Archives for posts with tag: EU

Prošle smo nedjelje u mojoj ulici radili samo Ahmed iz Lahorea i ja. Smireno me promatrao kako predvečer ulazim u njegovu kemijsku čistionicu, izvana donoseći decembarsku hladnoću i bujicu isprika zašto sam ponovno izgubila plavi papirić. Zastala sam ispred pulta i čekala zli komentar kakvog iz nekog razloga uvijek dobivam od Ahmeda iz kemijske čistionice, postolara u podrumu Harrodsa, zagrebačke kozmetičarke i londonske frizerke. Zato ispred ulaska u salone po navici pripremam šaku isprika. Nisam ranije došla na pramenove jer sam puno putovala. Čizme su u takvom stanju jer sam ih posudila nemarnoj prijateljici. I nemam plavi papirić jer mi je ostao u uredu, a ključevi od ureda su kod šefa koji je otputovao u Singapur.

Ahmed me je u nedjelju navečer ipak samo promatrao i rekao da izgledam umorno. Pa smo razgovarali o Europskoj uniji o kojoj nije imao mišljenje i pakistanskoj smjeni vlasti o kojoj je imao dvadeset-minutni monolog.” “Ne znam kamo ovo sve ide!”, rekao je Ahmed misleći na odbjeglog predsjednika Zardarija. “Ne znam kamo ovo sve ide!”, uzdahnula sam i ja, misleći na Cameronovo “ne” Europskoj uniji. Ahmed je odlučio počastiti me kemijskim čišćenjem bijele košulje kupljene prošloga proljeća u zračnoj luci Pisa. Bila je to lijepa gesta za nedjelju navečer koja je bila radna i okrutna za nas “brothers in worry”. Jer ne znamo kamo ovo sve ide. “Blagoslov je izvještavati o povijesnim događajima!”, čula sam Ahmeda kako govori za mnom.

Nisam mu stigla reći da je to rečenica koja mi je trebala da opravda podočnjake i trčanje po kiši i ispisanu Moleskine bilježnicu. Pronađeni smisao dana u  Oceana Dry Cleaning na Fulham Road. Jer, dvije su krajnosti u radnim novinarskim nedjeljama. Nakon velikih priča slijedi osjećaj praznine, onaj koji podsjeća da je jučerašnji zanos postao tek hrpa slova u zgužvanim novinama na podovima kućnih hodnika, spremnih za reciklažu. Današnji će projekt završiti na uredskim stolovima, kao kulisa turobnom ponedjeljku i prvoj uredskoj kavi u novome tjednu.

Samo nekoliko sati ranije spremno sam uskakala u povijesni spektakl, ronila njegovim dubinama, prepuštala mu se siluetama i pokušavala ga utkati u svoj život. Doista mi ovoga vikenda nije bilo jasno kako je itko mogao razmišljati i razgovarati o bilo čemu drugom nego o novonastalom odnosu Ujedinjenog Kraljevstva i Europske unije.

Možda nikada prije moja posuđena domovina nije u tolikoj mjeri bila otok sam za sebe. U Europi, a izvan nje. U središtu pozornosti kakvu ne želi, gledana prezirnim pogledima, ismijavana, prozivana.

To je vijest! Sve ostalo su podnaslovi.

Nije se tako činilo u hotelu Dorchester. Ispred sjajne zgrade uz Hyde Park već je čekala skupina fotografa i obožavatelja koji su čuli da su Daniel Craig i David Fincher “in the building”. U building sam trčala i ja, ulazeći na presicu minutu prije početka. “Bruxelles!”, rekla sam američkoj PR-ovki iz Sony Pictures na ulazu, kao čarobnu šifru koja opravdava sve pa i nedozvoljeno kašnjenje, a ona je odmahivala glavom, nemajući pojma o čemu govorim. Samo mi je viknula da je zabranjeno fotografiranje sa zvijezdama, nešto što sam zlurado prekršila uz upozorenje Fincheru: “Nemoj reći PR-ovki!”

Kasnije sam, prebirući po lončiću pečenih kobasica u lokalnom pubu, s Isabellom zaključivala nedjelju. Šutjele smo. Večer se činila ozbiljnom i okrutnom, naša konverzacija nemelodičnom, a lica prozirna. “Što će biti s Novom godinom?”, pitala me Isabella. “Ne znam kamo ovo sve ide!”, spremno sam odgovorila. Pa sam, uz gutljaj gustog Guinessa iznjela zaključke dana i crnu najavu sastanka u parlamentu. “Pripremi se na težak tjedan u Cityu!”, rekla sam svojoj prijateljici glasom špijunke koja dijeli upute. Ona me gledala pogledom kojim gleda Engleze kada nakon večere naruče cappuccino. Mislila je, dakako, na to gdje ćemo nas dvije slaviti Novu godinu. Njezin nezainteresirani pogled i hladan smjeh, iako nenamjeran, ipak okrutan, podsjetili su me na to da je moje  blagoslovljeno povijesno izvještavanje prijevremeno postao zgužvani novinski papir. Prije spavanja pripremila sam crvenu haljinu za Oceana Dry Cleaning. Ignoriram oznaku da se može prati i kod kuće, ručno. Za novi tjedan povijesnih vijesti potreban mi je susret s Ahmedom. Ovoga puta sačuvat ću plavi papirić.

Možda i nije tako loše što se Europa raspada. Pritom nisam anti-EU poput večine mojih novih sugrađana (aka London) i polovice mojih starih (aka Zagreb). Kada su nam javili da ulazimo…ili skoro ulazimo – samo još…bila sam ganuta. Nisam mislila o sebi, nego o činjenici da će jednoga dana moja djeca i njihova djeca biti zaštićena u krakovima jedne od zvjezdica Europe. Za razliku od mene, neće ništa morati objašnjavati. Non-EU redovi bit će im nepoznanica, promatrat će ih iz svog uglednog reda, ne znajući da je u ovima boravila njihova mama-baka. Kako užasno zvuči pomisao na to da će me jednog dana netko zvati baka! Možda probjegnem metodi prabake Olge kojoj nije bilo na kraj pameti da se odaziva na baka. Izmislila je novi pojam – Mamama. Tako je do zadnjeg dana ostala Mamama. Bila je toliko jasna, da je zabranjivala da njenog supruga, ozbiljnog, hiperpametnog, ali beskrajnog nježnog doktora prava zovu dida, deda, djedica – što bi njemu potpuno odgovaralo – već Tatata. Mogu točno zamisliti gdje govori: “Tatata? Kakva je to bedasta riječ?”A Mamama ga pogleda kroz dim iz cigaršpica pogledom kojim ga je gledala cijeli život, a koji kao da govori: Nemaš izbora.

Nego, da se vratim nečemu o čemu Mamama doista ništa nije mogla znati – EU. Dakle, kada jednog dana moji mali Europljani budu stajali u poželjnom redu gledajući s podsmjehom, ili – još gore, potpunom nezainteresiranošću, na obilježene redove, neće se sjetiti da je Mamama junior stajala tamo praveći se da čita osobito zanimljivu knjigu, što je doživljavala svojom verzijom štita od posprdnih pogleda. Iako, sumnjam da su pogledi doista posprdni. Koga briga?! Ali, kada dolaziš iz malene zemlje koju su prije procvata dubrovačkog turizma, znali samo po ratu ili eventualno nogometu – onda se bojiš posprdnih pogleda. Ne bih rekla da mojim venama teče kompleks, ali teče saznanje da sam iz male zemlje. Kao da se moram ispričavati što naseljavam Kraljevstvo. To se mijenja. Are you from Dubrovnik? – pitaju me svi. Nisam, nema veze, dovoljno sam blizu. I love your country! – kažu, iako su je vidjeli samo tijekom krstarenja charteriranom jahtom s nekim bedastim imenom – Morska sirena ili Blue rock. Tada mi dođe da im kažem: Moja su zemlja i žuta polja Slavonije, kojih je sve manje, ali o tom drugom prilikom i Zagreb u studenom, kada smrznuta žurim kući ispod lanterni Gornjeg grada, i stari zvonici Istre i zagorske kleti. Ali, ne govorim. Bila bih naporna. Britanci ne vole naporno. Zato se samo osmjehnem. Dubrovnik.

Prije sedam godina kada su zvjezdice Europe bile čvrste moj je tata objavio da više neće putovati po Europi. Sve je to isto! – zaključio je. Doista, ekspanzijom H&M-ova i sličnih gradskih znamenitosti gradovi su zaboravili na svoj identitet. Kada su mu u Španjolskoj ponudili Doktor Oetker paellu, a u Italiji otužni komad mesa iz mikrovalne objavio je svoj osobni rat s Europom. Odahnuo je tek u Americi. Obećana zemlja. Times Square je Times Square, a clam chowder u predgrađu Bostona ostao je isti, kaloričan, mastan, beskrajno ukusan.

Ipak, u ovim teškim vremenima, nametnuta sloga, bratstvo i jedinstvo među Europljanima blijedi. Njemci i Grci počinju shvaćati da je jedino zajedničko što imaju (španjolska) Zara. Pa se svi počinju etiketirati. Jer, ako sada zaborave na nacionalni identitet ostaju im samo dugovi. Odlično je to opisao na svom putovanju – kako ga zove – turizmom financijske propasti – Michael Lewis u kniizi Boomerang. Amerikanac se prošetao među Grcima, Njemcima i ostalima da vidi što se doista zbiva. Odgovor je potražio među karakterima ljudi, ne statistikama. Doista, nije li to ono što nas čini? Karakteri ostaju drugačiji i ako su svi gradski trgovi isti. Predugo su tu, prenose se DNK, ne možemo ih se tako lako osloboditi.

Britanci sve to promatraju s Otoka. Anti ili pro-EU, ne smatraju se baš dijelom EU. Thank you Margaret Thatcher! – pisalo je na naslovnici jednih novina kada je svijetu postalo jasno da je euro teret. Maggy nije dozvolila euro. Funta je još jedan podsjetnik da Ujedinjeno Kraljevstvo nije dio nikakve cjeline. Možda je stvar položaja. Na sve gledaju izdaleka, s visoka, iako je pitanje visine vjerojatno samo njihov osobni doživljaj. “Magla na kanalu, Europa odsječena!”, stajalo je na naslovnici Sun-a. Vrlo domišljato. Vrlo istinito. “Volim ići u neke dijelove Europe. It’s quite civilised!”, rekao mi je jedan stari gospodin. Nisam mu pokušala objasniti da je tehnički i on Europljanin. Vjerojatno bi mi objasnio da je on English. (Ne bi se zadovoljio niti s British.)

Anyway, veselim se i dalje toj Europi jer mislim da će nam oduzeti neke dijelove karaktera koje bi bilo poželjno izgubiti- nemar, lijenost, jal, na primjer. Neke će nam ostaviti; želim vjerovati da se strast prenosi DNK, a recepti za sir i vrhnje s generacije na generaciju. “Vi ulazite u EU kad je žurka pri kraju, u dva ujutro!”, rekao mi je jedan ugledni Srbin tijekom intervjua za Jutarnji. “Mi dolazimo kad je već gotov. Oko šest. Kada ostaju oni pijani, gladni. Ali, tada još može da bude zabavno, to je ono doba kada se ide na burek i kada se dešava svašta…”