Bicikl malog Denija

Jedan od neobičnijih novinarskih zahtjeva primila sam prošli tjedan kada me urednik vodećih dnevnih novina u Pakistanu pozvao da napišem kolumnu o – tada kandidatu za šefa države, danas, nakon izbora, vjerojatnom vođi opozicije – Imranu Khanu. “U Pakistanu ne postoji ništa što nije ispričano o Imranu, što da pišem? Sve znate.”, pitala sam ga. “Ne znamo iz tvojih očiju.”

Sjedeći te večeri nad bezobrazno praznom stranicom, kao da sam čula profesora Gandona kako viče: “Izađite iz svoje zone komfora!” Svakoga četvrtka njegov glas odzvanjao je salom fakulteta, u kojoj je neprestano mijenjao poziciju, valjda u potrazi za kutevima promatranja. Voljeli smo Marka Gandona jer je pričao sjajne anegdote iz doba kada je Fleet Street bio Meka britanskog tiska, a ulogu Googlea imao je život sam. Voljeli smo ga i jer je uvijek vikao, poput intelektualnog huligana koji govori čistim notama, s držanjem ostarjelog Gatsbya koristeći svaku priliku da prekine monolog struje svijesti svojih američkih studenata riječima: “Proper English, please!” Voljeli smo ga i zato što je uvijek tražio više. Ispravljeni eseji Mikea Gandona u pravilu su dolazili s obilje crvene, a kada bih pisala o temi pri kojoj sam “na sigurnom” rad bi mi vratio neocijenjen, uz pogled sažaljenja, sve dok ne bih, uz obilje turske kave kuhane u džezvici – suverniru iz Name – probjedla pišući i brišući dok naposlijetku ne bi nastalo nešto što bih u pravilu smatrala pisanim kaosom, ali bih ga isprintala u nemogućnosti održavanja budnosti. Za takvih feljtona, Gandon bi me obično zagrlio. Jednom je ceremonijalno citirao moj odlomak, time mi poklonivši oblik priznanja koji ne može nadmašiti niti jedna ocjena, niti jedna pohvala. Tada sam pisala o nogometu, točnije o Luki Modriću.

A nogomet mi je tema po svoj prilici jednako daleka kao Pakistan.

Možda nam, u pisanju, kao i životu, uistinu treba izlazak iz okova ugodne svakodnevnice. Kako rasti ako prebiremo po onome što je naše, brojimo dragulje koje smo sakupili pa im se divimo, gladimo njihovu meku površinu, razmišljamo o njihovoj vrijednosti. No, dok smo zabljesnuti njihovim sjajem, tamo vani događa se svijet koji, kada mu se prepustimo, je nepoznati dragulj sam za sebe.

Diveći se svojim sabranim draguljima – u obliku besprijekornih institucija Ujedinjenog Kraljevstva, policajca svijeta SAD-a, francuske intelektualne elite i talijanske kulturne ostavštine, njemačkog razuma i grčke logike, otrcali smo ih i zamaglili njihov sjaj. A sada kada smo zauzeti oživljavanjem anemične ekonomije, za što da se uhvatimo? Britanske institucije prokišnjavaju, američka sloboda je postala farsa, a francuska elita je ili u zatvorima ili u redu za giljotinu izbezumljene javnosti. U svemu tome, učili su nas sekularizmu tako da sada, kada nema Boga, nema niti osobitog razloga za stremljenje ka boljem. Čemu, kada nema nagrade, ni raja, ni pakla, ni posljednjeg suda?!

Te večeri, um usredotočen na Imrana i prilike u dalekom Pakistanu, približio mi je jednu lokalnu istinu: više nego ikada, svijet treba heroje.

Moja mini fokus grupa londonskih Pakistanaca (novinari, osoblje kemijske čistionice, kolege s faksa, taksisti) pokazala mi je da je u životu večine Pakistanaca starijih od tridesete najsretniji dan u životu bio kada je Pakistan postao svjetski prvak u kriketu, 1992. Treba barem malo poznavati karakter jedne istočne, siromašne nacije opsjednute kriketom da se razumije status koji je Imran Khan – kapetan pakistanske nacionalne kriket močadi – dobio osigurajući pobjedu svome timu. Za početak, dvadeset godina kasnije, u Pakistanu je još uvijek poznat kao “Kapetan”. Negdje u to vrijeme, Imran je valjda shvatio da mu život londonskog playboya neće doživotno donositi ispunjenje pa je promijenio fokus. A kada Kapetan promijeni fokus, to odzvanja na nacionalnom nivou.

“Kada imaš vjere, onda si neustrašiv. Znaš da što god naumiš napraviti, ostvarit češ, jer si vođen oduševljenjem.”, rekao mi je Imran, opisujući izgradnju Shaukat Khanum bolnice za oboljele od raka u Pakistanu. Na vrhuncu svoje slave, obilazio je ulice pakistanskih gradova i sela, u potrazi za doprinosima za najveću privatnu bolnicu ovakve vrste, koja pruža besplatnu njegu svima koji pokucaju na njena vrata. Više od velikih donacija koje su pristizale iz krugova Imranovog zvjezdanog statusa iz Londona, pažnju je privukla činjenica da je svaka obitelj kojoj je prišao, bez obzira na siromaštvo, izvukla rupi ili dva, kako bi bila dijelom nečeg velikog. Svi trebamo heroje da nas povedu, kako bismo i mi bili obasjani junačkim sjajem, da nas prosvjetli i pokaže nam put.

Bolnica je izgrađena. U sličnom stilu izgrađeno je i Imranovo sveučilište Namal u Peshawaru koje je promijenilo na tisuće siromašnih mladih sudbina koji studiraju na fakultetu britanskog programa i kvalitete.

Izostanak karizme kod vodećih političara naše svakodnevnice je jedno (iako ne zanemarivo), ali isprazni životopisi, koji ne nude oduševljenje i vlastitu bolnicu su drugo. Jer u nedostatku heroja i sami gubimo želju za herojskim obilježjima. U moru Facebook poruka bez poruke, Twitter vijesti bez dubine i postavke svijeta u koji više ne vjerujemo, ne sjetimo se biti bolji mi.

I baš kada sam pomislila da će stranica o Imranu ostati neispisana, nazvala me Jasna. Moja prijateljica Jasna nema Facebook, a niti e-mail adresu što uvelike otežava našu komunikaciju, jer ona živi u Sarajevu. Jasna je instrumentarka na dječjem odjelu hitne službe u Sarajevu. Ipak, te večeri, dok je moja fizička prisutnost bila uz Temzu, a mentalna uz Himalaju, Jasna me s govornice na Ferhadiji tražila da kupim autić na daljinski i napišem razglednicu iz Londona malom Deniju kojemu je neki dan jedva spašen život nakon teških opekotina koje je zadobio u svome domu bez struje i vode. Moleći ga da preživi, da ne sklopi oči pod njenim pogledom, Jasna mu je obećala bicikl i role i poklone iz Londona, sve što bi šestogodišnju dušu moglo ostaviti u javi, da ne odleprša zauvijek. Kada se oporavio, pokrenula je čitav svoj odjel, potom odjel svoga muža i bratov u jednoj avio kompaniji, sve do nas, prijatelja raštrkanih u inozemstvu. Rezultat: mali Deni danas ima sigurne instalacije u kući i osiguran račun koji će mu jednoga dana omogućiti visoko školovanje. Mali Deni ima i bicikl. “Moj prvi bicikl!”, rekao je Jasni i sada ga zamišljam kako na travnjaku svoga sela u Bosni okreće pedale, ne odustajući, baš kako nije odustao niti od života.

Ako pažljivo osluškujemo, izlazak iz zone komforta nas izlaže herojima, zbog kojih i sami želimo biti dijelom nečeg herojskog. Imranove revolucije koja je samim time što se dogodila, revolucija pobjede. Jasnine revolucije koja je nesretnu okolnost malog Denija promijenila u sretnu koja će mu promijeniti svijet. Jer, bilo da daju nadu u svjetliju budućnost za 180 milijuna Pakistanaca ili bickil malom Deniju, (veliki i mali) heroji mijenjaju svijet.

Shortcuts

London je dosadan, govorim uredniku. Svijet je dosadan, on odgovara. Jer kvaliteta života ljudi iz medija mjeri se isključivo potezima pera. Točnije, zveckanjem tipkovnice.

Ipak, kako to biva u svijetu onih kojima je radno mjesto stvaranje, praćenje i širenje vijesti, svijet je dosadan bio samo nekoliko sati, jer tek što sam se odmakla od ekrana, na isto me je mjesto, ispred bijele svjetlosti bijelog laptopa dovukla vijest da je Saif al-Islam Gaddafi uhapšen. Njegova slika blatnog lica pratila me – i iz neobjašnjivog razloga uznemiravala – satima. Prošlo je tek nešto više od godine dana od kada sam susrela jednog drugačijeg Saifa. Bilo je londonsko proljeće, jedan od onih dana kada cijeli grad slavi sunce i subotu. Na jednoj od malobrojnih gradskih terasa sjedila sam s Jessejem i lica usmjerenog ka suncu jela Bouillabaisse. Ispred nas nečujno se dokotrljao bijeli Rolls Royce. “The Arabs are back in town!”, cinično je komentirao Jesse. Saif je stajao ispred nas u tamnim trapericama i nekoj skupoj majici koja je, unatoč ispranim bojama i nastojanju da izgleda manje skupo, i dalje izgledala skupo. Čavrljao je sa skupinom  prijateljica sjajnih kosa. Odzvanjali su smijehom, na čas djelujući fokusirano, vjerojatno usred planiranja kakvog izleta u južnu Francusku. Svijet je odlično mjesto ako imaš prijatelje diktatore, pomislila sam tada.

Srela sam ga sat vremena kasnije, Saifa al-Islama Gaddafija, na terasi slastičarnice u Harrodsu dok je s prijateljem pio čaj. Pogledom mi je dao do znanja da me prepoznaje s ranije spomenute terase. Što je isključivo  subjektivni zaključak, jer malo je vjerojatno da bi Saif al-Islam Gaddafi gubio vrijeme na prepoznavanje prolaznica. Ali, upamtila sam taj pogled. Pogled koji nosi naslov: Svijet je moj s italic podnaslovom: U slučaju da nešto nije, postat će, jednim telefonskim pozivom.

Na stranicama Timesa danas  izostaje pogled koji pamtim. Tek prašnjavo lice tamnoputog putnika. Iscrpljeni beduin.

U Londonu je zavladala panika. Jer previše je onih kojima je godilo poznanstvo sa Saifom. Odzvanjaju velika imena (Tony Blair), velike institucije (London School of Economics), veliki simboli (Buckingham Palace). Sve ih je osvojio, diktatorov sin. Odazivali su se na njegove pozive, upućivali mu svoje. Izredalo se samo nekoliko godišnjih doba od dana kada je učestaslo i odvažno koračao kraljevskim palačama. S pogledom nadmoći i šarmom istoka bio je prijatelj. Svijet je bio odlično mjesto ako imaš prijatelja diktatora, možda su krišom pomišljali.  S novim nametnutim licem pustinjskog čovjeka postao je neprijatelj. Mnogima je zastao dah. Jer štošta bi mogao podijeliti sa svijetom, sada kada više nema razloga šutjeti.  Svijet odjednom više nije tako dobro mjesto ako ti je prijatelj diktator.

Zato se London hvata za ono u čemu je najbolji: tradicija. U preuređenoj sali hotela Savoy, dame se zanosno osvrću u novim haljinama, muškarci se drže poput vitezova u besprijekornim odijelima. Wimbledon Ball tek što nije počeo. Klasična glazba odjekuje tirkizno-zlatnim salonom, lepršavi se materijali haljina vuku mramornim stepenicama. London više nije dosadan, pomislila sam prolazeći između stolova prepunih lijepih ljudi. Teniski insajderi međusobno su se prepoznavali, pozdravljali, nazdravljali. Uz odjek kurtoaznih osmjeha postajala sam cinična. Možda jer su me pekle smokey eyes i umarali koraci zapetljani u materijal goleme haljine. Između lošeg humora voditelja aukcije i šljokicastih pogleda dama svijet mi se činio licemjernim mjestom. Prije samo godinu dana na ovom bi balu vjerojatno bio Saif al-Islam Gaddafi. U doba, kada je svijet bio dobro mjesto ako ti je prijatelj diktator.

Shvatila sam tada, pod art deco lusterima Savoya zašto me uznemirilo Saifovo blatno lice.Upravo je stravično koliko veličine mogu nisko pasti. Ali, događaj je bio sportski i teniske zvijezde, bivše i sadašnje, smireno su promatrale svijet oko sebe. Uloga diktatora se mijenja, oni ostaju. Svijet će uvijek biti odlično mjesto ako u njemu rasteš korak po korak. U toj veličanstvenoj sali izbrisala sam sliku palog Saifa, s glavnim jelom nestao je i cinizam. Svijet sporta nas mnogočemu može naučiti o svijetu. “U životu, kao ni u sportu, shortcuts don’t work – prečice ne uspjevaju”, nedavno je, u intervjuu za Globus, komentirao jedan bivši veliki sportaš, Imran Khan. U svijetu koji, nekako s (arapskog) proljeća prestaje biti dobro mjesto ako ti je prijatelj diktator, možda je vrijeme ne zanositi se prečicama. They just don’t work.

 

 

Novinarska posla

I novinari su ljudi. Znam da se često čini da nije tako, ali uvjeravam vas da i mi imamo osjećaje, moral, težnje, slabosti, dvojbe, strahove. I da, možemo se oduševiti, razočarati, zaljubiti i uplašiti. Sve što ljude čini humanima.

Priču o oduševljenju naučila sam vrlo rano. Imala sam dvanaest godina i školski list me je poslao u Opatiju na generalnu probu Porina ili Dore . Nas tri djevojčice podijelile smo zadatke – ja vodim intervju, druga zapisuje u bilježnicu, treća fotka. Sudbina je htjela da nas u hali hotela Kvarner zatekne Davor Gobac i pristane na intervju s nama. Nevolja je bila u tome što sam ja bila apsolutno luda za Psihomodo Popom i razgovarati s Gobcem za mene je predstavljalo ono što bi danas predstavljao razgovor s Jimom Morrisonom i Johnom Lennonom zajedno. Sjeli smo tako, Gobac i nas tri djevojčice i ja sam pitala, a on je pričao. Mora da mu je prizor bio vrlo smiješan, pogotovo moj pogled apsolutnog obožavanja jer bila sam totalno starstruck. Nepotrebno je reći, članak je bio potpuni debakl. Hvala Bogu što sam djetinjstvo provela seleći iz grada u grad, iz države u državu pa se zagubila ta PR stranica hvalospjeva o Davoru Gobcu. Mislim da sam još tjednima osjećala da sam najsretnija osoba na svijetu i možda, ali samo možda, sam bila malo i zaljubljena u Gobca. Ono što je najbitnije, bila sam uvjerena da je to vrhunac moje karijere.

Hvala Bogu, pokazalo se da nije. No, trebalo je petnaest godina i  (barem) trideset susreta s različitim “Gobcevima” da naučim da je jedan dio humanog apsolutno neprihvatljiv u novinarstvu – impresioniranost. Prije intervjua treba ju se ostaviti doma. Što s vremenom postaje jednostavno, jer podjela je jasna. Ja pitam, on odgovara, oboje smo tu da radimo, on treba mene, ja trebam njega i što smo profesionalniji bit će bolje, i za mene i za njega. Ali, pošto su i novinari ljudi, nije to uvijek tako jednostavno.

“Želim muškarca nuklearne moći”, rekla je jednom prilikom Carla Bruni. Ne znam je li Sarkozy zadovoljio njenu želju, ali kada sam razgovarala s nekoliko državnika shvatila sam na što misli. Karizmu koju daje moć upravljanja državom neusporediva je s uobičajenim karizmama. I da, u nekim slučajevima moć postaje afrodizijak. Ne mislim na onaj pravi, koji podrazumijeva seksualnu privlačnost već na onaj koji će ti na nekoliko minuta pomutiti um. Kao na primjer kada ti priđe Mikhail Gorbachev, a ti mu izgovoriš rečenicu koja je slogan njegovog predavanja. Što se dogodilo mojoj kolegici, uglednoj novinarki. Kao što se dogodilo Davidu Lettermanu, kada mu je Carla rekla da sa Sarkozyem ne razgovara o politici nego: “You know…mi radimo druge stvari kada smo kod kuće…”. Jadan David počeo je mucati i pitanje koje je uslijedilo bilo je toliko amatersko da se vjerojatno i danas pita kamo su nestala desetljeća njegove novinarske prakse. Dogodilo se i jednom i kada je Tony Blair prišao jednu novinarki, a ona mu se zahvalila “u ime svoga naroda za doprinos završetka rata u njenoj regiji.” Ta novinarka sam ja i da, neugodno mi je zbog toga.

Čari nuklearne moći nedavno je osjetila i moja Isabella, iako je bankarka koja je naučila ostati hladne glave i kada je puno, puno nula u pitanju. Svejedno, kada smo nekoliko mjeseci nakon mog intervjua s Alastairom Campbellom, kontroverznim spin doctorom Tonya Blaira čija pojava u Ujedinjenom Kraljevstvu izaziva različite reakcije, vrlo rijetko pozitivne, u jednom restoranu naletile na Campbella, Isabella je posustala. Rado bi nam se pridružio, rekao je, ali ne može jer žuri na put u Kosovo. “U Kosovo?”, pitale smo. “Da, idem srediti kosovsku vladu.” On je otišao, a na nas dvije smo šutjele. Što je vrlo rijetka prilika. “Did he just say – sort out the government?”, pitala me moja omiljena Talijanka. Da, time se bavi, rekla sam ozbiljno, jer ipak sam ja novinarka koja se ne da impresionirati. (Sort of.) No, Isabella je gledala ispred sebe. “Ja mislim da je ovo najseksipilnija rečenica koju sam ikada čula!”, promucala je.

Mucala sam i ja, iako s potpunim izostankom seksipila, kada me Rauf Denktas, kontroverzni utemeljitelj Turske Republike Sjeverni Cipar (prema riječima Grčke – okupiranog dijela Cipra) za vrijeme intervjua neprestano slikao svojim aparatom. Niti u jednom novinarskom udžbeniku ne piše kako se ponašati u takvoj situaciji.

Prošli tjedan prijateljica – fotografkinja i ja sjedile smo, tako, uoči intervjua za Globus, u dnevnom boravku još jednog muškarca “nuklearne moći.” Za slučaj da nećemo biti dovoljno impresionirane njegovom pojavom bivšeg playboya i izglednom funkcijom premijera Pakistana, Imran Khan u sobu je ušetao netom nakon izlaska iz teretane, mokar, s ručnikom pod rukama da nas pozdravi prije nego što se istušira. “Ja sam se zaljubila!”, rekla je moja očarana kolegica čim je iz sobe izašla ta, kako ju je ona nazvala, “gomila testosterona”. Ipak, profesionalka kakva jest, skoncentrirala se na fotkanje. Iako je malo previše škljocala. PR-ovka je komentirala da ga nitko nikada nije toliko fotografirao. Well. Pričao je tako Imran Khan, bivši “najveći zavodnik svijeta”, u kojeg su navodno bile zaljubljene sve ugledne Britanke pa i Lady Di i kojem je trebalo pola sata da zavede najbogatiju nasljednicu Britanije Jemime Goldsmith, dvadeset godina mlađu u sebe. Trebalo mu je tjedan ili dva dana da ju nagovori da se uda za njega, ostavi luksuzan život u Londonu, prijeđe na Islam i odseli u Pakistan. Well, još jednom. Sve sam to znala. Zato sam bila nepobjedivo skoncentrirana. Postala sam ozbiljna novinarka. Samo fotografkinja zna da sam još cijeli dan pričala samo o Imranu Khanu. Za što čak nema niti dokaza.

Ali, rekla sam vam, i novinari su ljudi. I na neki način, svaki veliki novinarski zadatak je koketiranje s jednim novim svijetom. Toliko se udubiš u neki događaj, da postane tvoje osobno iskustvo. Ako pišeš o nekoj državi, ona nakratko postaje tvoja domovina. Ako nekoga intervjuiraš, s njime, na neki način, vodiš ljubav. Ali, s godinama i iskustvom efekt se zadržava vrlo kratko. Najprije tjednima (Gobac), pa danima (Denktas), a sada su u igri samo sati. Dobro je što se to ipak ne preslikava na privatni život. Što ako odjednom postaneš neimpresionirana svim frajerima? – pitao me netko kome sam objašnjavala koliko su novinari cool kada su u pitanju takve stvari.

To se neće dogoditi. I novinari su ljudi.