Archives for category: Uncategorized

Jednog ledenog poslije podneva Georgette M. objavila je smrt luksuza. Luksuz je mrtav, glamuozne dame u šetnji Park Avenijom stvar su prošlosti, a bogatstvo per se postalo je irelevantno. Njena bi izjava manje odzvanjala manjim značajem da se nije dogodila u jednom od najljepših građanskih salona Manhattana u trenutku ispijanja kremastog cappuccina koje je netom prije u antiknim šalicama pripremio njezin butler. Poslije podne je bilo lijeno, što zbog hladnoće to zbog snijega koji je uspavljivao grad u svom mekom naručju. Ima nešto dirljivo u snježnom New Yorku, kada hiperaktivni grad odustane i postane pitom, poput neukrotivog dječaka u trenucima sna. Jeste li primijetili da, kada spavaju, najljepše izgledaju ona djeca koja su neukrotiva, oni ljudi koji tijekom dana sipaju energiju i moć, a onako sneni stapaju se s mekoćom pastelnih dekica?

Georgette voli govoriti o luksuzu. On joj je obilježio život. O njemu je maštala, za njega se pripremala u siromašnom kućanstvu na otužnoj čistini američkog juga, kada joj se približio zgrabila ga je impozantnom spremnošću i nije ga ispuštala iz ruke sve dok nije bila sigurna da je dio nje. Ona je prenaglašeno lijepa, sa svojim visokim obrazima i golemom frizurom, prenaglašeno bogata, optočena dijamantima koji skrivaju godine njezina vrata, prenaglašeno samopouzdana, prenaglašeno moćna. Neukrotivi Manhattan je njezin, svako jutro mu kimne sa svoga prozora s pogledom na Central Park, savladala je i čitav svijet na krstarenjima tropskim morima i tajnim večerama s diktatorima. Ipak, da su joj daleki i grad i svijet Georgette je otkrila dan ranije na jednoj večeri u svome susjedstvu. Domaćini – vlasnik jednog uspješnog hedge funda i njegova “irelevantna” supruga kako ju je Georgette spremno etiketirala čim je ova upotrijebila svoj prvu “f*** word” kojima, veli Georgette, nije prestajala kititi stol tijekom čitave večeri. Hrana je bila solidna, stan dovoljno raskošan da impresionira i moju razmaženu sugovornicu, ali ona se mentalno vrpoljila (ne i vidljivo jer Georgette se nikada fizički ne vrpolji, baš kao što nikada ne pokazuje da je u žurbi) i pitala se kako se mogla naći u situaciji u kojoj toliko ne pripada mjestu radnje, iako je bila tek tri bloka od svoga doma. Samo dobar odgoj sprječavao ju je u tome da napusti društvo i u svome krevetu nastavi čitati započetu knjigu o Otomanskom carstvu. Njeni domaćini – miljarderi za stolom su, naime, okupili ne građansko društvo koje je Georgette navikla nalaziti u raskošnim gradskim salonima, nego “neke nove ljude”. Na mjestu gdje bi, veli ona, trebali sjediti politički novinari, sjedili su trećerazredni TV voditelji, umjesto kustosa gradskog muzeja govorio je neki oligarh sumnjivog naglaska, ulogu gradskih aristokrata preuzele su ispeglane supruge bankara. I preko toga bi prešla da nije shvatila da je dama kojoj je dodijeljeno mjesto do nje zvijezda reality showa na programu Bravo TV. “Luksuz je stvar prošlosti”, uzdahnula je Georgette, u žličici pjene topeći svoj sjetu za vremenom koje odlazi.  Svijet koji hofira sudionicama reality programa koje javno “vrište, svade se i pokazuju grudi” istisnuo je sve što je bilo doista bitno, govori. Da se utješi, Georgette je otputovala k starim prijateljima na jedan karipski otok, daleko od svojih irelevantnih susjeda i ceremonije dodjele Oscara koju odbija gledati od kada se voditeljica pojavila u muškom odjelu i po dvorani Američke Akademije dijelila pizze.

Nekako istovremeno odlični kolumnist Simon Kuper u FT-u pozabavio se sličnom tematikom žaleći se da smo izgubili ideju statusa. U loncu opsjednutosti globalnim, nezasitne gladi novih bogataša istoka i bagateliziranjem tradicije sve za što smo se ranije držali izgubilo je smisao. Posh engleski postao je arhaičan u gradovima u kojima restoranima dominiraju oni koji ne znaju niti gramatiku svoga jezika, a luksuzne stvari, slažem se s Kuperom, više nisu usitinu luksuzne kada ih nose kineske tajnice. Pod cijenu da ispadnem elitist, priznajem da me plaši svijet u kojem je, iako nepravedan “world order” zamijenio  “world disorder”. Bolje bilo kakav poredak od nereda. Uostalom, isuviše spremno odmicanje od provjerenih simbola života, statusa i svijeta previše često je neslavno završilo. Negiranje vjere dovelo je neke nove bogove koji se hrane razvratom i novcem, odbacivanje klasnog sustava dovelo je komunizam, uvjerljivo najcrniji politički sustav u povijesti. Toliko smo napredovali u modernizaciji svojih ličnosti da danas više djece u zapadnom svijetu ima iPhone nego roditelje koji su u braku (kako je pokazalo istraživanje britanske agencije YouGov). Toliko smo se odmaknuli od zastarjelih principa da su nam idoli praznoglavi, a počasni gosti njujorških večera starlete reality programa.

New York je lakmus papir svijeta u kojem živimo. U granicama Manhattana kondenizrane su njegove karakteristike, grad koji ne spava godinama je ispred nas pa nam najavljuje u kojem smjeru kročimo. Dok je Georgette doživjela svoj “aha” trenutak u krugovima bogatog New Yorka kojima pripada, moj se dogodio nekoliko dana kasnije, za večerom u japanskom restoranu Nobu. Te hladne večeri, moj suprug dočekao me u lobiju restorana nakon dugog dana napornih sastanaka. Bili smo par poput milijuna parova prije nas. On – u odijelu s posla, sretan da je dan iza njega, ona netom izišla iz lokalnog frizeraja u haljini koju joj je poklonio za rođendan. Rendez-vous bračnih parova događa se unutar specifične aurele, svjetlost nije zaigrana kao kod novih ljubavi, ali je duboka, zlaćana, jer je stopljena od dviju koje su postale jedna. To nije prepoznala dugonoga konobarica koja je ispred nas bacila jelovnike i sa žvakom u ustima kreštavim glasom tražila da ponovimo nardužbu. Gledala sam oko sebe, tražeći priče ostalih gostiju, možda aurole još nekih parova, s kojima bih razmijenila pogled u znak prepoznavanja. No, nitko mi nije uzvratio pogled. Nekoliko poslovnih ljudi do nas bilo je zaokupljeno tapšanjem japanskog investitora kojeg su dodiri masnih prstiju vidljivo sablažnjavali. Jedan niski starkelja tražio je put do suknje svoje četrdeset godina mlađe pratiteljice, a dvije prijateljice tipkale su po svojim mobitela katkad nas podsjećajući na svoje postojanje blijeskovima aparata na svojim mobitelima. Jedna od njih imala je stalak za snimanje “selfija”. Bilo je tu i nekoliko onih koji su izgledali poput kandidata Georgettine večere, ali niti to me ne bi uznemirilo da u trenutku kada smo čašom šampanjca nazdravljali životu i činjenici da smo mladi i zaljubljeni na Manhattanu iz lijevog kuta nije odzvonila graja dječjeg vrtića. Četiri stola sa po desetak stolica te su večeri, naime, bila rezervirana za dječje rođendane. Na jednom od njih skupina kineskih prvašića gađala se sushijem, na drugom trinaestogodišnjaci su se međusobno slikali, na trećem njihovi vršnjaci ljubakali svoje djevojke, na četvertom animatorica je pljeskanjem pozivala osnovnoškolce na društvenu igru. U osam navečer u jednom od najskupljih restorana Manhattana!

Vratili smo se u hotel pokisli. Što doslovno, od mokrog snijega koji nas je šamarao putem, to i preneseno – ona jer se veći dio večeri trudila ignorirati dječju buku, on jer mu večera od petsto dolara u ambijentu koji mu se dopada sa ženom koju voli nije dozvolila da se osjeća posebnim dok su njegovi susjedi iz vrtića bacali hranu po podu i naručivali još.

Ono što sam mislila da je fenomen, pokazalo se njujorškom svakodnevnicom. U gradu velikog novca i malo statusa novi je znak moći postao reklamiranje pomlatka. Dok su nekoć mali plemići oduševljavali svojim besprijekornim ponašanjem i klavirskom izvedbom nakon večere, danas se u Baby Dioru pojavljuju u najskupljim gradskim restoranima gdje urliču kako bi svijetu pokazali da će njihovi roditelji rado potrošiti deset tisuća dolara na proslavu sedmog rođendana, samo kako bi se dokone mame za ručkom u Ciprijaniju kasnije mogle žaliti da su njihovi mališani postali problematični. Jedna takva, Azijka s njujorškom adresom, priznala mi je da je uposlila psihjatra kako bi tretirao njezinu desetogodišnju kći i četrnaestogodišnjeg sina koji su istovremeno agresivni i depresivni. Posljednjih dana, dok je suprug na putu, radje izbiva iz kuće jer čim se vrate iz škole djeca ju vrijeđaju, a njeno praćenje točaka priručnika”kako razgovarati s depresivnom djecom”, za sada je bez rezultata. Moja sugovornica vidno je utučena i da mi nije jasno da doista pati, bilo bi mi smiješno.

Svijet luksuza je mrtav. Trebala sam odmah shvatiti da je Georgette M., koja ga čitav život proučava, u pravu. On je umro u trenutku kada je Manhattan odbacio stoljetna klasna pravila, u trenutku kada je se voditeljica dodjele Oscara pojavila u muškom odijelu, a voditelj ispred publike stao gol, u trenutku kada je mjesto dječjih rođendana postao Nobu.

Oglasi

“Da vam kažem nešto o vrlo bogatima. Oni su drugačiji od tebe i mene. Oni posjeduju i uživaju rano i to im nešto učini, učini ih mekima gdje smo mi tvrdi i ciničnima gdje smo mi povjerljivi na način na koji, ukoliko nisi rođen bogat, je vrlo teško razumijeti. Oni misle, duboko u svojim srcima, da su bolji od nas jer smo mi sami morali otkriti kompenzacije i utočišta od života. Čak i kada uđu duboko u naš život ili potonu ispod nas, oni još uvijek misle da su bolji od nas. Oni su drugačiji.” Fitzgeraldov citat je poput naslijeđenog baršuna; izlizan od upotrebe, ali katkad nezamjenjiv, pa baš kao što ga vadim sa vrha ormara u gostinjskoj sobi za specijalne prilike, tako se vraća u upotrebu kada me put navede u svijet Fitzgeraldovih bogataša. Kako je lako postati opsjednut njima, odabranima, zlatnim dečkima i dijamantnim princezama koje je Fitzgerald susretao pod raskošnim lusterima njujorških salona,  grčevito se držeći za sukno bogatstva, znajući da su niti koje ga s njime povezuju krhke, jer mu rođenjem ne pripadaju. Kako se blizak čini njegov napor, danas u Londonu, gdje svijet vrlo bogatih zasljepljuje poput ranog ljetnog sunca pa nam ne preostaje mnogo – ili mu trčimo ususret ili bježimo u hladovinu.

Samantha nije čula moje kucanje na vratima. Srećom, tu je bila spremaćice Larisa koja me upozorila da ne kucam već pozvonim na zvono butlera. Royal suite hotela Claridges gdje Samantha živi posljednja tri mjeseca mirisala je na ruže i ljiljane, cvijeće kojim uvijek mora biti okružena, a sedam plavuša i jedna brineta ćaskale su uz šampanjac i sendviče bez kore. Primile su me u svoj kružok, pomaknuvši se sa desetina jastučića – “Pogledaj meni jastuka!”, rekla mi je Bucmasta Plavuša, pružajući mi hotelsku brošuru koja nudi selekciju jastuka. “Najbolji je ovaj u obliku polumjeseca.”, zaključila je Brineta, pruživši mi jedan da se uvjerim. Time je pokrenuta diskusija o jastucima, potom jastučnicama i Fortnum&Masonu koji nudi najbolje, egipatskom pamuku i novom hit restoranu iza ugla. Mažena jastukom-polumjesecom i mjehurićima Louis Roederera gotovo da sam zaboravila da ni traga ni glasa Samanthi, stoga sam je pošla potražiti u sobi, prema uputama  spremaćice Larise koja nas je pozorno pratila. Samantha je ležala na svom divovskom krevetu, sa svojom novorođenom bebom u jednoj, a čašom šampanjca u drugoj ruci. “Darling, darling!”, rekla je svojim maznim glasom, a ja nisam znala obraća li se meni ili iPhoneu 6 koji je stajao otvoren na spikerfonu. Naišla je topla bujica komplimenata, pokazivanja roskastih nožica njene nove djevojčice, ritmični smijeh, zamasi rukom u znak spremaćici koja se odjednom stvorila iza nas, puse, špricanje zajedničkim parfemom. Sve to netko je strpljivo pratio s druge strane linije, pošto je telefon bio otvoren, a Samantha se nije obazirala, jer Samantha se nikada ne obazire na neprilike, lebdeći vremenom s lakoćom nekoga tko je rođen samo sa tim zadatkom: lebdjeti vremenom s lakoćom. Moja prijateljica, darling Samantha blagoslovljena je izvanserijskom ljepotom, njena koža je mekša, oči sjajnije, a kosa bujnija od običnog svijeta te sjajnim smislom za prepričavanjem anegdota koji joj je donio slavu u visokim krugovima kada ga je, u svojim tridesetima, pretočila u bestseller kroniku londonskog visokog društva. Samantha je blagoslovljena i izvanserijskim suprugom koji je vlasnik svega što na ovome svijetu vrijedi posjedovati pa mu Samantha tepa u telefonsku slušalicu dok on putuje po Africi u obilasku svojih rudnika, nikada ne donoseći težinu u njegov život, jer Samantha je rođena da donosi radost i lakoću. “Darling, darling”, govori mi svako malo kada mi želi prepričati zgodu s njihovog ljetovanja ili bezazlen trač u kojem se subjektima obraća s ljubavlju pa ne dolazi kao ogovaranje, već nevina opaska. Moja druženja sa Samanthom su rijetka, ali intenzivna; ona mijenja adrese, telefone i nakit, nikada prijatelje, koje redovito obavještava o svojim kretanjima i okuplja ih u svojoj londonskoj suite koja je uvijek puna tek pristiglih došljaka koji su sa Samanthom studirali ili slavili ili ju jednostavno sretali na svim raspoloživim kontinentima, na način na koji se samo vrlo bogati sreću. Uvijek ju promatram sa dozom znatiželje, jer način na koji se kreće i govori i diše je jedinstven, kao da je život pozornica na kojoj ona nosi glavnu ulogu. Kada hoda svojim hotelskim salonima Samantha za sobom ostavlja miris parfema i svjetlucavu prašinu  – poput magije svojstvene vilama, ustvari Chanelov svjetlucavi prah kojim se svakog dana obasipa. Kada ulazi u restoran Samantha se svima osmjehuje, govoreći “darling” konobaru i djevojci koja nam uzima kapute i svim poznanicima koje sreće i onima koje tek treba upoznati.

Uz sjajnu mentoricu koju sam taj vikend odlučila oponašati oprezno sam koračala visokim platformama po marini Cap Ferrat. “Bit će to vikend za pamćenje!”, obećavala sam suprugu, teatralno, naglašavajući svaku riječ, onako da ga dijelom nervira, a dijelom zabavlja pa nema alternative nego nasmijati se. Približavali smo se “Atheni”, a ona je svjetlucala nadnaravnim sjajem ispod neba južne Francuske. I mjesec je te večeri bio drugačiji, tamno žut – “Večeras nije pun jer nisam imao dovoljno novaca da ga iznajmim.”, sa palube je viknuo naš domaćin, kako to čine samo vrlo bogati koji obožavaju šale na načun nedostatka novca, valjda zato što ga nikada nisu iskusili. Na prvom platou Athene dočekalo nas je dvoznamenkasto osoblje u najbijelijim bijelim uniformama i pomislila sam da je vrhunac sreće dostignut upravo ondje, na palubi divovske jahte koja, poput Samanthe, nosi obećanje lakoće.  Samantha i Atena su uskličnik na Stendhalovoj opasci da je ljepota obećanje sreće. Vikend je bio displej predrasuda i iluzija, u znaku azurnih dana i zvonkih kristalnih čaša. Bio bi ustvari besprijekoran da moj David, poučen nedavnim ljetovanjem na Jadranu, nije brzopleto pohrlio ka moru, skočio sa sedamnaest metara visoke palube i pritom tražio da da ga slikam. Na brodu su upaljeni alarmi, kapetan je istrčao na palubu, a mornari se postrojili u vojni stav. Sa superjahti se ne skaće, naučit ćemo toga poslije podneva, njihovi motori su golemi i gladni. Bit će to jedini put da će se David toga vikenda okupati, promatrajući more samo sa vrha brodske terase, maštajući o Igorovoj barci s koje se između Elafita bacao poput dječaka. Naši domaćini bili su sjajan uzorak mome znatiželjnom pogledu – on je u plutajuće prostorije donosio autoritet i strogoću, ona svilene kaftane koji su zavodljivo pratili njezine lake korake. U nedjelju navečer vratili smo se kući šutke, kao da smo sletjeli iz sna kojim smo prolazili zajedno, držaći se za ruke. David je sumnjičavo pratio naš dom, kao da je kućica za lutke, a ne solidna građanska kuća. Trebat će mu malo vremena da sa sebe otrese miljardersku rosu, na putu ka uredu u ponedjeljak u zoru. Nije jedini.

U posljednjih godinu dana superbogataši postali su jedina važna tema Londona. Knjige, reportaže, studije, restorani, stanovi – čini se da je sve posvećeno njima. Oni su u srediištu arene, mi ostali smo publika koja promatra njihov rozi svijet, dnevne epizode live sapunica. O tome sam raspravljala jučer poslije podne, u krilu mekih polumjeseca Hotela Claridgesa. Na proputovanju iz Saint Tropeza (“Divna regata, darling, divna!”) u Istanbul, Samantha se na nekoliko dana zaustavila u Londonu kako bi kupila Ralph Lauren odijelca za svoju djevojčicu i pojela pohani teleći odrezak u Cecconisu. “Darling, darling, nemoj živjeti u zabludi, ta ništa nije idealno.”, govori mi Samantha. Na trenutak mi se čini da u njenom pogledu vidim umor, u zjenicama usamljenost. Poput Dame s kaftanom, Samantha nikada nije sama i sada, kada smo same u prostoriji, čini mi se manjom, kao da sam je predimenzionirala u svome sjećanju. Potom se prene, izmiče od zamišljenosti, ostavljajući za sobom nagovještaj težine i svjetlucavi prah. “Darling Ana, čemu teške teme?! Vidi kako je divan dan! Darling, darling, zovi vozača, Ana i ja idemo u šetnju i darling, malo šampanjca prije odlaska, darling, ne volim kada smo ozbiljne!”, govori i potom me hvata za ruku. Zajedno izlazimo iz Claridgesa ostavljajući za sobom mirisni oblak kojim nas je netom prije našpricala i Chanelove šljokice za dobre vile.

Jedne večeri, u vrevi europskog kiča i bogatstva sumnjivog porijekla svojstvenima za japanski restoran Zuma, sa jednog se stola kroz žamor probijao zanimljiv razgovor. Kako i ne bi, kada su ga vodili predsjednik uprave jedne europske banke, jedan međunarodni poduzetnik, dva važna frajera iz Citya, jedan vrhunski media executive, predstavnica međunarodne organizacija i jedna novinarka. Ipak, za stolom se izdvajala jedna djevojka, što svojim besprijekornim tenom i svilenkastom kosom, to i činjenicom da u njoj čitave večeri nismo uspjeli probuditi interes za razgovorom.

Sjedila je Lijepa Anja i tipkala poruke na svome iPhoneu, katkad se zavodljivo nasmiješivši prisutnima.

Veliki ljudi i male teme učine velikima, tako da smo štošta naučili u njihovoj razmjeni argumenata i informacija; o ekonomiji i ljetovalištima, njemačkim planovima i francuskim vinima, uz čarobne anegdote iz prošlosti kojima je patina vremena dala dodatni sjaj. Lucky girl, pomislila sam o Lijepoj Anji iz jednog zagrebačkog predgrađa, prvi puta u Londonu, a na stolu s uzorkom međunarodnih intelektualnih zvijezda. No, Lijepa Anja se nije zamarala. Zaslon iPhonea bio je zanimljiviji. A ja sam te večeri zaspala s mišlju o pojmu complacency, samozadovoljnost.

Toga sam dana vratila iz Pariza koji, poput karakternih ljudi, ima jednu vrlinu: izaziva reakciju. Davida u pravilu ljuti, Jessea oduševljava, Isabella u njemu voli zavoditi, a Folby se kabrioletom voziti po njegovim avenijama. Ja ostajem neodlučna. Raditi u Parizu je živopisniji doživljaj od londonskog. Pripreme za intervju obavljaju se u lokalnoj brasserie, gdje mi konobar tepa, a sugovornik svaku govornu stanku koristi za neobavezno koketiranje. Nakon posla nakratko sam bila pariška socialite, na ručku sa svojom najglamuroznijom prijateljicom koja je, u bundi boje magnolije i s mirisnim zamasima ruke zaustavila dah restoranu L’Avenue. No, samo na tren. Jer, Pariz uporno tretira s napasnom nezainteresiranošću. Uvijek pomalo ljuti, Parižani se dosađuju i svijet gledaju izrazom lica n’importe quoi. Slave činjenicu da ih ništa ne može oduševiti. Nevolja je u tome što ništa veliko nije napravljeno bez oduševljenja.

Lijepa Anja i Pariz imaju nešto zajedničko; vjeruju da se ne moraju truditi kako bi privukli pozornost. Francuske ulice su poput Anjinog besprijekornog lica, pariški restorani najbolji na svijetu, a jezik melodičan bez obzira na sadržaj pa se na odabir sadržaja više nitko i ne gubi vrijeme. Kada izgovore ime svoga grada, Parižani lagano uzdahnu. Uvijek pomislim da očekuju od mene da se lagano naklonim. London zvuči drugačije, zvonkije, ali bez prilike za uzdah. Ime svoga grada, Londončani izgovaraju kao da se ispričavaju. Zbog gužvi, zastoja podzemne i svih eventualnih neugodnosti. Ispričavaju se jer uvijek pada kiša i žene su blijede, a muškarci nisu zavodnici. U pubovima je fish and chips uvijek bljutav, a street fashion djeluje jeftino. I dobro da je tako.

“Zašto, o zašto, kada god uredniku pošaljem tekst mislim da se radi o najgoroj reportaži u povijesti novinarstva?”, pitam Adriana koji posljednjih deset godina vodi najgedanije TV emisije na nacionalnoj televiziji. “Trenutak kada izgubiš taj osjećaj označit će da opadaš.”, govori mi. Samokritičnost je jedino obećanje osobnog napretka. Prije no što se reflektori live studija upale, Adrian se trese; redatelj Fight Cluba i Aliena 3 David Fincher priznao mi je da nikada ne gleda svoje filmove jer u njima vidi samo greške. Sjajni Inoslav Bešker žalio mi se da u svojim tekstovima “vazda nešto komplicira”. A jednom davno Davor Gobac u pauzi koncerta me je nervozno pitao je li dobro otpjevao Fridu.

Kada se prestanu truditi, gradovi gube sjaj, pojedinci karakter, a civilizacije važnost. Od 8. -13. stoljeća Istok se nametao svijetu svojom briljantnom znanošću. Sve što smo znali o medicini dolazilo je iz Perzije, od Avicene, optici nas je podučio Al Hasan Ibn Haytham, a algebri podučio Muhammad al-Kwarizmi. Ovaj potonji djelovao je u takozvanoj Kući Mudrosti u Bagdadu. Zamislite, na mjestu koje sada prepoznajemo samo po nevoljama, odvijao cijeli jedan svijet; matematika, astronomija, medicina, alkemija, kemija, geografija, kartografija – vrelo najvećih saznanja toga doba iz kojeg i danas – tisuću godina kasnije – crpimo podatke.

Bilo bi nespretno govoriti o uzrocima kraja civilizacija i seobi moći s Istoka na Zapad no neki, uključujući uglednog povjesničara Nialla Fergusona, predavača na Harvardu i Oxfordu, tvrde da je samozadovoljnost, arogancija i neprihvaćanje promjena, jedan od njih. U jednome trenutku islamski svijet pomislio je da ima odgovore na sva pitanja, no Zapad je na njihovim temeljima postavljao nova pitanja i donosio nove odgovore. Nekoliko stoljeća kasnije, kapitalizmom i bankarskim zaradama opijeni Zapad propustio se osvrtati na neke druge formule.

Dok uz Temzu niču staklene zgrade, koje, brzinom spretnih majki na subotnjoj pjaci kupuju došljaci s Istoka, a na Etonu i Harrowu marljivo uče njihova djeca, pomišljam da London živi svoju lekciju 21.stoljeća. Možda nije idealan – vrijeme je užasno, a nedostatak vitamina D zabrinjavajući, a više nema ni Kraljevstva ni kolonijalnih divota – ali, tu je i kao takav omiljeni alternativni dom za neke nove civilizacije.

Idućeg dana željela sam Lijepoj Anji poručiti da si samozadovoljnost više nitko ne može priuštiti. No, s vrećicama osvojenim cijelodnevnim shoppingom, hitala je ka Heathrowu. Zamišljam je kako sjedi na špici i prijateljicama prepričava londonske doživljaje. Spominje i večeru u Zumi sa šampanjcem i celebrity licima. Lica pričljive skupine s kojom je djelila stol ne uklapaju se u njene londonske sličice, a ne zna niti kako bi ih opisala, stoga ih namjerno izostavlja.

Trebao je napadati ozbiljan snijeg, sa King’s Roada nestati i posljednji Božićni ukras, trebala su utihnuti varljiva obećanja Nove godine i išćeznuti nelagodni poljupci u obraz bezimenih poznanika. Ustvari, London je možda samo trebao ponovno postati London.

Svakoga prosinca uplašim se da mi je iskliznuo iz ruke. Blagdanski London ne razumijem. On ima drugačije lice, izobličeni karakter. Govori naglaskom koji ne raspoznajem, komunicira gestama čije značenje mi je nepoznato. Možda je isuviše davno prestao vjerovati u bajke da bi se predao onoj Božićnoj. “Nemoj mi reći da vjeruješ u priču o štalici, zvijezdi repatici i tri kralja?”, u legendarnom dramskom serijalu Brideshead Revisited oxfordski student Charles pita svog najboljeg prijatelja Lorda Sebastiana Flytea. “Why, it’s lovely!”, ovaj mu odgovara.

“It’s lovely!”, ponavljala sam i ja, nakon svakih nekoliko koraka, jednog ponedjeljka na imanju Boughton. Imanje Vojvode od Buccleucha toga je dana oživjelo sjećanje na Sebastiana, jednog od mojih omiljenih likova iz fikcije. Sebastian je toga dana bio svugdje; namigivao mi je iza zavjese purpurnog kreveta spavaće sobe, skrivao se iza Rafaelove tapiserije u salonu. Bio je sjetan dok je promatrao balsku dvoranu u kojoj smo se nespretno meškoljili mi gosti bez povijesnog pedigrea skromno služeni u palači bez posluge. Naš domaćin, vremešni vojvoda, govorio je tihim glasom tople intonacije, pokazujući nasljedstvo svoje drevne obitelji, nasljedstvo čuvano od 15. stoljeća. Moje obiteljske legende su šarmantne, sa pra-pra bakom koja je izgubila čitavu gradsku ulicu na kocki, s pradjedom doktorom prava koji je, kako bi pobijedio dosadu, na samrti odlučio naučiti još jedan jezik,  sa njegovom suprugom koja je bila neodoljivo izbirljiva i direktna. No, obiteljske priče moga domaćina Richarda uključuju kraljicu Elizabetu I, Winstona Churchilla i Handelove koncerte. Njegova prabaka bila je karakterom slična mojoj Olgi, ali ova je imala tri palače, zadaću da organizira najveličanstvenije balove i kraljevsku obitelj na listi prijatelja. “It was lovely!”, govori mi Richard, pokazujući mi sliku vrckaste bake koja je do samog kraja odbijala ostaviti se cijelonoćnih zabava i dry martinija, kako nasmijava Queen Mary.

Srećom, toga sam dana odjenula svoj novi tirkizni kaput koji se svjetluca sa svakim pokretom. U njemu su kretnje odmjerenije, jedna od vrlina lijepih odjevnih predmeta. “Ne čini li ti se da svi ovdje želimo biti ljepši i bolji ljudi?”, govori mi jedan od uzvanika, tajanstveni francuski baron s oblakom parfema umjesto posjetnice. I doista, promatram tu malu skupinu kako razgovara o lijepim temama, izmjenjuje blage poglede i dobacuje se plemenitim gestama. Sve grubosti londonske svakodnevnice 21.stoljeća ostale su izvan zidova imanja. Zastoji vlakova,  inflacija i triple-dip recesija ne pristaju Boughtonu.

Pa su izvukli ono najbolje iz sebe, baš kako mi je jednom davno, tijekom jedne od naših beskrajnih rasprava praćenima šuštanjem lišća na Dubravkinom putu, rekao moj prijatelj Ivan. Po njegovoj teoriji, svatko od nas ima svoj bolji i lošji dio, a, ovisno o tome gdje se nalazimo i s kime smo okruženi, prevladat će jedan od njih. Nisam ga stigla pitati koji dio mene je u tom trenutku prevladavao jer sam nedugo zatim otišla u London i okružila se ljudima i situacijama koje Ivan, iščitavam iz njegovih dugačkih mailova, odobrava. U prvim mjesecima zaljubljenosti u London bila sam sigurna da grad po definiciji izvlači ono najbolje od nas. Okruženi viktorijanskim pročeljima, grandioznim slavolucima i rascvjetanim parkovima, naše misli moraju biti plemenitije nego pod sivim mrežama socijalističkih blokova? I novine majstora žurnalizma, neuništive institucije i drevne škole – svi nas pozivaju da budemo bolji ljudi. U međuvremenu, negdje između stanice podzemne Sloane Square i trpanja artikala u kolicima Sainsburysa tijekom tjedne kupnje namirnica petkom, na to sam zaboravila. I tako bi i ostalo, vjerujem, da mi Gibonni neki dan nije rekao da londonski aplauz vrijedi više od ostalih. U jednom mračnom jazz baru Londona, Gibonni je stajao na malenoj pozornici i pjevao maloj publici glazbenih entuzijasta. Bilo je nešto dirljivo u činjenici da je izgledao poput dječaka na svome prvom nastupu. Kasnije će pitati moga Davida i njegove francusko-engleske prijatelje – ne mene, jer mišljenje hrvatske novinarke mu nije bilo potrebno – je li dobro pjevao. Jer London ga čini skromnim, veli, on izvlači maksimum od ljudi. Londonski aplauz stoga vrijedi više.

U našem dnevnom boravku ovih je dana hladno, ali to je mala cijena za ono što nudi dom bez zidova. Umjesto viktorijanske kulise boje magnolije pred nama se raskošno rasipa London. Pogled na London nije pogled na Manhattan – uzbudljiv, svjetlucav, glamurozan. Ovo je pogled na smeđu rijeku, kućice iz doba kraljice Victorije, poslijeratne socijalne stanove i pokoji ostatak tvornice. Ovo je pogled na mostove i obrise Citya, na mrežu trgova i parkova koji se slijevaju u povijesno najgrandiozniji grad u Europi. Ovo je pogled koji mi porućuje da London, baš poput velike ličnosti, čini da se i sam osjećaš velikim.

Kloni se malih ljudi, rekao je Mark Twain, koji umanjuju tvoje ambicije. Velike ambicije nas, male ljude, nekako čine velikim.  Poput lijepih kaputa koordiniraju nam kretnje, poput čaja u Velikom salonu Boughtona pozivaju nas da budemo bolji ljudi. Za neke će njihova svrha biti poslovni projekt života, za neke londonski aplauz. Za neke, pak, jedina je svrha velikih ambicija život sam.

Kao netko tko gleda televiziju samo kada je netko drugi upali, malo je vjerojatno da bih primijetila, a kamoli pisala o američkim TV novostima da se moj boravak u New Yorku nije poklopio s ponovnim izborom Baracka Obame za šefa države, ovoga puta bez nacionalnog entuzijazma, s koktelom sumnje i rezignacije umjesto zdravice. U praćenju izbora, koje je Europa otvoreno doživljavala kao kolektivni IQ test Amerike čiji bi rezultat, da je išao u korist Romneyu Europljanima s anti-američkim, anti-kapitalističkim, anti-globalizacijskim, anti-štošta osjećajima dokazalo da se, ukratko, radi o zemlji idiota, tražila sam istinsku Ameriku, jer ona prikazana u predizbornim anketama činila mi se sumnjivom. Ne samo meni, izgleda – Timothy Stanley, profesor američke povijesti na Oxfordu, u svom je istraživanju naveo: “Da Ameriku doživljavamo prema onome što gledamo na vijestima, pomislili bismo da se radi o nevjerojatno ljutitoj i podijeljenoj zemlji. No, puno više toga o toj naciji možemo naučiti iz američkih serija. One su pisane kako bi privukle što veći broj Amerikanaca, što znači da nisu samo smiješne nego i stvarne, stoga vrlo dobro prikazuju stvarnu kompleksnost mišljenja Amerikanaca.”, piše Stanley. Prema njegovom istraživanju, najnoviji podaci o gledanosti govore više o Americi danas nego gruba podjela na republikance i demokrate. Najgledanija američka serija je, naime, Modern Family koja se bavi životima triju američkih obitelji; bijelog para s djecom, bračnog para bijelca i hispanke te gay para koji odgaja posvojenu kći. Prema libralnim obilježjima scenarija mogli bismo zaključiti da su gledatelji uglavnom lijevičari. Bili bismo u krivu – Modern Family je omiljena serija Baracka Obame i Mitta Romneya, a podaci o gledanosti pokazuju da je jednako gledana među demokratima i republikancima. Prema tome, bez obzira za koga su glasali, bez obzira na to žive li među svjetlima Manhattana ili u američkom inkubatoru srednjeg zapada, prosječni Amerikanac možda jest domoljub, ali ne i fanatik, a ekstremističke ideje veće su na papiru nego u stvarnosti. Bez obzira na sadržaj predsjedničkih debata, američka je nacija nacija koja je svakoga tjedna prikovana uz ekrane smijući se dosjetkama gay para Camerona i Mitchella.

Modern Family bila je tema razgovora za večerom, prošloga tjedna na Manhattanu. U domu bračnog para Lung, investicijskog bankara i njegove ljupke supruge, okupila se njujorška intelektualna elita – jedan proslavljeni odvjetnik, njegova supruga – stalni predavač na Columbiji, potom članica uprave IBM-a, njezin suprug preprodavač umjetnina i jedan politolog, čest komentator na poslovnoj televiziji Bloomberg. Iz priče o hakiranju u Britaniji, o kojoj smo raspravljali žustro jer je jedna gošća u mladosti prijateljevala s Murdochom juniorom, tema je skrenula na Modern Family i … Real Housewives. Uz ponešto zadirkivanja ispostavilo se da je moj intelektualni uzorak više puta gledao Real Housewives, a neki su priznali da seriju prate svakodnevno. Što ne bi bilo šokantno, slažem se, da ona ne dolazi s jednom karakteristikom: negledljiva je.

Kako i ime govori, ovaj reality serijal uvodi vas u domove imućnih kućanica iz New Jerseya, Beverly Hillsa, Atlante – ovisno u koje doba dana se uključite na Bravo TV. Te večeri, u hotelskoj sobi na Lower East Sideu, na redu je bio Beverly Hills gdje je, između ostalog, jedna sudionica napisala knjigu o samoubojstvu svoga muža, gotovo dan nakon nesretnog događaja, time izazvavši sumnje da ga je sama ubila, a njezine dvije prijateljice plastičnih lica su je krvoločno ogovarale prije nego što će je maznim glasom tiješiti kada im se pridruži za stolom. Nakon Modern Family, ovo je jedan od najuspješnijih televizijskih projekata, za koji se investitori otimaju, a analitičari mu daju novo medijsko poglavlje – fast food TV. Naziv je opravdan; poput nejestivog hamburgera koji ipak jedemo jer nam daje trenutni privid zadovoljstva, ostala sam prikovana uz televizijski ekran kojih sat vremena. Kasnije sam se osjećala kao da sam se najela golemog fast food obroka, punog kalorija, bez hranjivih vrijednosti.

Istovremeno, u Britaniji se odvija debata o novom zakonu o medijima kojim bi se svijet medija doveo u red. Kao i svi veliki događaji u Britaniji i ovaj se pretvorio u shakespearijansku sagu u kojem premijer postaje suborac urednicima za medijsku slobodu, a parlament, zajedno s nacijom i holivudskim zvijezdama traže državnu regulaciju novina. Priča bi postala dosadna, s izglednom pobjedom premijerovog štaba da se nije dogodila jedna trudnoća, jedan poziv iz bivše kolonije i jedna smrt (osobe iz još jedne bivše kolonije). Vijest o trudnoći Kate Middleton, heroine britanske štampe, trebala je ostati vesela no novinarska smicalica – poziv dvaju australskih radio voditelja / DJ-a, koji su se, u skladu sa sadržajem svoje emisije, htjeli našaliti, završila je kobno za Jacinthu Saldanhu, medicinsku sestru u Kateinoj bolnici čija ju je sramota zbog nasjedanja novinarima navela da odustane od života. Njen potez izaziva nevjericu, a projekt australskih voditelja ljutnju.

Pritom se licemjerna publika u Britaniji i Australiji ne pita bi li lažni poziv ikad bio poduzet da takva tematika nije u pravilu dočekivana s oduševljenjem i vrtoglavim podacima o gledanosti. Što reći o svijetu u kojem je najprodavanija novina, u raskošnoj ponudi sjajnih naslova, The Sun, omiljena serija Real Housewives, a izvor oduševljenja lažni pozivi i besmislice na Twitteru?

Siru Brianu Levesonu, tvorcu medijskog istraživanja koje će možda staviti točku na tristo godina staru slobodu medija u Britaniji, mnogi zamjeraju što je previdio kontrolu internetskog sadržaja, često brutalnijeg i štetnijeg od onog tiskanog u novinama. Mene brine nešto drugo – odgojna funkcija medija, koju smo nekako zaboravili, s prihvaćanjem televizijskih voditelja koji ne govore književno, s odobravanjem psovki i neprovjerenih činjenica na stranicama dnevnog tiska, s praćenjem besmislenih života zvijezda Red Carpeta i Real Housewives i Big Brothera i sličnim komercijalnih TV bisera.

Dokazano je da na nekim instancama naš mozak funkcionira plemenski, stoga naše neposredno okruženje, pa i ono televizijsko, doživljavamo kao dijelove svoga plemena. Možda je vrijeme da bolje promislimo s kime želimo biti okruženi, sa ili bez zakona gospodina Levesona.

Za nekoga tko je djetinjstvo proveo s pogledom na kamione za selidbu i serijalno upoznavanje novih pregrađa, mijenjao nacionalne kodove telefona i slušao uspavanke na stranim jezicima, trenuci domoljublja su rijetki, patetični, kičasti. Lako je biti domoljub u Britaniji gdje su nacionalne proslave u znaku elegantnih čajanki, skladnog dizajna Union Jacka i kraljičine besprijekorne poruke. U Hrvatskoj proslava svega nacionalnog nekako prirodno biva povezana s pojmovima kamena, grude i masline, s neknjiževnim akcentima i bučnim pjesmama. No, ipak, u svom novom londonskom domu s pogledom na Temzu toga sam petka i ja bila prototip domovinskog kiča. Čim je na stranici Jutarnjeg osvanula vijest da su generali slobodni otrčala sam Juanu, conciergeu, kako bih pokupila dostavu i s njime podijelila vesele novosti. On se pristojno osmjehnuo, što je bila barem neka reakcija, za razliku od Davida koji mi je rekao da je na važnom sastanku (kao da je išta u tom trenutku  moglo biti važnije od oslobođenih generala) i Isabelle koja me prekinula pitanjem možemo li napokon ići u Bunga Bunga (klub, ne druženje s njenim bivšim premijerom). Potom sam posegnula za sigurnim dobitkom i nazvala svoje britanske kolege. Dobri novinari imaju jednu zajedničku osobinu: svaku međunarodnu političku pobjedu ili poraz doživljavaju kao svoju ako su samo jednom o njoj izvještavali. Jesse mi je svečano cestitao, Harry retweetao, a Jasmine obećala da će temi posvetiti svoju iduću kolumnu. I tako su mi moja braća po struci spasila dan.

Jer bila sam daleko od fešte na Trgu bana Jelačica, na koju bi iz svog roditeljskog doma dotrčala za dvije tri minute, trčeći uz Markovu crkvu, po navici bacivši pogled na Doru Krupićevu i obavezno se naklonivši Gospi od Kamenitih vrata; pa dolje niz Radićevu, uz nekoć šik butik s kožnim torbama u kojem je mama kupovala tamnoplave torbice a la Chanel, pored moje stare knjižnice zbog koje i danas zadrhtim jer mislim da nisam vratila  knjige posuđene ’97. Pored mjesta na kojem je nekoć bila  igraonica u kojoj bi me mama ostavljala dok bi bila kod frizera, a danas je neki d.o.o. bez karaktera pa uz cafe bar Argentina gdje je moj striček Željko zasluženo dobio status superstara jer je postavio prve  LED lampe u Zagrebu i u SFRJ donio svjetla Zapada. Spustila bih se, vjerojatno uz pratnju roditelja i od našeg familjarnog tria jedino bih bila euforična jer lako postajem euforična, baš kao što brzopleto zaplačem zbog dirljive poruke štiva , nešto što unatoč priučenim britanskim manirama ostaje dio moga karaktera. Po dolasku na Trg vjerojatno bi me vrlo brzo umorila buka i pjesme čije riječi ne znam i silina zastava i agresivnog veselja. Ali, bila bih, na neki način, dio povijesti, a to je podnaslov životopisa svakog novinara.

Umjesto sudjelovanja u povijesti, o njoj sam iste večeri slušala, odazvavši se pozivu svoje sredinjoškolske razrednice u posjetu Londonu. Sjedile smo, razrednica i ja, na petom katu John Lewisa nad Božićnim lampicama Sloane Squarea, po prvi puta u funkcijama drugačijima od onih školskih, iako su to funkcije koje zauvijek ostaju negdje zapisane pa sam sabrano pokušavala govoriti gramatički smislenim rečenicama dok sam opisivala svoj sažetak puta od godine mature do danas. Razrednica me sjetila Parlaonice, podsječajući me da sam bila autor teme “Treba li legalizirati homoseksualne brakove?” (i to prije novog milenija, vodenjačka brzopletost); pričala mi je o natjecanju iz engleskog i školskom izletu u London i o mom razgolačenom pogledu kad god je govorila o Engleskoj. Sve sam to bila ja, i to sam i danas, iz kuta jedne razrednice. David se ljutio zbog moje dirnutosti susretom. U svijetu bankara suze su slabost, a suze radosnice potpuno nepotrebni oblik ludila. Ipak, suza su nailazile, jer činilo mi se da sam, četiri godine nakon svoga rezidencijalnog statusa u Ujedinjenom Kraljevstvu i jedanaest godina nakon mature ponovno sastavljala sebe. Kako sam si mogla tako izmaknuti, u desetljetnom stremljenju ka karijeri koja je postala poziv, inozemstvu koje je postalo dom.

Vikend je osvanuo u svom uobičajenom obliku – jutro u tonu kvrckanja jaja na oko i okretanja stranica FT-a, lijeno poslijepodne na travnjacima Regent’s parka i Bloody Mary u lokalnom parku, s lokalnim prijateljima. Daleko od Radićeve, daleko od Trga, daleko od vikenda koje katkad idealiziram, u uljepšanim sličicama djetinjstva. Moji vikendi iz sjećanja imaju miris cvijeća s Dolca i piceka koji se pohaju, okus domaćih gemišta koje mi tata kradom sipa i teksturu samoborskih kremšnita. Katkad mi se čini da izbjegavam zagrebačke vikende i posjet uvijek odabirem tjednom, kako mi nitko ne bi umrljao moje mentalno poglavlje.

U toaletu puba Prince Albert te sam nedjelje tražila svoj odraz u ogledalu. Provjeravala sam je li se to izblijedljelo lice s kroničnim nedostatkom vitamina D puno promijenilo od dana koje pamti moja razrednica. Ne govorim o tragovima vremena. Govorim o tragovima nekih novih običaja, mrljama čaja s mlijekom i dva šećera svakoga jutra i, kasnije, nakon deadlinea u 5, govorim o tragovima skakutanja po podzemnim željeznicama i smrzavanja uz Temzu.

Dan sam završila u šetnji s Ruth koja je posao zamjenice jednog bivšeg premijera nedavno zamijenila ulogom mame pa koristim njene iznenadne trenutke smirenosti za duge šetnje Battersea Parkom tijekom kojih uglavnom ona govori, a ja šutim i šutke puštam da me posipa svojim genijalnim zaključcima koji me hrane možda i više od vitamina D. Predvečer je bila u jesenjim tonovima s jedva primjetnim mirisom Božića. Paleta se izmjenjivala nad nama, sve te gorde boje jeseni, i tamni uvojci Ruth i moji plavi i naši dugački kaputi i beba Rosie koja je spavala u svojim kolicima ispred nas. Chicken roast u pubu, šuštanje lišća i dugi razgovori, ovo je kao da smo u filmu, rekla sam Ruth, osvrčući se na scenografiju. “Ovo nije film, Ana, ovo je London, i naš život u njemu.”, rekla je Ruth, nekako brzopleto jer je žurila kuci. Te sam večeri ignorirala taksije i autobuse, hladnoću i obaveze. Koračala sam i koračala, uz ulice, parkove, Temzu i butike.  Toga vikenda, sve je bilo kako treba. Toga vikenda srele su se moja prošlost i sadašnjost. Razrednica je u pravu; to sam uvijek bila ja i sve sam to ja, a lišće i Temza vise nisu scenografija, nego moje susjedstvo, moj stan u kojem je miris sarme te večeri odzvanjao porukom da je moj dom mozaik puno prošlih domova koje nosim u sebi.

“Izvoli sjesti Tim. Iako ti neću oduzimati previše vremena. Kako je bilo na godišnjem odmoru, jesi putovao u inozemstvo?”

“Da, bio sam u Toskani s obitelji.”

“Toskana je divna. Samantha i ja jako volimo Toskanu. Bili smo prošloga ljeta.”

“Da, sjećam se nažalost ste morali prekinuti odmor zbog nemira. Uglavnom, iznajmili smo kuću u jednom vrlo šarmatnom selu i…”

“Tim, nemamo puno vremena. Nažalost, moram te obavjestiti da si od ovoga trenutka smijenjen sa svoje funkcije. Nema potrebe da se vraćaš u ured. Netko će se pobrinuti da ti dostavi sve tvoje stvari.”

Situacija koju opisujem možda i nije neuobičajena uoči vijesti o otkazu, ali ono što ovaj dijalog čini posebnim jest njegova adresa. On se odvijao početkom tjedna u 10 Downing Street. Njegovi akteri: premijer David Cameron i sada bivši zamjenik ministra za djecu Tim Loughton.

Nisam mogla odabrati gori dan za posjet parlamentu. Poput amaterke ušetala sam u Stranger’s bar, odnosno njegovu najljepšu terasu u gradu, donoseći atmosferu ljeta nakon nekoliko sunčanih dana u Francuskoj i nešto manje sunčanih u Švicarskoj. Svakim zamahom kose poručivala sam Život je lijep, osjećaj koji se probudio kada sam se nakon nekog vremena vratila u London, a on me dočekao svjež i čist, sa fasadama boje magnolije i treptajem rujanskog sunca. Nigel, moj Member of Parliament prijatelj, vidno nezainteresirano je slušao moju odu St.Moritzu neprestano pogledavajući ekran svoga iPhonea. Jedan postariji gospodin svakoga je dočekao gestom odrubljivanja glave. Svi su se međusobno pozdravljali s oprezom. Parlamentarna čistka bila je u znaku mobitela. Svaki poziv mogao je značiti samo jednu od dvije opcije: promaknuće ili van. “Ako te pozovu iz Downing Streeta, znači da je promaknuće. Ako zovu iz House of Commons pakiraj stvari.”, govori jedan gospodin vrlo ugledne vanjštine. “Brutalno, uistinu brutalno.”, komentira drugi. “Bio je šarmantan kao i uvijek. Ponašao se kao da mi je prijatelj i kao da mu je uistinu žao. Bloody PR!”, prisjeća se ogorčeni gospodin, sada bez titule. I tako su mi se toga poslije podneva torijevci jadali, kako se samo torijevci znaju jadati – uz bocu bijelog vina, suzne oči i obilje humora. “C’est la vie!”, rekla sam im, a oni su me pogledali s odobravanjem jer, uistinu, c’est la vie.

C’est la vie komentar nije upalio iste večeri u Brinkleysu kada me je Francesca dočekala s viješću da je u njenoj banci podijeljeno 1500 otkaza. “Kakav život?! Otpustili su cijeli moj tim. Ako otpuste i mene ubit ću se!! Kamo da idem? U Italiju? Italija je totally fucked!” Kada nije ogorčena, Francesca je fina, marljiva i slatkorječiva. Sada je jednostavno ljuta. Najviše mrzi desetak godina starije bankare koji su bili tu u pravo vrijeme na pravom mjestu. Za razliku od nje.

Jada mi se i Alexander, vlasnik agencije za nekretnine u Chelsea. Već tri mjeseca nije ništa prodao. Cijene nekretnina u Londonu padaju, veli. Gledam foto-opise ponude na izlogu njegove agencije i vrti mi se u glavi od miljunskih iznosa koji se tvrdoglavo drže, i nakon pada cijena. Srećom, tvrdi Alexander, rastu cijene najma pa od toga živi. Kada ljudi ne mogu kupovati u skupim ulicama, mogu u njima iznajmljivati. Ionako živimo u instant kulturi, veli, nitko ne zna što će biti sutra.

Nekako s prvim danima rujna u gradu zavlada očaj. Trebala sam ga očekivati. Bilo je tako i prošle godine, i godinu dana ranije. No, u mojem DNA prvi dani rujna nose slatku notu. To su dani kada smo se nakon dvomjesečnog ljetovanja u vikendici vraćali u Zagreb i skupljali se u ulici kako bismo uspoređivali tonove osunčanih tijela. Tea je uvijek bila najtamnija i to me je strašno živciralo. Uostalom, nije fer, ona je ljetovala u Dubrovniku, ja u Crikvenici, njeno je sunce bilo jače! I onda, odlasci u Teslinu po bilježnice posebno lijepih korica kojima me tata častio jer sam bila dobra u školi. I miris nove torbe i pernice. Rujan je značio novi početak. S čistim bilježnicama i neupotrebljenim gumicama dolazilo je obećanje da ću krenuti kao neka bolja ja. Svaki rujan bio je prilika za neku vrstu samopromocije. Tada je to imalo smisla jer je početak rujna značio novi razred i pokoji centimetar u rastu i odisao novim simpatijama i sve zahtjevnijom listom lektire. Kasnije je rujan značio prepričavanje ljetnih nepodopština i naglas sanjarenje o ljetnim ljubavima koji će već s prvim oktobarskim kišama biti zaboravljene. S teškoćom stavljam takvu atmosferu rujna u kutiju s natpisom “Sjećanja”. Ovo je prvo ljeto u kojem mi je izmakao Jadran. Izmakla mi je lubenica na rivi nakon koje se bacam u more kušajući slatko-slane ostatke na usnama. I tisuću puta ispjevani refreni Jasne Zlokić, Olivera i klapa bez imena kojima sam se ranije rugala, a sada ih dočekujem sa smješkom. Bez jadranske soli koju smo Petra i ja po svetom običaju ispirale tek po dolasku u Zagreb, na zgražanje mame koja mi je u autu otpetljavala slanu kosu. Bilo je to vrijeme kada smo iz posjeta baki u Opatiji do Zagreba putovali pola dana. Danas putujem sat i pol  s Heathrowa do Nice. Samo tako, bez prethodne najave, zagrebačku rivijeru istisnula je londonska.

Moji novi rujan dolazi s drugačijim pravilima. Kako London nikada nije ni usnio, u njemu nema rujanskog buđenja. Grad je živio, disao, radio, putovao svojom uobičajenom dinamikom. Olimpijske igre bile su tek privremena štucavica, sve ostalo bilo je isto. London ne poznaje Ferragosto, niti mediteransku fjaku. Kada cijeli svijet drijema, London proizvodi obilje novosti – skandale hakiranja, bankarske skandale, prinčevske skandale, nemire na gradskim ulicama, sportske spektakle, trzavice u parlamentu – sve valjda kako bi ostajao na naslovnicama kada ostatak svijeta traži predah. Egocentrik.

Sada je popustio, dočekavši svoje egocentrike da nakon kratkih preskupih ljetovanja prošire gradom teške teme teške svakodnevnice. London nema more da u njemu ogledava svoj tamni sjaj odlaska ljeta. Umjesto mora, na istoku je City, ovih dana dovoljno mračan i bez najave jesenskih sutona. No, Otok ima jednu vrlinu – mijenja se. Ništa nije trajno – niti sunce, niti oblaci, niti kiša. Nekoliko dobrih vijesti ugušit će žalopojke. Zato ih čekam, svako jutro s nestrpljenjem listajući obilje sočne britanske štampe. Na MacBooku otvorila sam novi folder. Kupila sam i novi rokovnik, krasnih, crvenih korica, precijenjen za ono što jest – skup papira, ali čist i sjajan, poput bilježnica iz Tesline. Nova školska godina može početi.