Sardelice i Boeuf Bourguignon u gradu u kojem ne želite živjeti

Ima tomu nekoliko godina, kada sam u jednom hrvatskom žurnalu pročitala kolumnu Slavenke Drakulić. Gospođa Drakulić je pisala o sardelicama. Najbolje su, prema njenom bajkovitom zapažanju, kada se stave na šnitu bijelog kruha i jedu na stepenicama bakine terase na Kvarneru. Nekoliko sam puta pročitala odlomak, kako to inače činim kada želim da riječi uđu u moje pore i postanu dio mene, i s nepogrešivom točnošću u ustima osjetila slankast okus koji može nadopuniti samo velikodušan gutljaj bevande. Još nešto je stajalo u tekstu o sardelicama – osjećaj ljutnje, razočaranja i nevjerice kada je autorica shvatila da njezin suprug, Šveđanin, ne vidi nikakve ljepote u sardelicama (s bijelim kruhom, na stepenicama). Kako ne shvaća, pitala se, isprva ne računajući na to da za gospodina supruga njezin obrok djetinjstva znači samo sitna plava riba, morski obrok bez kulinarskog značaja. Iako što znači za našu ponajbolju spisateljicu mogu samo nagađati, za mene on znači duga ljeta s mamom i tatom, morske ludosti koje sam nakratko morala ostaviti kako bih otrčala kući i s mokrim rozim kupaćim na mašnice prišla mami da mi pripremi porciju sardelica pritom bez greške primijećujući da su mi usta plava i da mi je hladno, što ja, drhtećim rebrima djetinje mršavosti, odlučno poričem. Pa sjedam na tople stepenice i kroz sunce škiljim u more i slušam razgovore odraslih od kojih razumijem tek ponešto. Govorilo se tih ljeta puno o inflacijama i SRFJ-ovskim pojmovima koji su pripadali nekom drugom svijetu od moga, ispunjenog ronjenjem i drijemežom pod maminim pareom. Govorilo se kasnije o ratu, spominjala su se dugačka prezimena koja su mi zvučala smiješno, a kada bih saznala da pripadaju kvarnim karakterima davala bih im obilježja zlikovaca iz crtića.

Moj David je fasciniran kada mu govorim o nekom svijetu kojemu nikada nije pripadao. Gleda me prodornim pogledom tražeći još, kasnije opisujući svojoj francuskoj obitelji i engleskim kolegama moje dogodovštine, kojima uvijek doda malo začina tako da zadobivam ulogu heroine nekog svijeta koji možda nikada i nigdje nije postojao, osim u međuprostoru stvorenom od moga sjećanja i njegove mašte. No, možda me Božja providnost natjerala da davno prije nego što će ona postati dijelom moga života sa zanimanjem reagiram na priču Slavenke Drakulić o sardelicama. Jer David ne shvaća bit sardelica. A ja više nego ikada razumijem osjećaj ljutnje, razočaranja i nevjerice kada kaže da su sir i vrhnje bljutavi, Cedevita užasna, a Azra, o kojoj sam ga podučavala sjajnim Mirkovićevim dokumentarcem “Sretno dijete”, gomila buke.

Ljuti me katkad i London u kojem za mnogo niti od kojih sam satkana nema mjesta. Prije svega, doslovno. Sva krevetnina koju sam donjela iz Zagreba je nestala putem od Little Venice, do Chelsea, od Chelsea do Battersea. Kada bih joj i ušla u trag, izgledala bi neprimjereno, u našem novom stanu u kojem sve što je staro vrišti. Nestale su i zalihe domaće kozmetike čiji me miris vraća u maminu kupaonicu i med iz ličkog cvjetnjaka, nestali su stari primjerci Jutarnjeg i Globusa koji bi mi posjetioci marljivo donosili iz Zagreba, a zalihe propolisa “za svaki slučaj” su ishlapile. London je isuviše busy za nostalgiju, a u tradiciju vjeruje samo ako je njegova. I tako, što ću, pošto se zanosim prošlošću više no što ona to, možda, zaslužuje, priklonila sam se ovoj koja mi se nudi. Nisam sigurna jesam li postala anglofil jer sam halapljivo učila o zemlji čije je poznavanje bilo limitirano na oskudne povijesne čitanke i vikend izlete u London ili me anglofilija privukla u London. No, na mojim policama su knjige o kraljici Elizabeti II, Lawrenceu od Arabije, sestrama Milford, Tonyu Blairu, velikim britanskim novinarima, Borisu Johnsonu, povijesti engleskih kuća, engleskog odijevanja i engleskog ponašanja. Kada svoje sugovornike intervjuiram u njihovim domovima, uvijek proučim njihove police s knjigama, vjerujući da će mi otkriti više od smjelo sročenih misli kojima me obasipaju. Da netko isto učini u mome domu, ne bi se zakleo u moju svestranost. U svoju obranu rekla bih mu da se opskrbljujem podacima za novu nostalgiju, u zemlji koja se uporno drži svoje.

U obranu, pak, Londona; da smo svi zasuli London svojim nostalgijama – Arif, sa svojim uspomenama iz  Islamabada, Marcus koji je odrastao u armejskoj obitelji, Samar u saudijskoj, Simone koja traži identitet između Španjolske i Indije, Dana iz Dubaia, Isabella s uspomenama tradicionalne Italije, Jesse iz New Yorka i Ije sa pričama o Africi – očerupali bismo London, mi nostalgičari s dalekim adresama rođenja. Da smo otkinuli dijelić po dijelić grada, misleći, ma samo još ovo, jer odakle dolazim je bolje, spretnije, mirisnije, London bi kao u Wildeovoj priči o Sretnom Kraljeviću, od zlatnog grada postao tek okvir, ruina sa slavnom prošlosti.

Neki dan je London Rumunjima ponudio anti-reklamu kako bi kontrolirao imigraciju. Nisu lagali – London je skup i previše se radi. Mogla bih nadodati još svašta za tu kampanju. O tjednima bez svjetla, o buđenjima u 6 kako bi se stiglo na posao u 9, o dvosatnim zastojima u prometu i ljetima bez ljeta. No, natuknice za reklamu davala bih vještije, pristrano, zaljubljeno, kičeno. Stoga, realna sredina; Reinvent yourself! –  trebalo bi stajati na brošurama Immigration Officea. Jer nostalgije više ne vrijede, ni stara pravila, ni obrasci ponašanja, ni navike niti ustajala vjerovanja. Reinvent yourself dok ti čaj ne zamijeni kavu, dok Temzu ne doživiš lijepom, a šetnje u hladnom parku nužnom. Dok ne zavoliš vrtlarstvo i lov i sve ono čemu si se ranije smijao. Domaće nostalgije ostavila sam u svome nahtkastlu u koji nitko ne zalazi. Tu su negdje susjedine šnenokle, bakin savjet da nikada ne izlazim bez frizure i hitovi osamdesetih. Tu su i sardelice.

U ponedjeljak London je bio posebno osoran, u predanoj ulozi svoga film noira, anti-reklame za Rumunje. Pogleda nije bilo jer se utopio u magli, a ni autobusa zbog čijeg sam kašnjenja kašljala cijeli dan. Moj Fleet Street (ulica koja je sinonim za novinare u Londonu) je bio škrt, a Davidov Liverpool Street (ulica, bankarsko središte) okrutan. U borbi za vlastitu nostalgiju pronašla sam citat jedne spisateljice koja je, pišući o Balkanu, zaključila: “Kuhinja je središte političkih šala, aromatičnih jela i ljubavi – stvari koje ti nitko ne može oduzeti.” Očiju crvenih od umora, još jedan londonski suvenir, David se nasmijao poruci nalijepljenoj na fržider. Iako u njegovoj kuhinji nije bilo SFRJ šala, niti mirisa sardelica. Te sam večeri pripremila Boeuf Bourguignon. Trideset godina kasnije i na drugoj engleskoj strani La Manchea, slušala sam priče o bakinim ručkovima na hladnom francuskom sjeveru, o mirisu Pot au Feua i stravičnom prizoru kuhanih goveđih jezika i zadovoljno gledala kako se heroj priče prepustio svojoj nostalgiji zahvaljujući točnom receptu (hvala Anthony Bourdain) svog omiljenog jela iz djetinjstva. Jer londonska su pravila manje stroga noću, kada dom postaje međuprostor na razmeđu dirljivih sjećanja i kičene mašte, a reinvent yourself obećanje da je nostalgija daleko bujnija kada ju podijelimo i raspirimo mirisima u jednoj londonskoj kuhinji s mutnim pogledom na Temzu.

 

 

 

 

 

Kuća mudrosti

Jedne večeri, u vrevi europskog kiča i bogatstva sumnjivog porijekla svojstvenima za japanski restoran Zuma, sa jednog se stola kroz žamor probijao zanimljiv razgovor. Kako i ne bi, kada su ga vodili predsjednik uprave jedne europske banke, jedan međunarodni poduzetnik, dva važna frajera iz Citya, jedan vrhunski media executive, predstavnica međunarodne organizacija i jedna novinarka. Ipak, za stolom se izdvajala jedna djevojka, što svojim besprijekornim tenom i svilenkastom kosom, to i činjenicom da u njoj čitave večeri nismo uspjeli probuditi interes za razgovorom.

Sjedila je Lijepa Anja i tipkala poruke na svome iPhoneu, katkad se zavodljivo nasmiješivši prisutnima.

Veliki ljudi i male teme učine velikima, tako da smo štošta naučili u njihovoj razmjeni argumenata i informacija; o ekonomiji i ljetovalištima, njemačkim planovima i francuskim vinima, uz čarobne anegdote iz prošlosti kojima je patina vremena dala dodatni sjaj. Lucky girl, pomislila sam o Lijepoj Anji iz jednog zagrebačkog predgrađa, prvi puta u Londonu, a na stolu s uzorkom međunarodnih intelektualnih zvijezda. No, Lijepa Anja se nije zamarala. Zaslon iPhonea bio je zanimljiviji. A ja sam te večeri zaspala s mišlju o pojmu complacency, samozadovoljnost.

Toga sam dana vratila iz Pariza koji, poput karakternih ljudi, ima jednu vrlinu: izaziva reakciju. Davida u pravilu ljuti, Jessea oduševljava, Isabella u njemu voli zavoditi, a Folby se kabrioletom voziti po njegovim avenijama. Ja ostajem neodlučna. Raditi u Parizu je živopisniji doživljaj od londonskog. Pripreme za intervju obavljaju se u lokalnoj brasserie, gdje mi konobar tepa, a sugovornik svaku govornu stanku koristi za neobavezno koketiranje. Nakon posla nakratko sam bila pariška socialite, na ručku sa svojom najglamuroznijom prijateljicom koja je, u bundi boje magnolije i s mirisnim zamasima ruke zaustavila dah restoranu L’Avenue. No, samo na tren. Jer, Pariz uporno tretira s napasnom nezainteresiranošću. Uvijek pomalo ljuti, Parižani se dosađuju i svijet gledaju izrazom lica n’importe quoi. Slave činjenicu da ih ništa ne može oduševiti. Nevolja je u tome što ništa veliko nije napravljeno bez oduševljenja.

Lijepa Anja i Pariz imaju nešto zajedničko; vjeruju da se ne moraju truditi kako bi privukli pozornost. Francuske ulice su poput Anjinog besprijekornog lica, pariški restorani najbolji na svijetu, a jezik melodičan bez obzira na sadržaj pa se na odabir sadržaja više nitko i ne gubi vrijeme. Kada izgovore ime svoga grada, Parižani lagano uzdahnu. Uvijek pomislim da očekuju od mene da se lagano naklonim. London zvuči drugačije, zvonkije, ali bez prilike za uzdah. Ime svoga grada, Londončani izgovaraju kao da se ispričavaju. Zbog gužvi, zastoja podzemne i svih eventualnih neugodnosti. Ispričavaju se jer uvijek pada kiša i žene su blijede, a muškarci nisu zavodnici. U pubovima je fish and chips uvijek bljutav, a street fashion djeluje jeftino. I dobro da je tako.

“Zašto, o zašto, kada god uredniku pošaljem tekst mislim da se radi o najgoroj reportaži u povijesti novinarstva?”, pitam Adriana koji posljednjih deset godina vodi najgedanije TV emisije na nacionalnoj televiziji. “Trenutak kada izgubiš taj osjećaj označit će da opadaš.”, govori mi. Samokritičnost je jedino obećanje osobnog napretka. Prije no što se reflektori live studija upale, Adrian se trese; redatelj Fight Cluba i Aliena 3 David Fincher priznao mi je da nikada ne gleda svoje filmove jer u njima vidi samo greške. Sjajni Inoslav Bešker žalio mi se da u svojim tekstovima “vazda nešto komplicira”. A jednom davno Davor Gobac u pauzi koncerta me je nervozno pitao je li dobro otpjevao Fridu.

Kada se prestanu truditi, gradovi gube sjaj, pojedinci karakter, a civilizacije važnost. Od 8. -13. stoljeća Istok se nametao svijetu svojom briljantnom znanošću. Sve što smo znali o medicini dolazilo je iz Perzije, od Avicene, optici nas je podučio Al Hasan Ibn Haytham, a algebri podučio Muhammad al-Kwarizmi. Ovaj potonji djelovao je u takozvanoj Kući Mudrosti u Bagdadu. Zamislite, na mjestu koje sada prepoznajemo samo po nevoljama, odvijao cijeli jedan svijet; matematika, astronomija, medicina, alkemija, kemija, geografija, kartografija – vrelo najvećih saznanja toga doba iz kojeg i danas – tisuću godina kasnije – crpimo podatke.

Bilo bi nespretno govoriti o uzrocima kraja civilizacija i seobi moći s Istoka na Zapad no neki, uključujući uglednog povjesničara Nialla Fergusona, predavača na Harvardu i Oxfordu, tvrde da je samozadovoljnost, arogancija i neprihvaćanje promjena, jedan od njih. U jednome trenutku islamski svijet pomislio je da ima odgovore na sva pitanja, no Zapad je na njihovim temeljima postavljao nova pitanja i donosio nove odgovore. Nekoliko stoljeća kasnije, kapitalizmom i bankarskim zaradama opijeni Zapad propustio se osvrtati na neke druge formule.

Dok uz Temzu niču staklene zgrade, koje, brzinom spretnih majki na subotnjoj pjaci kupuju došljaci s Istoka, a na Etonu i Harrowu marljivo uče njihova djeca, pomišljam da London živi svoju lekciju 21.stoljeća. Možda nije idealan – vrijeme je užasno, a nedostatak vitamina D zabrinjavajući, a više nema ni Kraljevstva ni kolonijalnih divota – ali, tu je i kao takav omiljeni alternativni dom za neke nove civilizacije.

Idućeg dana željela sam Lijepoj Anji poručiti da si samozadovoljnost više nitko ne može priuštiti. No, s vrećicama osvojenim cijelodnevnim shoppingom, hitala je ka Heathrowu. Zamišljam je kako sjedi na špici i prijateljicama prepričava londonske doživljaje. Spominje i večeru u Zumi sa šampanjcem i celebrity licima. Lica pričljive skupine s kojom je djelila stol ne uklapaju se u njene londonske sličice, a ne zna niti kako bi ih opisala, stoga ih namjerno izostavlja.

Londonski aplauz

Trebao je napadati ozbiljan snijeg, sa King’s Roada nestati i posljednji Božićni ukras, trebala su utihnuti varljiva obećanja Nove godine i išćeznuti nelagodni poljupci u obraz bezimenih poznanika. Ustvari, London je možda samo trebao ponovno postati London.

Svakoga prosinca uplašim se da mi je iskliznuo iz ruke. Blagdanski London ne razumijem. On ima drugačije lice, izobličeni karakter. Govori naglaskom koji ne raspoznajem, komunicira gestama čije značenje mi je nepoznato. Možda je isuviše davno prestao vjerovati u bajke da bi se predao onoj Božićnoj. “Nemoj mi reći da vjeruješ u priču o štalici, zvijezdi repatici i tri kralja?”, u legendarnom dramskom serijalu Brideshead Revisited oxfordski student Charles pita svog najboljeg prijatelja Lorda Sebastiana Flytea. “Why, it’s lovely!”, ovaj mu odgovara.

“It’s lovely!”, ponavljala sam i ja, nakon svakih nekoliko koraka, jednog ponedjeljka na imanju Boughton. Imanje Vojvode od Buccleucha toga je dana oživjelo sjećanje na Sebastiana, jednog od mojih omiljenih likova iz fikcije. Sebastian je toga dana bio svugdje; namigivao mi je iza zavjese purpurnog kreveta spavaće sobe, skrivao se iza Rafaelove tapiserije u salonu. Bio je sjetan dok je promatrao balsku dvoranu u kojoj smo se nespretno meškoljili mi gosti bez povijesnog pedigrea skromno služeni u palači bez posluge. Naš domaćin, vremešni vojvoda, govorio je tihim glasom tople intonacije, pokazujući nasljedstvo svoje drevne obitelji, nasljedstvo čuvano od 15. stoljeća. Moje obiteljske legende su šarmantne, sa pra-pra bakom koja je izgubila čitavu gradsku ulicu na kocki, s pradjedom doktorom prava koji je, kako bi pobijedio dosadu, na samrti odlučio naučiti još jedan jezik,  sa njegovom suprugom koja je bila neodoljivo izbirljiva i direktna. No, obiteljske priče moga domaćina Richarda uključuju kraljicu Elizabetu I, Winstona Churchilla i Handelove koncerte. Njegova prabaka bila je karakterom slična mojoj Olgi, ali ova je imala tri palače, zadaću da organizira najveličanstvenije balove i kraljevsku obitelj na listi prijatelja. “It was lovely!”, govori mi Richard, pokazujući mi sliku vrckaste bake koja je do samog kraja odbijala ostaviti se cijelonoćnih zabava i dry martinija, kako nasmijava Queen Mary.

Srećom, toga sam dana odjenula svoj novi tirkizni kaput koji se svjetluca sa svakim pokretom. U njemu su kretnje odmjerenije, jedna od vrlina lijepih odjevnih predmeta. “Ne čini li ti se da svi ovdje želimo biti ljepši i bolji ljudi?”, govori mi jedan od uzvanika, tajanstveni francuski baron s oblakom parfema umjesto posjetnice. I doista, promatram tu malu skupinu kako razgovara o lijepim temama, izmjenjuje blage poglede i dobacuje se plemenitim gestama. Sve grubosti londonske svakodnevnice 21.stoljeća ostale su izvan zidova imanja. Zastoji vlakova,  inflacija i triple-dip recesija ne pristaju Boughtonu.

Pa su izvukli ono najbolje iz sebe, baš kako mi je jednom davno, tijekom jedne od naših beskrajnih rasprava praćenima šuštanjem lišća na Dubravkinom putu, rekao moj prijatelj Ivan. Po njegovoj teoriji, svatko od nas ima svoj bolji i lošji dio, a, ovisno o tome gdje se nalazimo i s kime smo okruženi, prevladat će jedan od njih. Nisam ga stigla pitati koji dio mene je u tom trenutku prevladavao jer sam nedugo zatim otišla u London i okružila se ljudima i situacijama koje Ivan, iščitavam iz njegovih dugačkih mailova, odobrava. U prvim mjesecima zaljubljenosti u London bila sam sigurna da grad po definiciji izvlači ono najbolje od nas. Okruženi viktorijanskim pročeljima, grandioznim slavolucima i rascvjetanim parkovima, naše misli moraju biti plemenitije nego pod sivim mrežama socijalističkih blokova? I novine majstora žurnalizma, neuništive institucije i drevne škole – svi nas pozivaju da budemo bolji ljudi. U međuvremenu, negdje između stanice podzemne Sloane Square i trpanja artikala u kolicima Sainsburysa tijekom tjedne kupnje namirnica petkom, na to sam zaboravila. I tako bi i ostalo, vjerujem, da mi Gibonni neki dan nije rekao da londonski aplauz vrijedi više od ostalih. U jednom mračnom jazz baru Londona, Gibonni je stajao na malenoj pozornici i pjevao maloj publici glazbenih entuzijasta. Bilo je nešto dirljivo u činjenici da je izgledao poput dječaka na svome prvom nastupu. Kasnije će pitati moga Davida i njegove francusko-engleske prijatelje – ne mene, jer mišljenje hrvatske novinarke mu nije bilo potrebno – je li dobro pjevao. Jer London ga čini skromnim, veli, on izvlači maksimum od ljudi. Londonski aplauz stoga vrijedi više.

U našem dnevnom boravku ovih je dana hladno, ali to je mala cijena za ono što nudi dom bez zidova. Umjesto viktorijanske kulise boje magnolije pred nama se raskošno rasipa London. Pogled na London nije pogled na Manhattan – uzbudljiv, svjetlucav, glamurozan. Ovo je pogled na smeđu rijeku, kućice iz doba kraljice Victorije, poslijeratne socijalne stanove i pokoji ostatak tvornice. Ovo je pogled na mostove i obrise Citya, na mrežu trgova i parkova koji se slijevaju u povijesno najgrandiozniji grad u Europi. Ovo je pogled koji mi porućuje da London, baš poput velike ličnosti, čini da se i sam osjećaš velikim.

Kloni se malih ljudi, rekao je Mark Twain, koji umanjuju tvoje ambicije. Velike ambicije nas, male ljude, nekako čine velikim.  Poput lijepih kaputa koordiniraju nam kretnje, poput čaja u Velikom salonu Boughtona pozivaju nas da budemo bolji ljudi. Za neke će njihova svrha biti poslovni projekt života, za neke londonski aplauz. Za neke, pak, jedina je svrha velikih ambicija život sam.

Pleme

Kao netko tko gleda televiziju samo kada je netko drugi upali, malo je vjerojatno da bih primijetila, a kamoli pisala o američkim TV novostima da se moj boravak u New Yorku nije poklopio s ponovnim izborom Baracka Obame za šefa države, ovoga puta bez nacionalnog entuzijazma, s koktelom sumnje i rezignacije umjesto zdravice. U praćenju izbora, koje je Europa otvoreno doživljavala kao kolektivni IQ test Amerike čiji bi rezultat, da je išao u korist Romneyu Europljanima s anti-američkim, anti-kapitalističkim, anti-globalizacijskim, anti-štošta osjećajima dokazalo da se, ukratko, radi o zemlji idiota, tražila sam istinsku Ameriku, jer ona prikazana u predizbornim anketama činila mi se sumnjivom. Ne samo meni, izgleda – Timothy Stanley, profesor američke povijesti na Oxfordu, u svom je istraživanju naveo: “Da Ameriku doživljavamo prema onome što gledamo na vijestima, pomislili bismo da se radi o nevjerojatno ljutitoj i podijeljenoj zemlji. No, puno više toga o toj naciji možemo naučiti iz američkih serija. One su pisane kako bi privukle što veći broj Amerikanaca, što znači da nisu samo smiješne nego i stvarne, stoga vrlo dobro prikazuju stvarnu kompleksnost mišljenja Amerikanaca.”, piše Stanley. Prema njegovom istraživanju, najnoviji podaci o gledanosti govore više o Americi danas nego gruba podjela na republikance i demokrate. Najgledanija američka serija je, naime, Modern Family koja se bavi životima triju američkih obitelji; bijelog para s djecom, bračnog para bijelca i hispanke te gay para koji odgaja posvojenu kći. Prema libralnim obilježjima scenarija mogli bismo zaključiti da su gledatelji uglavnom lijevičari. Bili bismo u krivu – Modern Family je omiljena serija Baracka Obame i Mitta Romneya, a podaci o gledanosti pokazuju da je jednako gledana među demokratima i republikancima. Prema tome, bez obzira za koga su glasali, bez obzira na to žive li među svjetlima Manhattana ili u američkom inkubatoru srednjeg zapada, prosječni Amerikanac možda jest domoljub, ali ne i fanatik, a ekstremističke ideje veće su na papiru nego u stvarnosti. Bez obzira na sadržaj predsjedničkih debata, američka je nacija nacija koja je svakoga tjedna prikovana uz ekrane smijući se dosjetkama gay para Camerona i Mitchella.

Modern Family bila je tema razgovora za večerom, prošloga tjedna na Manhattanu. U domu bračnog para Lung, investicijskog bankara i njegove ljupke supruge, okupila se njujorška intelektualna elita – jedan proslavljeni odvjetnik, njegova supruga – stalni predavač na Columbiji, potom članica uprave IBM-a, njezin suprug preprodavač umjetnina i jedan politolog, čest komentator na poslovnoj televiziji Bloomberg. Iz priče o hakiranju u Britaniji, o kojoj smo raspravljali žustro jer je jedna gošća u mladosti prijateljevala s Murdochom juniorom, tema je skrenula na Modern Family i … Real Housewives. Uz ponešto zadirkivanja ispostavilo se da je moj intelektualni uzorak više puta gledao Real Housewives, a neki su priznali da seriju prate svakodnevno. Što ne bi bilo šokantno, slažem se, da ona ne dolazi s jednom karakteristikom: negledljiva je.

Kako i ime govori, ovaj reality serijal uvodi vas u domove imućnih kućanica iz New Jerseya, Beverly Hillsa, Atlante – ovisno u koje doba dana se uključite na Bravo TV. Te večeri, u hotelskoj sobi na Lower East Sideu, na redu je bio Beverly Hills gdje je, između ostalog, jedna sudionica napisala knjigu o samoubojstvu svoga muža, gotovo dan nakon nesretnog događaja, time izazvavši sumnje da ga je sama ubila, a njezine dvije prijateljice plastičnih lica su je krvoločno ogovarale prije nego što će je maznim glasom tiješiti kada im se pridruži za stolom. Nakon Modern Family, ovo je jedan od najuspješnijih televizijskih projekata, za koji se investitori otimaju, a analitičari mu daju novo medijsko poglavlje – fast food TV. Naziv je opravdan; poput nejestivog hamburgera koji ipak jedemo jer nam daje trenutni privid zadovoljstva, ostala sam prikovana uz televizijski ekran kojih sat vremena. Kasnije sam se osjećala kao da sam se najela golemog fast food obroka, punog kalorija, bez hranjivih vrijednosti.

Istovremeno, u Britaniji se odvija debata o novom zakonu o medijima kojim bi se svijet medija doveo u red. Kao i svi veliki događaji u Britaniji i ovaj se pretvorio u shakespearijansku sagu u kojem premijer postaje suborac urednicima za medijsku slobodu, a parlament, zajedno s nacijom i holivudskim zvijezdama traže državnu regulaciju novina. Priča bi postala dosadna, s izglednom pobjedom premijerovog štaba da se nije dogodila jedna trudnoća, jedan poziv iz bivše kolonije i jedna smrt (osobe iz još jedne bivše kolonije). Vijest o trudnoći Kate Middleton, heroine britanske štampe, trebala je ostati vesela no novinarska smicalica – poziv dvaju australskih radio voditelja / DJ-a, koji su se, u skladu sa sadržajem svoje emisije, htjeli našaliti, završila je kobno za Jacinthu Saldanhu, medicinsku sestru u Kateinoj bolnici čija ju je sramota zbog nasjedanja novinarima navela da odustane od života. Njen potez izaziva nevjericu, a projekt australskih voditelja ljutnju.

Pritom se licemjerna publika u Britaniji i Australiji ne pita bi li lažni poziv ikad bio poduzet da takva tematika nije u pravilu dočekivana s oduševljenjem i vrtoglavim podacima o gledanosti. Što reći o svijetu u kojem je najprodavanija novina, u raskošnoj ponudi sjajnih naslova, The Sun, omiljena serija Real Housewives, a izvor oduševljenja lažni pozivi i besmislice na Twitteru?

Siru Brianu Levesonu, tvorcu medijskog istraživanja koje će možda staviti točku na tristo godina staru slobodu medija u Britaniji, mnogi zamjeraju što je previdio kontrolu internetskog sadržaja, često brutalnijeg i štetnijeg od onog tiskanog u novinama. Mene brine nešto drugo – odgojna funkcija medija, koju smo nekako zaboravili, s prihvaćanjem televizijskih voditelja koji ne govore književno, s odobravanjem psovki i neprovjerenih činjenica na stranicama dnevnog tiska, s praćenjem besmislenih života zvijezda Red Carpeta i Real Housewives i Big Brothera i sličnim komercijalnih TV bisera.

Dokazano je da na nekim instancama naš mozak funkcionira plemenski, stoga naše neposredno okruženje, pa i ono televizijsko, doživljavamo kao dijelove svoga plemena. Možda je vrijeme da bolje promislimo s kime želimo biti okruženi, sa ili bez zakona gospodina Levesona.

Razrednica

Za nekoga tko je djetinjstvo proveo s pogledom na kamione za selidbu i serijalno upoznavanje novih pregrađa, mijenjao nacionalne kodove telefona i slušao uspavanke na stranim jezicima, trenuci domoljublja su rijetki, patetični, kičasti. Lako je biti domoljub u Britaniji gdje su nacionalne proslave u znaku elegantnih čajanki, skladnog dizajna Union Jacka i kraljičine besprijekorne poruke. U Hrvatskoj proslava svega nacionalnog nekako prirodno biva povezana s pojmovima kamena, grude i masline, s neknjiževnim akcentima i bučnim pjesmama. No, ipak, u svom novom londonskom domu s pogledom na Temzu toga sam petka i ja bila prototip domovinskog kiča. Čim je na stranici Jutarnjeg osvanula vijest da su generali slobodni otrčala sam Juanu, conciergeu, kako bih pokupila dostavu i s njime podijelila vesele novosti. On se pristojno osmjehnuo, što je bila barem neka reakcija, za razliku od Davida koji mi je rekao da je na važnom sastanku (kao da je išta u tom trenutku  moglo biti važnije od oslobođenih generala) i Isabelle koja me prekinula pitanjem možemo li napokon ići u Bunga Bunga (klub, ne druženje s njenim bivšim premijerom). Potom sam posegnula za sigurnim dobitkom i nazvala svoje britanske kolege. Dobri novinari imaju jednu zajedničku osobinu: svaku međunarodnu političku pobjedu ili poraz doživljavaju kao svoju ako su samo jednom o njoj izvještavali. Jesse mi je svečano cestitao, Harry retweetao, a Jasmine obećala da će temi posvetiti svoju iduću kolumnu. I tako su mi moja braća po struci spasila dan.

Jer bila sam daleko od fešte na Trgu bana Jelačica, na koju bi iz svog roditeljskog doma dotrčala za dvije tri minute, trčeći uz Markovu crkvu, po navici bacivši pogled na Doru Krupićevu i obavezno se naklonivši Gospi od Kamenitih vrata; pa dolje niz Radićevu, uz nekoć šik butik s kožnim torbama u kojem je mama kupovala tamnoplave torbice a la Chanel, pored moje stare knjižnice zbog koje i danas zadrhtim jer mislim da nisam vratila  knjige posuđene ’97. Pored mjesta na kojem je nekoć bila  igraonica u kojoj bi me mama ostavljala dok bi bila kod frizera, a danas je neki d.o.o. bez karaktera pa uz cafe bar Argentina gdje je moj striček Željko zasluženo dobio status superstara jer je postavio prve  LED lampe u Zagrebu i u SFRJ donio svjetla Zapada. Spustila bih se, vjerojatno uz pratnju roditelja i od našeg familjarnog tria jedino bih bila euforična jer lako postajem euforična, baš kao što brzopleto zaplačem zbog dirljive poruke štiva , nešto što unatoč priučenim britanskim manirama ostaje dio moga karaktera. Po dolasku na Trg vjerojatno bi me vrlo brzo umorila buka i pjesme čije riječi ne znam i silina zastava i agresivnog veselja. Ali, bila bih, na neki način, dio povijesti, a to je podnaslov životopisa svakog novinara.

Umjesto sudjelovanja u povijesti, o njoj sam iste večeri slušala, odazvavši se pozivu svoje sredinjoškolske razrednice u posjetu Londonu. Sjedile smo, razrednica i ja, na petom katu John Lewisa nad Božićnim lampicama Sloane Squarea, po prvi puta u funkcijama drugačijima od onih školskih, iako su to funkcije koje zauvijek ostaju negdje zapisane pa sam sabrano pokušavala govoriti gramatički smislenim rečenicama dok sam opisivala svoj sažetak puta od godine mature do danas. Razrednica me sjetila Parlaonice, podsječajući me da sam bila autor teme “Treba li legalizirati homoseksualne brakove?” (i to prije novog milenija, vodenjačka brzopletost); pričala mi je o natjecanju iz engleskog i školskom izletu u London i o mom razgolačenom pogledu kad god je govorila o Engleskoj. Sve sam to bila ja, i to sam i danas, iz kuta jedne razrednice. David se ljutio zbog moje dirnutosti susretom. U svijetu bankara suze su slabost, a suze radosnice potpuno nepotrebni oblik ludila. Ipak, suza su nailazile, jer činilo mi se da sam, četiri godine nakon svoga rezidencijalnog statusa u Ujedinjenom Kraljevstvu i jedanaest godina nakon mature ponovno sastavljala sebe. Kako sam si mogla tako izmaknuti, u desetljetnom stremljenju ka karijeri koja je postala poziv, inozemstvu koje je postalo dom.

Vikend je osvanuo u svom uobičajenom obliku – jutro u tonu kvrckanja jaja na oko i okretanja stranica FT-a, lijeno poslijepodne na travnjacima Regent’s parka i Bloody Mary u lokalnom parku, s lokalnim prijateljima. Daleko od Radićeve, daleko od Trga, daleko od vikenda koje katkad idealiziram, u uljepšanim sličicama djetinjstva. Moji vikendi iz sjećanja imaju miris cvijeća s Dolca i piceka koji se pohaju, okus domaćih gemišta koje mi tata kradom sipa i teksturu samoborskih kremšnita. Katkad mi se čini da izbjegavam zagrebačke vikende i posjet uvijek odabirem tjednom, kako mi nitko ne bi umrljao moje mentalno poglavlje.

U toaletu puba Prince Albert te sam nedjelje tražila svoj odraz u ogledalu. Provjeravala sam je li se to izblijedljelo lice s kroničnim nedostatkom vitamina D puno promijenilo od dana koje pamti moja razrednica. Ne govorim o tragovima vremena. Govorim o tragovima nekih novih običaja, mrljama čaja s mlijekom i dva šećera svakoga jutra i, kasnije, nakon deadlinea u 5, govorim o tragovima skakutanja po podzemnim željeznicama i smrzavanja uz Temzu.

Dan sam završila u šetnji s Ruth koja je posao zamjenice jednog bivšeg premijera nedavno zamijenila ulogom mame pa koristim njene iznenadne trenutke smirenosti za duge šetnje Battersea Parkom tijekom kojih uglavnom ona govori, a ja šutim i šutke puštam da me posipa svojim genijalnim zaključcima koji me hrane možda i više od vitamina D. Predvečer je bila u jesenjim tonovima s jedva primjetnim mirisom Božića. Paleta se izmjenjivala nad nama, sve te gorde boje jeseni, i tamni uvojci Ruth i moji plavi i naši dugački kaputi i beba Rosie koja je spavala u svojim kolicima ispred nas. Chicken roast u pubu, šuštanje lišća i dugi razgovori, ovo je kao da smo u filmu, rekla sam Ruth, osvrčući se na scenografiju. “Ovo nije film, Ana, ovo je London, i naš život u njemu.”, rekla je Ruth, nekako brzopleto jer je žurila kuci. Te sam večeri ignorirala taksije i autobuse, hladnoću i obaveze. Koračala sam i koračala, uz ulice, parkove, Temzu i butike.  Toga vikenda, sve je bilo kako treba. Toga vikenda srele su se moja prošlost i sadašnjost. Razrednica je u pravu; to sam uvijek bila ja i sve sam to ja, a lišće i Temza vise nisu scenografija, nego moje susjedstvo, moj stan u kojem je miris sarme te večeri odzvanjao porukom da je moj dom mozaik puno prošlih domova koje nosim u sebi.

Mini Mundus Velikih Ljudi

Imam novi poslovni plan. Društvena Mreža Iskrenosti. Facebook bez samopromocije, uljepšanih fotografija i cenzuriranih misli. Sa statusima jedne razočarane poslovne žene koja se pravi izdržljivijom nego što jest pa želi sa svijetom podijeliti da se osjeća samom, nemoćnom i ranjivom. Ili premorenog bankara koji s povratka iz Citya želi reći da nakon svih napetosti s bonusima samo želi da ga netko miluje. Ili djeteta rastavljenih roditelja kojemu je tata zaboravio čestitati rođendan, bucmaste tinedjžerke koju su čitavog dana u školi ismijavali ili TV zvijezde srednjih godina koja, nakon kakve ceremonije s mlađahnim licima, shvaća da je prošao njezin rok trajanja. Zamislite tu seriju statusa. Odjednom bismo se svi uključili u dijalog, tješeći nepoznate ljude s nepoznatim licima i nepoznatim adresama. Odjednom bismo svi postajali psiholozi ili barem humani.

Ovaj Eureka moment doživjela sam neki dan, nakon dugog dana punog sitnih šamara, onih na koje odgovaramo smješkom, a zapravo želimo suzama. Stajala sam na Fulham Road, zakrčenoj vozilima zbog utakmice Chelsea vs Manchester United. Činilo se da nitko na pošanskom kodu SW nije bio sretan te večeri (osim navijača Man Uniteda). Jedino što sam željela je biti doma, spavati, jesti, voditi tople razgovore i gledati televiziju, ne nužno tim redosljedom. Maštala sam o domu iz TV reklama dok sam satima drhtala na kiši i vjetru, u nemogućnosti pronalaženja bilo kakvog oblika gradskog prijevoza. U tim besmislenim trenucima čovjek se uhvati iPhona koji zapravo ne nudi ništa, osim obilja praznih informacija. Napitak za mozak, možda, katkad, za druge dijelove našeg osobnog trojstva ništa.

Jasno je da nisam femme d’affaires. Kome još treba suosjećanje, kada je glamur zabavniji, kome treba kukanje kada je hvalisanje poznatije ušima. London je grad priča o uspjehu, one ostale blijede pod koracima prolaznika, kao jučerašnje novine. London je grad u kojem se u restoranima Mayfaira govori o ljetovanju na Sardiniji i skijanju u Verbieru, u kojem se BBM-om preporučaju novi hoteli u Hong Kongu i restorani u New Yorku.  Gradske oči usmjerene su na redove Kineza koji čekaju ispred Hermesa u Bond Streetu i limuzine koje se kotrljaju niz Berkeley Square. Neki smo dan, onako iz zabave, David i ja, ispijajući aperitivo na tersi Cecconisa zbrajali novac koji se kotrljao uz nas; u sat vremena prošlo je oko tri milijuna funti, u obliku logotipa Bentley, Ferrari i Aston Martin. U tom okruženju statusi kukanja bili bi jednako neprimjereni kao slike gladne djece Afrike u pauzi privatne projekcije filmskog hita u kinu Electric u Notting Hillu.

The lucky few, kako ih popularno nazivaju, tema su nove knjige novinarke Chrystie Freeland koja je veći dio života, kao urednica Financial Timesa i Reutersa provela promatrajući bogate. Mislim, zaista bogate. Jedan od njenih sugovornika tvrdi da u tu skupinu danas spadaju oni koji imaju miljardu funti. Drugi, pak, veli da ako danas netko nije oligarh, nešto nije u redu s njime. Nevolja je u tome što ne možemo sa sigurnošću reći je li od objavljivanja knjige promijenio mišljenje, jer se autor te misli – Mikhail Khodorkovsky danas se nalazi u jednom ruskom zatvoru. Plutokrati su postali dio civilazacije, koliko god ih mi od nje izdvajali. Ustvari, prisutniji su nego ikada. Nekada se svjetska aristokracija nasljeđenog bogatstva držala rezervirano i podosta izolirano. Danas žive pod reflektorima zanimanja i sans frontiers – Mumbai, New York, Sao Paolo, London, Shangai, Moskva, Doha, San Francisco, Baku – niču i na najonečekivanijim mjestima. Nema tu mjerkanja, niti rasizma. Ustvari, svi politički, diplomatski i socijalni problemi brišu se s prvom milijardom. Kakav bogati Europejac voli reći da “novi bogataši nikada neće biti jedni od nas”, ali u prvoj klasi leta Heathrow – JFK pozdravlja ih sa smješkom, baš kao što poziva Abramovicha na vikend in the countryside. Pojednostavljeno, mogli bismo reći da nas prva milijarda čini boljim ljudima. Još ako se, što zbog mode, to zbog smanjenja poreza ili religioznog odgoja, u nama probudi zrnce filantropije, postajemo korisni za one na dnu društvene ljestvice.

Što su plutokrati bogatiji i glasniji u svom bogatstvu – jer nova aristokracija nije odgajana da elegantno šuti, već da obilno troši – to nam više izazivaju glavobolju. Postajamo zajedljivi od vlastite nemoći, jer nam se njihov svijet čini toliko nedostižnim. No, moj Facebook pokazao bi nam da ne postoji život iz žurnala. Pokazao bi nam – how very nineties – da i bogati plaču. Katkad i gorče jer suze skuplje stoje baš kao i propusti, lažna prijateljstva, krivo odabrani partneri. Možda bismo, nakon statusa kakve ruske ljepotice s prezimenom oligarha, poželjeli reći joj da će sve biti u redu i da je lijepa iako je još jednom ostavljena. A kakvog kineskog magnata saslušali smo jer pati zbog zanemarivanja u djetinjstvu. I nekako bismo se osjetili bližima.

London je oduvijek bio mini mundus vremena u kojima živimo. Ako to i dalje stoji, ipak moram biti glasnik loših vijesti. Jer ne vidim da lunapark miljardera nužno vodi ka boljem svijetu. U trenucima lijepše i od boljeg materijala,  no uglavnom bez jasnog sadržaja i odgovora. Nema to veze s bankovnim računom, već sa činjenicom da u nitima od kojih je satkano društvo, nedostaje velikih ljudi. Onih koji nas u isto vrijeme inspiriraju i stvaraju nam nelagodu što nismo poput njih. Veliki mislioci, veliki vizionari, veliki novinari. Ima ih i izvan očiju javnosti – u obliku velikih maslinara, velikih vinara, velikih majki, velikih mornara. Kada je Marie Colvin poginula u Siriji njezin kolega je zaključio: “They don’t do people like that anymore.” Ja želim vjerovati da je u krivu, ali da smo ih zagušili plutokratima i, u jednakoj mjeri, mediokritetima. Veliki ljudi imaju jednu zajedničku osobinu – ne trebaju pažnju da bi bili veliki. Žive od iskrenosti prema sebi i svojem osobnom mini mundusu.

Ako nakon razdoblja plutokrata nastupi doba Velikih ljudi, londonski mini mundus još jednom će ga učiniti najboljim gradom na svijetu, a svijet će opet biti na svome mjestu.

Buržoazija

Da bi okus bio bolji, na kroasan treba staviti putar. Tijesto pritom  treba biti toplo, a putar u debelom sloju kako bi se u dodiru s kroasanom pretvorio u bogatu, slatkastu kremu. Moja prva pariška lekcija neočekivano me utopila u besramno koketiranje s Parizom. Toliko, da mi se London čitavih 48 sati činio dalekom, hladnom i nevažnom destinacijom s druge strane kanala.

Danas vidim, Pariz se poslužio svojim klasičnim trikovima velikih zavodnika. Poveo me u šetnju 16.arrondisementom gdje me je strpljivo čekao dok sam isprobavala haljine po mjeri.Potom me častio ručkom na terasi neke brasserie koja je nosila ime njegovog omiljenog pisca. Tepao mi je pod slavolukom i mrsio kosu uz Seinu. Navečer, onako opijenu danom,  prepustio me svojim Parižanima. Te večeri, Avenue Montaigne bila je u znaku – a čega drugih nego – mode i vina. Svaka od zvučnih trgovina uoči pariškog Fashion Weeka, a tik nakon berbe,  svoje prijatelje je namamila da se opijaju među policama.

Te sam večeri pomislila da smo svi mi pomalo Parižani. Svi mi, oslobođeni krutih pravila londonskih poštanskih kodova, volimo život, i tu čašu vina previše i zalogaje koji se tope od masnoće. Volimo kosu s volumenom i crveni ruž i oblak parfema da nas vjerno prati mameći naše očarane sugovornike. Volimo razgovarati o filmu, koketirati, diviti se vinu i ne preskakati desert. Hollyino inzistiranje na salati i brojanje kalorija učinilo mi se farsom kada sam vidjela kako Margot jede svoj golemi krem-kolač, pri svakom zalogaju u zanosu zatvarajući oči. A moje londonske poslovne cure baš su nekako puritanke, pomislila sam, uspoređujući ih sa Sophie koja flertuje sa svima, uključujući suprugovog šefa i barmena. “Suviše si konvencionalna!”, bio je zaključak moje pariške skupine, baš kada sam pomislila da se upravo sjajno uklapam.

Povratak je bio sjetan, kao i svi rastanci od vikend ljubavi. Trebala sam znati bolje. Ta grad je htio samo mini avanturu da mi izbije iz glave vjerovanje da je precjenjen.

U Londonu je toga dana – quelle surprise –  padala kiša. Stanica Eurostara St.Pancras bila je siva, a lokalni Marks&Spencer u znaku vojske okolnih zaposlenika koji će i danas ručati Meal Deal za 3 funte i 25 penija – suhi sendvič, voćnu salatu, čips i obojenu vodu s dodatkom vitamina. U Starbucksu, pod zelenim logotipom, sjedile su djevojke ispranih pramenova i blijedih usana. Priznajem, uplašila sam se svojeg novog pogleda na London. Doma ništa bolja situacija. Dana se upravo posvadila sa šefom i sada je ljutita obećavala sebi i svijetu da se vraća u Dubai. Kada sam otišla iz kuće tražila je avionsku kartu koju, znamo i ona i ja, nikada neće kupiti.

London je, naravno, zadobio smisao, elegantno i nenametljivo, u skladu sa svojim karakterom. David je došao po mene svojim autom bez krova i oboje smo se pravili da nam nije hladno. Toby, Mark, Sabrina, Charlie, Lindsey i Sammy već su nas čekali, u društvu ohlađenog Pimmsa, možda posljednjeg u sezoni. Queens petkom je nepisani ritual naših lokalnih kalendara, koji nas spaja da razvodnimo gorčinu tjedna i smijehom otjeramo nevolje. Dečki su igrali tenis, cure su se pretvarale da se sunčaju. Bez crvenog ruža, s tek ponešto crvenkastim obrazima u sjećanje na ljeto. Sinoćnjim raspravama o films noir, berbi 2006. i povijesti mode ni traga. Niti glamuru, šarmu, šampanjcu, parfemima limitirane serije, ničemu što bi očaralo.

No, nešto se događa na blijedoj londonskoj sceni. Parižani. Nailaze, nezaustavljivo naseljavajući  Chelsea, Fulham, Battersea i Wandsworth. Loše vrijeme, loši restorani, loš ukus – argumenti protiv Londona ishlapili su iz francuskog vokabulara. Margot i Pierre upravo su se doselili iz Pariza i pridružuju nam se u jednom trendy pubu u Parsons Green. Odmah je jasno da su novi u gradu. Vidi se to po načinu na koji nesigurno očekuju konobara u pubu u kojem se piće naručuje za šankom. Odjeveni su besprijekorno, jasno je da su nakon posla otišli kući kako bi se sredili. Pritom su u svom stanu ostavili sve tegobe dana, trpajući ih na obiteljske police u obliku suza, neizgovorenih misli, perioda napetosti. Kada izađu, njihova svakodnevnica ostaje iza elegantne viktorijanske fasade u Chelsea. Lokalci se u pubu sastaju odmah nakon posla. Ritual uljepšavanja je jednostavan i odvija se uglavnom u uredskim zahodima, gdje djevojke iz golemih Marc Jacobs torbi vade visoke pete i bronzer, a njihove kolege se oslobađaju kravata.

 Štošta se događa na trošnim klupama londonskih pubova; Holly je te večeri psovala život jer je isticao najam njenog pilates studija. Marku je bivša žena stvarala glavobolju. Sammy je oduševljeno govorila o svojoj velikoj ljubavi koja će, prešutjeli smo, vjerojatno biti zaboravljena s početkom prvog velikog pada temperature. Jedan mi je direktor banke te večeri rekao da na dan isplate bonusa puno radje ostaje u Londonu nego u pariškoj podružnici. “Po objavi bonusa, svi se londonski zaposlenici spuštaju u lokalni pub. Tamo se vesele ili pak psuju nas šefove, sustav, državu, život. Napiju se. U sedam ujutro svi su na poslu, spremni kao i uvijek. U Parizu svi odlaze kućama. Kada se idući dan vrate na posao, po običaju kasne i izraz uvrijeđenosti zadržavaju tjednima.” No, nisu pubovi – na čiju jednostavnost i bezuskusnu hranu se Parižani ionako neće navići – razlog zbog kojeg raste obujam francuske kolonije u Londonu. Politika “kažnjavanja” imućnih slojeva urodila je plodom – dakako, ukoliko je Hollande želio osloboditi francuski heksagon buržoazije. Evo je sada, šeće parkovima Londona, prodaje ljetnikovce u južnoj Francuskoj kako bi kupili imanje u Surreyu. Njeni francuski dječačići u uniformama bruse svoje britanske naglaske. Povijesne razmirice i međususjedske diplomatske trzavice izbrisane su trenutno, Hollandeovim porezima.

A ovotjedna poruka torijevcima mojim novim francuskim susjedima zvuči kao dobrodošlica. I vlast je na strani buržoazije, s nekretninama i skupim apetitima. Pod torijevskom kapom, barem za sada, biti jadan jednostavno više nije cool. Graditi društvo na onima koji nemaju indirektna je proslava mediokriteta. Dok govore o svom novom stanu kojeg iznajmljuju za 1500 funti mjesečno, Pierre i Margot, sami sebe uvjeravaju da su napravili pravu stvar. “Da se razumijemo, ovo je eksperiment!”, govori mi Pierre. Poželim mu reći da je štošta eksperiment, i plan ministra financija Georgea Osbornea koji odzvanja pubom sa velikih ekrana naštimanih na BBC News. Ali, moji novi susjedi već će idućeg puta biti opušteniji u pubu – toj stoljetnoj buffer zoni privatnog i poslovnog života. Jer London nije koketan niti zavodljiv, već jednostavan, ugodan, blagog pogleda, sa starim šalama i očekivanom blagošću. Nakon pariške vikend ljubavi, dočekuje baš poput velike ljubavi koje je prošla fazu zaljubljenosti, ali je, mon dieu, uistinu važna i vrijedna.

Rujanske korice

“Izvoli sjesti Tim. Iako ti neću oduzimati previše vremena. Kako je bilo na godišnjem odmoru, jesi putovao u inozemstvo?”

“Da, bio sam u Toskani s obitelji.”

“Toskana je divna. Samantha i ja jako volimo Toskanu. Bili smo prošloga ljeta.”

“Da, sjećam se nažalost ste morali prekinuti odmor zbog nemira. Uglavnom, iznajmili smo kuću u jednom vrlo šarmatnom selu i…”

“Tim, nemamo puno vremena. Nažalost, moram te obavjestiti da si od ovoga trenutka smijenjen sa svoje funkcije. Nema potrebe da se vraćaš u ured. Netko će se pobrinuti da ti dostavi sve tvoje stvari.”

Situacija koju opisujem možda i nije neuobičajena uoči vijesti o otkazu, ali ono što ovaj dijalog čini posebnim jest njegova adresa. On se odvijao početkom tjedna u 10 Downing Street. Njegovi akteri: premijer David Cameron i sada bivši zamjenik ministra za djecu Tim Loughton.

Nisam mogla odabrati gori dan za posjet parlamentu. Poput amaterke ušetala sam u Stranger’s bar, odnosno njegovu najljepšu terasu u gradu, donoseći atmosferu ljeta nakon nekoliko sunčanih dana u Francuskoj i nešto manje sunčanih u Švicarskoj. Svakim zamahom kose poručivala sam Život je lijep, osjećaj koji se probudio kada sam se nakon nekog vremena vratila u London, a on me dočekao svjež i čist, sa fasadama boje magnolije i treptajem rujanskog sunca. Nigel, moj Member of Parliament prijatelj, vidno nezainteresirano je slušao moju odu St.Moritzu neprestano pogledavajući ekran svoga iPhonea. Jedan postariji gospodin svakoga je dočekao gestom odrubljivanja glave. Svi su se međusobno pozdravljali s oprezom. Parlamentarna čistka bila je u znaku mobitela. Svaki poziv mogao je značiti samo jednu od dvije opcije: promaknuće ili van. “Ako te pozovu iz Downing Streeta, znači da je promaknuće. Ako zovu iz House of Commons pakiraj stvari.”, govori jedan gospodin vrlo ugledne vanjštine. “Brutalno, uistinu brutalno.”, komentira drugi. “Bio je šarmantan kao i uvijek. Ponašao se kao da mi je prijatelj i kao da mu je uistinu žao. Bloody PR!”, prisjeća se ogorčeni gospodin, sada bez titule. I tako su mi se toga poslije podneva torijevci jadali, kako se samo torijevci znaju jadati – uz bocu bijelog vina, suzne oči i obilje humora. “C’est la vie!”, rekla sam im, a oni su me pogledali s odobravanjem jer, uistinu, c’est la vie.

C’est la vie komentar nije upalio iste večeri u Brinkleysu kada me je Francesca dočekala s viješću da je u njenoj banci podijeljeno 1500 otkaza. “Kakav život?! Otpustili su cijeli moj tim. Ako otpuste i mene ubit ću se!! Kamo da idem? U Italiju? Italija je totally fucked!” Kada nije ogorčena, Francesca je fina, marljiva i slatkorječiva. Sada je jednostavno ljuta. Najviše mrzi desetak godina starije bankare koji su bili tu u pravo vrijeme na pravom mjestu. Za razliku od nje.

Jada mi se i Alexander, vlasnik agencije za nekretnine u Chelsea. Već tri mjeseca nije ništa prodao. Cijene nekretnina u Londonu padaju, veli. Gledam foto-opise ponude na izlogu njegove agencije i vrti mi se u glavi od miljunskih iznosa koji se tvrdoglavo drže, i nakon pada cijena. Srećom, tvrdi Alexander, rastu cijene najma pa od toga živi. Kada ljudi ne mogu kupovati u skupim ulicama, mogu u njima iznajmljivati. Ionako živimo u instant kulturi, veli, nitko ne zna što će biti sutra.

Nekako s prvim danima rujna u gradu zavlada očaj. Trebala sam ga očekivati. Bilo je tako i prošle godine, i godinu dana ranije. No, u mojem DNA prvi dani rujna nose slatku notu. To su dani kada smo se nakon dvomjesečnog ljetovanja u vikendici vraćali u Zagreb i skupljali se u ulici kako bismo uspoređivali tonove osunčanih tijela. Tea je uvijek bila najtamnija i to me je strašno živciralo. Uostalom, nije fer, ona je ljetovala u Dubrovniku, ja u Crikvenici, njeno je sunce bilo jače! I onda, odlasci u Teslinu po bilježnice posebno lijepih korica kojima me tata častio jer sam bila dobra u školi. I miris nove torbe i pernice. Rujan je značio novi početak. S čistim bilježnicama i neupotrebljenim gumicama dolazilo je obećanje da ću krenuti kao neka bolja ja. Svaki rujan bio je prilika za neku vrstu samopromocije. Tada je to imalo smisla jer je početak rujna značio novi razred i pokoji centimetar u rastu i odisao novim simpatijama i sve zahtjevnijom listom lektire. Kasnije je rujan značio prepričavanje ljetnih nepodopština i naglas sanjarenje o ljetnim ljubavima koji će već s prvim oktobarskim kišama biti zaboravljene. S teškoćom stavljam takvu atmosferu rujna u kutiju s natpisom “Sjećanja”. Ovo je prvo ljeto u kojem mi je izmakao Jadran. Izmakla mi je lubenica na rivi nakon koje se bacam u more kušajući slatko-slane ostatke na usnama. I tisuću puta ispjevani refreni Jasne Zlokić, Olivera i klapa bez imena kojima sam se ranije rugala, a sada ih dočekujem sa smješkom. Bez jadranske soli koju smo Petra i ja po svetom običaju ispirale tek po dolasku u Zagreb, na zgražanje mame koja mi je u autu otpetljavala slanu kosu. Bilo je to vrijeme kada smo iz posjeta baki u Opatiji do Zagreba putovali pola dana. Danas putujem sat i pol  s Heathrowa do Nice. Samo tako, bez prethodne najave, zagrebačku rivijeru istisnula je londonska.

Moji novi rujan dolazi s drugačijim pravilima. Kako London nikada nije ni usnio, u njemu nema rujanskog buđenja. Grad je živio, disao, radio, putovao svojom uobičajenom dinamikom. Olimpijske igre bile su tek privremena štucavica, sve ostalo bilo je isto. London ne poznaje Ferragosto, niti mediteransku fjaku. Kada cijeli svijet drijema, London proizvodi obilje novosti – skandale hakiranja, bankarske skandale, prinčevske skandale, nemire na gradskim ulicama, sportske spektakle, trzavice u parlamentu – sve valjda kako bi ostajao na naslovnicama kada ostatak svijeta traži predah. Egocentrik.

Sada je popustio, dočekavši svoje egocentrike da nakon kratkih preskupih ljetovanja prošire gradom teške teme teške svakodnevnice. London nema more da u njemu ogledava svoj tamni sjaj odlaska ljeta. Umjesto mora, na istoku je City, ovih dana dovoljno mračan i bez najave jesenskih sutona. No, Otok ima jednu vrlinu – mijenja se. Ništa nije trajno – niti sunce, niti oblaci, niti kiša. Nekoliko dobrih vijesti ugušit će žalopojke. Zato ih čekam, svako jutro s nestrpljenjem listajući obilje sočne britanske štampe. Na MacBooku otvorila sam novi folder. Kupila sam i novi rokovnik, krasnih, crvenih korica, precijenjen za ono što jest – skup papira, ali čist i sjajan, poput bilježnica iz Tesline. Nova školska godina može početi.

There is nothing like a nice cup of tea

Za one koji to nisu znali, London je najbolji grad na svijetu. Zaključila sam to jučer, u monotonoj atmosferi stanice tubea Victoria.

Victoria nije jedno od mjesta na kojem itko normalan – osim ako nije pod utjecajem Xanaxa ili friške zaljubljenosti – može biti dobre volje. Permanetni rush hour, zagušljivi hodnici, redovi za taksi, redovi za autobus, redovi za zrak, redovita garancija su za loš početak dana. Ipak, jučer, dok sam se pitala zašto, o zašto, baš ja moram u žarište svih gužvi u Statford u zadnjem tjednu srpnja, kada je sav pošteni puk na kakvoj jadranskoj plaži, Victoria me je bocnula objavom o veličanstvenosti Londona. Slova na ekranu prikazivala su da je do dolaska tubea svega jedna minuta. Stisnula sam torbu uza se i uz zrnce pažnje očekivala uobičajeno upozorenje “Stand behind the yellow line!” Kad ono – jer olimpijsko ludilo zahvatilo je i Transport for London –  londonskim podzemljem odzvanja: “Ready. Steady. Go.” Priprema, pozor, sad. A putnici stanice Victoria u kojoj nitko normalan nije dobre volje, ozarena su trenutkom.

Londonu izvrsno pristaje Olimpijada, baš kao uostalom i svi grandiozni spektakli. Tako je to s osobama, predstavama i gradovima jakih karaktera – kada prepoznaju da je dobitna formulu ostati svoj, pobjeđuju.

Zaslon moga  iPhonea bio je pun poruka gunđala  iz Europe i svijeta nakon prvih pola sata ceremonije otvaranja Olimpijskih igara, a Jean Marie iz Pariza, između svakog gutljaja rozea pitao nas je: “C’est quoi?” Pažnju je potpuno izgubio s nastupom medicinskih sestara i skakutanjem pacijenata po golemim krevetima, sve na perfektnoj engleskoj travi postavljenoj u centru olimpijskog stadiona. “Kakve veze imaju medicinske sestre s Britanijom ili s Olimpijskim igrama?”, pitao me je. Srećom, konobar ga je ušutkao hamburgerom pa je ostatak stola s londonskom adresom na miru mogao pratiti spektakl humora i, prije svega, Britishnessa.

Britishness, tu centralnu notu života u Britaniji koju je redatelj Boyle, vješto ili ne, ovisno o točki gledišta (iz Britanije ili izvan nje) pokušao prenjeti u olimpijskoj ceremoniji, teže je objasniti od drugih nacionalnih identiteta. Lako je s Italijom i preplanulim dječacima koji se vozikaju vespom, na crvenom svjetlu istovremeno dajući kompliment jednoj, a tražeći telefonski broj druge djevojke,  zemlji s gondolama i Venecijom i Michelangelom i paštom. Francuska je Francuska bez suviše pitanje, Francuska je dama koja, besprijekorne frizure i crvene manikure, puši cigaretu s takvom elegancijom u pokretima da proklinjem što nisam zapalila tu cigaretu u šesnaestoj, kada pravi pušači postaju pušači. Francuska je izležavanje na Azurnoj obali i gunđanje da je dosadno kada je u stvari sve samo ne dosadno. Francuska su vina i raskošni sirevi i Versailles i haute couture. I Austrijancima je lako, kada u prosincu prošeću Christkindlmarktom i uz ušećerenu jabuku s cimetom i kuhanim vinom, dakako u tradicionalnim haljinama, najave Božić. Pa i mi imamo jasan identitet, u obliku konoba i mirisa ribe s gradela i zagušene pjesme klape u pozadini i mora koje nas uvijek iznova fascinira, stvarajući u nama predano domoljublje i onda kada mislimo da je ishlapilo.

I onda taj Otok. Da ćemo se dugo vremena slagati, Velika Britanija i ja, shvatila sam kada sam, sasvim dobrovoljno, jedno jutro umjesto kave pristavila vodu za čaj. I tako je ta bljutava tekućina boje blatne lokve, bez jasnog okusa, slatkasta, a gorka i bez karaktera i jasne funkcije, toliko zagolicala moje nepce da sam na glas zaključila: “There is nothing like a nice cup of tea.” Čini mi se da sam to izgovorila na engleskom, nadam se da jesam, jer samo tako ima smisla. I tako je tea postao dio mog života, baš kao i pretjerana uljudnost kada ona to i nije potrebna (“I am terribly sorry for the inconvenience, but I will be five minutes late.”, piše mi u poruci Alex, susjed) i sarkazam kada nije pravo vrijeme za sarkazam. Jedna američka novinarka shvatila je da se udomaćila u Britaniji u trenutku kada je svome britanskog suprugu objavila da je trudna. “Well…”, rekao joj je. “Postoje i gori primjerci ljudske vrste koji bi mogli roditi moga nasljednika.” Samo godinu dana ranije, piše Amerikanka, takva reakcija bi me rasplakala. Sada znam da je njegova izjava američka inačica rečenice: “Presretan sam i volim te najviše na svijetu.”

Britishness je pretjerano treptanje koje je sjajni Mike Newell prenio na platno s kraljem šarmantnog treptanja Hughom Grantom, Britishness je predana ljubav prema selu, ublažavanje povrijeđenosti, ublažavanje uzbuđenja, dječica koja s perfektnim naglaskom i manirama priliče kakvom mini igrokazu dvora, Britishness su odlazak na hamburger u Jo Allen’s nakon predstave na West Endu i uživanje u sramotnim kalorijama za doručak. Britishness su i tabloidi bez mjere, punašne djevojke u prekratnim minicama, crvenilo na koži nakon deset minuta na suncu i olabavljene kravate radnih ljudi u pubova, svakog dana oko šest i trideset. Prije svega, Britishness je ljubav prema svemu navedenom.

Zato što je ovaj otok prije svega hladan, maglovit i bez očitih pogodnosti, Britanci se svakoga dana više od ostatka svijeta moraju podsjećati zašto je dobro biti njegov žitelj. Ništa manje zahtjevno nije za nas, pridošlice. Kada u srpnju temperature padnu ispod deset, a mantil i šal i lokve i vjetar izazivaju poput nesmotrene rugalice, nije uvijek lako naći opravdanje zašto se činilo kao dobra ideja potražiti dom daleko od doma, u zemlji sivih oblaka i besmislenih cijena. Zato se hvatam trenutaka. Neočekivanog komentara kakvog ostarjelog dandya “Marvellous day, isn’t it darling!”, nastupa kraljice kao pratilje Jamesa Bonda, neobaveznog čavrljanja s Bobom Geldofom u lokalnom restoranu, olimpijske verzije poruke podzemne. Kada to postane dovoljno za ispunjenu svakodnevnicu, tada Britishness ima smisla, baš kao i svaki dan poklonjen ovom čudnom otoku koji pluta uz Europu. I tada poruka “Welcome home, madame!” koju mi katkad uputi neki od djelatnika Heathrowa prestane izazivati nelagodu i postaje topla, neočekivano ukusna, baš poput čaja s mlijekom.

Mi, prekrasni ljudi

“Prekrasni ljudi, svi se mi vozimo u istom smjeru…”, pjevala je na Woodstocku Melanie Safka, odnoseći se, između ostalih, na ljude u podzemnoj. U redu, bile su sedamdesete i ljubav je bila posvuda, pod okriljem modiš revolucija i halucinogenih supstanci. Katkad, kada sjedim u podzemnoj, u sebi zapjevušim Melanine tonove. Svi mi, prekrasni ljudi, putnici, radni narod kojemu je nadzemni transport nezadovoljavajuće brzine, putujemo sličnim smjerovima. Neki u City, neki iz Citya, neki u shopping, neki na date – svi s jednakim koktelom motiva – stići, zadovoljiti, uspjeti, staviti smislenu točku na rečenicu svakodnevnice.

Ipak, nešto se događa posljednjih tjedana u pogledima putnika. Događa se literatura.  Moja mama tvrdi da su Englezi “tak fini ljudi” jer čitaju knjige u podzemnoj. Ne želim joj pokvariti mišljenje činjenicom da neki pod zemljom provode i sat vremena pa i nemaju puno izbora. Fini ili ne, prekrasni ljudi u podzemnoj povezaniji su nego ikad dok se krišom gledaju nad stranicama “Fifty Shades of Grey”. Žene se smiješe s pogledom u znaku zavjere i malih tajni koje znaju samo odabrani. Čini se da bi sve učinile jedna za drugu te žene sljedbenice, prijateljice po literaturi. Muškarcima je, pak, malo neugodno. Engleski obrazi se crvene, oni istočniji se prave da nisu upućeni.

Bile smo na kavi u South Kensingtonu kada mi je Ana, 35-godišnja direktorica marketinga u jednoj farmaceutskoj kompaniji, na stol stavila tamno sivu koricu. “Pročitaj ovo. Život ti više nikada neće biti isti.” Kajgod, pomislila sam. Ana je ionako Španjolka pa se olako uzbuđuje. Pirinejska strast koja ošamućuje većinu Londončana kojima se Ana približi, pirinejska strast koja je, eto, i u nogometu donjela titulu najboljih.

Ipak sam, poslavši uredniku vijest dana, posegla za mekim uvezom i čitala. 48 sati kasnije, pročitana knjiga je kraj mene, a ja se pitam što činjenica da “o njoj priča više od deset milijuna ljudi” govori o nama.

“Ja sam zaljubljena u Christiana Greya!”, šalje mi u poruci Isabella. Zamišljam je kako sjedi nad vječito budnim ekranom svog otvorenog stola – ureda u jednoj međunarodnoj banci u Cityu i umjesto Bloombergovih vijesti, krišom lista po mekoj pornografiji britanskog bestselera. Christian Grey novi je heroj (privremenih) Londončanki.  27-godišnji miljarder (?!), frajerska verzija Zuckerberga za kojeg nije baš posve jasno čime se bavi, ali je sigurno da koristi svoj privatni jet i za udaljenost od Zagreba do Karlovca, da curi koju tek upozna kupuje Audi i puni ormare haljinama. Da stvar ne bi bila naivno savršena, on ima poneki problem sa zbližavanjem. I da, pristaje samo na sado mazo vezu.

I tako su, s objavom djela jedne maštovite kućanice, heroji izgubili svoja tradicionalna obilježja. Novi heroji su lijepi miljarderi  koji dolaze s ugovorom o seksu. Novi heroji ne vode ljubav (“I do not make love, I f***”, Christian Grey), ne pristaju na vezu i sve što žele dobivaju plaćanjem. Psihički su nestabilni, posjećuju psihjatre i gutaju Xanaxe, a umjesto ljubavnih pisama pišu uzbudljive mailove. U dekadenciji ponuda promijenili smo ukus. Ukratko, Mr Darcy ne bi imao šanse. Strpljiv, otmjen, samopouzdan – how very eighties!!

Very eighties je i biti šokiran što su banke varale svijet kreditnim stopama (“Dobro jutro, Ana!”, govori mi Isabella), vjerovati da neki političari stvarno imaju ideale, da su supermodeli samo supermodeli, a ne sumnjive pratilje arapskih šeika, da je brak zajednica dvoje ljudi koji se vole, da novac ne kupuje sreću i da se stil ne može kupiti. Može, evo ga na policama Harrodsa, u obliku Loro Piana jakne od 6000 funti i potpetica s potpisom Chanel od 1700 (na rasprodaji).

S klimavim stupovima vrijednosti ideali su postali zbirka pojmova koji preživljavaju  jedino na stranicama Guardiana i u organic veganskim restoranima na East Endu. Za nas ostale tu su očekivanja. Vlastiti progres – u obliku novca, izgleda i statusa, postao je ulaznica za društvo. Ako nisi mlad i lijep, barem vozi auto bez krova, ako nemaš auto bez krova, budi siguran da si prijatelj svih izbacivača u gradu pa da sređuješ stolove svojim nemaštovitim, bogatim prijateljima. Kvalificiraj se za modernu verziju dvorske lude.

U isto vrijeme dok Christian Grey šeće po umovima bankarki u Cityu, šefica marketinga u Mayfairu i novinarki po Chelsea, u grad nailaze neki drugačiji heroji. Ovi nemaju privatne avione, ali trenutno imaju vlastitu traku ceste po čitavom gradu. Nisu naročito domišljati u dvosmislenim porukama, ali znaju što govore. Ne nose besprijekorna odijela, ali hodaju uspravno. Olimpijski heroji – sa svojim desetljetnim snovima, odricanjem, radom, ustrajnošću i snagom – nose obilježja drevnih heroja. Oni su moderni Odisej, nenasilni ratnici, gospodin Darcy s boljim motoričkim sposobnostima. Oni su bezvremenski.

London diše za njih. Sada kada smo ispucali sve šale o ljetnim igrama pod zimskim temepearaturama, sve uvrede političarima što troše kada novca nema, sve crne prognoze o terorističkim napadima i zlurade želje da u kaosu transporta i ljudi grad doista stane – nasamarile su nas atmosferske novosti. Dani su lijepši nego ikad. Zlaćani, sa slatkom toplinom i maznim povjetarcem.

Pa smo odlučili posustati. I veseliti se. Otvoreno se opijati rashlađenim pićem ljeta Pimmsom i činjenicom da živimo događaj o kojem će se pričati generacijama. I odjednom svi želimo da sve prođe u najboljem redu. Nema mjesta sarkazmu. Čak i Jeremy Clarkson koji u svemu vidi priliku za sprdnju piše: “Dosta mi je mizernog naklapanja onih koji tvrde da će Olimpijske igre biti orgija nekompetencije i praznih stadiona…Trebamo razmišljati pozitivno. Trebamo zamišljati da će ceremonija otvaranja u stvari biti proslava različitosti i održivosti. Trebamo očekivati vedro ljeto sa svjetlucanjem sunca na zlatnim medaljama atleta.”

Jer svi mi, prekrasni ljudi, trebamo malo ponosa i veselja. Nešto čemu ćemo se zajednički veseliti, na jednaki način na koji su to činili prekrasni ljudi prije nas. Jedan švedski novinar, koji je upravo stigao u London, Olimpijske igre prati od kasnih pedesetih. Niti jedne nije propustio. Sada je posebno sretan, kaže. Vrijeme mu odmiče, a on ima prilike biti u jedinom gradu koji će modernu Olimpijadu ugostiti treći put. U jedinom gradu koji je doista shvatio značenje melting pota, suživota svih narodnosti i kultura. Možda je upravo Londonu potrebnije nego ikad da njime prošeću istinski heroji. Jer u gradu koji s pravom slavi održivost i tradiciju, Christian Grey nije nikakav frajer.