U magli neprospavane noći i vremenske razlike lutam ulicama Manhattana. Vječita putovanja čine te spretnom lutalicom pa se spremno predaješ mreži nepoznatih adresa u kojima moraš pronaći privremeni dom. Najbolje se držati susjedstva – odgovori na sva pitanja o gradu ne nalaze se u muzejima, već u lokalnim menzama, spomenici su manje životni od kemijskih čistionica, lokalni autobus vješto preuzima ulogu vodiča. New York i ja oduvijek se gledamo sumnjičavo. Ja ne mogu odlučiti promatram li ga s divljenjem ili gađenjem, a on je ionako prezauzet da bi obraćao pažnju. “Sorry, too busy to think!”, poruka je koju za sobom poručuje svaki slučajni prolaznik, u vrtlogu njujorškog zraka, te čudesne mješavine automobila, metala, hot-doga i parfema. Dio moga slabog snalaženja u New Yorku pripisujem ipak činjenici da u njemu tražim krive stvari. Nekoć sam tražila prijatelje, ne shvaćajući da je gradski raspored isuviše zatrpan za još jedno ime u adresaru. Potom sam tražila čudesne anegdote nekih zlatnijih doba i uvijek nailazila na sumnjičave poglede jer grad je to koji je u znaku “sutra”, a ne “jučer”. Možda je to vrlina Amerikanaca, ta okretnost kojom se odvajaju od jučer, luksuz koji si mi Europljani ne znamo priuštiti na tlima na kojima je proživljeno previše povijesti čiji nas znameni nepopustljivo prate u prezimenima, na pročeljima kuća, u načinima na koje mislimo i živimo. Ovoga puta u New Yorku sam tražila jesen. I to ne bilo kakvu, već onu u znaku mirisa kestena kojim ulični prodavači, poput vilenjaka, obasipaju prolaznike, jesen meku poput kesten pirea i hrskavu poput tepiha od lišća na Štrosu. U geometrijskoj mreži najuzbudljivijeg grada na svijetu ja sam tražila zagrebačku jesen!
Nostalgija, uvijek spremna u ladicama sanjara, ljudi od pera, depresivaca, emotivaca, ocvalih playboya, dramaturga i zgubidana, pričalica i knjiških moljaca. Pisac Aleksandar Hemon tvrdi da je retroaktivna utopija i ponosno je otresa s rukava, poput ustajale prašine, iako mislim da vara i sebe i nas, jer prošlost opisuje s toliko detalja i okusa, kako to samo može grandiozni nostalgičar. Ja mislim da je nostalgija neophodna u vremenu u kojem je imperativ blebetanje na Facebooku i oble guze samoprozvanih zvijezda. No, znam da je maštanje o proživljenim vremenima varljivi teritorij. Da je analizirati priče mojih roditelja, a to činim učestalo pošto se sve obiteljske anegdote još jednom ponavljaju kako moj David ne bi bio izoliran od tih značajnih temelja obiteljske povijesti, moglo bi se zaključiti da se radi o primjeru jugonostalgije i neprilagodljivosti. To bi bilo posve netočno. Jer ja znam da su priče o “urnebesnim štosevima” i “vječitom lumpanju” šlag na torti, ispod kojeg je kalup pun truleži i loših sjećanja. Ispod glazure o tatinom hofiranju kada je osvajao svoju buduću punicu donošenjem kilograma kave kada je ona bila “artikal u nestašici” krije se nelagoda zbog stalne nestašice. Priča o mom djetinjstvu u Beču priča je o obitelji kojoj su zbog hrvatskog identiteta i poslovnog uspjeha oteli dom. Priče o dobrosusjedskim odnosima u kojima su sva vrata otvorena, priča je o preživljavanju i vječitom strahu da će želja za privatnošću biti doživljena kao skrivanje zabranjenih artikala. A zabranjeni artikli su bili sve što proizlazi iz individualnosti, samorealizacije i razmišljanja, uključujuči literaturu, vjeroispovjest, poslovni uspjeh, obiteljski pedigre i vlastito mišljenje.
I London je ovih dana u znaku nostalgije. Čitav su grad preplavila polja maka, na reverima slučajnih prolaznika, televizijskih voditelja, sportaša, prinčeva, političara i glazbenika. Ljevičari i desničari, starosjedioci i došljaci, svi su se udružili u sjećanju na žrtve Velikog rata. Takve uspomene brišu štošta pa i klasni sustav, jer nismo li u patnji svi zajedno pa su tako mlade živote gubili i plemići i rudari, a gospodska imanja su preko noći postajala bolnice, a dame porculanskih puti postajale su pralje i medicinske sestre, po potrebi. U jednoj mjeri, patnja nas čini boljim ljudima, kritične situacije zgusnu karaktere u njihovu osnovnu supstancu pa ako je imalo dobrote ona će se iskipjeti nad manje važnim osobinama i sentimentima. Ratovi dakako stvaraju i gnjide, vadeći njihovu neljudskost i prljavštinu. No, s pravom, uspomene na njih su izbrisane, a s njima i njihovi mali životi. Ostaju heroji. Svaka obitelj ima ih nekoliko, katkad isplivaju iz crno-bijelih fotografija pa ih potajno uspoređujemo s našim licima, pokušavajući pronaći dokaz da smo satkani iz istog izvora. Priča se da je pred kraj Prvog svjetskog rata moj pra-pra djed, u vojsci Austro-Ugarske monarhije, na nekoj bojišnici uvjerio neprijateljsku četu da nema smisla ratovati pa su čitavog dana u rovovima kartali, tek katkad ispucavši koji metak u zrak da ne bi bilo sumnjivo. Možda mi se zato svidjela božićna reklama lanca supermarketa Sainsbury’s, kontroverznog sadržaja jer prikazuje njemačke i britanske trupe kako se na kratko ostavljaju rata kako bi se barem na kratko dotakli Božića. Udruženu melodiju “Holy Night” i “Stille Nacht” neki smatraju uvredljivom, a ja ipak mislim da je naglasak na težnji za ljepotom i ljudskosti, i u najtežim trenucima. To me podsjeća na crtice sjećanja iz ratova koji su slijedili; moj pradjed svoj je pravni doktorat krivotvorio u medicinski kako bi mogao nabavljati lijekove za lokalne Židove, a majka moje prijateljice iz Vukovara je u rijetkom humanitarnom paketu pronašla boju za kosu pa je svo žensko osoblje okupirane vukovarske bolnice u kojoj su u gradu smrti pokušale održavati život, imalo jednaku boju kose. Sjećanja su to kojima godine dobro pristaju pa s vremenom postaju čarobna. Kako i ne bi kada su preživjela države, ratove i povijest. Pobjedila su smrt. Ona će uvijek biti moja, sa mnom se probijati kroz londonsku maglu i buku New Yorka i šaputati mi o gornjogradskom kaminu uz crno vino i kestene.
dopisnica 