izjasniš kao obožavatelj Woodya Allena” samo se smješkao. Na moje pitanje kada bi volio živjeti svoj londonski san, nije imao odgovor. “Zamisli London krajem šezdesetih!”, dramatizirala sam. King’s Road na svome vrhuncu, šareni butici, najmaštovitiji ljudi, sve u ritmu najbolje glazbe koju je ovaj svijet ikada vidio. Zamisli šetati po gradu i sudariti se s Johnom Lennonom ili u pubu popiti piće s Mickom Jaggerom!” “Darling, bila sam tamo i – vjeruj mi – ne bih se voljela vratiti u to razdoblje. Sve je bilo tako sivo! Nisi mogao jesti ništa osim fish and chipsa i lošeg currya!”, rekla je Emma, skrivajući lice ispod mantila da se sakrije od hladnih udara vjetra. Emma je uvijek negativno nastrojena prema mojim komentarima oduševljenja. Ali, kao izrazito upper class lady, u opisu njenog statusa je da uvijek bude cinična i da se pomalo dosađuje. “Zamislite onda osamdesete, ili devedesete, kada se cijeli grad digao na noge, poletio od optimizma i grad je dobio obilježja filma Notting Hill.”, nastavila sam. Emma i Jesse nisu komentirali, umjesto toga dogovarali su nedjeljni ručak u La Brasserie.

Ljudski um ima sjajnu karakteristiku – iz sjećanja običava izbrisati ružne stvari. Ono što ostane su vrhunci, Hemingway i Fitzgerald u diskusijama, djevojke sa cigaršpicom i Stonesi i njihove groupies. “Oh, it was fabulous!”, rekla mi je u francuskoj pekari moja susjeda Ulla, švedska umjetnica koja tvrdi da je bila groupie većine članova Rolling Stonesa. Ali, Ulla voli vrhunce, baš poput mene grozi se prosječnosti i sigurna sam da je pomno odabrala što će zapamtiti.

Probudilo me svjetlo sunčanog, svježeg jutra i s velikim naočalama koje skrivaju tragove jutra i laptopom pod rukama zaputila sam se u Delice koji bi, po broju napisanih članaka, trebao dobiti status londonskog ureda Jutarnjeg lista. Pjevušila je neka Brit pop glazba i svi su bili nasmješeni, zbog sunčanog jutra, zbog glomaznog Sunday Timesa, divnih Eggs Benedict sa špinatom i činjenice da slijede lijeni, slatki sati nedjelje. Pa sam pomislila da se toga želim sjećati 2045., kada će me netko zaustaviti i pitati – kakav je bio London početkom stoljeća? Divan, reći ću, sve je bilo u znaku kozmpolitskih diskusija, sjajnih novina, svijet se činio sunčanim, cure su bile nasmiješene i glamurozne, a dečki zgodni i uzbudljivi. Auti su bili brzi, a iPhone sretna novost, bili smo siti i sretni i bezbrižni i sve je bilo u znaku neočekivanih događaja i sretnih slučajnosti. Ah, pomislit će neka djevojka sanjivih očiju, da sam barem bila novinarka početkom stoljeća u Londonu. Ja ću joj prešutjeti da malo dramatiziram.

Možda i nije tako loše što se Europa raspada. Pritom nisam anti-EU poput večine mojih novih sugrađana (aka London) i polovice mojih starih (aka Zagreb). Kada su nam javili da ulazimo…ili skoro ulazimo – samo još…bila sam ganuta. Nisam mislila o sebi, nego o činjenici da će jednoga dana moja djeca i njihova djeca biti zaštićena u krakovima jedne od zvjezdica Europe. Za razliku od mene, neće ništa morati objašnjavati. Non-EU redovi bit će im nepoznanica, promatrat će ih iz svog uglednog reda, ne znajući da je u ovima boravila njihova mama-baka. Kako užasno zvuči pomisao na to da će me jednog dana netko zvati baka! Možda probjegnem metodi prabake Olge kojoj nije bilo na kraj pameti da se odaziva na baka. Izmislila je novi pojam – Mamama. Tako je do zadnjeg dana ostala Mamama. Bila je toliko jasna, da je zabranjivala da njenog supruga, ozbiljnog, hiperpametnog, ali beskrajnog nježnog doktora prava zovu dida, deda, djedica – što bi njemu potpuno odgovaralo – već Tatata. Mogu točno zamisliti gdje govori: “Tatata? Kakva je to bedasta riječ?”A Mamama ga pogleda kroz dim iz cigaršpica pogledom kojim ga je gledala cijeli život, a koji kao da govori: Nemaš izbora.

Nego, da se vratim nečemu o čemu Mamama doista ništa nije mogla znati – EU. Dakle, kada jednog dana moji mali Europljani budu stajali u poželjnom redu gledajući s podsmjehom, ili – još gore, potpunom nezainteresiranošću, na obilježene redove, neće se sjetiti da je Mamama junior stajala tamo praveći se da čita osobito zanimljivu knjigu, što je doživljavala svojom verzijom štita od posprdnih pogleda. Iako, sumnjam da su pogledi doista posprdni. Koga briga?! Ali, kada dolaziš iz malene zemlje koju su prije procvata dubrovačkog turizma, znali samo po ratu ili eventualno nogometu – onda se bojiš posprdnih pogleda. Ne bih rekla da mojim venama teče kompleks, ali teče saznanje da sam iz male zemlje. Kao da se moram ispričavati što naseljavam Kraljevstvo. To se mijenja. Are you from Dubrovnik? – pitaju me svi. Nisam, nema veze, dovoljno sam blizu. I love your country! – kažu, iako su je vidjeli samo tijekom krstarenja charteriranom jahtom s nekim bedastim imenom – Morska sirena ili Blue rock. Tada mi dođe da im kažem: Moja su zemlja i žuta polja Slavonije, kojih je sve manje, ali o tom drugom prilikom i Zagreb u studenom, kada smrznuta žurim kući ispod lanterni Gornjeg grada, i stari zvonici Istre i zagorske kleti. Ali, ne govorim. Bila bih naporna. Britanci ne vole naporno. Zato se samo osmjehnem. Dubrovnik.

Prije sedam godina kada su zvjezdice Europe bile čvrste moj je tata objavio da više neće putovati po Europi. Sve je to isto! – zaključio je. Doista, ekspanzijom H&M-ova i sličnih gradskih znamenitosti gradovi su zaboravili na svoj identitet. Kada su mu u Španjolskoj ponudili Doktor Oetker paellu, a u Italiji otužni komad mesa iz mikrovalne objavio je svoj osobni rat s Europom. Odahnuo je tek u Americi. Obećana zemlja. Times Square je Times Square, a clam chowder u predgrađu Bostona ostao je isti, kaloričan, mastan, beskrajno ukusan.

Ipak, u ovim teškim vremenima, nametnuta sloga, bratstvo i jedinstvo među Europljanima blijedi. Njemci i Grci počinju shvaćati da je jedino zajedničko što imaju (španjolska) Zara. Pa se svi počinju etiketirati. Jer, ako sada zaborave na nacionalni identitet ostaju im samo dugovi. Odlično je to opisao na svom putovanju – kako ga zove – turizmom financijske propasti – Michael Lewis u kniizi Boomerang. Amerikanac se prošetao među Grcima, Njemcima i ostalima da vidi što se doista zbiva. Odgovor je potražio među karakterima ljudi, ne statistikama. Doista, nije li to ono što nas čini? Karakteri ostaju drugačiji i ako su svi gradski trgovi isti. Predugo su tu, prenose se DNK, ne možemo ih se tako lako osloboditi.

Britanci sve to promatraju s Otoka. Anti ili pro-EU, ne smatraju se baš dijelom EU. Thank you Margaret Thatcher! – pisalo je na naslovnici jednih novina kada je svijetu postalo jasno da je euro teret. Maggy nije dozvolila euro. Funta je još jedan podsjetnik da Ujedinjeno Kraljevstvo nije dio nikakve cjeline. Možda je stvar položaja. Na sve gledaju izdaleka, s visoka, iako je pitanje visine vjerojatno samo njihov osobni doživljaj. “Magla na kanalu, Europa odsječena!”, stajalo je na naslovnici Sun-a. Vrlo domišljato. Vrlo istinito. “Volim ići u neke dijelove Europe. It’s quite civilised!”, rekao mi je jedan stari gospodin. Nisam mu pokušala objasniti da je tehnički i on Europljanin. Vjerojatno bi mi objasnio da je on English. (Ne bi se zadovoljio niti s British.)

Anyway, veselim se i dalje toj Europi jer mislim da će nam oduzeti neke dijelove karaktera koje bi bilo poželjno izgubiti- nemar, lijenost, jal, na primjer. Neke će nam ostaviti; želim vjerovati da se strast prenosi DNK, a recepti za sir i vrhnje s generacije na generaciju. “Vi ulazite u EU kad je žurka pri kraju, u dva ujutro!”, rekao mi je jedan ugledni Srbin tijekom intervjua za Jutarnji. “Mi dolazimo kad je već gotov. Oko šest. Kada ostaju oni pijani, gladni. Ali, tada još može da bude zabavno, to je ono doba kada se ide na burek i kada se dešava svašta…”

London je grad podražaja. Podražaja koji počinju od ranog jutra kada se rulja gura kroz hodnike podzemne. Taj limb ispod zemlje koji i zagušljivu komoru podzemne čini dobrom viješću, prvi je doček u novi dan. Nekome tko jutro pozdravlja sjedeći na kakvoj dalmatinskoj rivi ne bi bilo lako pronaći način da se veseli danu koji započinje pod zemljom, s pogledom na sivi zid i stotine nenaspavanih glava. Pod zemljom jedina je dobra vijest crveno – plavi London Underground znak, nekako svjež, grafički besprijekoran, moderan, a retro. I ta karta stanica koju promatraš iako je znaš napamet, koju čitaš jer si zaboravio knjiigu. Toliko je u mojoj podsvjesti da se ponosim sobom kada me netko pita kako stići u Straford s Heathrowa. “Ništa lakše!”, objašnjavam neki dan dvojici zagrebačkih IT-ovaca koji su mi pomogli nositi kofer po Heathrowu. “Uzmite Piccadilly line do Holbornea, tamo presjednite na Central line – to je ona crvena – i do kraja.” Podražaji traju cijeli dan. Pazi na naopaki promet. Gužve u redovima zdrave brze hrane. Odgovaraj na e-mail. Ovo je možda jedini grad na svijetu s e-mail bontonom koji nalaže da odgovoriš unutar sat vremena. Unutar dana još se može oprostiti, sve dalje je krajnje nepristojno. Zato odgovaraj – s laptopa, iPada, uredskog kompjutera, Blackberrya, iPhonea. U gradu podražaja tijelo je toliko naviklo na njih da ga odsutnost isth plaši. Slobodan dan, bank holiday, dobra je vijest, ali s tragovima paranoje.

London je grad opcija. Pitala sam se zašto sam nemirna ja vrlo smirena u Londonu. Sada znam da je to zbog opcija. Dok na većini mjesta tragam za njima, ovdje se slijevaju u moj grad, moj kvart, moj dom. Pa mogu odmahnuti rukom i zatvoriti se u stan, pustiti Sinatru, kuhati večeru i biti zadovoljna samoćom jer znam da izvan dvorišta titraju opcije. Potrebno je samo staviti maskaru i jaknu, izaći kroz vrata i one će mi potrčati u susret kao što paparazzi jure ka celebritijima. Opcije oslobađaju. Opcije smiruju. Imaju i jednu manu -ubijaju moć odabira.

London je grad podjeljenosti. Klasa. Škola. Teniski klub. Poštanski broj. Naglasak. Pub. Način na koji izgovaraš riječi WC i desert. Sve vrvi od pravila. Ladice su stroge, tek malo umjerenije od indijskih kasti. Oni koji su ispunili sva očekivanja za najgornju ladicu kažu mi da sam misteriozna. Tako tumače kada netko ne pripada ladici.

London je grad lošeg života. Najgori grad za život u Europi – zaključili su na temelju uglednog istraživanja. Najskuplja hrana, najskuplji benzin, cigarete i alkohol. Najmanje godišnjih odmora u Europi. Nema sunca. Najviši PDV (tu su se malo zeznuli, još uvijek je za 3 % manji nego u Hrvatskoj). Uglavnom, strahota. Ipak, s početkom tjedna u London se vratilo ljeto. Došlo je kao neki odbačeni rođak, svojeglav, samoživ, koji svima ide na živce jer sve radi po svome, dolazi kad želi, odlazi nenadano i bez najave, a ipak mu se potajno vesele jer svaki put donosi radost. Zato, ponovno razgoličenih nogu, neki grintaju da nije baš zdravo i normalno da je toliko vruće u listopadu. Samo nakratko. Jer potajno se vesele rođaku-ljetu.  “Ljudi, izađite, divno je!!”, viče radio reporter, iz kuhinje u kojoj poham kruh. Jak doručak za ono što slijedi  – pisanje reportaže u Hyde Parku. Vrlo ozbiljna tema sutra će mojim oko 1500 km udaljenim čitatljima doći s daškom ruža iz Parka ruža, s daškom najtoplijeg povjetarca od 1990. I bit će vedrine između ozbiljnih redaka o Europskoj uniji i problemima u najgorem gradu u Europi. Jer grad opcija odabire zasjati onda kada postoji bojazan da se otkrije njegovo pravo, sumorno lice.