Archives for posts with tag: David Cameron

Kao netko tko gleda televiziju samo kada je netko drugi upali, malo je vjerojatno da bih primijetila, a kamoli pisala o američkim TV novostima da se moj boravak u New Yorku nije poklopio s ponovnim izborom Baracka Obame za šefa države, ovoga puta bez nacionalnog entuzijazma, s koktelom sumnje i rezignacije umjesto zdravice. U praćenju izbora, koje je Europa otvoreno doživljavala kao kolektivni IQ test Amerike čiji bi rezultat, da je išao u korist Romneyu Europljanima s anti-američkim, anti-kapitalističkim, anti-globalizacijskim, anti-štošta osjećajima dokazalo da se, ukratko, radi o zemlji idiota, tražila sam istinsku Ameriku, jer ona prikazana u predizbornim anketama činila mi se sumnjivom. Ne samo meni, izgleda – Timothy Stanley, profesor američke povijesti na Oxfordu, u svom je istraživanju naveo: “Da Ameriku doživljavamo prema onome što gledamo na vijestima, pomislili bismo da se radi o nevjerojatno ljutitoj i podijeljenoj zemlji. No, puno više toga o toj naciji možemo naučiti iz američkih serija. One su pisane kako bi privukle što veći broj Amerikanaca, što znači da nisu samo smiješne nego i stvarne, stoga vrlo dobro prikazuju stvarnu kompleksnost mišljenja Amerikanaca.”, piše Stanley. Prema njegovom istraživanju, najnoviji podaci o gledanosti govore više o Americi danas nego gruba podjela na republikance i demokrate. Najgledanija američka serija je, naime, Modern Family koja se bavi životima triju američkih obitelji; bijelog para s djecom, bračnog para bijelca i hispanke te gay para koji odgaja posvojenu kći. Prema libralnim obilježjima scenarija mogli bismo zaključiti da su gledatelji uglavnom lijevičari. Bili bismo u krivu – Modern Family je omiljena serija Baracka Obame i Mitta Romneya, a podaci o gledanosti pokazuju da je jednako gledana među demokratima i republikancima. Prema tome, bez obzira za koga su glasali, bez obzira na to žive li među svjetlima Manhattana ili u američkom inkubatoru srednjeg zapada, prosječni Amerikanac možda jest domoljub, ali ne i fanatik, a ekstremističke ideje veće su na papiru nego u stvarnosti. Bez obzira na sadržaj predsjedničkih debata, američka je nacija nacija koja je svakoga tjedna prikovana uz ekrane smijući se dosjetkama gay para Camerona i Mitchella.

Modern Family bila je tema razgovora za večerom, prošloga tjedna na Manhattanu. U domu bračnog para Lung, investicijskog bankara i njegove ljupke supruge, okupila se njujorška intelektualna elita – jedan proslavljeni odvjetnik, njegova supruga – stalni predavač na Columbiji, potom članica uprave IBM-a, njezin suprug preprodavač umjetnina i jedan politolog, čest komentator na poslovnoj televiziji Bloomberg. Iz priče o hakiranju u Britaniji, o kojoj smo raspravljali žustro jer je jedna gošća u mladosti prijateljevala s Murdochom juniorom, tema je skrenula na Modern Family i … Real Housewives. Uz ponešto zadirkivanja ispostavilo se da je moj intelektualni uzorak više puta gledao Real Housewives, a neki su priznali da seriju prate svakodnevno. Što ne bi bilo šokantno, slažem se, da ona ne dolazi s jednom karakteristikom: negledljiva je.

Kako i ime govori, ovaj reality serijal uvodi vas u domove imućnih kućanica iz New Jerseya, Beverly Hillsa, Atlante – ovisno u koje doba dana se uključite na Bravo TV. Te večeri, u hotelskoj sobi na Lower East Sideu, na redu je bio Beverly Hills gdje je, između ostalog, jedna sudionica napisala knjigu o samoubojstvu svoga muža, gotovo dan nakon nesretnog događaja, time izazvavši sumnje da ga je sama ubila, a njezine dvije prijateljice plastičnih lica su je krvoločno ogovarale prije nego što će je maznim glasom tiješiti kada im se pridruži za stolom. Nakon Modern Family, ovo je jedan od najuspješnijih televizijskih projekata, za koji se investitori otimaju, a analitičari mu daju novo medijsko poglavlje – fast food TV. Naziv je opravdan; poput nejestivog hamburgera koji ipak jedemo jer nam daje trenutni privid zadovoljstva, ostala sam prikovana uz televizijski ekran kojih sat vremena. Kasnije sam se osjećala kao da sam se najela golemog fast food obroka, punog kalorija, bez hranjivih vrijednosti.

Istovremeno, u Britaniji se odvija debata o novom zakonu o medijima kojim bi se svijet medija doveo u red. Kao i svi veliki događaji u Britaniji i ovaj se pretvorio u shakespearijansku sagu u kojem premijer postaje suborac urednicima za medijsku slobodu, a parlament, zajedno s nacijom i holivudskim zvijezdama traže državnu regulaciju novina. Priča bi postala dosadna, s izglednom pobjedom premijerovog štaba da se nije dogodila jedna trudnoća, jedan poziv iz bivše kolonije i jedna smrt (osobe iz još jedne bivše kolonije). Vijest o trudnoći Kate Middleton, heroine britanske štampe, trebala je ostati vesela no novinarska smicalica – poziv dvaju australskih radio voditelja / DJ-a, koji su se, u skladu sa sadržajem svoje emisije, htjeli našaliti, završila je kobno za Jacinthu Saldanhu, medicinsku sestru u Kateinoj bolnici čija ju je sramota zbog nasjedanja novinarima navela da odustane od života. Njen potez izaziva nevjericu, a projekt australskih voditelja ljutnju.

Pritom se licemjerna publika u Britaniji i Australiji ne pita bi li lažni poziv ikad bio poduzet da takva tematika nije u pravilu dočekivana s oduševljenjem i vrtoglavim podacima o gledanosti. Što reći o svijetu u kojem je najprodavanija novina, u raskošnoj ponudi sjajnih naslova, The Sun, omiljena serija Real Housewives, a izvor oduševljenja lažni pozivi i besmislice na Twitteru?

Siru Brianu Levesonu, tvorcu medijskog istraživanja koje će možda staviti točku na tristo godina staru slobodu medija u Britaniji, mnogi zamjeraju što je previdio kontrolu internetskog sadržaja, često brutalnijeg i štetnijeg od onog tiskanog u novinama. Mene brine nešto drugo – odgojna funkcija medija, koju smo nekako zaboravili, s prihvaćanjem televizijskih voditelja koji ne govore književno, s odobravanjem psovki i neprovjerenih činjenica na stranicama dnevnog tiska, s praćenjem besmislenih života zvijezda Red Carpeta i Real Housewives i Big Brothera i sličnim komercijalnih TV bisera.

Dokazano je da na nekim instancama naš mozak funkcionira plemenski, stoga naše neposredno okruženje, pa i ono televizijsko, doživljavamo kao dijelove svoga plemena. Možda je vrijeme da bolje promislimo s kime želimo biti okruženi, sa ili bez zakona gospodina Levesona.

“Izvoli sjesti Tim. Iako ti neću oduzimati previše vremena. Kako je bilo na godišnjem odmoru, jesi putovao u inozemstvo?”

“Da, bio sam u Toskani s obitelji.”

“Toskana je divna. Samantha i ja jako volimo Toskanu. Bili smo prošloga ljeta.”

“Da, sjećam se nažalost ste morali prekinuti odmor zbog nemira. Uglavnom, iznajmili smo kuću u jednom vrlo šarmatnom selu i…”

“Tim, nemamo puno vremena. Nažalost, moram te obavjestiti da si od ovoga trenutka smijenjen sa svoje funkcije. Nema potrebe da se vraćaš u ured. Netko će se pobrinuti da ti dostavi sve tvoje stvari.”

Situacija koju opisujem možda i nije neuobičajena uoči vijesti o otkazu, ali ono što ovaj dijalog čini posebnim jest njegova adresa. On se odvijao početkom tjedna u 10 Downing Street. Njegovi akteri: premijer David Cameron i sada bivši zamjenik ministra za djecu Tim Loughton.

Nisam mogla odabrati gori dan za posjet parlamentu. Poput amaterke ušetala sam u Stranger’s bar, odnosno njegovu najljepšu terasu u gradu, donoseći atmosferu ljeta nakon nekoliko sunčanih dana u Francuskoj i nešto manje sunčanih u Švicarskoj. Svakim zamahom kose poručivala sam Život je lijep, osjećaj koji se probudio kada sam se nakon nekog vremena vratila u London, a on me dočekao svjež i čist, sa fasadama boje magnolije i treptajem rujanskog sunca. Nigel, moj Member of Parliament prijatelj, vidno nezainteresirano je slušao moju odu St.Moritzu neprestano pogledavajući ekran svoga iPhonea. Jedan postariji gospodin svakoga je dočekao gestom odrubljivanja glave. Svi su se međusobno pozdravljali s oprezom. Parlamentarna čistka bila je u znaku mobitela. Svaki poziv mogao je značiti samo jednu od dvije opcije: promaknuće ili van. “Ako te pozovu iz Downing Streeta, znači da je promaknuće. Ako zovu iz House of Commons pakiraj stvari.”, govori jedan gospodin vrlo ugledne vanjštine. “Brutalno, uistinu brutalno.”, komentira drugi. “Bio je šarmantan kao i uvijek. Ponašao se kao da mi je prijatelj i kao da mu je uistinu žao. Bloody PR!”, prisjeća se ogorčeni gospodin, sada bez titule. I tako su mi se toga poslije podneva torijevci jadali, kako se samo torijevci znaju jadati – uz bocu bijelog vina, suzne oči i obilje humora. “C’est la vie!”, rekla sam im, a oni su me pogledali s odobravanjem jer, uistinu, c’est la vie.

C’est la vie komentar nije upalio iste večeri u Brinkleysu kada me je Francesca dočekala s viješću da je u njenoj banci podijeljeno 1500 otkaza. “Kakav život?! Otpustili su cijeli moj tim. Ako otpuste i mene ubit ću se!! Kamo da idem? U Italiju? Italija je totally fucked!” Kada nije ogorčena, Francesca je fina, marljiva i slatkorječiva. Sada je jednostavno ljuta. Najviše mrzi desetak godina starije bankare koji su bili tu u pravo vrijeme na pravom mjestu. Za razliku od nje.

Jada mi se i Alexander, vlasnik agencije za nekretnine u Chelsea. Već tri mjeseca nije ništa prodao. Cijene nekretnina u Londonu padaju, veli. Gledam foto-opise ponude na izlogu njegove agencije i vrti mi se u glavi od miljunskih iznosa koji se tvrdoglavo drže, i nakon pada cijena. Srećom, tvrdi Alexander, rastu cijene najma pa od toga živi. Kada ljudi ne mogu kupovati u skupim ulicama, mogu u njima iznajmljivati. Ionako živimo u instant kulturi, veli, nitko ne zna što će biti sutra.

Nekako s prvim danima rujna u gradu zavlada očaj. Trebala sam ga očekivati. Bilo je tako i prošle godine, i godinu dana ranije. No, u mojem DNA prvi dani rujna nose slatku notu. To su dani kada smo se nakon dvomjesečnog ljetovanja u vikendici vraćali u Zagreb i skupljali se u ulici kako bismo uspoređivali tonove osunčanih tijela. Tea je uvijek bila najtamnija i to me je strašno živciralo. Uostalom, nije fer, ona je ljetovala u Dubrovniku, ja u Crikvenici, njeno je sunce bilo jače! I onda, odlasci u Teslinu po bilježnice posebno lijepih korica kojima me tata častio jer sam bila dobra u školi. I miris nove torbe i pernice. Rujan je značio novi početak. S čistim bilježnicama i neupotrebljenim gumicama dolazilo je obećanje da ću krenuti kao neka bolja ja. Svaki rujan bio je prilika za neku vrstu samopromocije. Tada je to imalo smisla jer je početak rujna značio novi razred i pokoji centimetar u rastu i odisao novim simpatijama i sve zahtjevnijom listom lektire. Kasnije je rujan značio prepričavanje ljetnih nepodopština i naglas sanjarenje o ljetnim ljubavima koji će već s prvim oktobarskim kišama biti zaboravljene. S teškoćom stavljam takvu atmosferu rujna u kutiju s natpisom “Sjećanja”. Ovo je prvo ljeto u kojem mi je izmakao Jadran. Izmakla mi je lubenica na rivi nakon koje se bacam u more kušajući slatko-slane ostatke na usnama. I tisuću puta ispjevani refreni Jasne Zlokić, Olivera i klapa bez imena kojima sam se ranije rugala, a sada ih dočekujem sa smješkom. Bez jadranske soli koju smo Petra i ja po svetom običaju ispirale tek po dolasku u Zagreb, na zgražanje mame koja mi je u autu otpetljavala slanu kosu. Bilo je to vrijeme kada smo iz posjeta baki u Opatiji do Zagreba putovali pola dana. Danas putujem sat i pol  s Heathrowa do Nice. Samo tako, bez prethodne najave, zagrebačku rivijeru istisnula je londonska.

Moji novi rujan dolazi s drugačijim pravilima. Kako London nikada nije ni usnio, u njemu nema rujanskog buđenja. Grad je živio, disao, radio, putovao svojom uobičajenom dinamikom. Olimpijske igre bile su tek privremena štucavica, sve ostalo bilo je isto. London ne poznaje Ferragosto, niti mediteransku fjaku. Kada cijeli svijet drijema, London proizvodi obilje novosti – skandale hakiranja, bankarske skandale, prinčevske skandale, nemire na gradskim ulicama, sportske spektakle, trzavice u parlamentu – sve valjda kako bi ostajao na naslovnicama kada ostatak svijeta traži predah. Egocentrik.

Sada je popustio, dočekavši svoje egocentrike da nakon kratkih preskupih ljetovanja prošire gradom teške teme teške svakodnevnice. London nema more da u njemu ogledava svoj tamni sjaj odlaska ljeta. Umjesto mora, na istoku je City, ovih dana dovoljno mračan i bez najave jesenskih sutona. No, Otok ima jednu vrlinu – mijenja se. Ništa nije trajno – niti sunce, niti oblaci, niti kiša. Nekoliko dobrih vijesti ugušit će žalopojke. Zato ih čekam, svako jutro s nestrpljenjem listajući obilje sočne britanske štampe. Na MacBooku otvorila sam novi folder. Kupila sam i novi rokovnik, krasnih, crvenih korica, precijenjen za ono što jest – skup papira, ali čist i sjajan, poput bilježnica iz Tesline. Nova školska godina može početi.

Vijest o pobjedi Francoisa Hollandea na predsjedničkim izborima rijetki sretnici proveli su u restoranu Club 55 u Saint-Tropezu. Poslijepodne je na ultimativnom spomeniku Brigitte Bardot – plaži Pampellone, bilo lijeno. Dolce far niente, rekli bi Talijani, a nisu li Francuzi, veli de Gaulle, ustvari Talijani loše volje?! Teško je bilo biti loše volje toga dana u Clubu 55, u kojem je bilo desetak stupnjeva toplije nego u Parizu gdje je Francois Hollande preuzimao ključeve Elizejske palače. Ipak, “Zut Alors!” – nije ni Pariz tako daleko.  “Ovo je katastrofa. Očekuju nas crni dani!”, govori mi David, jedan pariški bankar. “Taman kada se činilo da ćemo se izvući, na vlast je došao socijalist koji će nas pretvoriti u Grčku.”  Za susjednim stolom  Jean-Marie, vlasnik agencije za nekretnine jednako je pesimističan. “U Francuskoj je zavladala netrpeljivost prema onima koji zarađuju i troše novac. To može biti vrlo opasno. Oni su ti koji drže društvo. Ne vidim razloga zašto ostati u neprijateljskoj klimi.”, tvrdi.

Ostanak u Francuskoj za bogate i ponosne Francuze odjednom je postao upitan. Hollandeovo obećanje boljeg života za mase, koji uključuje dodatnih 60.000 nastavnika u školama, povećanje dječjeg doprinosa za 25% te povećanje minimalne plaće dolazi s visokom cijenom. Račun će biti ispostavljen onima s najvećim prihodima.

Prijetnje da će otići iz Francuske i sa sobom odnjeti sav svoj novac nisu tema samo okruglog stola Cluba 55. LVMH, najveća kompanija luksuznih proizvoda na svijetu, između ostalog, vlasnik Louis Vuittona, Givenchya i Dom Perignona, otvoreno govori o preseljenju svog središnjeg ureda iz Pariza u London. S druge strane La Manchea nije idealno, vrijeme je glupo, hrana bljutava i otok je naseljen blijedunjavom ljudskom vrstom zvanom Englezi, ali Cameron reklamira jedan od najmanjih korporativnih poreza u Europi i čini se da voli taj svoj City.  Ima li izbora? Napoleonov komentar da su Britanci “nation of shopkeepers” više ne vrijedi. Ovo je nacija virtualnih transakcija koje malo tko razumije. Stvarni vlasnik izjave koju je Napoleon vješto preuzeo ipak je Britanac, Adam Smith koji je rekao: “Stvoriti veliku imperiju s isključivom namjerom odgajanja potrošača može se isprva činiti kao projekt stvoren samo za naciju trgovaca (danas bankara op.a.). Ipak, taj je projekt neprikladan za naciju trgovaca, ali izrazito prikladan za naciju čija je vlada pod utjecajem istih.”

Oči cijele Europe uperene su u Hollandeovu Francusku. U vremenu kada Stari kontinent još nije donio odluku je li formula uspješnog izlaska iz dugogodišnje financijske anemije potrošnja ili štednja i Hollandeovi inicijalni potez bit će eksperiment. Nije li cijeli svijet postao lokmus papir?

U međuvremenu, čut će se još mnogo kritika, ovdje na Azurnoj obali. No, i francuski pesimizam treba uzeti s rezervom – ovo je nacija koje je, prema istraživanju Gallup International, uvjerljivo najpesimistična nacija u Europi. Tako se pokazalo da žitelji zemlje koja ima vrlo visoki životni vijek, uvjerljivo najviše blagdana i domovinu koja je najposjećenija turistička zemlja na svijetu imaju crnija predviđanja za budućnost od Iračana i Afganistanaca. Sada ih gledam, svoj uzorak, kako zvone čašama ohlađenog rozea na možda najglamuroznijoj terasi na svijetu. “C’est une catastrophe!”, odmahuju glavom.  Možda je loša volja dio francuskog šarma, možda primijedbe bolje pristaju francuskom šiku od proslave života. Film noir uživo.

U međuvremenu, nebo iznad Britanije ostaje noir. Ali, ovdje nema Cluba 55 niti pučine Mediterana. Zato je i genetski potrebno manje za sreću. Chelsea je prvak Europe i Sunday Roast u lokalnom pubu već miriše. That will do.

 

 

London je izgubio samopouzdanje. Kako i ne bi; dok se svijet prepuštao prvomajskom ladanju i na Facebook postavljao slike sunčane Europe, otok se činio sumornom plutajućom utvrdom usred oceana.

Prvi maj Britanija je preskočila, baš kao i proljeće. Već tri tjedna pada kiša – uporno, sumorno, sebično, flertujući jedino s hladnim vjetrom koji udara svakoga tko se ipak osmjeli izaći iz kuće.

Kako na nebu, tako i na zemlji. Loše vijesti iz atmosfere, u stopu prate one životne. Tek što smo trebali zaključiti tjedan, maštanje o boci rozea poslije posla prekinuo je neki divljak koji je u centru grada prijetio bombom. London je dovoljno sazrio da zna sačuvati zdravu psihu usred takvih incidenata, ali Olimpijske igre samo što nisu počele i njihovo mahanje zastavicama koje neki udaljeni, zli, začarani svijet može shvatiti kao izazov da svoje ludilo i mržnju pokaže visokoprofilirano, glasno, okrutno.

Kiši, malaksalosti i manjku D vitamina  pridružila se vijest o novoj double-dip recesiji. Grad je zastao u znaku upitnika. Zar je nismo već zaboravili, izbacili iz riječnika tu otrcanu, iznošenu riječ koju nepisani urednički pravilnik zabranjuje, kao što radio stanice napuštaju hitove nakon mjeseci repriziranja. Godinama smo recesiju mogli kriviti za sve – odugovlačenje s fakultetom, nepronalaženje posla, nedostatak motivacije, lijenost, izostanak uzbuđenja, odustajanje. Iskoristili smo tu ispričnicu, izlizali je na rubovima.

I sada posežemo za novim alatima vlastitih slabosti. I uvijek očekujemo čuda. S lijeva, na desno, s desna na lijevo. Dok nisu počeli rezovi i porezi, neko se vrijeme činilo da je Britanija zadovoljna svojim elitizom jer, kako je zaključio FT-ev Simon Kuper, na kraju dana, u Britaniji anti-elitizam ne čini se vrlo potentnim. Kako drugačije objasniti činjenicu da jedna generacija Etonians vlada zemljom. Školske klupe na Etonu tako su dijelili premijer David Cameron, gradonačelnik Londona Boris Johnson, ministar vanjskih poslova William Hague i drugi koji određuju britanske smjerove.

Među njima je bio i moj prijatelj Harry koji mi govori da najveću privilegiju koju je dobio odrastanjem u najboljim školama u zemlji nije količina informacija, čak ni nadahnjujući tutori, već samopouzdanje. “U pubertetu si, a oni te svakodnevno uvjeravaju da si budući lider. Ujedno shvaćaš da je to privilegija, ali i golema odgovornost i sudbina koju ne smiješ uzimati zdravo za gotovo.”, govori mi o svojim danima na Etonu. Zamisli odrastati s uvjerenjem da, ukoliko poželiš, možeš vladati državom. Tebi nije uspjelo, zadirkujem ga, a Harry uzvraća ozbiljnim pogledom. “Ja sam želio postati odvjetnik, a ne političar.” Zato je valjda i postao ponajbolji u zemlji.

Čudna je stvar to samopouzdanje. Poput mrene koja nam boji svijet nekim svojim bojama. Onima koji dopuštaju da potone nemaju šanse u gradu koji možda ne vjeruje u čuda, ali je uvijek na strani pobjednika. Zato nam ne preostaje drugo nego odbaciti loše vijesti, otresti ih sa sebe kao stari, teški, vlažni kaput na kraju zimske sezone.

Promatram zimski kaput spremljen u hodniku, spakiran za zimski počinak. Bilo bi logično danas ga odjenuti, temperature su novembarske. Ali, predugo sam ovdje da mi ne bi bilo jasno: vratiti ga u ovu stranicu kalendara bilo bi priznavanje poraza.

Zato hrabro odjevam Burberry mantil i svileni šal, jer Harry kaže da svijet možemo izgraditi po svome ako imamo dovoljno čvrstu volju i obilje samopouzdanja.

Ta neće nam valjda prognoze – vremenske i Bloomberg – pokvariti majske radosti? Tko još vjeruje prognozama.

Tjedan dana odmora u Marrakechu razjasnilo mi je:

Tko traga za istinskom ljepotom, neka je potraži na Istoku, u zalascima sunca nad pustinjama Magreba, u smiraju kićastih bazara i raskošnim vrtovima riada. Neka pronađe raskoš u zlatnim nitima kaftana, klizeći uz popločena šetališta i fontane hamama. Kome treba duhovnosti, pronaći će je na Istoku; uhvatiti je u opojnom zovu s minareta, u sufijskim stihovima i beskompromisnoj samoći pustinje.

Image Marrakecha : colonial chic. Usred labirintalnih ulica svaki će se čas, čini se,  pojaviti Lord Sebastian Flyte iz Brideshead Revisited, kultnog britanskog serijala o vječnom traženju ( i nenalaženju)  smisla bogatih i izgubljenih britanskih nasljednika. Sebastian je aristokratske klubove Londona zamijenio misterioznim pričama Marrakecha – jer ne odgovara li potkupljivi Istok bolje zahtjevima dekadencije od organiziranog Zapada? Noću bi se opijao za šankom Comptoira, francuske verzije marakeškog clubbinga ili možda u baru Churchillovog omiljenog hotela Mamunie gdje je noćima topio svoj strah od života koji ga nikada nije niti pokušao uplašiti? Sve to nakon europeiziarne večere sačinjene od tajine i tri gin martinija, nakon sunčanja u luxury suite s ručno ukrašenim štukaturama i bazenom s tisuću i jednim murino ogledalcem umjestom pločica.

Jer tko traga za raskoši, naći će je na Istoku.

Slijedeći puteve suvremenih Sebastiana, pod palmom Mamunie, uz francuski čaj od bergamota – jer bivše kolonije uvijek ostaju nekako podređene svojim nekadašnjim vladarima pa u zemlji čajeva uvoze parišku kopiju – priznajem, nije bilo mjesta razmišljanju o politici. No, Arapsko proljeće je nedovoljno daleko, a kriza europskog identiteta suviše blizu da moj tjedan na Istoku ne bi poslužio kao,  iako limitirani, osobni uzorak svijeta.

Na putu ka Istoku čitala sam o kraju Zapada. Prije samo nekoliko godina bilo bi potpuno nezamislivo da Financial Times – novina stvorena u koljevci svega što simbolizira Zapad – postavi niz sumnji o Zapadu. “Kraj kapitalizma” naslov je serijala FT-a praćen zastrašujuće velikim i zabrinjavajuće realističnim upitnikom. Nije li kapitalizam jedan veliki promašaj? Jer bliži se polovina desetljeća argumenata protiv kapitalizma.

Nije li nas, ustalom, sve nadmudrio neki drugi, istočniji svijet – na čelu kojeg Kina filtrira život za svoje ljude i vrijednost slobode smatra upitnom. I ta sloboda pokazala se varljivom, poput lažljive zavodnice obećavala je sve, za sobom ostavila tek oblak parfema i čuđenje. Svi slavljenici mita o slobodi, ostali su mit. “O lijepa, o draga, o slatka slobodo…”, odjekuje sjećanje na davno ugašenu Dubrovačku Republiku, čiji suvremeni duh Libertas je unovčen kao turistička atrakcija s preskupim metrom kvadratnim da bi je naseljavalo lokalno stanovništvo. U Maroku sloboda nije imperativ. Baš kao niti demokracija. U Maroku nisu procvjetali pupoljci Arapskog proljeća jer zašto bi itko prosvjedovao protiv zgodnog kralja koji donosi radost (istovremeno se bogateći peterostruko dok se narod prema boljitku kotrlja neznatnom brzinom).

Tko želi znati o siromaštvu, neka krene ka Istoku. Dočekat će ga u trošnim domovima građana trećeg svijeta, u gladnim očima djece – okruglim zdencima straha, lukavosti i snalažljivosti, zamjenskim oblicima igre. U borama uvijek umornih lica, preklinjajućim osmjesima uličnih prodavača artikala bez porijekla, vlasnika bez destinacije.

Moj uzorak svijeta na terasi hotela Mamunia, reći ćete, nevažan je i isuviše simboličan. No, u nedostatku uvjerljivog predviđanja budućnosti svijeta, pridružuje se meteorima analitičara i kolega novinara – onima koji pišu o kraju kapitalizma, o novom poretku, o novoj budućnosti.

Možda smo ipak malo pretjerali. Možda nije baš sve što čini Zapad toliko krivo. Možda sloboda nije precijenjena, nego samo treba novi polet povjerenja.  Po povrtaku u London, divim se Zapadu. Ulice grada su čiste i popločene, a djeca – unatoč opjevanoj financijskoj kataklizmi, ne provode dane na cesti prodajući artikle bez vrijednosti.

Prije nekoliko mjeseci David Cameron i Barack Obama su u britanskom parlamentu govorili o novom poretku. Da vam nešto objasnimo – rekli su vođe nekoć gordih, sada rado ismijavanih nacija – svijet se (ipak) ne mijenja. Susjedi s dvije strane Atlantika i dalje ostaju ponosne kolijevke demokracije, Zapada i kapitalizma, koji, unatoč svemu, funkcionira. Ipak, u tih nekoliko mjeseci od njihovog susreta dogodilo se štošta, a nije baš sve išlo u prilog njihovim odama anglo svijetu.  Istina, pali su vođe Istoka, ali skoro i euro. Neki su izgubili rejting, neki divljaju u kršćanskom fundamentalizmu, a neki govore da je ujedinjena Europa promašaj. Cinici trljaju rukama, glasni su, zanimljivi, proročanski izazvovni. Ali, glasni cinici rijetko govore o alternativama. Možda je baš njima veliki Churchill poručio: “Kapitalizam je najgori oblik ekonomskog managmenta osim svih ostalih oblika koji su pokušavani s vremena na vrijeme.”

Ako nešto bilježi uspjeh u danima bez uspjeha, to je britanska glazbena industrija. Po prvi puta nakon 25 godina prva tri mjesta na američkoj top listi najslušanijih zauzeli su Britanci.

Tome u čast prije dva tjedna u parlamentu je održana rasprava o ekonomskom trijumfu glazbe. Ministri i glazbeni agenti razmjenjivali su glazbena iskustva, potom nazdravili za večerom. Ipak je takav uspjeh, u danima bez uspjeha, vrijedan slavlja.

Pojavi se sladak osjećaj pobjede kojim se Britanci kite kada god naiđu na podatke o prevlasti nad zapadnim prekomorskim susjedima. Pristojan, nenametljiv. Naveden, ali nikako naglašen. Nema tu niti traga Schadenfreude ili ismijavanja – oni su rezervirani za Nijemce i Francuze.

Sjedinjene Američke Države, dovoljno daleke da budu misteriozne, dovoljno blizu da im se bude privržen.

I onda ta Unija, koja silom tjera desno kada Britanija uporno želi lijevo ili – u idealnom slučaju – držati se sredine. Pritom ne mislim na političke struje. Iako se i one posljednjih desetljeća poklapaju s geografskim položajem. Krenulo je nekako, ili barem postalo isuviše očito da se ne bi primijetilo, s Margaret Thatcher. Svoju kći vlasnik prodavaonice hrane, predratne verzije lokalnog supermarketa, odgojio je da čita, razmišlja, polemizira. U kućanstvu Thatcher djeca su svakoga tjedna morala pročitati barem dvije knjige, od koje jedna nije smjela biti fikcija. Pročitana slova i poticaj da razmišlja, radi i čita više od ostalih doveli su Margaret Thatcher na mjesto premijerke. Šamar za one koji tvrde da je odgoj irelevantan u priči o uspjehu. Priča o Maggy – koja je prezirala svoj nametnuti nadimak – priča je o preskakanju društvenih ljestvica u doba kada njihovo preskakanje nije bila opcija, u zemlji koja je po njima skrojena. Mrs Thatcher je bila neka nova torijevka. Svojim odrastanjem – ili kako to svrsishodno kažu Britanci – backgroundom – svjesno ili nesvjesno vukla je desne prema centru. Kao idol svojim nasljednicama Tonyu Blairu i Davidu Cameronu u političkom vrhu Kraljevstva nastavljen je niz. Tony Blair po svojim karakteristikama i – da, backroundu, trebao je biti torijevac, ipak je bio laburist, i to kakav, jedan od najpoznatijih,  osnivač New Labour, koji je pod isprikom Cool Britannie bio dostupan i onima s “priviledged backgrounds”.

David Cameron je, pak, dobri sin koji Maggie nikada nije imala  (s naglaskom na dobri). Napisala sam tu opasku prošloga Božića u Jutarnjem listu. Osjećajući grižnju savjesti zbog nekompromisne tvrdnje nekoga tko nije Britanac, nego samo promatrač s dopisničkom vizom – courtesy of Foreign Office – po povratku u London s Božićnog ladanja u obiteljskom domu u Zagrebu ručala sam s R., jednom od čelnih osoba New Laboura. Rekao je da izjava stoji baš kao i idoliziranje Maggy. Sjedili smo tako, R. i ja, u Ciprianiju i jeli precijenjenu paštu okruženi onima kojima je razmetanje novcima podnaslov života. Njegova ideja socijalne države laburista zvučala je isuviše kričavo izgovarana naglaskom usađenom u privatnim školama i životom u backgroundu samog vrha klasne top liste.

No, apsurdi nisu rijetkost u klasnoj Britaniji. Toliko ih je da su šarmantni, barem iz kuta anglofila. One ostale zgražavaju. Na svaku poteškoću Britanije likuju, svaki uspjeh pripisuju kolonijalizmu. Taj se pojam učestalo reda u mojoj komunikaciji s prijateljima, poznanicima i čitateljima iz domovine. Ne znam zašto ih toliko smeta kolonijalizam, kada smo, kao nacija, jedni od rijetkih koje nije zahvatio. No onda, mi volimo prošlost i veličanje njene uloge u sadašnjosti.

Zato asocijacija na United Kingdom ostaje kolonijalizam. Od dana dalekih kolonija do danas ipak se nije baš sve promijenilo.”Slabo mi je od ovog užasnog posla – od politike i Europe općenito. Jednoga dana otići ću s djecom u Australiju, a Europa će za mene biti daleka poput mjeseca.”, u pismu svojoj kćeri napisala je kraljica Victoria. U 19. stoljeću.

Margaret Thatcher zaključila je da rješenja svih problema Starog kontinenta dolaze iz zemalja engleskog govornog područja. U 20. stoljeću.

S vijestima iz eurozone antikontinentalni sentimenti postaju sve glasniji. U 21. stoljeću.

Iako politički desna, režući blagodati javnog sektora, Britanija diže kormilo kako bi se odmakla ulijevo – prema svojoj najuspješnijoj koloniji. Ona je poput kćeri. Unatoč razmiricama, ostaje joj privržena, njene uspjehe doživljava svojima, a kada ju pretekne, primjerice u glazbenoj top listi, nasmije se, onako kako se majka nasmije kada shvati da je još uvijek važna u životu svoga djeteta.