Archives for category: Uncategorized

Filmski festivali su kao prve ljubavi. Niti jedan ne donosi uzbuđenje prvog. Početkom tjedna, na crvenom tepihu Leicester Squarea, oprezno sam koračala pod bakljama koje su imale zadatak oživiti sjećanje na elizabetanski London i skrivala pogled od škljocanja aparata s efektom glamurozne kiše Hollywooda. Dobro je da postoje crveni tepisi i da njima možemo prolaziti i mi – ticket holders. Jer dok su objektivi hvatali Rhysa Ifansa okrznuli su i mene pa sam koračala uspravnije, dio mene vjerujući da je čitav show tu samo zbog mene.

Kako su filmski festivali kao prve ljubavi pa svaki idući podsjeti na vrijednost prvog, oživjelo je te večeri uzbuđenje mog prvog festivala. Tada nije bilo crvenog tepiha jer Jasna, moja sarajevska prijateljica, zaboravila je kupiti karte. Bilo je to prije osam godina, tek smo izlazile iz teen godina i u prekratkim haljinama i nevješto nakovrčanih uvojaka stajale pred Domom Armije. Tatin prijatelj producent obećao nam je ulaz na zatvoreni VIP party  (obećajem, tada nije zvučalo toliko otrcano). Kada smo uspješno prošle ulaz u svijet Sarajevo Film Festivala obujam uzbuđenja je bujao u nedogled. Stubište se činilo kao ulaz u zabranjeni raj, a međusobno stiskanje ruku govorilo je umjesto nas. Još kada nam je prišao najzgodniji producent Balkana, htjele smo iskočiti iz H&M haljina koje sam nam donjela iz Graza. “Ti si glumica?”, pitao je Jasnu najzgodniji producent Balkana, a ona će, odvažno: “Ja sam medicinska sestra u Novoj Bolnici.” Te se večeri nije rodila romansa. Najzgodnijem producentu Balkana nije,  na sreću,  trebala bolnica, a Jasni nije trebala uloga.

Prošlo je gotovo čitavo desetljeće. Jasna je pronašla nekoga kome nije trebala bolnica, ali mu treba ona, a ja u londonskoj verziji Doma Armije, u Mayfair Hotelu trebam najbolji Mojito u gradu. Umjesto balkanskog producenta prilazi mi Rhys Ifans kojeg sam sat vremena ranije gledala kako na velikom ekranu stvara najljepše rečenice koje je svijet ikad vidio, a koje će biti prisiljen ostaviti pod imenom nekog beznačajnog, neotesanog glumca, Williama Shakespearea. Više je dokaza koji idu u prilog scenariju Anonymousa, nego protiv, govori mi velški glumac, a ja ne želim slušati o toj prevari stoljeća, tisućljeća, možda najvećoj prevari u povijesti. Jer, ako je Shakespeare, kako govore vješti tabloidi Fakespeare, što je još krivo u našoj povijesti na koju se oslanjamo predano, komotno?!

Povijest je jedino stabilno u našim životima. Sve što dolazi, neizvjesno je. Vremena koja slijede su unisex, netko je neki dan komentirao i to me saznanje neobično uznemirilo. Možda zato što svakodnevno svjedočim unisex Londonu. Ako svijet postane unisex, Istok kapitalistički, a Zapad bez izbora, hoćemo li jednako mirisati, jednako se ponašati, jednako živjeti, jednako osjećati? Možda je to najveći eksperiment u povijesti.

Probudila me kiša i prije nego što me uspjela zaskočiti tugaljivost otišla sam u Globe. Misija dana: uhvatiti, dohvatiti, dotaknuti, osjetiti povijest. No, malo je povijesti ostalo u Cityu koji jest povijest Londona. Turisti su gramzivi, guraju se laktovima jer nisu naučili divnu formulaciju queueinga koju su Britanci doveli do savršenstva. Formula je jasna, iako mi je trebalo 24 mjeseca da je usvojim – stani u red i čekaj. Usput se možeš nekome nasmijati, podijeliti komentar o vremenu ili planovima za vikend – i čekati. Doći će red i na tebe. Ipak, ispred Tatea nepravilne skupine od kojih se lokalno stanovništvo sigurno naježi, ali ne komentiraju, jer turisti su dobri za ekonomiju. Još je manje povijesti u Globeu. Replika je savršena, ali atmosferičnost i energiju prošlosti nije moguće replicirati. Vratila sam se kiši i tugaljivosti i ekranu laptopa koji mi se rugao jer sam, tražeći povijest, prekoračila urednički rok.

Ne znam što sam očekivala. Previše je stoljeća prošlo od Shakespeara i jedan razorni požar i njemačko bombardiranje zbog kojeg je London gorio. Možda je zato intelektualnoj eliti Britanije posebno teško palo što je redatelj filma koji prlja ime najsjajnije zvijezde Britanije Njemac.

Možda sam povijest tražila na krivom mjestu. Ostavština stabilne povijesti nije u replikama povijesnog dijela grada. Ona je možda življa nego što se čini, vješto ušivena u te elokventne  intelektualce koji danas posebno glasno hvale Shakespearea. Živa je u besprijekornom queueingu … Dovoljno podrugljiva, tvrdoglava i slavna da poništi eksperiment unisex budućnosti.

 

P.S. Anti-stratfordovci koji tvrde da William Shakespeare iz Stratford-upon-Avona nije napisao djela koja mu se pripisuju za takvu tvrdnju nemaju niti jedan jedini dokaz.

Kako je dan započeo, tako je i završio – s nostalgijom. Prije izlaska iz kuće, slušajući o preostalim krvavim detaljima obračuna s Gadafijem, kitila sam se Aromatic Elixirom. Ne zato što sam imala perverznu želju mirisati isuviše intenzivno, kričavo i staromodno, nego zato što je to parfem koji koristi moja omiljena novinarka Barbara Walters. Otkrio mi je to moj prijatelj Zoran, uz Romana Bolkovića vjerojatno najveći poznavaoc parfema u Hrvatskoj. Od tada uvijek imam mali tester Aromatic Elixira za kojim posežem u trenucima usamljenosti i nesigurnosti, onima koji obeshrabruju i straše. Omotala sam se, tako, mirisom gospođe Walters, kao naslijeđenom dekom, punom rupa i mrlja, ali s magičnim moćima da utješi i ta moja dječja gesta trebala me vratiti u neko prošlo doba. Znam i koje, doba u kojem sam, na križanju puteva djevojčice i mlade žene, tijekom prekooceanskog leta s roditeljima, čitala autobiografiju Barbare Walters. “Mama, ja želim biti novinarka!”, rekla sam, a mama je kroz polusan promrljala super, jer prije toga sam željela biti glumica i režiserka i PR-ovka i spisateljica. Danas, jureći za intervjuom koji nikako da se dogodi i pišući drugi koji nikako da se napiše, potreban mi je mirisni zagrljaj gospođe Walters. Nepotrebno je reći da gospođa Walters ne zna da me grli, štoviše, ne zna ni da postojim. Ali, miris koji dijelimo vraća me u neko doba kada se sve tek trebalo dogoditi.

Čudna je stvar, ta nostalgija. Često lažno okićena, rijetko temeljena na činjenicama, puna izvrnutih podataka temeljenih na našim željama, mašti i uljepšenom sjećanju.

Žureći prema stanici podzemne, srela sam poznati pogled nostalgije. Lice gospođe Jadranke bilo je prikovano za izlog restorana kojeg vodi sa suprugom, poznatim kuharom. I da ne poznajem to lice, zastala bih, jer u gradu koji je u vječitom pokretu, prizor gledanja kroz prozor privlači pažnju. “Ne mogu izdržati, moram u Zagreb!”, rekla mi je gospođa Jadranka, molećivim glasom djevojčice koju su roditelji poslali u ljetnu školu. Osim što je ova majka troje odrasle djece Zagreb napustila prije više od četiri desetljeća. Pitam je za razlog, a ona će, nakon nepovezanog slaganja poeme o lišću i jeseni: “Želim jesti kestene!”
Kulisa je njezinu želju činila smiješnom. Jer iza gospođe Jadranke u ručku su uživali neki od najizbrljivijih gurmana Londona. A ona je željela kestene.

Jer kesteni su zagrebačka jesen, kišne večeri i kesten pire, mokro lišće pod novim čizmama i mirisne šetnje po Dubravkinom putu. Nabrojala je još štošta, ali nisam joj imala srca reći da “plac na Kvatriću” više nije plac nego mramorni mauzolej koji kao da se ruga svemu što Zagreb jest i da Pčelarska centrala u Gajevoj to više nije, već godinama, desetljećima. I da kis-di-hand ne govori više nitko, osim možda Bandića, ali to ne može zvučati ispravno. Jer čudna je stvar, ta nostalgija. Rijetko temeljena na činjenicama, kičasta i preuveličana, uvijek između pomno odabranih redaka…

Stigla sam kući te večeri i zatvorila se u stan, na laptopu potražila neke pjesme koje odzvanjaju sjećanjem na Zvečku. Iako je moja jedina povezanost sa Zvečkom da sam kao petogodišnja djevojčica odlazila tamo s mamom po kore za kremšnite. Dan je bio pun krivih smjerova koje može ispraviti samo dom. Nazvala sam mamu, ali razgovor preko Skypea ne može zamijeniti tek skuhanu juhu od bundeve i uvijek iznova neispunjeno obećanje da će mi napraviti kremšnite.
Da otjeram dan, rano sam se spremila u krevet. Spuštajući zavjese, ugledala sam po prvi puta – lanternu. Točno ispred kuće, londonsku verziju one koja stoji pred roditeljskim domom na Gornjem gradu. Namignula mi je svojim prigušenim svjetlom londonska gospođa lanterna i otjerala sve mrlje dana. Zaspala sam nasmiješena, čuvana svojim osobnim čuvarima nostalgije.

345 godina nakon što je London napustila Velika kuga koja je poharala grad i odnjela 100 000 života, grad je zahvatila nova epidemija. Ova, srećom, nije smrtonosna, nema većeg utjecaja na fizičko zdravlje, što ne znači da je bezopasna za psihičko. Zove se FOMO – Fear of missing out (Strah od propuštanja) i dijagnosticirana je i meni. Tri godine sam odoljevala zarazi, pažljivo birajući razumnu opciju, ne obazirući se na pozivnice, svjetlucava događanja, varljive prilike.

Stvar je manje ozbiljna nego što zvuči. Dijagnoza nije, naime, donesena ispod stravičnih svjetala kakve klinike nego u pubu Sporting Page u kojem se sastajemo svaki puta kada želimo “quiet night”, neki od nas zato što je blizu, odmah iza ugla, neki kako bi pušili na terasi ispred, neke kako bi škicale dečke s Etona. Tako smo se i jučer sastali na quiet night, pijuckali half pintove i promatrali mjesec i zvijezde što je toliko rijedak prizor u Londonu da sam najmanje sedam puta upozorila prijatelje da podignu pogled i još jednom pogledaju nebo. Odjednom mi je zazvonio telefon i na ekranu se pojavilo ime jednog MP poznanika kojemu u trenutku upisivanja nisam mogla zapamtiti ime pa sam ga upisala kao Member of Parliament, dijelom da se sjetim o kome se radi, dijelom zato što dobro zvuči. Iz istog razloga je Isabella tijekom jedne vrlo službene večere na kojoj mi se pridružila kako ne bih bila usamljena u ozbiljnom svijetu torijevaca, najnezanimljivijem tipu na svijetu dala svoj e-mail. “Htjela sam dobiti e-mail koji završava sa parliament.co.uk”, kratko je objasnila. Sasvim legitiman razlog.

Na poziv MP-a sam se javila nonšalantno čudeći se što me zove u 7 pm. “Ana, znam da je kasno, ali bilo bi mi drago da se pridružiš na kratkoj proslavi zbog uspjeha jednog mog projekta.”, govori. Svi pogledi za stolom usmjereni su ka meni. Pogledi koji me upozorovaju da znaju koliko sam umorna, nakon istipkanih duplerica i dana provedenog u Cityu. Formiram svoj odgovor u ljubazno “NO!” “…možda bi ti bilo zanimljivo pisati o tome…”, govori poznanik-zastupnik. U meni mini panika, jer NO slabi, a pogledi ne popuštaju. “Događaj je na najljepšoj terasi u gradu. Na terasi parlamenta!” U idućih pet minuta stigla sam otpiti dva gutljaja Guinnessa, nanjeti rumenilo i parfem (kao da igraju neku ulogu u parlamentu) i zaustaviti taksi. “Houses of Parliament, please!”, rekla sam i osjećala se nevjerojatno cool. U taksiju mi je odzvanjao Danin komentar da imam FOMO. Rekla je to sa strogim glasom, upozoravajući me da ne moram misliti da ću nešto bitno propustiti ako kažem NO odlasku u parlament. Ona: Bit će prilike! Ja: Na terasi rezerviranoj samo zastupnike u parlamentu?! Ovo je jedinstvena prilika! Ona: Bit će prilike! ja: Najljepši parlament na svijetu noću! Ona: Bit će prilike!

Prilike stvaramo sami, rekla sam u  sebi dok me je security pregledavao na ulazu u parlament.  Štošta mu je bilo sumnjivo, pogotovo moja količina stvari u torbi nakon cijelodnevnog boravka na nemilosrdnim ulicama Londona i činjenica da ulazim u parlament kada svi odlaze.  Prilike stvaramo sami, pomislila sam još jednom dok sam poznanika-zastupnika čekala  u grandioznoj Westminster Hall i upijala stoljeća – njih deset, povijesti koja je toliko usisana u svakoj pori prostorije da bi i osoba najhladnije glavne zadrhtala. Ovdje su okrunjeni svi kraljevi, osuđen William Wallace (aka Mel Gibson, Brave Heart), ovuda je svakodnevno prolazio Winston Churchil, govor držali Papa i Nelson Mandela, a neki dan i Obama. Na mjestu na kojem stojim stajao je i zli Henry VIII kada je primao krunu, ovdje je za ruku držao svoju nesretnu  Anne Boleyn. Neka sto puta imam FOMO, pomislila sam, ovo je vrijedno toga.

A bio je tek početak. Na terasi parlamenta još su me čekali razgovori MPs & Lords o tome je li Liam Fox gay ili ne i je li to uopće bitno s obzirom na činjenicu da odlično obavlja mjesto ministra obrane, sve to uz pinte pive, zastupnici su čavrljali, baš kao što čavrljamo Isabella, Nadia, Simon, David, Carrie, Emma, Mark i ja u lokalnom pubu i doživjeti to bilo je vrijedno FOMO dijagnoze.

Potom pogled na House of Lords i ulazak u House of Commons kojoj Kraljica ne smije prići. I stajanje na mjestu na kojem su stajali svi premijeri – od Churchilla do Camerona. Desni kut govornice izlizan je, latinska poruka “Bože, vodi nas” blijedi na rubovima jer su i premijeri nervozni kada govore pa se drže za rub i trljaju glatku površinu kao da će im to dati snagu da obilježe povijest. Držala sam se za taj izlizani kutak kao da je eliksir, ne obazirući se na začuđeni pogled poznanika-zastupnika kojemu je ovo valjda konferencijska sala kao i svaka druga. Nikada nisam htjela izaći iz te prostorije i te sam noći zaspala uz sjećanje na kraljičinu zlatnu stolicu u House of Lords.

Više nisam sigurna je li Fear of missing out neopravdan. Čini se da u gradu koji skriva desetak milijuna iznenađenja, koliko i ljudi, nije teško propustiti stvari. I to je problem kod dijagnoze FOMO. Ležim na fotelji i osjećam kako mi je biće sretno zbog tišine dnevnog boravka, nekih udaljenih svjetala i glasova izvana, potpuno nebitnih. Njih nadglašava iPhone. Pokušavam se ne obazirati i uspjeva mi točno sedam minuta. Pa provjeravam poruku i molim Nebesa da je nešto vrijedno propuštanja.

On ne sait jamais, nikad se ne zna. Znaju to sve francuske dame koje najavljuje famozna parfemska prašina, a odjavljuje zavodljiv pogled, le regard, koji nakratko zaustavlja vrijeme. Znala je to i moja prabaka Olga koja do zadnjega dana nije izlazila iz kuće bez crvene manikure, crvenih usana, friške frizure i Neue Post pod rukom (jer čitati časopise na hrvatskom smatrala je znakom lošeg ukusa). Nikad se ne zna što se nalazi iza ugla, kakva prilika za sretnu okolnost ili pak tko se nalazi iza ugla. Moja bi prabaka Olga bila vrlo razočarana da me vidjela taj dan kada sam u nespeglanoj majici i upitno počešljane kose hodala po Fulham Roadu. Možda je baš ona, ako vjerujemo u utjecaj zagrobnog života, vragolasta kakva je bila, uvijek sa cigaršpicom u rukama, doprinjela tome da naučim na težak način tu lekciju “On ne sait jamais.”

Čim je iza mojih leđa odjeknuo orkestar auto truba znala sam da nešto nije u redu. Nisam se stigla okrenuti, predamnom se kotrljalo neko čudo od automobila, veliko, gordo, sjajuckavo, moćno, takvo da zaintrigira čak i osobu vrlo limitiranih vozačkih sposobnosti i upućenosti u svijet automobila (to bih bila ja). “Ne, ne, ne, molim te nemoj se zaustaviti!”, ponavljala sam u sebi poput mantre, ali kotači su se prestali kotrljati i nisam više imala kamo.  Celebrity Poznanik otvorio je prozor i pozdravio me kroz okvire svojih RayBanica. Dok mi je nešto pričao ja sam u sebi ponavljala – zašto, o zašto si po mlijeko i jaja išla u najgorem izdanju ikad, mehanički sam ušla u auto, jer je dio mene utvrdio da je njegovo blebetanje bilo poziv da me odveze doma. I odveo me prepričavajući neku anegdotu, a ja sam samo razmišljala o tome kako loše izgledaju japanke na tapisonu Najljepšeg auta na svijetu, kako neprilično djeluje zgužvana majica pored Celebrity Poznanika. Tako je stao u mojoj uličici, pogledao me pogledom Celebrity Poznanika, a ja sam uzvratila pogledom Pepeljuge. Vratila sam se doma, a u glavi su odzvanjale riječi prabake Olge: On ne sait jamais!

Zato, s naučenom lekcijom, na vrijeme sam se predomislila o svome outfitu kada sam nekoliko mjeseci kasnije teturala prema sudu u kojem se trebalo započeti suđenje Julianu Assangeu. Uhićenje osnivača Wikileaksa bila je vijest dana! Svi su se novinari skupili oko suda kao pčele oko košnice, bilo je vjerojatno više novinara nego potencijalnih čitatelja. Promrzli, stajali su tamo od osam ujutro da bi si osigurali mjesto u sudnici u 13h. Stigla sam ja, tako, u pelerinastom kaputu i nakovrčanom izdanju i pitala kako mogu ući. Bilo je 12:20 i sudski službenik prasnuo je u smijeh. Potražila sam tada novinara FT-a, jer novinari FT-a uvijek znaju što je činiti i zamolila ga za pomoć. I on je prasnuo u smijeh. Broj press iskaznica vrlo je limitiran, veli, …njih pet. Koji su dobili pressicu u devet ujutro. “Postoji li šansa da kažeš da sam ja tvoja kolegica pa da i mene puste?”, treptala sam. “You must be joking!”, odtreptao je i ponovio da nikad neću ući. Eh, sada ulazim – ako ne zbog Assangea i zadovoljstva urednika, onda zbog tebe – pomislila sam. Pelerinasti kaput doveo me do ulaza i čuvar je otvorio vrata sudnice: “Vi ste s odvjetničkim timom?”, pitao me. “Kako ste znali?” treptala sam. “Pa jednostavno – novinari ne hodaju ovako odjeveni.”, on će. Sjedim ja tako u sredini sudnice, samo nekoliko desetaka centimetara od Assangea, a novinari, njih pet sjede daleko, tek toliko da mu vide blijedi profil. Nisam odoljela – mahnula sam svom novom FT “prijatelju” pa neka vidi kome će ograničavati ulaz. Na izlasku iz sudnice, naravno vratima kojima se služe odvjetnici, naišla sam na Kristinna Hraffnssona, Asangeovog bliskog prijatelja i suradnika. Pušio je u dvorištu. “Morate sada sa mnom razgovarati!”, uvjerila sam se i on je pristao. Mislim da je bacio pogled na moj pelerinasti kaput i visoke čizme. Tako smo imali ekskluzivu. Stvorio ju je savjet prabake Olge i francuskih dama: On ne sait jamais!

Inače, nakon sramotne vožnje u autu Celebrity Poznanika odmah sam se presvukla. Cimerici Dani nije bilo jasno zašto po stanu hodam u Missoni haljini i visokim sandalama. Ali, on ne sait jamais. Iako Englezi ne običavaju upadati u stanove, nešto što smo oduvijek prezirale prabaka Olga i ja – nikad se ne zna. Te sam večere, u glamuroznom izdanju u lokalnom pubu srela Celebrity Poznanika. Uputila sam mu le regard i nemalo se zbunio. Možda nije niti promijenio moju odjevnu transformaciju. Ali, ona je promjenila štošta. Kao štit koji mijenja držanje i razmišljanje i pogled. Red, rad, disciplina padaju u drugi plan bez metoda prabake Olge. Čini mi se da ju vidim u liku vremešne engleske lady koja me promatra s druge strane ceste. Odjevena je u besprijekorni Chanel kostim, iako vjerojatno ide po doručak u Marks&Spencer. Pogleda me u prolazu. Prepoznajem taj pogled – On ne sait jamais.

 

…kažu. Biti novinar, a ne pisati blog?! Very last decade. Ipak, nekako sam bježala od te ideje, a sada, kada sam ipak tu, vidim i zašto. Nedostaje mi urednik! Nedostaje mi netko tko će mi reći koliko mi daje mjesta i na što se moram fokusirati. Ovako je previše mogućnosti. Najprije boje. Slova. Da postoji netko s druge strane ekrana, najradje bih mu rekla da odluči za mene. Previše opcija umara. Svaki je dan u Londonu prepun opcija. Najprije, na koju stranu krenuti. Istok je daleko, na zapadu ništa novo. Na sjever je teško doći, jug je depresivan. Koja odjeća – ljetna ili jesenska? Nepotrebna briga, u svakom će mi slučaju biti prehladno ili prevruće. Odlučiti žanr dana – svakodnevni izazov.

Pogotovo sredinom rujna, kada još nitko nije odlučio kako započeti radnu godinu. Jesen je došla prebrzo, zaista nije bilo potrebe da već stigne. U dugim rukavima nema smislila pričati o ljetu. Mislim da me nitko nije pitao gdje sam provela godišnji odmor. Kao da ga nije ni bilo. Nedostaju mi zagrebačka druženja u rujnu, kave pune mirisa mora, samo zato što se o njemu toliko govori da obuzme atmosferu. Ovdje se govori o jesenskim temama. U kinu nekoliko dobrih filmova. Cijene nekretnina. London Fashion Week. Svi su već izgubili volju za jesenskim temama, a kalendarski jesen još nije niti počela. No, ne treba kriviti samo vrijeme, iako je po navici omiljeni uzrok svega u gradu čiji dio identiteta se gradi na vremenu. Veliki događaji koji su obišli naslovnice svijeta došli su u vrlo nezgodan čas. Početak ljeta za skandal Rupertgate još je bio donekle prihvatljiv (iako je mnoge kolege ostavio bez posla ili u brizi hoće li ostati bez posla). Ali, londonski nemiri usred ljeta?! David Cameron, Boris Johnson, policija, novinari – svi su morali prekinuti godišnji odmor. Oni, pak, kojima zanimanje nema veze sa praćenjem novosti, iz južne Francuske, Portugala, sa Kanara i Kariba su pratili televizijske ekrane. Neki, iz sebičnih razloga – laburisti su zlurado komentirali kako David Cameron nema pojma, njegov Big Society je komedija. Neki, iz potpuno apolitičkih razloga, pitajući se hoće li njihov dom ostati čitav. Sada kada je sve gotovo, smijem priznati, da smo kolege i ja (iz cijelog svijeta) ipak malo pretjerivali. Da, gorile su neke ulice, ali nije gorio London. Da, bilo je šokantno gledati kako razbijaju sve pred sobom, ali u centru Londona nije vladao strah i trepet. Bilo je ljeto, bili smo u gradu i drama je trebala opravdati zašto smo tu. Kolege koji su se kupali u nekim dalekim morima trebalo je učiniti ljubomornima što umjesto odmora ne izvještavaju o najuzbudljivijoj vijesti godine. Ali, kada bi me prijatelji zabrinuto zvali da me pitaju jesam li živa i imam li sigurno sklonište, a ja sam se, primjerice, sunčala na terasi lokalnog kafića ili pila šampanjac s kolegama nakon izvještavanja ispred parlamenta…osjetila bih malu grižnju savjesti.
Londonski nemiri trebali su se zbivati sada. Događaja je toliko malo da novine i dalje pišu o nemirima. “The aftermath of London riots”, danas piše The Times. Duplerica o bilokakvom “aftermathu” govori o grozničavoj potrebi ispunjavanja novina u doba kada u gradu nema osobito uzbudljivih novosti.  Što ne znači da bi itko bio sretan da se dani nemira ponovno dogode. Tada bi bilo jasno da se više ne radi o novinarskoj drami. I jesen bi odjednom postala sumorna, a ne samo nedefinirana, kakva je sada.