I dok moji prijatelji diljem svijeta lijepe slike preplanulih sebe i svjetlucavih modrih pozadina na Facebooku, ja sam gdje ste me i ostavili. U temperaturnom šoku. Kako se to dogodilo da bez pogovora pristajem provoditi srpanj u Londonu?

“Pravi Britanci ne napuštaju Englesku tijekom sezone. Ne pada ti na pamet propustiti sve najvažnije događaje da bi gorio negdje na 40 stupnjeva.”, govori mi David, na putu za Yorkshire. Između Queensa – kojeg sam doduše propustila zbog praćenja izbora podno Akropole,  Royal Ascota i Wimbledona natrpali smo se u kolonu Range Rovera  i odmicali ka sjeveru cestom M4. Lov mi se činio kao sasvim dobra ideja. Zamišljala sam se kako nakovrčanih uvojaka trčim po poljima ivančica u wellingtonicama s potpisom Jimmy Choo. Vrlo brzo sam shvatila da nije sezona ivančica (ni lova, ali to je rješivo), a da si gumene Jimmy Choo ne mogu priuštiti. Doduše, uvojci su bili nakovrčani, ali iz sasvim drugog razloga. Neumorna kiša nije prestajala padati 48 sati. I dok smo stajali stisnuti ispod šatora s puškama u rukama – nakon nekoliko “ubijenih” plastičnih ptica i pokušavali ručati, pitala sam se zašto bi ikad itko platio da ga po kiši tjeraju da šeće blatom. S puškom.

Sa mnom je cvokotala Nađa. I dobro da je bila ona, jer ne znam kako bih ikome – talijanskoj šminkerici Isabelli, glamuroznoj Yasmine, organiziranoj Dani ili razumnoj Ani objasnila da se mi ustvari sjajno provodimo. S Anglofilkama je lako – samo osiguraš pogled na sakoe od tvida i uključiš ih u razgovor s nekim Sirom, Lordom, Harryem ili Andrewom koji će im reći da se “jolly good” provode. Da je Ani, navikloj na španjolske šampione toga dana prišao Harry i rekao da nije dobre volje jer mu se konj prehladio (točnije – ima hunjavicu) tražila bi taxi za London. Potom bi se razbjesnila jer taxija nema, baš kao niti signala. Nađa me, umjesto bijesa, gledala širom otvorenog pogleda: “Pa mi smo u romanu Jane Austen!” Ja sam bila grintavija od našeg dvojca, no kako i ne bih kada mi je život samo 48 sati ranije priličio naslovnici Voguea.

Iako sam bila na zahtjevnom novinarskom zadatku. Iako sam bila u najdepresivnijoj zemlji eurozone. Iako je svijet vjerovao slikama lokalnih beskućnika. Moj grčki prijatelj Ioannis ljutio se na mene što sam nedolično odjevena. Priznajem, traperice i visoke pete, uz golemu torbu s fotoaparatom, crvenom Moleskine, diktafonom i hrpom nepažljivo istrgnutih novinskih članaka nisu bili prihvatljivi dress code za atensku rivijeru. No, istovremeno, scenografija u koju su me stavili nije bila prihvatljiva za grčku krizu. Na plaži na kojoj upad stoji trideset eura nije bilo mjesta. U ritmu hita kakve grčke verzije Gibonnija djevojke preplanulih nogu i umetaka u kosi veselile su se životu. Dijelilo ih je svega nekoliko sati od povijesnih izbora zbog kojih su oči cijelog svijeta bile usmjerene na Grčku. Ali, bile su usmjerene na krivi radijus. Gradski trg Syntagma sa svojim na suncem izblijedljelim pročeljem djelovao je jadno, ali njega su ionako izgradili Njemci. Dvadesetak kilometara dalje, ka moru, prava mala grčka oaza. U ritmu Sakisovog hita: “Ola kala!” Sve će biti dobro.”

Opijena grčkim suncem i rashlađenom matihom bilo je teško na dvadeset stupnjeva manje pronaći sreću u ćaskanju o lovu izvan sezone lova.

No, poput primjera najblaže verzije Stockholmskog sindroma već iduće večeri, kada se otopilo sjećanje na rivijere, a mitovi o božicama što žive nad Akropolom se učinili kičastima, slušala sam pucketanje kamina i krišom se smješkala sebi, Yorkshireu, životu. Crvenih obraza, neuredne kose i blatnih wellingtonica koje nisu bile s potpisom, ali su imale ružičastu crtu sa strane (“How excentric!”, komentirao je domaćin susreta Nigel!). I odjednom mi se jednostavnost učinila upravo sjajnom.

I tako je sreća ipak određena geografijom. Na Otoku, ona nema taj luksuz da se veže veže uz nešto tako neprdvidljivo kao što je sunce. Umjesto toga, tu je livada, obilje zelene, sočne, besprijekorne trave, i stare kolibe i povijesne priče. Tu je Ascott i škicanje gostiju u royal enclosure ispod šešira, tu su nerazumljivi naglasci sjevera i obećanje da će šalica bljutavog čaja riješiti sve probleme.

“Let me put the kettle on!”, govori mi Holly, kada se premorena bacam na njezin kauč s pogledom na Battersea Park. Britanska uvertira za bitan razgovor, uvertira kao potrebni predah i trenutak koncentracije prije zahtjevnog tête-à-tête. Dan je bio dug, predug. Jer dok se cijeli svijet odmara od vijesti, London ih niže. Ipak je ovo grad koji oživne u sezoni, kada ostali gradovi bivaju napušteni egzodusom na mora.

Službeno, The Season je ukinula dijamantna kraljica Elizabeta II kada je 1958. zaustavila predstavljanje debitantica. No, ostali sastojci za tradicionalnu sezonu su tu, a debitantice se po tihu predstavljaju na privatnim primanjima. Skupine imigranata od kojih je satkan ovaj grad pronalaze svoju sezonu u sezoni. Susjedi iz SAD-a sunčaju se na terasi, Mono iz Argentine svaki vikend priprema roštilj, Danini Kanađani odlaze u park Hampstead, Isabellini Talijani na vikend na Ibizu.  Za mene je kasno. Londonski sindrom učinio me nerazumnom. Ovaj vikend umjesto na more, idem in the country. Pristala sam i na još jedan odlazak na shooting. Jolly good. Jer pravi Britanci – i njihovi dopisnici – The Season provode na Otoku.

Vijest o pobjedi Francoisa Hollandea na predsjedničkim izborima rijetki sretnici proveli su u restoranu Club 55 u Saint-Tropezu. Poslijepodne je na ultimativnom spomeniku Brigitte Bardot – plaži Pampellone, bilo lijeno. Dolce far niente, rekli bi Talijani, a nisu li Francuzi, veli de Gaulle, ustvari Talijani loše volje?! Teško je bilo biti loše volje toga dana u Clubu 55, u kojem je bilo desetak stupnjeva toplije nego u Parizu gdje je Francois Hollande preuzimao ključeve Elizejske palače. Ipak, “Zut Alors!” – nije ni Pariz tako daleko.  “Ovo je katastrofa. Očekuju nas crni dani!”, govori mi David, jedan pariški bankar. “Taman kada se činilo da ćemo se izvući, na vlast je došao socijalist koji će nas pretvoriti u Grčku.”  Za susjednim stolom  Jean-Marie, vlasnik agencije za nekretnine jednako je pesimističan. “U Francuskoj je zavladala netrpeljivost prema onima koji zarađuju i troše novac. To može biti vrlo opasno. Oni su ti koji drže društvo. Ne vidim razloga zašto ostati u neprijateljskoj klimi.”, tvrdi.

Ostanak u Francuskoj za bogate i ponosne Francuze odjednom je postao upitan. Hollandeovo obećanje boljeg života za mase, koji uključuje dodatnih 60.000 nastavnika u školama, povećanje dječjeg doprinosa za 25% te povećanje minimalne plaće dolazi s visokom cijenom. Račun će biti ispostavljen onima s najvećim prihodima.

Prijetnje da će otići iz Francuske i sa sobom odnjeti sav svoj novac nisu tema samo okruglog stola Cluba 55. LVMH, najveća kompanija luksuznih proizvoda na svijetu, između ostalog, vlasnik Louis Vuittona, Givenchya i Dom Perignona, otvoreno govori o preseljenju svog središnjeg ureda iz Pariza u London. S druge strane La Manchea nije idealno, vrijeme je glupo, hrana bljutava i otok je naseljen blijedunjavom ljudskom vrstom zvanom Englezi, ali Cameron reklamira jedan od najmanjih korporativnih poreza u Europi i čini se da voli taj svoj City.  Ima li izbora? Napoleonov komentar da su Britanci “nation of shopkeepers” više ne vrijedi. Ovo je nacija virtualnih transakcija koje malo tko razumije. Stvarni vlasnik izjave koju je Napoleon vješto preuzeo ipak je Britanac, Adam Smith koji je rekao: “Stvoriti veliku imperiju s isključivom namjerom odgajanja potrošača može se isprva činiti kao projekt stvoren samo za naciju trgovaca (danas bankara op.a.). Ipak, taj je projekt neprikladan za naciju trgovaca, ali izrazito prikladan za naciju čija je vlada pod utjecajem istih.”

Oči cijele Europe uperene su u Hollandeovu Francusku. U vremenu kada Stari kontinent još nije donio odluku je li formula uspješnog izlaska iz dugogodišnje financijske anemije potrošnja ili štednja i Hollandeovi inicijalni potez bit će eksperiment. Nije li cijeli svijet postao lokmus papir?

U međuvremenu, čut će se još mnogo kritika, ovdje na Azurnoj obali. No, i francuski pesimizam treba uzeti s rezervom – ovo je nacija koje je, prema istraživanju Gallup International, uvjerljivo najpesimistična nacija u Europi. Tako se pokazalo da žitelji zemlje koja ima vrlo visoki životni vijek, uvjerljivo najviše blagdana i domovinu koja je najposjećenija turistička zemlja na svijetu imaju crnija predviđanja za budućnost od Iračana i Afganistanaca. Sada ih gledam, svoj uzorak, kako zvone čašama ohlađenog rozea na možda najglamuroznijoj terasi na svijetu. “C’est une catastrophe!”, odmahuju glavom.  Možda je loša volja dio francuskog šarma, možda primijedbe bolje pristaju francuskom šiku od proslave života. Film noir uživo.

U međuvremenu, nebo iznad Britanije ostaje noir. Ali, ovdje nema Cluba 55 niti pučine Mediterana. Zato je i genetski potrebno manje za sreću. Chelsea je prvak Europe i Sunday Roast u lokalnom pubu već miriše. That will do.

 

 

London je izgubio samopouzdanje. Kako i ne bi; dok se svijet prepuštao prvomajskom ladanju i na Facebook postavljao slike sunčane Europe, otok se činio sumornom plutajućom utvrdom usred oceana.

Prvi maj Britanija je preskočila, baš kao i proljeće. Već tri tjedna pada kiša – uporno, sumorno, sebično, flertujući jedino s hladnim vjetrom koji udara svakoga tko se ipak osmjeli izaći iz kuće.

Kako na nebu, tako i na zemlji. Loše vijesti iz atmosfere, u stopu prate one životne. Tek što smo trebali zaključiti tjedan, maštanje o boci rozea poslije posla prekinuo je neki divljak koji je u centru grada prijetio bombom. London je dovoljno sazrio da zna sačuvati zdravu psihu usred takvih incidenata, ali Olimpijske igre samo što nisu počele i njihovo mahanje zastavicama koje neki udaljeni, zli, začarani svijet može shvatiti kao izazov da svoje ludilo i mržnju pokaže visokoprofilirano, glasno, okrutno.

Kiši, malaksalosti i manjku D vitamina  pridružila se vijest o novoj double-dip recesiji. Grad je zastao u znaku upitnika. Zar je nismo već zaboravili, izbacili iz riječnika tu otrcanu, iznošenu riječ koju nepisani urednički pravilnik zabranjuje, kao što radio stanice napuštaju hitove nakon mjeseci repriziranja. Godinama smo recesiju mogli kriviti za sve – odugovlačenje s fakultetom, nepronalaženje posla, nedostatak motivacije, lijenost, izostanak uzbuđenja, odustajanje. Iskoristili smo tu ispričnicu, izlizali je na rubovima.

I sada posežemo za novim alatima vlastitih slabosti. I uvijek očekujemo čuda. S lijeva, na desno, s desna na lijevo. Dok nisu počeli rezovi i porezi, neko se vrijeme činilo da je Britanija zadovoljna svojim elitizom jer, kako je zaključio FT-ev Simon Kuper, na kraju dana, u Britaniji anti-elitizam ne čini se vrlo potentnim. Kako drugačije objasniti činjenicu da jedna generacija Etonians vlada zemljom. Školske klupe na Etonu tako su dijelili premijer David Cameron, gradonačelnik Londona Boris Johnson, ministar vanjskih poslova William Hague i drugi koji određuju britanske smjerove.

Među njima je bio i moj prijatelj Harry koji mi govori da najveću privilegiju koju je dobio odrastanjem u najboljim školama u zemlji nije količina informacija, čak ni nadahnjujući tutori, već samopouzdanje. “U pubertetu si, a oni te svakodnevno uvjeravaju da si budući lider. Ujedno shvaćaš da je to privilegija, ali i golema odgovornost i sudbina koju ne smiješ uzimati zdravo za gotovo.”, govori mi o svojim danima na Etonu. Zamisli odrastati s uvjerenjem da, ukoliko poželiš, možeš vladati državom. Tebi nije uspjelo, zadirkujem ga, a Harry uzvraća ozbiljnim pogledom. “Ja sam želio postati odvjetnik, a ne političar.” Zato je valjda i postao ponajbolji u zemlji.

Čudna je stvar to samopouzdanje. Poput mrene koja nam boji svijet nekim svojim bojama. Onima koji dopuštaju da potone nemaju šanse u gradu koji možda ne vjeruje u čuda, ali je uvijek na strani pobjednika. Zato nam ne preostaje drugo nego odbaciti loše vijesti, otresti ih sa sebe kao stari, teški, vlažni kaput na kraju zimske sezone.

Promatram zimski kaput spremljen u hodniku, spakiran za zimski počinak. Bilo bi logično danas ga odjenuti, temperature su novembarske. Ali, predugo sam ovdje da mi ne bi bilo jasno: vratiti ga u ovu stranicu kalendara bilo bi priznavanje poraza.

Zato hrabro odjevam Burberry mantil i svileni šal, jer Harry kaže da svijet možemo izgraditi po svome ako imamo dovoljno čvrstu volju i obilje samopouzdanja.

Ta neće nam valjda prognoze – vremenske i Bloomberg – pokvariti majske radosti? Tko još vjeruje prognozama.

Na otoku ništa novo. A obećavali su štošta. Još jednom su nas nasamarila upozorenja 24 hour news. City se još drži iako je okrenuo leđa Europi, eto ni od londonskih štrajkova ništa iako su nas tjednima njima strašili. I ta godišnjica Falklandskog rata je prošla bez incidenata, iako su mjesecima mahali zastavicama uz poruku: Nema predaje. Falkland Islands za Europljane ostaju Falkland Islands, a za susjede Les Malvinas. Tako se živjelo desetljećima, može se još desetljećima. Barem. Jer, argumenti o blizini Argentini – 480 kilometara i “nešto većoj” udaljenosti od Britanije – 13 000 km – ishlapili su. Ionako sami biramo svoje društvo.

Od Londona je Washington udaljen 5913 kilometara, što je 4234 kilometara dalje od Rige pa Britanci ne govore o “special relationship” sa Latvijcima nego ih promatraju sa zrncem prijezira ili nešto uljudnije nezainteresiranosti. Tako, uostalom, promatraju sve Europljane, osim Talijana koji su im London, grad bljutavog fish-and-chipsa učinili gastronomskom destinacijom restorana sa zvonkim imenima. Cecconi. Locanda Locatelli. Cipriani. “Zašto Talijani uspijevaju nazive restorana učiniti zavodljivima?”, pita me Anna. Umijesto dodatka o britanskim nazivima ugostiteljskih objekata usmjerava pogled prema tabli puba u kojem sjedimo. Pig’s Ear. U blizini su i The Builders Arms, Dirty Habit i The Goat in Boots. Govorim joj da neki narodi jednostavno imaju sreće s jezikom. Francuzi, na primjer. Pa joj prevodim lokalne pubove: L’oreille de cochon. Un chevre dans les bottes. Lako je cijeli život graditi na zavođenju kada ti jezik zvuči kao francuski. Anna se ne slaže. Ne vidi ništa zavodljivo na Francuzima.  Pariz smrdi, svi su nepristojni  i nemoguće je zaustaviti taksi, veli. Frogs. Zato radje odlazi na neke bliže destinacije. New York na primjer. Šutim o kilometraži, jer susjede ionako odabiremo sami.

Žao mi je što nam to svima nije palo na pamet, a ne samo Anni. Zagreb i Zurich dijeli 859 kilometara, što je samo 33 kilometara više od Zagreba do Niša. Pa ipak nekako gledamo ka tom Nišu kao našem prirođenom susjedstvu i usvajamo sve što je njihovo, baš kao što smo navikli na to da oni prisvajaju sve što je naše. I Ruđer Bošković, veli bivši predsjednik bio je Srbin – “nemojte se ljutiti, ali srpski bre katolik” (a opcija da je Tesla bio pravoslavni Hrvat mu je neprihvatljiva). Ali neka, susjedi su, a sa susjedima nakon svake razmirice treba po starom običaju na stubištu nazdraviti domaćom rakijom. Eto, u znak primirja ponudili smo i svoje kneginje estrade da postanu beogradske mlade i sada je neslužbena Kraljica Torcide majka kraljevića Aleksandra, nazvanog tako vjerojatno prema prvom vladaru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kralju Ujedintelju.

Žale mi se  urednici da strane vijesti na naslovnim stranama nisu omiljene kod domaće publike. Svi vole, traže, gledaju, očekuju, uspoređuju domaće. Od Vardara pa do Triglava. Kao da se u Francuskoj, na primjer, ne zbivaju nadasve uzbudljivi predsjednički izbori, a u Austriji ne vodi politika na čelu s premijerom koji ne zna engleski, na sramotu uglednih Bečana. Austrijske kavane koje smo vješto kopirali, zamijenile su kafane istočnih susjeda, a međunarodni trendovi u Nedjeljom Popodne, regionali kitsch report u Red Carpetu.

A oni koji se ipak osjećaju bližim Zurichu nego Nišu, a u djetinjstvu su – iako nevoljko, ali pod budnim okom roditelja, slušali izvedbe bečke opere i francuskih šansona, a ne preteče Halida, Thompsona i Cece – šute. Jedan je britanski sociolog napravio studiju o toj šutnji. Proširila se svijetom, nekako usporedo s Big Brotherom, Fox TV i sestrama Kardoshian. Isprva su prijezirno gledali na sve što nije bilo hoch – Englezi na došljake s kontinenta, Ilustrisimus na Ivicu Kičmanovića. Potom su došli neki glasniji imigranti  koji su prilagodbu smatrali znakom poraza. Pa su nametnuli svoje zakone, glasnije, blještavije, očitije. U Londonu se kite burkama, u Zagrebu trenirkama i štiklama. Oni koji šute, zašutjeli su još tiše. Najprije u čuđenju. Potom u prestravljenosti. Dok njihovi glasovi u potpunosti nisu ugušeni.

AA Gill, svojevrsni idol Britanaca koji su zašutjeli, našao je način da se pomiri sa svijetom. Nova čuda svijeta sada gleda, veli, kao izloške u zoološkom vrtu “s blagim čuđenjem, ali uglavnom ga zabavljaju, jer ionako se ne radi o njegovoj vrsti.” Ostaje mu napretek značajki tihog svijeta – onih koji nisu in. A in je postalo vrlo out za one koji odlučuju birati svoje okruženje. Za one koji šutnju za sada smatraju prihvatljivijom opcijom.

I ne gospodine Tadiću, Boškovićeva Ragusa nikada nije bila srpska. A njezin moto i dalje nadglasa galamu privremenih kraljeva kiča: Non bene pro toto libertas venditur auro .

I tako je odjednom postalo poželjno ne čitati novine. Nedavno srećem prijateljicu na moru i govorim joj o svome angažmanu u Jutarnjem listu. “Ne znam, ja ti ne čitam novine!”, odgovara mi. Sunčam se, potom, s Emmom na terasi Sporting Page-a u Londonu i komentiram terorizam u Toulouseu. “Ne znam o čemu govoriš. Ja ti ne čitam novine!”. Govore to djevojke, Jasmina s Kvarnera i Emma iz zapadnog Londona s ponosnom elegancijom u pokretima i laganim afektiranjem u govoru. Kao da su svi ljudi koji dan započinju s dnevnim novinama nevažni.

Razgovaram o tome s Alexom dok u Battersea Parku šećemo njegovo štene Miffy. Punim imenom Alexander Edward Harry, moj susjed Alex jedan je od onih Engleza koji svoje pretke može nabrojati stotinama godina unazad i na večerama običava prepričavati njihove anegdote. Jedan od onih koji ušteđeni novac troši na kupnju udijela u konju koji će se natjecati na Royal Ascotu. Jedan od onih koji mi šalje pismo – pravo pismo s ugraviranim inicijalima – kako bi mi se zahvalio na ručku. Alex mi govori da je u visokim slojevima Britanije poželjan visoki stupanj neupućenosti. Poglavito kod cura. Ne znati previše znači ne morati znati previše. Samo se siromašne djevojke moraju opterečivati znanjem. Alex, koji je išao “u sve prave škole”, kako ovdje vole reći, uključujući Eton i Oxford, ima djevojku Giorgiu koja ne zna ništa. Giorgia je dadilja i ima velike plave oči koje se svemu čude. Da nije ljupka i dobra susjeda, rekla bih da je glupasta. Alex, tako, voli, izlete u Italiju, gdje prebire po starim knjigama u skrivenim antikvarijatima, Giorgia se radje sunča na terasi njegove obiteljske vikendice uz Lago di Como. Alex citira Shakespearea, Giorgia ekskluzivu Hello! magazina. U svome stanu Alex pomno čuva naslijeđene antikvitete, Giorgia ne krije da bi radje živjela u penthouseu s pogledom na rijeku. Ili barem krovove. Njihov je suživot, ipak, sjajan. Kaže Alex da bi uspoređivati njegovu djevojku i neku intelektualku bilo kao da uspoređuješ prve dame susjednih zemalja s dvije strane La Manchea, Samanthu Cameron i Carlu Bruni. Ne znam kako je došao do toga zaključka, ali možda zato što je Sam Cam danas opet na naslovnicama svih novina. “Nitko normalan u Engleskoj ne bi živio s Carlom B.”, govori mi Alex dok se penjemo na brdašce parka. “Zašto?”, pitam zaostajući za njim i Miffy. “Previše je primjetna. Svi je žele. Jednostavnije je biti u vezi s djevojkom koju muškarci zapravo ne žele.”, govori.

I baš kada mu pokušavam objasniti da je takvo razmišljanje vjerojatno rezultat traume zbog preranog odlaska u internat, Alex shvaća da je Miffy nestala. Nema je u grmu. Nema je u cvijeću. Ne odaziva se. Ne reagira čak niti na miris Pedigree kolačića. Nikada nisam izgubila psa pa ne znam kako reagirati, ali Alex zna. “Park Police!”, govori, a ja poželim prasnuti u smijeh. Međutim, nema razloga za smijeh; na putu smo u Herb Garden, gdje vodstvo parka uzgaja mirodije i uskoro stojimo u uredu ozbiljnog policajca. Miffy je odlutala bez pratnje pa su je “priveli”. Alex potpisuje formulare i uskoro dovode Miffy, koja ga gleda maznim očima jer zna da je nešto učinila krivo.

Teniska verzija Park Police istoga poslijepodneva privodi mene. Dva puta. Prilazim terenu Queen’s Cluba i pozdravljam Tobya i Antonia koji se spremaju na teniski meč. Prije nego što uspijevam zakoračiti na zelenu površinu terena, zaustavlja me strogi glas strogog gospodina. “Stani!” Na teren teniskog kluba Queen’s može se samo u bijelim uniformama. Baš sam danas, kao rugalicu, morala odabrati najšareniju haljinu u ormaru, T-Mobile ružičaste boje s printom bujne mašte Diane Von Furstenberg. Ponizno se povlačim s terena i tenis gledam s terase. Primijećujem nekoliko pogleda usmjerenih u mome pravcu i zaključujem da se oni odnose na činjenicu da pijem  kolu sa šećerom – obilje šećera – koju od pojave Diet Coke scena Queen’s Cluba nikada nije vidjela. No, gospodin tenis policajac ponovno je tu, ovoga puta zaustavlja moj gutljaj slatke kole. “Stani!”, govori. Upotreba mobitela na terasi Queen’s Cluba nije dopuštena. A moj se svjetluca na stolu, u izmjeni poruka s Isabellom koja me obasipa riječima ljubavi prema Georgeu Osborneu koji je poštedio bankare novih poreza. Spremam mobitel i gušim njegovo svjetlucanje mrakom torbe. Prijezirni pogledi gospođa, dakako u bijelom, koje piju Diet Coke prate me još neko vrijeme.

I tako ispada da watchdogs – psi čuvari,  motre čitavi Londonu. I dobro da je tako. Treba nas čuvati. S 12 milijuna stanovnika i još 2 milijuna turista koji se svaki dan kreću gradom, bez čuvara bismo bili podosta neorganizirana horda. Ne bismo pratili prometne znakove. Gurali bismo se u gužvi podzemne. Gubili bismo pse. Po Queen’s Clubu hodali u ružičastom.

Gradski watchdogs su ono što čuva ovaj grad kojem svaki došljak koliko donosi, toliko i oduzima. Bez njih razvodnila bi se postojana tinktura Britishnessa. I koliko god omražena na kontinentu s druge strane kanala, dobro je da je tako. Kada se prestane govoriti o njoj, značit će da se bespovratno razvodnila. A tada štošta neće imati smisla. Poslije podnevni čaj u Savoyu. Alexovo obiteljsko stablo. Bijela boja u Queen’s Clubu. Downton Abbey.

Voljela bih da postoje i patrole koje kontroliraju informiranost. Da obilaze gradske terase, frizerske salone i butike s rasprodajama i upozoravaju na važnost uključenosti u svijet. Pa da svaki komentar o nečitanju novina bude zaustavljen strogim “Stani!” Umijesto samodovoljnosti na licima mojih prijateljica s početka priče da se pojavi malo crvenila, kao na mome licu kada sam privedena u Queensu. Dva puta. Jer ignorance – neznanje, jednostavno ne može biti cool, kojim god ga jezikom opisivali, kojem god ga društvenom staležu  pripisivali.

 

 

Moja je generacija, generacija predbacivanja. S nervozom pristajem na druženja s dobro poznatom nekolicinom s kojom sam dijelila školske klupe, igrala gumi-gumi i šaputala o prvim ljubavima. Uvijek ista priča. Nekoliko kurtoaznih rečenica. Potom prisjećanja nekih prastarih anegdota s pridodanim sjajem, kako to obično biva u svijetu anegdota. I onda šutnja. Jer odveli su nas životi u različitim smjerovima, ili smo se sami odveli, prateći neke drugačije putokaze, valjda samo nama vidljive. Goran ima katnicu iznad Zagreba i dvoje goleme djece. Jasna je rodila na moj rođendan. Petra će roditi na svoj. Ivana plovi morima i rukom odmahuje svima koji govore da bi trebala pustiti korijene u rodnome gradu. Jasmina otvorenih očiju spava u nekoj praznoj galeriji. Stjepan postaje najbolji hrvatski glumac u Londonu. Tomi s ponosom nosi Cropixov teški aparat; pa zar nam nije uvijek govorio da neće biti poduzetnik već fotograf.  Lana još ne zna što želi, ali je sigurna što ne želi. Miro je lokalni šank zamijenio igranjem sa svojim sićušnim dječakom i sretniji je nego ikad.

Odvojili smo se, zapravo, u dvije skupine. Jedni su oni koji su zastali i pustili korijene u sigurnosti vlastitih domova i mladih obitelji. Drugi lutaju, moderni pustolovi sa sjanim anegdotama i vječnim nemirom u očima. Nigdje se ne zadržavaju; čak im je i disanje plitko, valjda se boje da bi bilo kakvom pažnjom odali preveliku simpatiju kraju pa bi ih mogao prevarom zatočiti. Svatko ima svoje brige iza prividne sreće. Ovi prvi vraćaju kredite i otplaćuju LCD televizore novcem zarađenim u varljivim pogodnostima middle-managementa. Ovi drugi čas uživaju, čas se pribojavaju da gube tlo pod nogama. I tako predbacujemo jedni drugima, možda ne otvoreno, ali neizbježno. A prava je istina da nemamo pojma. Mnogočemu su nas učili, ali nitko nam nije rekao da život ne dolazi s uputstvima. To je bilo prihvatljivo do onoga trenutka kada smo shvatili da život nije generalna proba. Ono što je propušteno, uglavnom je propušteno. Greške dolaze sa sve većom cijenom.

Svi smo u istom škripcu velikih paranoja. Ne bojimo se starenja, jer to tek dolazi za desetljeće ili dva. Bojimo se samo nedostatka uputstava. Putokazi postaju nevidljivi. Više ne možemo odjednom odlučiti postati pustolovi ako otplaćujemo cijenu odraslog života. A ako smo na drugom kraju svijeta, kako naučiti puštati korijenje? I što to uopće podrazumijeva?

Isto je i u Londonu. Gledam ta mlada lica, slična, ali s ponešto drugačijim crtama i blijeđim tonom. Simone shvaća da, unatoč top edukaciji, nikada neće biti ništa više od tajnice. Učestalo slijeganje ramenima na rizike, prikovalo ju je za nerizičnu lokaciju recepcije zgrade Mittala. Isabella, pak, traga za lordom, misleći da bi bila sretnija u hladu kakve krošnje na seoskom imanju nego u otvorenom uredu banke. Nisam sigurna je li to samozavaravanje, šala ili istina. Nije ni ona. Harry se još nije odlučio između očevog biznisa dijamantima i vlastitog duha novinara-pustolova. Teško je biti moderni Lawrence od Arabie kada obitelj nosi naziv Oppenheimer i sve što ide uz njega.

Jedna je razlika između mojih prijatelja na dva kraja Europe; ovi londonski nemaju vremena za promišljanje, a kamoli lamentacije, a grad melting pota naučio ih je tolikoj toleranciji da ne znaju predbacivati. Generacija predbacivanja u Londonu predbacuje samoj sebi.

U našem malom kućanstvu na poštanskom kodu SW10 pravi je hit postala knjiga “Lessons for living”. Jedan je američki sociolog okupio 1500 gospode  i gospođa godina 70+ i pitao ih o svemu. Isprva se Dana smijala mojem odabiru literature. “Mislila sam da si previše cool za American self-help crap.”, rekla mi je moja iskrena cimerica. I ja, Dana. Ali što je, tu je. Ignorirana od vlastitih baka kao dijete koje je uvijek bilo negdje daleko, u inozemstvu, potražila sam zamjenske. One koje daju gomile savjeta, ništa ne tražeći zauzvrat. I najradje bi, poput kakvog pomahnitalog misionara, podijelila kopije svojoj izgubljenoj generaciji. Vele mudri starci, ukratko, da se životu samo treba veseliti, o ničemu ne brinuti i zapravo nikoga ne slušati kada se radi o vlastitim odlukama. To smo nekako i ranije znali, ali dobiva na težini kada dolazi iz 7 + desetljeća mudrosti. Bit će sve ok. Unatoč nedostatku uputstava. I velikim problemima svijeta, tranzicije, lažljive politike i neizvjesne Europe. Preživjeli su ovi prije nas i veća iskušenja. Jedna je židovska baka godinama glumila ulogu Gestapo tajnice da bi bila blizu svoga dečka u konc logoru. Druga je sama izgradila kuću. Neki su sa Starog kontinenta putovali u Ameriku ne poznavajući jezik, niti geografiju. I evo ih, sedam desetljeća kasnije, nasmijani dedice i bake, smireni, sa živošću samo u pogledu i utabanim borama da šapuću o njihovoj gordoj prošlosti. Bez uputstava. Poznaju oni nas sve,  ta i sami su bili mi, ne tako davno kako se čini. Pa se samo smiješe našim brigama odraslih kada možda samo još malo trebamo biti djeca, biti djeca.

Da bi bila comme il faut, subota mora započeti kupnjom FT-a kod gospođe Indijke na Fulham Roadu. S roskastim naslovom pod rukama budim se užurbanim koracima uz King’s Road, jer kretati se polako londonskim ulicama dopušteno je samo sumnjivcima i turistima. Kao cilj nametne  se uvijek isto mjesto: La Bottega, neprimjetna terasa u neprimjetnoj ulici iza Sloane Squarea. Dotični ugostiteljski objekt i ja pronašli smo se kada sam se jednom, grintava od kišnog jutra i sličnih neprilika, obrušila na vlasnika Fabrizia uz upute kako da mi napravi pravu neenglesku kavu. Fabrizio s juga Italije se naljutio – njega da netko uči o kavi!! Od tada mi svaki puta osobno priprema i donosi kavu uz podignute obrve dok kušam prvi gutljaj. Tek kada komentiram isforsiranim Mmm, pušta me da utonem u novine i capuchino.

Rituali. Nekoć sam ih se grozila. Na njih sam gledala kao na pritajene putokaze dosadnog života, baš kao i praćenje serija, (hrvatske) svadbe i kupovanje u supermarketima. Osobito kupovanje u supermarketima. Hodanje među redovima deterdženata, maslina punjenih ostacima paprike i selekcijom jeftinih sokova u meni izazivaju klaustrofobiju. Razgovarala sam o tom problemu s Adrianom. On je nazvao svoga psihjatra (kako se i sama toga nisam sjetila?!) i pitao ga u čemu je problem. “Fear of mundanity”, kratko je opisao moju dijagnozu, ovaj psihocelebrity s londonskog Harley streeta. Nikada se nismo susreli, ali sigurna sam da bi mu se moj pronalazak subotnjeg rituala svidio. Moj prvi ritual. Strah od obične svakodnevnice možda je izlječiv.

Jer kada se sa izgužvanim novinama – mojom osobnom kvačicom jutra, ponovno sretnem s Fabriziom kako bih platila jedan od dva capuchina, jer jednim uvijek on počasti, znam da sve ide svojim tokom. Moja bi ritualna subota daje težinu, poput korijena stabla potvrđuje ne samo da sam vezana za zemlju, nego da se iz nje izdižem.

Takav strah može se uostalom može prebroditi samo kada odlučujemo prihvatiti svoju svakodnevnicu. Ne čudi da sam svoju smireno prihvatila, kada sam ju sama izgradila.  Odbaciti je, bio bi osobni poraz. Lako je odbacivati nametnuto, to je elististički snobizam svojestven jedincima iz skupih pregrađa. On je skup, preskup za London. Zato sve muke stavljam u folder “razno” u zapetljanom labirintu Macovih foldera. 

N. tvrdi da je London grad egocentrika. “Svi smo isti, govori. Pokreće nas golemi ego.”, govori N., zastupnik u parlamentu. Jer baš kao što su sve gadosti Londona malene kada se stave u kontekst njegove ponude, N. šaku životnih neprilika stavlja pod sag, otprilike svako jutro kada prošeće drevnim hodnikom parlamenta. Kako i ne bi, svatko imalo senzibilan kao da čuje glazbu nebesa kada se kreće veličanstvenim odajama Westminstera. I ja sam novinarka zbog ega, govori. Ne znam. Možda. Vjerojatno. Što je neobično saznanje za nekoga tko se prije desetak godina u gimnaziji zanosio istočnjačkim misliocima koji tvrde da je ego najveće zlo. Meditirajte kako bi ga odbacili, neka ga istisne OM kako bi bili zauvijek sretni. No, sjediti na miru više od deset minuta bilo mi je preteško, a kontrola misli ravna suicidu. Tako da je ego pobjedio OM.

I zato danas, umjesto u lotusovom cvijetu, sjedim u autobusu broj 14 i žurim na intervju. Interviewee već je tamo, čeka me ispod zlaćanih štukatura Dorchestera. On može biti bilo tko. Svi oni – političari, filmske zvijezde, sportaši, poslovnjaci – rado odabiru Dorchester jer ih valjda podsjeća na to da su zaista uspjeli. Glazba zvuči skupo, a kava jest skupa, tako da je uspjeh očit. Ego. Ja vadim diktafon i dopuštam da mi daju kompliment za neki raniji članak koji im je priredila PR-ovka, a koji su malo vjerojatno doista pročitali. Godi mi. Ego.

I počinju govoriti gospoda interviewees i rado odgovaraju na pitanja. Poglavito kada ih pitam o ritualima. Jedan od njih najradje šeće svojim poljima cvijeća. Drugi dan započinje molitvom. Treći vjeruje u znakove prirode. Četvrti nikada ne ubija nešto što leti. Peti usred svakog stresa odlazi u kino. Šesti nikada ne gleda svoje filmove. I oni vole svoje rituale. Ponekad me pitaju za moj. Pa im ponosno prezentiram svoj subotnji, nipošto ne izostavljajući Fabriziev capuchino. I nekako se povežemo, moji privremeni prijatelji egoisti i ja. Oko sebe stvaraju auru inspiracije. Možda je zato Dorchester posebno mjesto, a ne zbog preskupe kave. Ostaje iza njih zraka velikih ljudi, velikih egoista.

Kada bolje pomislim, N. je u pravu, London jest grad egoista. Dok god je rituala zbog kojih ga privremeno napuštamo ostajući mali i nevažni pred samima sobom,  to i nije tako loša stvar. Jer velik ego katkad izrodi veliku pobjedu.  I iako se ja gimnazijalka ne bi složila s ovim saznanjem…možda baš ego pokreće svijet i indirektno ga čini boljim mjestom. 

Pročitaj ostatak ovog unosa »

Odnos prema uspjehu kompleksna je stvar. Ako mu se ne divimo, znači da ga ne priželjkujemo, a ako ga ne priželjkujemo  doista je teško pronaći razlog da se ujutro započne radni dan. A lijenost je opasna. Ostavlja previše vremena za loše odluke, loše želje, loše misli. Mnogi se iznenade kada čuju informaciju da je bin Ladenov teroristički klan uglavnom bio sastavljen od imućnih klinaca kojima je bilo vrlo, vrlo dosadno.

Ekstremi su svrsishodni alati usporedbe. A grad ekstrema posljednjih je dana moje okruženje. Dubai me dočekao, kao i svaki puta, u zoru, nakon noćnog leta. Nebo je zamrljano pustinjskim tonovima, a rastuća vručina za nas, promrzle Europljane, po definiciji je dobra vijest. S rješavanjem zagušljivih zimskih materijala rješavamo se preranih buđenja i prekasnih snova, neostvarenih, varljivih,  za sobom ostavljamo nedoumice i dopuštamo da se rastope na golfskom suncu. I onda, lišena londonskog kaputa, gledam taj skyline koji je svaki puta drugačiji,  kao da je formiran od glinamola. Tako i treba; ovo je Disneyland za odrasle, grad iz mašte onih koji zahtjevaju sjajnije površine, više tornjeve, bolje poglede i blještavije dragulje.

Nikako da utvrdim svoj odnos prema Dubaiu. Postoje gradovi koji vas odmah zavole pa vam je u njima milo. Za mene to su London, Istanbul i Nica. Neki su, pak, tvrdoglavi – Paris, Marrakech, Amsterdam. I znam da trebam pronaći ljepotu, ali gdje je?! Veličanstvene zidine su tu, ali grad od mene skriva svoje stvarne epitete poput istočnjačke ljepotice iza svoje abaje, da ju se ne primijeti. Moj prijatelj tvrdi da gradovi imaju horoskopske znakove. Ako je to tako, možda se navedeni gradovi ne poklapaju s Vodenjacima.

Ne znam ima li Dubai horoskopski znak. Nastao je kada horoskop više nije bio in. Ipak, promatrajući njegove obrise pod  ugaslim suncem odlučila sam svome odnosu prema Dubaiu dati pojam: poštovanje. Na moćnim morima ili veličanstvenim planinama divimo se božanskom uratku, u Dubaiu nam preostaje diviti se čovjeku.

Prije samo četrdeset godina Mohammadovi roditelji živjeli su kao beduini u pustinjama onoga što je danas rub Dubaia. Mohammad danas živi na najvišem katu adrese Address, s pogledom na Burj Khalifa i njegove vodoskoke koji sviraju. Mohammadovi djed i baka nisu bili dalje od obližnjih oaza, a on je završio magisterij u Washingtonu. Kada je u gradu, odjeven je u vječno bijele halje (mijenja ih tri puta dnevno, pitala sam), ali jednako mu je ugodno u klubovima Mayfaira i kalifornijskim hotelima. Licemjerstvo? Ne, prilagodba. Brža, konkretnija, možda i promišljenija od ostatka svijeta. Let’s face it, nismo ni mi uvijek bili elegantni. U srednjem vijeku u Londonu su kopali grobove kako bi se domogli lubanje jer se vjerovalo da njezin prah liječi padavicu. U isto vrijeme palili su vještice desetak metara od mog obiteljskog doma u Zagrebu.

S naftom ili bez (čije preostale rezerve u Dubaiu su zanemarive),  kreatori Dubaia zaslužuju aplauz. Ljudima koji vole uspješne ljude to nije teško primijetiti. Baš kao što njima nije bilo teško prigrliti ono najbolje od Zapada; nekako usporedo s naftom otkrili su vrijednost obrazovanja i svoje potomke poslali u SAD i Britaniju da ih poduče i okite diplomama. Svatko tko je proveo barem jedan dan na takvim obrazovnim institucijama zna da ih je nemoguće završiti bez rada. Stoga, kapa dolje. Kći jednog oligarha na magisteriju u Londonu sa mnom je provodila sate snimajući dosadne priloge za tjednu vježbu i njezinu diplomu ne umanjuje činjenica da ju je iza ugla čekao vozač u Bentleyu. Mohammad, sin šeika, tečno govori četiri jezika i cijenjeni je konzultant.

Priče uspješnih ljudi inspiriraju,  njihov živahan pogled potiče. “Uči. Žudi. Budi”, moto je mog arapskog sugovonika. Jedan je od onih koji tvrdi da je uspjeh stvar izbora. Izgovarajući se na slabije točke polazišta je, kaže,  so last decade. S njime bi se složio i Zlatan Ibrahimović. U svojoj nedavno objavljenoj autobiografiji piše o svojim sumornim danima odrastanja u paklu imigrantskog predgrađa u Švedskoj. Dane je provodio igrajući nogomet, ne zato što je bio osobito talentiran, nego da bi izbivao od kuće u kojem su ga čekali pijani otac i prazan frižider. “Mislio sam da mi se ništa loše ne može dogoditi dok god trčim dovoljno brzo.”, napisao je. Otrčao je na vrh svjetskog nogometa i dokazao da su startne točke dvosmislene; za neke signal za akciju, za druge prilika za izgovor.

Ljubiteljima izgovora smetaju onih koji nemaju vremena za izgovore. David Cameron naziva ih anti-business snobovima.  Posvuda su, ohrabreni globalnom recesijom koja je postala sinonim bolesti novca. Čujem im na terasama lokalnih kafića u Zagrebu, čitam njihove opsežne komentare na Facebooku (s dvije, tri psovke, valjda za autoritet), srećem ih u umjetničkim krugovima londonskog East Enda. Spuste mi pogled, ti šarmantni diletanti i odjednom se osjećam bedasto zbog svojih podočnjaka i snova i divljenja pobjednicama. Kako im je uspjelo poniziti me? Nisam jedina. Mark Twain postavio si je isto pitanje. S time da je on pronašao i odgovor: “Držite se podalje od ljudi koji umanjuju vaše ambicije. Mali ljudi to čine. Veliki ljudi postižu da se i sami osjećate velikima.”

Veliki ljudi pronaći će ljepotu u Disneylandu uspjeha u pustinji. Neće nužno spominjati naftu. Jer ne tragaju za izgovorima.

Pokušavam se sjetiti trenutka u kojem sam postala cinična. Voljela bih ga pripisati dolasku u London i okriviti Britance koje krivim što sam postala blijeda, što mjesecima nisam jela paradajz s osobinama paradajza i što ne mogu uštediti za egzotično putovanjem pred vječno gladnom zvijeri zvanoj London koji guta funte. I guta. I guta.

Dakle, cinizam. Ušao je u mene nekako s dolaskam puberteta, možda neuzvraćene srednjoškolske ljubavi, a možda i uz stihove Jima Morrisona. Jednom mi je prilikom mama upala u sobu kako to samo mame umiju i sakrila sve albume Doorsa (da, odrasla sam prije pojave iPoda) i bacila knjige njegove (priznajem) sumorne poezije. Smatrala je da oni štete mom razvoju, da postajem depresivna i isuviše ozbiljna za sedamnaestogodišnjakinju. “Prekasno, mama!”, vikala sam kroz suze dokazujući svoju tvrdnju upornim recitiranjem stihova: “Prozor ima dvije strane, ogledalo samo jedno!”. Da je mama ipak pobjedila dokazuje činjenica da je to jedina rečenica koje s sjećam iz crno bijele knjige Morrisonovih stihova. Više niti ne znam što znači.

O cinizmu razmišljam ovih dana, dok se svaki puta na spomen Valentinova okrećem cinizmu. Prolazeći uz izlog Marks & Spencera ukrašenom rozim srčekima kažem bljak, tjednu zalihu cvijeća koju nabavljam u ponedjeljak navečer na rasprodaji u lokalnom supermarketu izbjegavam odlučnošću jednakom izbjegavanju mesa na Badnjak, tako da je moj osvjetljeni dnevni boravak bezbojan, s praznom vazom na sredini stola. Moje prijateljice se večeras sastaju na Freedom Dinner koju organizira Emilia u svome krasnom stanu s pogledom na Harrods. Večeri će se pridružiti i Dana iako je u vezi s Tarikom od srednje škole. Ali, Tariku se gadi Valentinovo, baš kao i Dani. Vele da su previše cool par za Valentinovo. Freedom Dinner it is.

Proslava cinizma postala je, čini se, imperativ svim ljudima koji drže do svoga ugleda. Večeras nitko ne smije biti viđen na večeri. Muški mi prijatelji danas ne šalju poruke da ne bi ispalo da imaju primisli. Ženske prijateljice se skrivaju, srameći se razočaranja činjenicom da nisu dobile ništa za Valentinovo, čak niti cvijeće. A posljednjih su deset godina, od pojave cinizma u njihovoj srednjoškolskoj sobici obljepljenu posterima Backstreet Boysa, objavljivale svijetu da su srčeka, ružičasta boja, cvijeće, čokolada ili ne-daj-Bože poklon Fuj.

Na današnji dan prije dvadeset godina učiteljica Elfriede Schatz u Volkschule zaboravljenog imena zadala nam je zadatak da svima koga volimo napravimo čestitku za Valentinovo. Bili smo premali ili presramežljivi da srčeka izrežemo Bernhartu Huberu koje smo sve ludo voljele pa smo se okrenuli onoj javnoj, sigurnoj ljubavi prema ukućanima. Ja sam imala samo dvije čestitke – jednu za mamu s puno rozih detalja, jednu za tatu s velikim plavim autom, jer nije li veliki plavi auto ono što bi tata želio za Valentinovo?

Beskrajno uzbuđena, kod svojih ukućana nisam naišla na oduševljenje. Tata me upozorio na disproporciju njegove glave u odnosu na auto, kako to samo inženjer građevine može. Mama je nekako nevoljko gledala u ta srca, ionako sam stalno nešto crtala, a i biti mama odrasla u komunističkoj verziji feminizma nosilo je svoja obilježja. Neka su bila doista cool; mama je bila daleko najljepša mama ispred Volksschule neznantnog imena u Beču. Dok su sve mame imale izbljedljele pramenove na dosadnoj kosi, moja se ispred škole pojavljivala s bundom i golemim kovrčama minivala napravljenog na specijalnoj adresi. Mirisala je na Divu i skrivala nezainteresirani pogled iza smeđih Raybanica kada joj je moje uzbuđeno laprdanje o školskom danu išlo na živce. “Mama, zašto me nikada ne pitaš što smo imali za ručak u školi?”, pitala sam ju, a ona je rekla da ju baš i ne zanima, ali da je sigurna da je bilo fino. I kada sam joj – preko veze – odnosno upornog uvjeravanja učiteljice Schatz, objavila da idući mjesec može biti Milchmutti, posao koji je uključivao donošenje mlijeka i kakaa u pauzi i donosio nevjerojatan ugled učenicima, dočekala me je uz smijeh: “Pa ne misliš valjda da ću ja nositi mlijeko po školi?!”

I tako je moj ugled jedine Auslenderice u posh bečkom razredu postao upitan, a mama je nastavila čekati me pred škole vjerojatno pod zavidnim pogledima dosadnih mama i ukradenim osmjesima brižljivih tata. A meni je ostao cinizam.

Svijet je postao toliko cool, da cool prestaje biti cool, zaključila sam neki dan u Notting Hillu shvativši  da sam, uz sav cinizam koji se izbrusio životom u majci cinizma – Britaniji, nedovoljno cool za Notting Hill. Ne nosim torbe od organskog pamuka proizvedene u Keniji, kava koju pijem nije fairtrade i ne mogu se veseliti salati koliko, na primjer, sarmi. Ta groteskna Notting Hill vrsta, a uvjeravam vas da se u Notting Hillu Valentinovo niti ne spominje, imala je efekt povećala na moj vlastiti cinizam.  Pa sam poziv na Freedom Dinner odbila. Jer slaviti slobodu, što god ona značila, je previše cool da bi bilo cool. I da, sretno Valentinovo!

Nakon neprospavane noći potrebno je popiti barem dvije i pol litre vode. I kožu treba hidratizirati. Debeli sloj kreme tajnog sastava potrebno je, uz drijemež, na licu držati cijeli dan. Ne odgovarati na telefonske pozive dok glas ne dobije željeni zvonki ton, na poruke odgovarati s namjernim zakašnjenjem, jesti isključivo salatu i pileći file. Emmina lista je isključiva. A tko bolje zna od Emme, ultimativne Chelsea socialite, termina koji je nemoguće prevesti, a da ne zvuči uvredljivo. A uvreda mi nije namjera nakon što sam ovoga tjedna i ja imala svoj socialite trenutak.

Imati na cijelodnevnom raspolaganju limuzinu (Courtesy of Laureus Awards) izgleda otprilike ovako; iz stana u SW10 na ručak u W1, potom na intervju u Dorchester (nepromijenjen poštanski broj), na frizuru u WC1, užurbano do stana u SW10 (na presvlačenje i bojenje kapaka) pa na party tjedna u SW1.  Zaključak dana: svakoj bi djevojci u Londonu na raspolaganju trebala biti limuzina. Samo tako grad bljesne svojim stvarnim sjajem, dok Mercedes nečujno klizi uz parlament prateći tok rijeke. “Što je ova divna zgrada?”, pitam vozača Teddya, a on se čudi da ne znam da su to barake kraljevske straže. Ja mu naravno ne govorim da znam, ali da kroz stakleni krov limuzine izgledaju mnogo ljepše nego iz autobusa broj 23. I zapisujem poštanske brojeve kako bih izračunala koliko bi mi vremena trebalo za neuobičajeno gradsko zujanje, da nema Teddya i automobila veličine oveće londonske kupaonice.

“Trebala bi biti socialite, a ne novinarka!”, jednom mi je rekao Alastair Campbell, a ja sam se uvrijedila. Sada vidim da je to bio dobronamjeran savjet. No, prekasno je. Moje socialite trenutke uoči ceremonije sportske nagrade Laureus oko 8:15 idućeg jutra,  neposredno prije kolegija u redakciji na dalekoj adresi Koranska 2,  zapečatio je iPhone; “Koliko imaš teksta?”, pitao me urednik, a ja sam promuklim glasom promucala da nemam ništa pošto se očekivani tekst odnosi na događaj završen prije nepunih pet sati. “Piši!”, zadnje je što sam čula, uz broj znakova dovoljnog da popuni duplericu.

Uz golemi prozor dnevnog boravka, koji donosi obilan snop svjetlosti, ali i propušta hladnoću zbog viktorijanske starosti, smjestila sam se omotana dekom i grintala zbog zime, nespavanja, Gin&Tonica, Emme, deadlinea. Nakon prve rečenice sve je postalo lakše. Ona nekako povuče drugu, oblikuje prvi odlomak, klizi ka drugom. Herojska prva rečenica, moj suborac, zbog koje sam se naposlijetku otarasila deke i zaboravila na limuzinu i na svoj odsanjani san života kao londonske socialite.

Možda je u pravu FT-ev Simon Kuper  kada tvrdi da se trebamo staviti na pravo mjesto. Očito je i on imao dileme o tome je li odabrao pravu ulogu za sebe. U redu, možda nije poželio biti socialite, ali obilazeći svijet, štošta mu je moglo pasti na pamet – surfer i freelance event manager na nekom egzotičnom azijskom otoku, zaposlenik u državnom poduzeću kakve postkomunističke države, predani kladioničar bez stalnih prihoda. Možda bi bio sretniji.

Osim što ne bi.

Simon i njegova prijateljica zaključili su, naime, da nemamo izbora. Ljudska je rasa podijeljena u tri skupine  – Striver, Slacker i Fantasist – Borac, Aljkavac i Sanjar. Borac ima energiju i disciplinu da obistini snove drugih. Aljkavac radje odabire izbjegavanje truda nego traženje užitaka. Sanjar živi u svojoj mašti, čekajući da se pojavi izdavač koji će proslaviti njegov genijalan roman koji posljednjih dva desetljeća stoji na prvom poglavlju.

Tri se tipa međusobno baš i ne podnose. Tako niti London – Borac nema živaca za Sanjare i Aljkavce. Svi koji ne pristaju na njegove nepopustljive uvijete – van! Playground je to vječite težnje boraca – nikada dovršena bitka koja je samoj sebi svrha. Taj mentalni mazohizam, koji donosi radost zbog prve rečenice, ugovora, skice, deala, koraka, oduzimajući sate koje bismo mogli provesti maštajući, spavajući, listajući magazine. Borci ne listaju. Borci pronalaze informacije. Ne prate serije, već samo blockbustere s važnom porukom. “Ovo je tako, tako naporno! Zašto nastavljamo živjeti u gradu koji dominiraju Borci? “, pitam Davida kada se nalazimo u lokalnom pubu nakon posla, s podočnjacima i kosom kakvu si ne bi dozvolila istinska socialite. “Zato što je London najbolji grad na svijetu.”, odgovara i podiže čašu, valjda kako bismo nazdravili spirtualnoj Meki svih boraca.