Archives for posts with tag: Globus

London je dosadan, govorim uredniku. Svijet je dosadan, on odgovara. Jer kvaliteta života ljudi iz medija mjeri se isključivo potezima pera. Točnije, zveckanjem tipkovnice.

Ipak, kako to biva u svijetu onih kojima je radno mjesto stvaranje, praćenje i širenje vijesti, svijet je dosadan bio samo nekoliko sati, jer tek što sam se odmakla od ekrana, na isto me je mjesto, ispred bijele svjetlosti bijelog laptopa dovukla vijest da je Saif al-Islam Gaddafi uhapšen. Njegova slika blatnog lica pratila me – i iz neobjašnjivog razloga uznemiravala – satima. Prošlo je tek nešto više od godine dana od kada sam susrela jednog drugačijeg Saifa. Bilo je londonsko proljeće, jedan od onih dana kada cijeli grad slavi sunce i subotu. Na jednoj od malobrojnih gradskih terasa sjedila sam s Jessejem i lica usmjerenog ka suncu jela Bouillabaisse. Ispred nas nečujno se dokotrljao bijeli Rolls Royce. “The Arabs are back in town!”, cinično je komentirao Jesse. Saif je stajao ispred nas u tamnim trapericama i nekoj skupoj majici koja je, unatoč ispranim bojama i nastojanju da izgleda manje skupo, i dalje izgledala skupo. Čavrljao je sa skupinom  prijateljica sjajnih kosa. Odzvanjali su smijehom, na čas djelujući fokusirano, vjerojatno usred planiranja kakvog izleta u južnu Francusku. Svijet je odlično mjesto ako imaš prijatelje diktatore, pomislila sam tada.

Srela sam ga sat vremena kasnije, Saifa al-Islama Gaddafija, na terasi slastičarnice u Harrodsu dok je s prijateljem pio čaj. Pogledom mi je dao do znanja da me prepoznaje s ranije spomenute terase. Što je isključivo  subjektivni zaključak, jer malo je vjerojatno da bi Saif al-Islam Gaddafi gubio vrijeme na prepoznavanje prolaznica. Ali, upamtila sam taj pogled. Pogled koji nosi naslov: Svijet je moj s italic podnaslovom: U slučaju da nešto nije, postat će, jednim telefonskim pozivom.

Na stranicama Timesa danas  izostaje pogled koji pamtim. Tek prašnjavo lice tamnoputog putnika. Iscrpljeni beduin.

U Londonu je zavladala panika. Jer previše je onih kojima je godilo poznanstvo sa Saifom. Odzvanjaju velika imena (Tony Blair), velike institucije (London School of Economics), veliki simboli (Buckingham Palace). Sve ih je osvojio, diktatorov sin. Odazivali su se na njegove pozive, upućivali mu svoje. Izredalo se samo nekoliko godišnjih doba od dana kada je učestaslo i odvažno koračao kraljevskim palačama. S pogledom nadmoći i šarmom istoka bio je prijatelj. Svijet je bio odlično mjesto ako imaš prijatelja diktatora, možda su krišom pomišljali.  S novim nametnutim licem pustinjskog čovjeka postao je neprijatelj. Mnogima je zastao dah. Jer štošta bi mogao podijeliti sa svijetom, sada kada više nema razloga šutjeti.  Svijet odjednom više nije tako dobro mjesto ako ti je prijatelj diktator.

Zato se London hvata za ono u čemu je najbolji: tradicija. U preuređenoj sali hotela Savoy, dame se zanosno osvrću u novim haljinama, muškarci se drže poput vitezova u besprijekornim odijelima. Wimbledon Ball tek što nije počeo. Klasična glazba odjekuje tirkizno-zlatnim salonom, lepršavi se materijali haljina vuku mramornim stepenicama. London više nije dosadan, pomislila sam prolazeći između stolova prepunih lijepih ljudi. Teniski insajderi međusobno su se prepoznavali, pozdravljali, nazdravljali. Uz odjek kurtoaznih osmjeha postajala sam cinična. Možda jer su me pekle smokey eyes i umarali koraci zapetljani u materijal goleme haljine. Između lošeg humora voditelja aukcije i šljokicastih pogleda dama svijet mi se činio licemjernim mjestom. Prije samo godinu dana na ovom bi balu vjerojatno bio Saif al-Islam Gaddafi. U doba, kada je svijet bio dobro mjesto ako ti je prijatelj diktator.

Shvatila sam tada, pod art deco lusterima Savoya zašto me uznemirilo Saifovo blatno lice.Upravo je stravično koliko veličine mogu nisko pasti. Ali, događaj je bio sportski i teniske zvijezde, bivše i sadašnje, smireno su promatrale svijet oko sebe. Uloga diktatora se mijenja, oni ostaju. Svijet će uvijek biti odlično mjesto ako u njemu rasteš korak po korak. U toj veličanstvenoj sali izbrisala sam sliku palog Saifa, s glavnim jelom nestao je i cinizam. Svijet sporta nas mnogočemu može naučiti o svijetu. “U životu, kao ni u sportu, shortcuts don’t work – prečice ne uspjevaju”, nedavno je, u intervjuu za Globus, komentirao jedan bivši veliki sportaš, Imran Khan. U svijetu koji, nekako s (arapskog) proljeća prestaje biti dobro mjesto ako ti je prijatelj diktator, možda je vrijeme ne zanositi se prečicama. They just don’t work.

 

 

I novinari su ljudi. Znam da se često čini da nije tako, ali uvjeravam vas da i mi imamo osjećaje, moral, težnje, slabosti, dvojbe, strahove. I da, možemo se oduševiti, razočarati, zaljubiti i uplašiti. Sve što ljude čini humanima.

Priču o oduševljenju naučila sam vrlo rano. Imala sam dvanaest godina i školski list me je poslao u Opatiju na generalnu probu Porina ili Dore . Nas tri djevojčice podijelile smo zadatke – ja vodim intervju, druga zapisuje u bilježnicu, treća fotka. Sudbina je htjela da nas u hali hotela Kvarner zatekne Davor Gobac i pristane na intervju s nama. Nevolja je bila u tome što sam ja bila apsolutno luda za Psihomodo Popom i razgovarati s Gobcem za mene je predstavljalo ono što bi danas predstavljao razgovor s Jimom Morrisonom i Johnom Lennonom zajedno. Sjeli smo tako, Gobac i nas tri djevojčice i ja sam pitala, a on je pričao. Mora da mu je prizor bio vrlo smiješan, pogotovo moj pogled apsolutnog obožavanja jer bila sam totalno starstruck. Nepotrebno je reći, članak je bio potpuni debakl. Hvala Bogu što sam djetinjstvo provela seleći iz grada u grad, iz države u državu pa se zagubila ta PR stranica hvalospjeva o Davoru Gobcu. Mislim da sam još tjednima osjećala da sam najsretnija osoba na svijetu i možda, ali samo možda, sam bila malo i zaljubljena u Gobca. Ono što je najbitnije, bila sam uvjerena da je to vrhunac moje karijere.

Hvala Bogu, pokazalo se da nije. No, trebalo je petnaest godina i  (barem) trideset susreta s različitim “Gobcevima” da naučim da je jedan dio humanog apsolutno neprihvatljiv u novinarstvu – impresioniranost. Prije intervjua treba ju se ostaviti doma. Što s vremenom postaje jednostavno, jer podjela je jasna. Ja pitam, on odgovara, oboje smo tu da radimo, on treba mene, ja trebam njega i što smo profesionalniji bit će bolje, i za mene i za njega. Ali, pošto su i novinari ljudi, nije to uvijek tako jednostavno.

“Želim muškarca nuklearne moći”, rekla je jednom prilikom Carla Bruni. Ne znam je li Sarkozy zadovoljio njenu želju, ali kada sam razgovarala s nekoliko državnika shvatila sam na što misli. Karizmu koju daje moć upravljanja državom neusporediva je s uobičajenim karizmama. I da, u nekim slučajevima moć postaje afrodizijak. Ne mislim na onaj pravi, koji podrazumijeva seksualnu privlačnost već na onaj koji će ti na nekoliko minuta pomutiti um. Kao na primjer kada ti priđe Mikhail Gorbachev, a ti mu izgovoriš rečenicu koja je slogan njegovog predavanja. Što se dogodilo mojoj kolegici, uglednoj novinarki. Kao što se dogodilo Davidu Lettermanu, kada mu je Carla rekla da sa Sarkozyem ne razgovara o politici nego: “You know…mi radimo druge stvari kada smo kod kuće…”. Jadan David počeo je mucati i pitanje koje je uslijedilo bilo je toliko amatersko da se vjerojatno i danas pita kamo su nestala desetljeća njegove novinarske prakse. Dogodilo se i jednom i kada je Tony Blair prišao jednu novinarki, a ona mu se zahvalila “u ime svoga naroda za doprinos završetka rata u njenoj regiji.” Ta novinarka sam ja i da, neugodno mi je zbog toga.

Čari nuklearne moći nedavno je osjetila i moja Isabella, iako je bankarka koja je naučila ostati hladne glave i kada je puno, puno nula u pitanju. Svejedno, kada smo nekoliko mjeseci nakon mog intervjua s Alastairom Campbellom, kontroverznim spin doctorom Tonya Blaira čija pojava u Ujedinjenom Kraljevstvu izaziva različite reakcije, vrlo rijetko pozitivne, u jednom restoranu naletile na Campbella, Isabella je posustala. Rado bi nam se pridružio, rekao je, ali ne može jer žuri na put u Kosovo. “U Kosovo?”, pitale smo. “Da, idem srediti kosovsku vladu.” On je otišao, a na nas dvije smo šutjele. Što je vrlo rijetka prilika. “Did he just say – sort out the government?”, pitala me moja omiljena Talijanka. Da, time se bavi, rekla sam ozbiljno, jer ipak sam ja novinarka koja se ne da impresionirati. (Sort of.) No, Isabella je gledala ispred sebe. “Ja mislim da je ovo najseksipilnija rečenica koju sam ikada čula!”, promucala je.

Mucala sam i ja, iako s potpunim izostankom seksipila, kada me Rauf Denktas, kontroverzni utemeljitelj Turske Republike Sjeverni Cipar (prema riječima Grčke – okupiranog dijela Cipra) za vrijeme intervjua neprestano slikao svojim aparatom. Niti u jednom novinarskom udžbeniku ne piše kako se ponašati u takvoj situaciji.

Prošli tjedan prijateljica – fotografkinja i ja sjedile smo, tako, uoči intervjua za Globus, u dnevnom boravku još jednog muškarca “nuklearne moći.” Za slučaj da nećemo biti dovoljno impresionirane njegovom pojavom bivšeg playboya i izglednom funkcijom premijera Pakistana, Imran Khan u sobu je ušetao netom nakon izlaska iz teretane, mokar, s ručnikom pod rukama da nas pozdravi prije nego što se istušira. “Ja sam se zaljubila!”, rekla je moja očarana kolegica čim je iz sobe izašla ta, kako ju je ona nazvala, “gomila testosterona”. Ipak, profesionalka kakva jest, skoncentrirala se na fotkanje. Iako je malo previše škljocala. PR-ovka je komentirala da ga nitko nikada nije toliko fotografirao. Well. Pričao je tako Imran Khan, bivši “najveći zavodnik svijeta”, u kojeg su navodno bile zaljubljene sve ugledne Britanke pa i Lady Di i kojem je trebalo pola sata da zavede najbogatiju nasljednicu Britanije Jemime Goldsmith, dvadeset godina mlađu u sebe. Trebalo mu je tjedan ili dva dana da ju nagovori da se uda za njega, ostavi luksuzan život u Londonu, prijeđe na Islam i odseli u Pakistan. Well, još jednom. Sve sam to znala. Zato sam bila nepobjedivo skoncentrirana. Postala sam ozbiljna novinarka. Samo fotografkinja zna da sam još cijeli dan pričala samo o Imranu Khanu. Za što čak nema niti dokaza.

Ali, rekla sam vam, i novinari su ljudi. I na neki način, svaki veliki novinarski zadatak je koketiranje s jednim novim svijetom. Toliko se udubiš u neki događaj, da postane tvoje osobno iskustvo. Ako pišeš o nekoj državi, ona nakratko postaje tvoja domovina. Ako nekoga intervjuiraš, s njime, na neki način, vodiš ljubav. Ali, s godinama i iskustvom efekt se zadržava vrlo kratko. Najprije tjednima (Gobac), pa danima (Denktas), a sada su u igri samo sati. Dobro je što se to ipak ne preslikava na privatni život. Što ako odjednom postaneš neimpresionirana svim frajerima? – pitao me netko kome sam objašnjavala koliko su novinari cool kada su u pitanju takve stvari.

To se neće dogoditi. I novinari su ljudi.

Sinoć, tipkajući reportažu za Jutarnji, ugledala sam svoj odraz u prozoru. Dobra je stvar kod odraza u prozoru što proljepšava. Uz pravilnu rasvjetu (čitaj ugušenu, kakva je uvijek u Londonu, jer stvari tipa vodovod, elektra i slično nikada ne funkcioniraju), ima magične mogućnosti. Ni traga podočnjacima, bilo kakvim nesavršenostima na puti i prvim borama (o, da!). Umjesto njih, na mome staklu odsjaj duge plave kose i blještave jabuke laptopa. Ja sam Carrie Bradshaw!

Nisam sigurna zašto me tako razveselila ta pomisao. Nije da želim biti Carrie iako bih sve dala da imam prijateljicu s dosjetkama Samanthe. Ali, tih trideset i sedam sekundi, u odrazu prozora, osjetila sam potpuno blagostanje.

Jer, u Londonu se stalno trebaš podsjećati na bilo kakav oblik blagostanja koji je pri ruci. Vožnja podzemnom 45 minuta do željenog odredišta mora imati neki viši smisao. Kišna ljeta, stanarina nakon koje ne ostaje ništa na računu, pisana i nepisana pravila, svaki tjedan nekoliko se puta moram podsjećati zašto, o zašto (?!) sam ostavila sve i poklonila svoje mlade dane Londonu. Tada mi se niti jedan odgovor ne čini zadovoljavajućim. Sve ima prizvuk farse.

Ali, onda pogledam kroz isti onaj prozor s obilježjima Photoshopa i pronađem pogled na najšarmantniju ulicu na svijetu. Potom izađem i zapuhne me londonski zrak. Taj opijat koji me, kada prepozna prijetnju, omami i ponovno sam zaljubljena. Ne razmišljam o sivim jutrima, zaboravljenoj Oyster card zbog koje moram kupovati još jednu bolno skupu kartu za podzemnu, ne sjetim se niti onog surovog vjetra, londonske bure bez mirisa soli, ne sjetim se mučne selidbe od stana do stana i tapisona, dubokih, groznih tapisona. I odjednom poželim zagrliti cijeli svijet. Djecu s najmekšom kosom na svijetu, moderne dandye s naslijeđenim manžetama i košuljama s inicijalima. I odjednom ih sve volim i želim im reći da ih sve volim. “Ti izvučeš ono najbolje od nas”, rekao mi je jedan stari britanski mudrac, filozof AC Grayling. I njega sam tada voljela, kada smo razgovarali za Globus o novoj Bibliji koju je napisao jer “tko još vjeruje u staru?!” Voljela sam njegov dnevni boravak ispunjen hrpama knjiga i fotelju sa cvjetnim uzorkom i vrtom u kojem je supruzi napravio bungalov za pisanje. Mislim da možemo biti prijatelji, rekao mi je gospodin Grayling, osjetivši valjda koliko je ljubavi u meni za njegov narod, njegov grad pa i njega, ateista, koji posprdno gleda na moja (vrlo umjerena) katolička gledišta. “Kada umreš, nastavit ćeš živjeti, rekao mi je taj suvremeni Voltaire, u sjećanjima drugih, u svojim tekstovima, u svojim knjigama.” Napustila sam njegov dom s tom mišlju i šamarana vjetrom i kišom (zašto londonski vjetar toliko voli koketirati s kišom?) tražila taksi da me odveze do stanice. Dva sata kasnije bila sam doma, promrzla, ali još uvijek zaljubljena.

Ujutro sam stajala u podzemnoj i vozila se na faks. Nakon pola sata vožnje i pet minuta stajanja jer se netko bacio pod podzemnu pa su morali počistiti, izašla sam na kišu. Dočekala me poruka da vlasnik stana prodaje stan i da se trebam iseliti – idući tjedan. Nazvala sam Isabellu. Moj promukao glas u 8:45 ju je zabavljao, ona je u uredu već dva sata. I da, pomoći će mi i uskoro ćemo skupa nositi kutije iz stana u taksi iz taksija u stan i kroz kutije ćemo gledati jedna drugoj u oči i neće biti potrebno da progovorimo o onome što mislimo. Kako sam ja dospjela ovdje, i zašto nisam doma, na Gornjem gradu, u svojoj prostranoj sobi s pogledom na Dubravkin put i zašto ona nije u Milanu, u svome stanu koji, eto, zjapi prazan, iznad najbolje trattorie na svijetu. Tamo gdje je sve jednostavno.

Potom ćemo ležati na njenoj fotelji i jesti gotovu hranu iz Marks&Spencera. Nećemo govoriti. Ipak, izaći ćemo van jer stan je tijesan za dvoje. Na ulici će se skupine mladih profesionalaca pripremati za piće nakon posla. Djevojke u poslovnim haljinama, frajeri s otpuštenim kravatama ispod savršeno krojenih odijela. Moja mama je jednom komentirala kako su fini ti dečki iz Londona jer izaze samo u odijelima. Nisam joj imala srca reći da nisu fini, nego rade do osam pa nemaju vremena voziti se do kuće sat vremena kako bi se presvukli i otišli na piće. Među takvima ćemo dočekati sumrak. Sa svakim korakom nestajat će umor od kutija i kiše. Nestajat će sjećanje na pogled koji je kukao o svemu. Pogledat ćemo se još jednom, uz osmjeh. Opijene pobjedničkim zrakom koji se još jednom pobrinuo da ostanemo. Daleko od mjesta na kojem je sve jednostavno.