Kolajna

Ima nešto u kupaonicama. Za nas žene one su više od prostorije za jutarnju toaletu i ostale higijenske rituale. One su naša magična kutija, u koju ulazimo bezbojne i jadne, a izlazimo s dubokim pogledom i volumenom u kosi. Katkad su odmaralište, katkad utočište. U nedostatku osobnih prostorija, one su naš salon u koji se povlačimo kada ne volimo svoju okolinu, svoje živote, svoje poslove, a naročito sebe. Ima nešto utješno u tim pastelnim pločicama koje, poput starih susjeda, slušaju bez komentara, prihvaćaju bez osude. U kupaonici se rađaju velike ideje. Započinju se dijete, odlučuje o promjeni boje kose i šiškama. U kupaonici smo si vjerne, vjernije nego u dnevnom boravku gdje šarmiramo goste. U kupaonici smo katkad tako vesele, da si šaljemo poljupce u ogledalo, katkad tužne pa plačemo i odraz suza u istom tom ogledalu stvara bujicu novih. 

Kupaonice su mjesto evaluacije naših života. Ne čudi stoga da je Sunita po izlasku iz svoje kupaonice u Ealingu u zapadnom Londonu izašla iz svoga života. Baš poput one junakinje u “Jedi, moli, voli”, lako zaboravljivom filmu rađenom prema lako zaboravljivoj knjizi. Za razliku od Julie Roberts, Sunita nije ostavila supruga, Ameriku i razum, već je prekinula svoju desetogodišnju karijeru ugledne financijske novinarke kako bi se posvetila ajurvedi, drevnoj indijskoj medicini kojom se bavila njena obitelj prije dolaska u London prije pedeset godina. Neki dan Sunita me zabavljala dok sam dovršavala večeru. Sa svojih četrdest godina, ima lice djevojčice i velike, znatiželjne oči kojima promatra svijet. Njezin ajurvedski biznis je solidan, linija proizvoda za njegu polako nalazi klijente, kao i vikend tečajevi ajurvede. Svojim najvećim uspjehom ipak smatra činjenicu da se više ne mora buditi u sedam i provoditi prve budne sate u podzemnoj. S prvom kavomu u krevetu uz Guardian Sunita doživljava istinski aplauz životu. 

Nije jedina. Verzije njene priče pričaju se po cijelom svijetu. Ksenija je ostavila vodeći posao u jednoj banci kako bi se bavila alternativnom medicinom u Zagrebu. Nađa je ostavila svoj svijet zagrebačke fashion novinarke u Jutarnjem listu i danas je u Jakarti.  Bez fashiona. Bez plana. Tena je iz Privredne banke odlepršala u školu ajurvede u Indiju, a Harry iz obiteljskog biznisa dijamantima u Londonu u neku hippy komunu usred Sri Lanke. Jill je ostavila Sunday Times kako bi u izoliranom selu Cornwalla bila majka svom posvojenom sinu. 

Moji prijatelji heroji učinili su ono što mi nismo. Moji osobni trenuci u kupaonici nisu revolucije niti evolucije već trenuci hormonskih rugalica ili nešto što se zove odrastanje. Za razliku od junaka ove kolumne, moj život se upravo proteže na sagu obiteljskog života, uz kamin i Negroni, svake večeri kada se David vrati s posla. 

Sve priče o stopiranju u nedogled i životu na plaži ostaju, dakle, među pločicama kupaonice. James Wallman, novinar s kojim sam se danas srela u Londonu kako bismo pričali o njegovoj novoj knjizi “Stuffocation” tvrdi da će šaputanje u  kupaonicama postati sve glasnija, toliko da će se udružiti u zajednički krik protiv svega što nam je nametnulo 20. stoljeće, a 21. više ne želi trpjeti. Najzanimljiviji dio priče jest da je čovjek kojeg su plaćali da u Financial Timesu i GQ magazinu predviđa trendove, svoju prvu knjigu posvetio zasićenosti materijalizmom. “Dosta nam je stvari, dajte nam iskustvo!”, sažetak je manifesta tog simpatičnog Londončanina u kasnim tridesetima, koji živi u zapadnom Londonu sa suprugom i u proljeće očekuje svoje drugo dijete. Mjesecima je James putovao svijetom i upoznavao ljude koji su ostavili materijalno kako bi život posvetili iskustvima. Vrijedno zapisujući  primjere modernih hipija James je tražio dokaz da nisu stvari ono što nas čini sretnima, već iskustvo. Pronašao ga je. Družeći se sa tim životnim inovatorima James je tražio potvrdu da nas samo nekonvencionalan život bez stvari može učiniti sretnima. Nikada je nije dobio. Vratio se u London i sada, pošto je obavio intervju sa mnom, u potrazi je za Božićnim poklonima. Tati će, na moju preporuku, kupiti autobiografiju Zlatana Ibrahimovića, a supruzi naušnice kojima se divi u izlogu. 

Da Jamesove knjiga dolazi sa sretnim završetkom , bila bih razočarana. Jer moji prijatelji-heroji naučili su me nečemu – život ne dolazi s instant rješenjima i velike odluke rezultiraju iskustvom, ne i bajkom. Pitajte Sunitu o prvim mjesecima bez primanja, kada je živjela na maminom curryu, a putovanja podzemnom smatrala luksuzom. Ili Nađu o prvim mjesecima života bez struje, tople vode i jestive hrane. Jill ovih dana mnogo vremena provodi u kupaonici, jer život daleko od redakcije i  urbane civilizacije dolazi s novom serijom izazova. “Ako je u Londonu teško pronaći frajera, pokušaj u selu s dvadeset stanovnika u Cornwallu!”, neki dan mi je rekla. 

Uostalom, pitajte i mene o mojim londonskim počecima, o vlažnoj sobi u Tootingu iz koje sati čišćenja nisu mogli izbaciti smrad mrlja i jednosatnom putovanju podzemnom do faksa, svakoga jutra, godinu dana. 

No, iskustva imaju veliku prednost nad haljinom – vrhunski su prevaranti. Za razliku od loših materijala ili krivog kroja koji nas podsjećaju da smo uludo potrošili novac svaki puta kada haljinu izvučemo iz ormara pa je nakon nekoliko catwalka u slavnoj kupaonici vratimo tamo gdje smo je pronašli, iskustva su zaboravljiva. Poput starih playboya koji nižu priče o divama koje su voljeli, brišu manje poetičan oblik istine pa se, uz malo mašte i igara rječima, pretvaraju u sjajne anegdote. Moji dani u Tootingu i noći u autobusu broj 414  s vremenom su dobili na vrijednosti. Danas, kada pratim supruga na večerama s bankarima moje su priče nenadmašne. Njihove, obilježene valutama i precjenjenim vinima ne zadovoljavaju niti osnove dobre anegdote. Kada doista želim zadati udarac, pričam o danima kada je jedan slavni, veliki, jamajkanski igrač kriketa meni i Nađi skidao lovačke čizme na Lutonu kako bismo pravo s lova u Yorkshireu bile spremne na vikend  na Ibizi. Ili kada me je Hillary Clinton izdvojila iz mase da mi da mini-intervju. Iskustva pobjeđuju svaku utakmicu s Ferrarijima i Pradinim kaputima. 

Iskustva nas uče i da život dolazi s različitim ukusima, bio da se odvija u banci u Cityu ili u prašumi Amazone. Jer smisao života nije da uvijek budemo izvan sebe od radosti. Da jest, sipali bi nam Xanax u vodu, jednom mi je rekao filozof AC Grayling. Smisao je život sam. Smisao su sva ona pitanja u kupaonici na koja rijetko dobivamo odgovor. I oni snovi koji, kako je rekao jedan poznati balkanski pjesnik, najviše vrijede kada s tobom osjede, s tobom ostare. A oni koji ih upravo žive i u stranim kupaonicama se pitaju jesu li učinili promašaj života, neka odahnu. S vremenom, sve se pretvara u kolajnu kojom će sjati poput zvijezda na svakoj večeri konvencionalnog svijeta.

 

 

 

Svakidašnja jadikovka

Sinoć, tipkajući reportažu za Jutarnji, ugledala sam svoj odraz u prozoru. Dobra je stvar kod odraza u prozoru što proljepšava. Uz pravilnu rasvjetu (čitaj ugušenu, kakva je uvijek u Londonu, jer stvari tipa vodovod, elektra i slično nikada ne funkcioniraju), ima magične mogućnosti. Ni traga podočnjacima, bilo kakvim nesavršenostima na puti i prvim borama (o, da!). Umjesto njih, na mome staklu odsjaj duge plave kose i blještave jabuke laptopa. Ja sam Carrie Bradshaw!

Nisam sigurna zašto me tako razveselila ta pomisao. Nije da želim biti Carrie iako bih sve dala da imam prijateljicu s dosjetkama Samanthe. Ali, tih trideset i sedam sekundi, u odrazu prozora, osjetila sam potpuno blagostanje.

Jer, u Londonu se stalno trebaš podsjećati na bilo kakav oblik blagostanja koji je pri ruci. Vožnja podzemnom 45 minuta do željenog odredišta mora imati neki viši smisao. Kišna ljeta, stanarina nakon koje ne ostaje ništa na računu, pisana i nepisana pravila, svaki tjedan nekoliko se puta moram podsjećati zašto, o zašto (?!) sam ostavila sve i poklonila svoje mlade dane Londonu. Tada mi se niti jedan odgovor ne čini zadovoljavajućim. Sve ima prizvuk farse.

Ali, onda pogledam kroz isti onaj prozor s obilježjima Photoshopa i pronađem pogled na najšarmantniju ulicu na svijetu. Potom izađem i zapuhne me londonski zrak. Taj opijat koji me, kada prepozna prijetnju, omami i ponovno sam zaljubljena. Ne razmišljam o sivim jutrima, zaboravljenoj Oyster card zbog koje moram kupovati još jednu bolno skupu kartu za podzemnu, ne sjetim se niti onog surovog vjetra, londonske bure bez mirisa soli, ne sjetim se mučne selidbe od stana do stana i tapisona, dubokih, groznih tapisona. I odjednom poželim zagrliti cijeli svijet. Djecu s najmekšom kosom na svijetu, moderne dandye s naslijeđenim manžetama i košuljama s inicijalima. I odjednom ih sve volim i želim im reći da ih sve volim. “Ti izvučeš ono najbolje od nas”, rekao mi je jedan stari britanski mudrac, filozof AC Grayling. I njega sam tada voljela, kada smo razgovarali za Globus o novoj Bibliji koju je napisao jer “tko još vjeruje u staru?!” Voljela sam njegov dnevni boravak ispunjen hrpama knjiga i fotelju sa cvjetnim uzorkom i vrtom u kojem je supruzi napravio bungalov za pisanje. Mislim da možemo biti prijatelji, rekao mi je gospodin Grayling, osjetivši valjda koliko je ljubavi u meni za njegov narod, njegov grad pa i njega, ateista, koji posprdno gleda na moja (vrlo umjerena) katolička gledišta. “Kada umreš, nastavit ćeš živjeti, rekao mi je taj suvremeni Voltaire, u sjećanjima drugih, u svojim tekstovima, u svojim knjigama.” Napustila sam njegov dom s tom mišlju i šamarana vjetrom i kišom (zašto londonski vjetar toliko voli koketirati s kišom?) tražila taksi da me odveze do stanice. Dva sata kasnije bila sam doma, promrzla, ali još uvijek zaljubljena.

Ujutro sam stajala u podzemnoj i vozila se na faks. Nakon pola sata vožnje i pet minuta stajanja jer se netko bacio pod podzemnu pa su morali počistiti, izašla sam na kišu. Dočekala me poruka da vlasnik stana prodaje stan i da se trebam iseliti – idući tjedan. Nazvala sam Isabellu. Moj promukao glas u 8:45 ju je zabavljao, ona je u uredu već dva sata. I da, pomoći će mi i uskoro ćemo skupa nositi kutije iz stana u taksi iz taksija u stan i kroz kutije ćemo gledati jedna drugoj u oči i neće biti potrebno da progovorimo o onome što mislimo. Kako sam ja dospjela ovdje, i zašto nisam doma, na Gornjem gradu, u svojoj prostranoj sobi s pogledom na Dubravkin put i zašto ona nije u Milanu, u svome stanu koji, eto, zjapi prazan, iznad najbolje trattorie na svijetu. Tamo gdje je sve jednostavno.

Potom ćemo ležati na njenoj fotelji i jesti gotovu hranu iz Marks&Spencera. Nećemo govoriti. Ipak, izaći ćemo van jer stan je tijesan za dvoje. Na ulici će se skupine mladih profesionalaca pripremati za piće nakon posla. Djevojke u poslovnim haljinama, frajeri s otpuštenim kravatama ispod savršeno krojenih odijela. Moja mama je jednom komentirala kako su fini ti dečki iz Londona jer izaze samo u odijelima. Nisam joj imala srca reći da nisu fini, nego rade do osam pa nemaju vremena voziti se do kuće sat vremena kako bi se presvukli i otišli na piće. Među takvima ćemo dočekati sumrak. Sa svakim korakom nestajat će umor od kutija i kiše. Nestajat će sjećanje na pogled koji je kukao o svemu. Pogledat ćemo se još jednom, uz osmjeh. Opijene pobjedničkim zrakom koji se još jednom pobrinuo da ostanemo. Daleko od mjesta na kojem je sve jednostavno.