Archives for category: Private

Za one koji to nisu znali, London je najbolji grad na svijetu. Zaključila sam to jučer, u monotonoj atmosferi stanice tubea Victoria.

Victoria nije jedno od mjesta na kojem itko normalan – osim ako nije pod utjecajem Xanaxa ili friške zaljubljenosti – može biti dobre volje. Permanetni rush hour, zagušljivi hodnici, redovi za taksi, redovi za autobus, redovi za zrak, redovita garancija su za loš početak dana. Ipak, jučer, dok sam se pitala zašto, o zašto, baš ja moram u žarište svih gužvi u Statford u zadnjem tjednu srpnja, kada je sav pošteni puk na kakvoj jadranskoj plaži, Victoria me je bocnula objavom o veličanstvenosti Londona. Slova na ekranu prikazivala su da je do dolaska tubea svega jedna minuta. Stisnula sam torbu uza se i uz zrnce pažnje očekivala uobičajeno upozorenje “Stand behind the yellow line!” Kad ono – jer olimpijsko ludilo zahvatilo je i Transport for London –  londonskim podzemljem odzvanja: “Ready. Steady. Go.” Priprema, pozor, sad. A putnici stanice Victoria u kojoj nitko normalan nije dobre volje, ozarena su trenutkom.

Londonu izvrsno pristaje Olimpijada, baš kao uostalom i svi grandiozni spektakli. Tako je to s osobama, predstavama i gradovima jakih karaktera – kada prepoznaju da je dobitna formulu ostati svoj, pobjeđuju.

Zaslon moga  iPhonea bio je pun poruka gunđala  iz Europe i svijeta nakon prvih pola sata ceremonije otvaranja Olimpijskih igara, a Jean Marie iz Pariza, između svakog gutljaja rozea pitao nas je: “C’est quoi?” Pažnju je potpuno izgubio s nastupom medicinskih sestara i skakutanjem pacijenata po golemim krevetima, sve na perfektnoj engleskoj travi postavljenoj u centru olimpijskog stadiona. “Kakve veze imaju medicinske sestre s Britanijom ili s Olimpijskim igrama?”, pitao me je. Srećom, konobar ga je ušutkao hamburgerom pa je ostatak stola s londonskom adresom na miru mogao pratiti spektakl humora i, prije svega, Britishnessa.

Britishness, tu centralnu notu života u Britaniji koju je redatelj Boyle, vješto ili ne, ovisno o točki gledišta (iz Britanije ili izvan nje) pokušao prenjeti u olimpijskoj ceremoniji, teže je objasniti od drugih nacionalnih identiteta. Lako je s Italijom i preplanulim dječacima koji se vozikaju vespom, na crvenom svjetlu istovremeno dajući kompliment jednoj, a tražeći telefonski broj druge djevojke,  zemlji s gondolama i Venecijom i Michelangelom i paštom. Francuska je Francuska bez suviše pitanje, Francuska je dama koja, besprijekorne frizure i crvene manikure, puši cigaretu s takvom elegancijom u pokretima da proklinjem što nisam zapalila tu cigaretu u šesnaestoj, kada pravi pušači postaju pušači. Francuska je izležavanje na Azurnoj obali i gunđanje da je dosadno kada je u stvari sve samo ne dosadno. Francuska su vina i raskošni sirevi i Versailles i haute couture. I Austrijancima je lako, kada u prosincu prošeću Christkindlmarktom i uz ušećerenu jabuku s cimetom i kuhanim vinom, dakako u tradicionalnim haljinama, najave Božić. Pa i mi imamo jasan identitet, u obliku konoba i mirisa ribe s gradela i zagušene pjesme klape u pozadini i mora koje nas uvijek iznova fascinira, stvarajući u nama predano domoljublje i onda kada mislimo da je ishlapilo.

I onda taj Otok. Da ćemo se dugo vremena slagati, Velika Britanija i ja, shvatila sam kada sam, sasvim dobrovoljno, jedno jutro umjesto kave pristavila vodu za čaj. I tako je ta bljutava tekućina boje blatne lokve, bez jasnog okusa, slatkasta, a gorka i bez karaktera i jasne funkcije, toliko zagolicala moje nepce da sam na glas zaključila: “There is nothing like a nice cup of tea.” Čini mi se da sam to izgovorila na engleskom, nadam se da jesam, jer samo tako ima smisla. I tako je tea postao dio mog života, baš kao i pretjerana uljudnost kada ona to i nije potrebna (“I am terribly sorry for the inconvenience, but I will be five minutes late.”, piše mi u poruci Alex, susjed) i sarkazam kada nije pravo vrijeme za sarkazam. Jedna američka novinarka shvatila je da se udomaćila u Britaniji u trenutku kada je svome britanskog suprugu objavila da je trudna. “Well…”, rekao joj je. “Postoje i gori primjerci ljudske vrste koji bi mogli roditi moga nasljednika.” Samo godinu dana ranije, piše Amerikanka, takva reakcija bi me rasplakala. Sada znam da je njegova izjava američka inačica rečenice: “Presretan sam i volim te najviše na svijetu.”

Britishness je pretjerano treptanje koje je sjajni Mike Newell prenio na platno s kraljem šarmantnog treptanja Hughom Grantom, Britishness je predana ljubav prema selu, ublažavanje povrijeđenosti, ublažavanje uzbuđenja, dječica koja s perfektnim naglaskom i manirama priliče kakvom mini igrokazu dvora, Britishness su odlazak na hamburger u Jo Allen’s nakon predstave na West Endu i uživanje u sramotnim kalorijama za doručak. Britishness su i tabloidi bez mjere, punašne djevojke u prekratnim minicama, crvenilo na koži nakon deset minuta na suncu i olabavljene kravate radnih ljudi u pubova, svakog dana oko šest i trideset. Prije svega, Britishness je ljubav prema svemu navedenom.

Zato što je ovaj otok prije svega hladan, maglovit i bez očitih pogodnosti, Britanci se svakoga dana više od ostatka svijeta moraju podsjećati zašto je dobro biti njegov žitelj. Ništa manje zahtjevno nije za nas, pridošlice. Kada u srpnju temperature padnu ispod deset, a mantil i šal i lokve i vjetar izazivaju poput nesmotrene rugalice, nije uvijek lako naći opravdanje zašto se činilo kao dobra ideja potražiti dom daleko od doma, u zemlji sivih oblaka i besmislenih cijena. Zato se hvatam trenutaka. Neočekivanog komentara kakvog ostarjelog dandya “Marvellous day, isn’t it darling!”, nastupa kraljice kao pratilje Jamesa Bonda, neobaveznog čavrljanja s Bobom Geldofom u lokalnom restoranu, olimpijske verzije poruke podzemne. Kada to postane dovoljno za ispunjenu svakodnevnicu, tada Britishness ima smisla, baš kao i svaki dan poklonjen ovom čudnom otoku koji pluta uz Europu. I tada poruka “Welcome home, madame!” koju mi katkad uputi neki od djelatnika Heathrowa prestane izazivati nelagodu i postaje topla, neočekivano ukusna, baš poput čaja s mlijekom.

I dok moji prijatelji diljem svijeta lijepe slike preplanulih sebe i svjetlucavih modrih pozadina na Facebooku, ja sam gdje ste me i ostavili. U temperaturnom šoku. Kako se to dogodilo da bez pogovora pristajem provoditi srpanj u Londonu?

“Pravi Britanci ne napuštaju Englesku tijekom sezone. Ne pada ti na pamet propustiti sve najvažnije događaje da bi gorio negdje na 40 stupnjeva.”, govori mi David, na putu za Yorkshire. Između Queensa – kojeg sam doduše propustila zbog praćenja izbora podno Akropole,  Royal Ascota i Wimbledona natrpali smo se u kolonu Range Rovera  i odmicali ka sjeveru cestom M4. Lov mi se činio kao sasvim dobra ideja. Zamišljala sam se kako nakovrčanih uvojaka trčim po poljima ivančica u wellingtonicama s potpisom Jimmy Choo. Vrlo brzo sam shvatila da nije sezona ivančica (ni lova, ali to je rješivo), a da si gumene Jimmy Choo ne mogu priuštiti. Doduše, uvojci su bili nakovrčani, ali iz sasvim drugog razloga. Neumorna kiša nije prestajala padati 48 sati. I dok smo stajali stisnuti ispod šatora s puškama u rukama – nakon nekoliko “ubijenih” plastičnih ptica i pokušavali ručati, pitala sam se zašto bi ikad itko platio da ga po kiši tjeraju da šeće blatom. S puškom.

Sa mnom je cvokotala Nađa. I dobro da je bila ona, jer ne znam kako bih ikome – talijanskoj šminkerici Isabelli, glamuroznoj Yasmine, organiziranoj Dani ili razumnoj Ani objasnila da se mi ustvari sjajno provodimo. S Anglofilkama je lako – samo osiguraš pogled na sakoe od tvida i uključiš ih u razgovor s nekim Sirom, Lordom, Harryem ili Andrewom koji će im reći da se “jolly good” provode. Da je Ani, navikloj na španjolske šampione toga dana prišao Harry i rekao da nije dobre volje jer mu se konj prehladio (točnije – ima hunjavicu) tražila bi taxi za London. Potom bi se razbjesnila jer taxija nema, baš kao niti signala. Nađa me, umjesto bijesa, gledala širom otvorenog pogleda: “Pa mi smo u romanu Jane Austen!” Ja sam bila grintavija od našeg dvojca, no kako i ne bih kada mi je život samo 48 sati ranije priličio naslovnici Voguea.

Iako sam bila na zahtjevnom novinarskom zadatku. Iako sam bila u najdepresivnijoj zemlji eurozone. Iako je svijet vjerovao slikama lokalnih beskućnika. Moj grčki prijatelj Ioannis ljutio se na mene što sam nedolično odjevena. Priznajem, traperice i visoke pete, uz golemu torbu s fotoaparatom, crvenom Moleskine, diktafonom i hrpom nepažljivo istrgnutih novinskih članaka nisu bili prihvatljivi dress code za atensku rivijeru. No, istovremeno, scenografija u koju su me stavili nije bila prihvatljiva za grčku krizu. Na plaži na kojoj upad stoji trideset eura nije bilo mjesta. U ritmu hita kakve grčke verzije Gibonnija djevojke preplanulih nogu i umetaka u kosi veselile su se životu. Dijelilo ih je svega nekoliko sati od povijesnih izbora zbog kojih su oči cijelog svijeta bile usmjerene na Grčku. Ali, bile su usmjerene na krivi radijus. Gradski trg Syntagma sa svojim na suncem izblijedljelim pročeljem djelovao je jadno, ali njega su ionako izgradili Njemci. Dvadesetak kilometara dalje, ka moru, prava mala grčka oaza. U ritmu Sakisovog hita: “Ola kala!” Sve će biti dobro.”

Opijena grčkim suncem i rashlađenom matihom bilo je teško na dvadeset stupnjeva manje pronaći sreću u ćaskanju o lovu izvan sezone lova.

No, poput primjera najblaže verzije Stockholmskog sindroma već iduće večeri, kada se otopilo sjećanje na rivijere, a mitovi o božicama što žive nad Akropolom se učinili kičastima, slušala sam pucketanje kamina i krišom se smješkala sebi, Yorkshireu, životu. Crvenih obraza, neuredne kose i blatnih wellingtonica koje nisu bile s potpisom, ali su imale ružičastu crtu sa strane (“How excentric!”, komentirao je domaćin susreta Nigel!). I odjednom mi se jednostavnost učinila upravo sjajnom.

I tako je sreća ipak određena geografijom. Na Otoku, ona nema taj luksuz da se veže veže uz nešto tako neprdvidljivo kao što je sunce. Umjesto toga, tu je livada, obilje zelene, sočne, besprijekorne trave, i stare kolibe i povijesne priče. Tu je Ascott i škicanje gostiju u royal enclosure ispod šešira, tu su nerazumljivi naglasci sjevera i obećanje da će šalica bljutavog čaja riješiti sve probleme.

“Let me put the kettle on!”, govori mi Holly, kada se premorena bacam na njezin kauč s pogledom na Battersea Park. Britanska uvertira za bitan razgovor, uvertira kao potrebni predah i trenutak koncentracije prije zahtjevnog tête-à-tête. Dan je bio dug, predug. Jer dok se cijeli svijet odmara od vijesti, London ih niže. Ipak je ovo grad koji oživne u sezoni, kada ostali gradovi bivaju napušteni egzodusom na mora.

Službeno, The Season je ukinula dijamantna kraljica Elizabeta II kada je 1958. zaustavila predstavljanje debitantica. No, ostali sastojci za tradicionalnu sezonu su tu, a debitantice se po tihu predstavljaju na privatnim primanjima. Skupine imigranata od kojih je satkan ovaj grad pronalaze svoju sezonu u sezoni. Susjedi iz SAD-a sunčaju se na terasi, Mono iz Argentine svaki vikend priprema roštilj, Danini Kanađani odlaze u park Hampstead, Isabellini Talijani na vikend na Ibizu.  Za mene je kasno. Londonski sindrom učinio me nerazumnom. Ovaj vikend umjesto na more, idem in the country. Pristala sam i na još jedan odlazak na shooting. Jolly good. Jer pravi Britanci – i njihovi dopisnici – The Season provode na Otoku.

I tako je odjednom postalo poželjno ne čitati novine. Nedavno srećem prijateljicu na moru i govorim joj o svome angažmanu u Jutarnjem listu. “Ne znam, ja ti ne čitam novine!”, odgovara mi. Sunčam se, potom, s Emmom na terasi Sporting Page-a u Londonu i komentiram terorizam u Toulouseu. “Ne znam o čemu govoriš. Ja ti ne čitam novine!”. Govore to djevojke, Jasmina s Kvarnera i Emma iz zapadnog Londona s ponosnom elegancijom u pokretima i laganim afektiranjem u govoru. Kao da su svi ljudi koji dan započinju s dnevnim novinama nevažni.

Razgovaram o tome s Alexom dok u Battersea Parku šećemo njegovo štene Miffy. Punim imenom Alexander Edward Harry, moj susjed Alex jedan je od onih Engleza koji svoje pretke može nabrojati stotinama godina unazad i na večerama običava prepričavati njihove anegdote. Jedan od onih koji ušteđeni novac troši na kupnju udijela u konju koji će se natjecati na Royal Ascotu. Jedan od onih koji mi šalje pismo – pravo pismo s ugraviranim inicijalima – kako bi mi se zahvalio na ručku. Alex mi govori da je u visokim slojevima Britanije poželjan visoki stupanj neupućenosti. Poglavito kod cura. Ne znati previše znači ne morati znati previše. Samo se siromašne djevojke moraju opterečivati znanjem. Alex, koji je išao “u sve prave škole”, kako ovdje vole reći, uključujući Eton i Oxford, ima djevojku Giorgiu koja ne zna ništa. Giorgia je dadilja i ima velike plave oči koje se svemu čude. Da nije ljupka i dobra susjeda, rekla bih da je glupasta. Alex, tako, voli, izlete u Italiju, gdje prebire po starim knjigama u skrivenim antikvarijatima, Giorgia se radje sunča na terasi njegove obiteljske vikendice uz Lago di Como. Alex citira Shakespearea, Giorgia ekskluzivu Hello! magazina. U svome stanu Alex pomno čuva naslijeđene antikvitete, Giorgia ne krije da bi radje živjela u penthouseu s pogledom na rijeku. Ili barem krovove. Njihov je suživot, ipak, sjajan. Kaže Alex da bi uspoređivati njegovu djevojku i neku intelektualku bilo kao da uspoređuješ prve dame susjednih zemalja s dvije strane La Manchea, Samanthu Cameron i Carlu Bruni. Ne znam kako je došao do toga zaključka, ali možda zato što je Sam Cam danas opet na naslovnicama svih novina. “Nitko normalan u Engleskoj ne bi živio s Carlom B.”, govori mi Alex dok se penjemo na brdašce parka. “Zašto?”, pitam zaostajući za njim i Miffy. “Previše je primjetna. Svi je žele. Jednostavnije je biti u vezi s djevojkom koju muškarci zapravo ne žele.”, govori.

I baš kada mu pokušavam objasniti da je takvo razmišljanje vjerojatno rezultat traume zbog preranog odlaska u internat, Alex shvaća da je Miffy nestala. Nema je u grmu. Nema je u cvijeću. Ne odaziva se. Ne reagira čak niti na miris Pedigree kolačića. Nikada nisam izgubila psa pa ne znam kako reagirati, ali Alex zna. “Park Police!”, govori, a ja poželim prasnuti u smijeh. Međutim, nema razloga za smijeh; na putu smo u Herb Garden, gdje vodstvo parka uzgaja mirodije i uskoro stojimo u uredu ozbiljnog policajca. Miffy je odlutala bez pratnje pa su je “priveli”. Alex potpisuje formulare i uskoro dovode Miffy, koja ga gleda maznim očima jer zna da je nešto učinila krivo.

Teniska verzija Park Police istoga poslijepodneva privodi mene. Dva puta. Prilazim terenu Queen’s Cluba i pozdravljam Tobya i Antonia koji se spremaju na teniski meč. Prije nego što uspijevam zakoračiti na zelenu površinu terena, zaustavlja me strogi glas strogog gospodina. “Stani!” Na teren teniskog kluba Queen’s može se samo u bijelim uniformama. Baš sam danas, kao rugalicu, morala odabrati najšareniju haljinu u ormaru, T-Mobile ružičaste boje s printom bujne mašte Diane Von Furstenberg. Ponizno se povlačim s terena i tenis gledam s terase. Primijećujem nekoliko pogleda usmjerenih u mome pravcu i zaključujem da se oni odnose na činjenicu da pijem  kolu sa šećerom – obilje šećera – koju od pojave Diet Coke scena Queen’s Cluba nikada nije vidjela. No, gospodin tenis policajac ponovno je tu, ovoga puta zaustavlja moj gutljaj slatke kole. “Stani!”, govori. Upotreba mobitela na terasi Queen’s Cluba nije dopuštena. A moj se svjetluca na stolu, u izmjeni poruka s Isabellom koja me obasipa riječima ljubavi prema Georgeu Osborneu koji je poštedio bankare novih poreza. Spremam mobitel i gušim njegovo svjetlucanje mrakom torbe. Prijezirni pogledi gospođa, dakako u bijelom, koje piju Diet Coke prate me još neko vrijeme.

I tako ispada da watchdogs – psi čuvari,  motre čitavi Londonu. I dobro da je tako. Treba nas čuvati. S 12 milijuna stanovnika i još 2 milijuna turista koji se svaki dan kreću gradom, bez čuvara bismo bili podosta neorganizirana horda. Ne bismo pratili prometne znakove. Gurali bismo se u gužvi podzemne. Gubili bismo pse. Po Queen’s Clubu hodali u ružičastom.

Gradski watchdogs su ono što čuva ovaj grad kojem svaki došljak koliko donosi, toliko i oduzima. Bez njih razvodnila bi se postojana tinktura Britishnessa. I koliko god omražena na kontinentu s druge strane kanala, dobro je da je tako. Kada se prestane govoriti o njoj, značit će da se bespovratno razvodnila. A tada štošta neće imati smisla. Poslije podnevni čaj u Savoyu. Alexovo obiteljsko stablo. Bijela boja u Queen’s Clubu. Downton Abbey.

Voljela bih da postoje i patrole koje kontroliraju informiranost. Da obilaze gradske terase, frizerske salone i butike s rasprodajama i upozoravaju na važnost uključenosti u svijet. Pa da svaki komentar o nečitanju novina bude zaustavljen strogim “Stani!” Umijesto samodovoljnosti na licima mojih prijateljica s početka priče da se pojavi malo crvenila, kao na mome licu kada sam privedena u Queensu. Dva puta. Jer ignorance – neznanje, jednostavno ne može biti cool, kojim god ga jezikom opisivali, kojem god ga društvenom staležu  pripisivali.

 

 

Moja je generacija, generacija predbacivanja. S nervozom pristajem na druženja s dobro poznatom nekolicinom s kojom sam dijelila školske klupe, igrala gumi-gumi i šaputala o prvim ljubavima. Uvijek ista priča. Nekoliko kurtoaznih rečenica. Potom prisjećanja nekih prastarih anegdota s pridodanim sjajem, kako to obično biva u svijetu anegdota. I onda šutnja. Jer odveli su nas životi u različitim smjerovima, ili smo se sami odveli, prateći neke drugačije putokaze, valjda samo nama vidljive. Goran ima katnicu iznad Zagreba i dvoje goleme djece. Jasna je rodila na moj rođendan. Petra će roditi na svoj. Ivana plovi morima i rukom odmahuje svima koji govore da bi trebala pustiti korijene u rodnome gradu. Jasmina otvorenih očiju spava u nekoj praznoj galeriji. Stjepan postaje najbolji hrvatski glumac u Londonu. Tomi s ponosom nosi Cropixov teški aparat; pa zar nam nije uvijek govorio da neće biti poduzetnik već fotograf.  Lana još ne zna što želi, ali je sigurna što ne želi. Miro je lokalni šank zamijenio igranjem sa svojim sićušnim dječakom i sretniji je nego ikad.

Odvojili smo se, zapravo, u dvije skupine. Jedni su oni koji su zastali i pustili korijene u sigurnosti vlastitih domova i mladih obitelji. Drugi lutaju, moderni pustolovi sa sjanim anegdotama i vječnim nemirom u očima. Nigdje se ne zadržavaju; čak im je i disanje plitko, valjda se boje da bi bilo kakvom pažnjom odali preveliku simpatiju kraju pa bi ih mogao prevarom zatočiti. Svatko ima svoje brige iza prividne sreće. Ovi prvi vraćaju kredite i otplaćuju LCD televizore novcem zarađenim u varljivim pogodnostima middle-managementa. Ovi drugi čas uživaju, čas se pribojavaju da gube tlo pod nogama. I tako predbacujemo jedni drugima, možda ne otvoreno, ali neizbježno. A prava je istina da nemamo pojma. Mnogočemu su nas učili, ali nitko nam nije rekao da život ne dolazi s uputstvima. To je bilo prihvatljivo do onoga trenutka kada smo shvatili da život nije generalna proba. Ono što je propušteno, uglavnom je propušteno. Greške dolaze sa sve većom cijenom.

Svi smo u istom škripcu velikih paranoja. Ne bojimo se starenja, jer to tek dolazi za desetljeće ili dva. Bojimo se samo nedostatka uputstava. Putokazi postaju nevidljivi. Više ne možemo odjednom odlučiti postati pustolovi ako otplaćujemo cijenu odraslog života. A ako smo na drugom kraju svijeta, kako naučiti puštati korijenje? I što to uopće podrazumijeva?

Isto je i u Londonu. Gledam ta mlada lica, slična, ali s ponešto drugačijim crtama i blijeđim tonom. Simone shvaća da, unatoč top edukaciji, nikada neće biti ništa više od tajnice. Učestalo slijeganje ramenima na rizike, prikovalo ju je za nerizičnu lokaciju recepcije zgrade Mittala. Isabella, pak, traga za lordom, misleći da bi bila sretnija u hladu kakve krošnje na seoskom imanju nego u otvorenom uredu banke. Nisam sigurna je li to samozavaravanje, šala ili istina. Nije ni ona. Harry se još nije odlučio između očevog biznisa dijamantima i vlastitog duha novinara-pustolova. Teško je biti moderni Lawrence od Arabie kada obitelj nosi naziv Oppenheimer i sve što ide uz njega.

Jedna je razlika između mojih prijatelja na dva kraja Europe; ovi londonski nemaju vremena za promišljanje, a kamoli lamentacije, a grad melting pota naučio ih je tolikoj toleranciji da ne znaju predbacivati. Generacija predbacivanja u Londonu predbacuje samoj sebi.

U našem malom kućanstvu na poštanskom kodu SW10 pravi je hit postala knjiga “Lessons for living”. Jedan je američki sociolog okupio 1500 gospode  i gospođa godina 70+ i pitao ih o svemu. Isprva se Dana smijala mojem odabiru literature. “Mislila sam da si previše cool za American self-help crap.”, rekla mi je moja iskrena cimerica. I ja, Dana. Ali što je, tu je. Ignorirana od vlastitih baka kao dijete koje je uvijek bilo negdje daleko, u inozemstvu, potražila sam zamjenske. One koje daju gomile savjeta, ništa ne tražeći zauzvrat. I najradje bi, poput kakvog pomahnitalog misionara, podijelila kopije svojoj izgubljenoj generaciji. Vele mudri starci, ukratko, da se životu samo treba veseliti, o ničemu ne brinuti i zapravo nikoga ne slušati kada se radi o vlastitim odlukama. To smo nekako i ranije znali, ali dobiva na težini kada dolazi iz 7 + desetljeća mudrosti. Bit će sve ok. Unatoč nedostatku uputstava. I velikim problemima svijeta, tranzicije, lažljive politike i neizvjesne Europe. Preživjeli su ovi prije nas i veća iskušenja. Jedna je židovska baka godinama glumila ulogu Gestapo tajnice da bi bila blizu svoga dečka u konc logoru. Druga je sama izgradila kuću. Neki su sa Starog kontinenta putovali u Ameriku ne poznavajući jezik, niti geografiju. I evo ih, sedam desetljeća kasnije, nasmijani dedice i bake, smireni, sa živošću samo u pogledu i utabanim borama da šapuću o njihovoj gordoj prošlosti. Bez uputstava. Poznaju oni nas sve,  ta i sami su bili mi, ne tako davno kako se čini. Pa se samo smiješe našim brigama odraslih kada možda samo još malo trebamo biti djeca, biti djeca.

Odnos prema uspjehu kompleksna je stvar. Ako mu se ne divimo, znači da ga ne priželjkujemo, a ako ga ne priželjkujemo  doista je teško pronaći razlog da se ujutro započne radni dan. A lijenost je opasna. Ostavlja previše vremena za loše odluke, loše želje, loše misli. Mnogi se iznenade kada čuju informaciju da je bin Ladenov teroristički klan uglavnom bio sastavljen od imućnih klinaca kojima je bilo vrlo, vrlo dosadno.

Ekstremi su svrsishodni alati usporedbe. A grad ekstrema posljednjih je dana moje okruženje. Dubai me dočekao, kao i svaki puta, u zoru, nakon noćnog leta. Nebo je zamrljano pustinjskim tonovima, a rastuća vručina za nas, promrzle Europljane, po definiciji je dobra vijest. S rješavanjem zagušljivih zimskih materijala rješavamo se preranih buđenja i prekasnih snova, neostvarenih, varljivih,  za sobom ostavljamo nedoumice i dopuštamo da se rastope na golfskom suncu. I onda, lišena londonskog kaputa, gledam taj skyline koji je svaki puta drugačiji,  kao da je formiran od glinamola. Tako i treba; ovo je Disneyland za odrasle, grad iz mašte onih koji zahtjevaju sjajnije površine, više tornjeve, bolje poglede i blještavije dragulje.

Nikako da utvrdim svoj odnos prema Dubaiu. Postoje gradovi koji vas odmah zavole pa vam je u njima milo. Za mene to su London, Istanbul i Nica. Neki su, pak, tvrdoglavi – Paris, Marrakech, Amsterdam. I znam da trebam pronaći ljepotu, ali gdje je?! Veličanstvene zidine su tu, ali grad od mene skriva svoje stvarne epitete poput istočnjačke ljepotice iza svoje abaje, da ju se ne primijeti. Moj prijatelj tvrdi da gradovi imaju horoskopske znakove. Ako je to tako, možda se navedeni gradovi ne poklapaju s Vodenjacima.

Ne znam ima li Dubai horoskopski znak. Nastao je kada horoskop više nije bio in. Ipak, promatrajući njegove obrise pod  ugaslim suncem odlučila sam svome odnosu prema Dubaiu dati pojam: poštovanje. Na moćnim morima ili veličanstvenim planinama divimo se božanskom uratku, u Dubaiu nam preostaje diviti se čovjeku.

Prije samo četrdeset godina Mohammadovi roditelji živjeli su kao beduini u pustinjama onoga što je danas rub Dubaia. Mohammad danas živi na najvišem katu adrese Address, s pogledom na Burj Khalifa i njegove vodoskoke koji sviraju. Mohammadovi djed i baka nisu bili dalje od obližnjih oaza, a on je završio magisterij u Washingtonu. Kada je u gradu, odjeven je u vječno bijele halje (mijenja ih tri puta dnevno, pitala sam), ali jednako mu je ugodno u klubovima Mayfaira i kalifornijskim hotelima. Licemjerstvo? Ne, prilagodba. Brža, konkretnija, možda i promišljenija od ostatka svijeta. Let’s face it, nismo ni mi uvijek bili elegantni. U srednjem vijeku u Londonu su kopali grobove kako bi se domogli lubanje jer se vjerovalo da njezin prah liječi padavicu. U isto vrijeme palili su vještice desetak metara od mog obiteljskog doma u Zagrebu.

S naftom ili bez (čije preostale rezerve u Dubaiu su zanemarive),  kreatori Dubaia zaslužuju aplauz. Ljudima koji vole uspješne ljude to nije teško primijetiti. Baš kao što njima nije bilo teško prigrliti ono najbolje od Zapada; nekako usporedo s naftom otkrili su vrijednost obrazovanja i svoje potomke poslali u SAD i Britaniju da ih poduče i okite diplomama. Svatko tko je proveo barem jedan dan na takvim obrazovnim institucijama zna da ih je nemoguće završiti bez rada. Stoga, kapa dolje. Kći jednog oligarha na magisteriju u Londonu sa mnom je provodila sate snimajući dosadne priloge za tjednu vježbu i njezinu diplomu ne umanjuje činjenica da ju je iza ugla čekao vozač u Bentleyu. Mohammad, sin šeika, tečno govori četiri jezika i cijenjeni je konzultant.

Priče uspješnih ljudi inspiriraju,  njihov živahan pogled potiče. “Uči. Žudi. Budi”, moto je mog arapskog sugovonika. Jedan je od onih koji tvrdi da je uspjeh stvar izbora. Izgovarajući se na slabije točke polazišta je, kaže,  so last decade. S njime bi se složio i Zlatan Ibrahimović. U svojoj nedavno objavljenoj autobiografiji piše o svojim sumornim danima odrastanja u paklu imigrantskog predgrađa u Švedskoj. Dane je provodio igrajući nogomet, ne zato što je bio osobito talentiran, nego da bi izbivao od kuće u kojem su ga čekali pijani otac i prazan frižider. “Mislio sam da mi se ništa loše ne može dogoditi dok god trčim dovoljno brzo.”, napisao je. Otrčao je na vrh svjetskog nogometa i dokazao da su startne točke dvosmislene; za neke signal za akciju, za druge prilika za izgovor.

Ljubiteljima izgovora smetaju onih koji nemaju vremena za izgovore. David Cameron naziva ih anti-business snobovima.  Posvuda su, ohrabreni globalnom recesijom koja je postala sinonim bolesti novca. Čujem im na terasama lokalnih kafića u Zagrebu, čitam njihove opsežne komentare na Facebooku (s dvije, tri psovke, valjda za autoritet), srećem ih u umjetničkim krugovima londonskog East Enda. Spuste mi pogled, ti šarmantni diletanti i odjednom se osjećam bedasto zbog svojih podočnjaka i snova i divljenja pobjednicama. Kako im je uspjelo poniziti me? Nisam jedina. Mark Twain postavio si je isto pitanje. S time da je on pronašao i odgovor: “Držite se podalje od ljudi koji umanjuju vaše ambicije. Mali ljudi to čine. Veliki ljudi postižu da se i sami osjećate velikima.”

Veliki ljudi pronaći će ljepotu u Disneylandu uspjeha u pustinji. Neće nužno spominjati naftu. Jer ne tragaju za izgovorima.

Pokušavam se sjetiti trenutka u kojem sam postala cinična. Voljela bih ga pripisati dolasku u London i okriviti Britance koje krivim što sam postala blijeda, što mjesecima nisam jela paradajz s osobinama paradajza i što ne mogu uštediti za egzotično putovanjem pred vječno gladnom zvijeri zvanoj London koji guta funte. I guta. I guta.

Dakle, cinizam. Ušao je u mene nekako s dolaskam puberteta, možda neuzvraćene srednjoškolske ljubavi, a možda i uz stihove Jima Morrisona. Jednom mi je prilikom mama upala u sobu kako to samo mame umiju i sakrila sve albume Doorsa (da, odrasla sam prije pojave iPoda) i bacila knjige njegove (priznajem) sumorne poezije. Smatrala je da oni štete mom razvoju, da postajem depresivna i isuviše ozbiljna za sedamnaestogodišnjakinju. “Prekasno, mama!”, vikala sam kroz suze dokazujući svoju tvrdnju upornim recitiranjem stihova: “Prozor ima dvije strane, ogledalo samo jedno!”. Da je mama ipak pobjedila dokazuje činjenica da je to jedina rečenica koje s sjećam iz crno bijele knjige Morrisonovih stihova. Više niti ne znam što znači.

O cinizmu razmišljam ovih dana, dok se svaki puta na spomen Valentinova okrećem cinizmu. Prolazeći uz izlog Marks & Spencera ukrašenom rozim srčekima kažem bljak, tjednu zalihu cvijeća koju nabavljam u ponedjeljak navečer na rasprodaji u lokalnom supermarketu izbjegavam odlučnošću jednakom izbjegavanju mesa na Badnjak, tako da je moj osvjetljeni dnevni boravak bezbojan, s praznom vazom na sredini stola. Moje prijateljice se večeras sastaju na Freedom Dinner koju organizira Emilia u svome krasnom stanu s pogledom na Harrods. Večeri će se pridružiti i Dana iako je u vezi s Tarikom od srednje škole. Ali, Tariku se gadi Valentinovo, baš kao i Dani. Vele da su previše cool par za Valentinovo. Freedom Dinner it is.

Proslava cinizma postala je, čini se, imperativ svim ljudima koji drže do svoga ugleda. Večeras nitko ne smije biti viđen na večeri. Muški mi prijatelji danas ne šalju poruke da ne bi ispalo da imaju primisli. Ženske prijateljice se skrivaju, srameći se razočaranja činjenicom da nisu dobile ništa za Valentinovo, čak niti cvijeće. A posljednjih su deset godina, od pojave cinizma u njihovoj srednjoškolskoj sobici obljepljenu posterima Backstreet Boysa, objavljivale svijetu da su srčeka, ružičasta boja, cvijeće, čokolada ili ne-daj-Bože poklon Fuj.

Na današnji dan prije dvadeset godina učiteljica Elfriede Schatz u Volkschule zaboravljenog imena zadala nam je zadatak da svima koga volimo napravimo čestitku za Valentinovo. Bili smo premali ili presramežljivi da srčeka izrežemo Bernhartu Huberu koje smo sve ludo voljele pa smo se okrenuli onoj javnoj, sigurnoj ljubavi prema ukućanima. Ja sam imala samo dvije čestitke – jednu za mamu s puno rozih detalja, jednu za tatu s velikim plavim autom, jer nije li veliki plavi auto ono što bi tata želio za Valentinovo?

Beskrajno uzbuđena, kod svojih ukućana nisam naišla na oduševljenje. Tata me upozorio na disproporciju njegove glave u odnosu na auto, kako to samo inženjer građevine može. Mama je nekako nevoljko gledala u ta srca, ionako sam stalno nešto crtala, a i biti mama odrasla u komunističkoj verziji feminizma nosilo je svoja obilježja. Neka su bila doista cool; mama je bila daleko najljepša mama ispred Volksschule neznantnog imena u Beču. Dok su sve mame imale izbljedljele pramenove na dosadnoj kosi, moja se ispred škole pojavljivala s bundom i golemim kovrčama minivala napravljenog na specijalnoj adresi. Mirisala je na Divu i skrivala nezainteresirani pogled iza smeđih Raybanica kada joj je moje uzbuđeno laprdanje o školskom danu išlo na živce. “Mama, zašto me nikada ne pitaš što smo imali za ručak u školi?”, pitala sam ju, a ona je rekla da ju baš i ne zanima, ali da je sigurna da je bilo fino. I kada sam joj – preko veze – odnosno upornog uvjeravanja učiteljice Schatz, objavila da idući mjesec može biti Milchmutti, posao koji je uključivao donošenje mlijeka i kakaa u pauzi i donosio nevjerojatan ugled učenicima, dočekala me je uz smijeh: “Pa ne misliš valjda da ću ja nositi mlijeko po školi?!”

I tako je moj ugled jedine Auslenderice u posh bečkom razredu postao upitan, a mama je nastavila čekati me pred škole vjerojatno pod zavidnim pogledima dosadnih mama i ukradenim osmjesima brižljivih tata. A meni je ostao cinizam.

Svijet je postao toliko cool, da cool prestaje biti cool, zaključila sam neki dan u Notting Hillu shvativši  da sam, uz sav cinizam koji se izbrusio životom u majci cinizma – Britaniji, nedovoljno cool za Notting Hill. Ne nosim torbe od organskog pamuka proizvedene u Keniji, kava koju pijem nije fairtrade i ne mogu se veseliti salati koliko, na primjer, sarmi. Ta groteskna Notting Hill vrsta, a uvjeravam vas da se u Notting Hillu Valentinovo niti ne spominje, imala je efekt povećala na moj vlastiti cinizam.  Pa sam poziv na Freedom Dinner odbila. Jer slaviti slobodu, što god ona značila, je previše cool da bi bilo cool. I da, sretno Valentinovo!

Nakon neprospavane noći potrebno je popiti barem dvije i pol litre vode. I kožu treba hidratizirati. Debeli sloj kreme tajnog sastava potrebno je, uz drijemež, na licu držati cijeli dan. Ne odgovarati na telefonske pozive dok glas ne dobije željeni zvonki ton, na poruke odgovarati s namjernim zakašnjenjem, jesti isključivo salatu i pileći file. Emmina lista je isključiva. A tko bolje zna od Emme, ultimativne Chelsea socialite, termina koji je nemoguće prevesti, a da ne zvuči uvredljivo. A uvreda mi nije namjera nakon što sam ovoga tjedna i ja imala svoj socialite trenutak.

Imati na cijelodnevnom raspolaganju limuzinu (Courtesy of Laureus Awards) izgleda otprilike ovako; iz stana u SW10 na ručak u W1, potom na intervju u Dorchester (nepromijenjen poštanski broj), na frizuru u WC1, užurbano do stana u SW10 (na presvlačenje i bojenje kapaka) pa na party tjedna u SW1.  Zaključak dana: svakoj bi djevojci u Londonu na raspolaganju trebala biti limuzina. Samo tako grad bljesne svojim stvarnim sjajem, dok Mercedes nečujno klizi uz parlament prateći tok rijeke. “Što je ova divna zgrada?”, pitam vozača Teddya, a on se čudi da ne znam da su to barake kraljevske straže. Ja mu naravno ne govorim da znam, ali da kroz stakleni krov limuzine izgledaju mnogo ljepše nego iz autobusa broj 23. I zapisujem poštanske brojeve kako bih izračunala koliko bi mi vremena trebalo za neuobičajeno gradsko zujanje, da nema Teddya i automobila veličine oveće londonske kupaonice.

“Trebala bi biti socialite, a ne novinarka!”, jednom mi je rekao Alastair Campbell, a ja sam se uvrijedila. Sada vidim da je to bio dobronamjeran savjet. No, prekasno je. Moje socialite trenutke uoči ceremonije sportske nagrade Laureus oko 8:15 idućeg jutra,  neposredno prije kolegija u redakciji na dalekoj adresi Koranska 2,  zapečatio je iPhone; “Koliko imaš teksta?”, pitao me urednik, a ja sam promuklim glasom promucala da nemam ništa pošto se očekivani tekst odnosi na događaj završen prije nepunih pet sati. “Piši!”, zadnje je što sam čula, uz broj znakova dovoljnog da popuni duplericu.

Uz golemi prozor dnevnog boravka, koji donosi obilan snop svjetlosti, ali i propušta hladnoću zbog viktorijanske starosti, smjestila sam se omotana dekom i grintala zbog zime, nespavanja, Gin&Tonica, Emme, deadlinea. Nakon prve rečenice sve je postalo lakše. Ona nekako povuče drugu, oblikuje prvi odlomak, klizi ka drugom. Herojska prva rečenica, moj suborac, zbog koje sam se naposlijetku otarasila deke i zaboravila na limuzinu i na svoj odsanjani san života kao londonske socialite.

Možda je u pravu FT-ev Simon Kuper  kada tvrdi da se trebamo staviti na pravo mjesto. Očito je i on imao dileme o tome je li odabrao pravu ulogu za sebe. U redu, možda nije poželio biti socialite, ali obilazeći svijet, štošta mu je moglo pasti na pamet – surfer i freelance event manager na nekom egzotičnom azijskom otoku, zaposlenik u državnom poduzeću kakve postkomunističke države, predani kladioničar bez stalnih prihoda. Možda bi bio sretniji.

Osim što ne bi.

Simon i njegova prijateljica zaključili su, naime, da nemamo izbora. Ljudska je rasa podijeljena u tri skupine  – Striver, Slacker i Fantasist – Borac, Aljkavac i Sanjar. Borac ima energiju i disciplinu da obistini snove drugih. Aljkavac radje odabire izbjegavanje truda nego traženje užitaka. Sanjar živi u svojoj mašti, čekajući da se pojavi izdavač koji će proslaviti njegov genijalan roman koji posljednjih dva desetljeća stoji na prvom poglavlju.

Tri se tipa međusobno baš i ne podnose. Tako niti London – Borac nema živaca za Sanjare i Aljkavce. Svi koji ne pristaju na njegove nepopustljive uvijete – van! Playground je to vječite težnje boraca – nikada dovršena bitka koja je samoj sebi svrha. Taj mentalni mazohizam, koji donosi radost zbog prve rečenice, ugovora, skice, deala, koraka, oduzimajući sate koje bismo mogli provesti maštajući, spavajući, listajući magazine. Borci ne listaju. Borci pronalaze informacije. Ne prate serije, već samo blockbustere s važnom porukom. “Ovo je tako, tako naporno! Zašto nastavljamo živjeti u gradu koji dominiraju Borci? “, pitam Davida kada se nalazimo u lokalnom pubu nakon posla, s podočnjacima i kosom kakvu si ne bi dozvolila istinska socialite. “Zato što je London najbolji grad na svijetu.”, odgovara i podiže čašu, valjda kako bismo nazdravili spirtualnoj Meki svih boraca.

 

Vrijeme je za još jednu istinu: nisam frajerica. Rezultat samoprocjene dočekao me, bez odgode, na adresi 195 King’s Road, u mraku kino dvorane u kojoj sam sedamdeset i pet posto filma s političkom tematikom provela u suzama.

Tako nešto nipošto ne bih priznala svojim anglosaksonskim sugrađanima. Uz “the Thatcher film”,  top temu pubskih diskusija, ne pristaju suze. Kao niti uostalom uz Margaret Thatcher.

Nigel tvrdi da je film zavjera laburistički nastrojene TV mreže Channel 4 (!), lijevičarka Lisa koja i Guardian smatra “konzervativnim kapitalističkim smećem” (!!) uvrijeđena je natuknicama herojstva o “ženi koja je uništila Britaniju”, a Emma koja poznaje spornu gospođu (Thatcher) oprezno odgovara sukobljenim stranama. Ja šutim, dijelom da se ne izbrbljam o suzama (na čiji spomen Britanci reagiraju s nelagodom), a dijelom jer uživam u debati – odlici velikih naroda odgojenih s uputama da ne govore bez lucidnih argumenata i da razlike u mišljenjima ne opravdavaju vrijeđanje i podizanje glasa.

Istina, u mraku kino dvorane, zauzeta brisanjem suza salvetom sa slanim mirisom kokica, nisam se sjetila provjeriti plaču li Britanci. I da sam ih uhvatila kako krišom brišu suze, ne bih znala što ih je rasplakalo. “Svi smo mi samo ljudi!”, šaptala sam u polumraku. Jeste li znali da je Željezna lady prigovarala suprugu kada bi jeo previše putra? I da je i Željezna lady osjećala krivnju kada bi ostavljala djecu kako bi se odvezla na posao? I da se grozi liječnika, samoće i zabrinutog šaputanja o njezinom zdravstvenom stanju?

Biti “samo čovjek” nikada nije bilo manje u modi. Izbrusili smo Facebook profile do poželjne projekcije vlastite individue, svoja vjerovanja prikazali iPadom umjesto etikete, a tragove duhovnosti sveli na ono najnužnije, uglavnom trenutke vlastite higijene i kišne nedjelje. Umjesto duhovnosti, moje prijateljice jučerašnju kišnu nedjelju odabrale su za svježje aktivnosti; serija video isječaka “Shit Girls Say” postala je pravi hit u mojem susjedstvu. Isabella i Emilia čitav su dan zurile u YouTube. Istina, bilo je smiješno. Istovremeno je bilo žalosno. Shit Girlfriend koristi sedamnaest predvidljivih fraza, Shit Hipster Girl nosi vintage naočale i inzistira na organskoj brokuli. Shit Single Girl hvali se da je zabavno biti single. Parodiju svojih osjećaja proživljavaju kroz BBM umjesto razgovora, iPhone umjesto mašte. I tako smo mi, 21th Century (Shit) Girls,  pogleda uperenih u naše vjerne pratioce izgledale kao vanzemaljci koji na magičnim ekranima istovremeno pune baterije i kontroliraju svijet.

Kako smo dopustili da nam to malo bezdušno biće određuje dan? Iako manje dajemo, više tražimo –  tisuće je razloga više da od dana očekujemo spektakl. Svaki čas na ekranu se može pojaviti poruka koja će promijeniti život. No, varljive su to promjene. Plitke i instant kao i poruke kojima nadolaze. A nikada nismo bili manje “humaine”. Mjerilo sreće – broj dobivenih poruka. Računi za mobitel trebali bi dolaziti uz psihološku analizu. Mjesec s malo poruka i poziva: T Mobile poziva vas na besplatni kurs socijalizacije. Busy mjesec – Vodaphone Vas dodaje na svoju listu IT girls. Shit girls.

Malo je vjerojatno da je gospođa Thatcher nedjelje provodila uz Shit Girls Say. Istina, svoje zlatne dane živjela je desetljećima ranije. Sumnjam da se osjeća zakinuto. Ipak, želim vjerovati da bi poput rijetkih osoba koje ne prihvaćaju bljutavu svakodnevnicu nadvladala bezdušno biće koje stvara e-ovisnost i palila ga po potrebi, kao izvor svega što je svijet ikada naučio i iskru onoga što se još može naučiti. Funkciju raspoloženja bi zanemarila. Analize mobilnih kompanija preskakala. Ionako je svijet suviše opterećen osjećajima. “Zašto svi samo osjećaju?! Mislite ljudi, mislite!!” I da me je ugledala kako cmoljim ispred prikaza njene starosti vjerojatno bi pomislila: “Suze ne idu uz Željeznu Lady!” Rekla sam vam da nisam frajerica.

Everybody who’s anybody. Svatko tko je netko. Kao mantru ponavljala sam si ispraznu frazu, na oba jezika, za slučaj da će jedan zvučati uvjerljivije.

Cesta je bila zavojita, moje lice zeleno. Nisam željela biti ovdje, nisam željela biti nigdje nego u fotelji pored okićenog bora u društvu nove knjige o Hemingwayu. Ipak, nisam mogla biti u različitijem okruženju. Cesta je vozila u Saint-Tropez na novogodišnji ručak u Club 55. “Everybody who’s anybody će biti tamo!”, rekao je Mark. “I mi!”, odbrusila sam. Sa stražnjeg sjedala odzvanjao je smijeh Holly i Simone. Meni je pripalo prednje, u nastojanju da me se oraspoloži. Ali ja jednostavno nisam željela biti tamo.

Na neke vas stvari prijatelji nagovore, na neke vi nagovorite prijatelje. Moja osobna triologija karaktera: Jedinica – Novinarka – Vodenjak daje mi puno pravo na ovu drugu opciju. Komotnija je i s izglednijim scenarijem. No, kako se prosinac približavao kraju, a London pustio skandaloznom odlučnošću, sve je bilo očitije da nemam izbora. Vikend u južnoj Francuskoj, posuđenoj domovini “everybody who is anybody” Britanaca, logični izlaz na more samo sat i petnaest leta s Heathrowa.

Istina, kulisa je bila savršena. Svatko tko se prvi dan siječnja nađe na Azurnoj obali razumije zašto je postala biser Europe. Kričavo nebo, pjenasti i naoko meki valovi. Mazni mistral i zrak s mirisom meda. Mozaik impresionista, Vincentova paleta. Ipak, ispred Cluba 55 malo je toga imalo veze s umjetnošću. Na petnaestak četvornih metara vrijednost automobila spasila bi hrvatski BDP (a niti britanskom ne bi loše došla).

Na stvari se može gledati iz više kutova. Ja sam odabrala onaj cinični, dovela ga sa sobom poput gustih londonskih oblaka, ne želeći ga se otarasiti. Stotine sjajnih frizura na suncu i zveckanje čaša zlatnog šampanjca činili su mi se kao rugalica stvarnosti, valjda posljedica mjeseci prenošenja vijesti o urušavanju eurozone, financijskoj kataklizmi i gotovo smrtonosnim prosvjedima u Londonu. Dakle, lijepi ljudi u Cinguante-cinqu ispreplitali su svoje čarobne priče, hiperbole svojstvene onima s previše vremena za njihovo osmišljavanje i sve je odzvanjalo radošću i željom za životom. Sunce je bilo na svom vrhuncu i brige su se činile dalekima, doista dalekima.

Kako me grijalo sunce, tako se otapao i moj cinizam. Očito nije dovoljno urezan. Možda je u meni previše čestica sreće koje se razbuktaju suncem, ukusnim obrokom ili dobrim društvom. Sreća je svakako bila tema dana. O njoj se mnogo govori u posljednje vrijeme. Traže se njeni sastojci, razglaba o njenim tajnama. Knjige, istraživanja, dokumentarci. Tako je to na prijelazu stare u novu godinu. Sreća je obitelj, kako je indirektno poručila Queen Elizabeth II, u svojoj Božićnoj poruci. Sreća je krov nad glavom i dovoljna količina hrane, izjavio je jednom ratni izvjestitelj Timesa, po povrtaku s afganistanske turneje. Sreća je relativna, zaključila je njegova kolegica koju je prije nekoliko mjeseci nesreća učinila nepokretnom. Terapijsko jahanje tijekom kojeg se osjećala kao “normalna” osoba učinilo ju je najsretnijom osobom na svijetu.

Malo društvo okupljeno oko tek postavljenog stola u Clubu 55 također je tražilo sreću. Neki u obliku sunčanih zraka (uz mentalni podsjetnik da je u isto vrijeme u Londonu bilo hladno, kišno i užasno), neki pokazivanjem novog outfita zahtjevnoj pozornici Saint-Tropeza. Nekima se svidjelo biti u okruženju lijepih djevojaka, a neki su imitacijom sreće pokušavali prevariti tugu. Bogati nasljednici, oni koji će to tek postati, rastavljeni, usamljeni, prevareni, odsutni, obični, nesigurni, arogantni – svi su bili tu, na proslavi prvog dana Nove godine, u potrazi za srećom. Možda je šampanjac učinio svoje ili uvijek iznova ponavljane priče o Brigitte Bardot, ali činilo mi se da smo svi u istoj kaši. Tražimo sreću. U tome smo jednako nevješti, jednako uporni.

Mala britanska kolonija nakon kasnog ručka okupila se na plaži kako bi u zrak pustila lampione. Na tamno ružičastom nebu koje je postupno postajalo tamno plavo zasjali su osvjetljeni lampioni, odaslani iz naših ruku. “Zaželite želju! Lampioni donose sreću!”, netko je viknuo, a skupina odraslih i iznimno razumnih nerazumno je utihnula. Zaželjeli su želju. U potrazi sa srećom.

Odrasla sam, nema povratka. To saznanje ne dolazi s iskustvom, životom izvan roditeljskog doma ili gustim približavanjem tridesetoj. To saznanje dolazi s organizacijom Božića.

S jednog otoka, vratila sam se na drugi i ubrzo požalila. Cipar je bio sunčan, vedar, s okusom svježih naranči i slanim mirisom mediteranskih valova. U Londonu me dočekao mokri vjetar, onaj kojem je nemoguće uteći, a balerinke na promrzlim nogama činile su se kao rugalica decembarskoj Britaniji. Umjesto slasnog soka od naranči kojeg na Cipru serviraju umjesto vode, dočekala me pinta bljutave pive u pubu u kojem sam se pokušala zagrijati čekajući taksi. Ispred takve kulise, još rumena od ciparskog sunca, trebala sam pronaći svoj Božić.

Isprva se činilo kao sjajna ideja provesti Božić u Londonu, biti domaćin (kako grozna, odrasla riječ) obiteljskog Božića. Dok nisu nastupili tehnički problemi. Na primjer kuglice za bor. Svi znamo gdje su, na tavanu ili u podrumu ili na vrhu ormara u gostinjskoj sobi. Spavaju jedanaestomjesečni san, čekajući da, krajem prosinca budu probuđene. Potrebno ih je samo izvaditi iz kutije da zablistaju i postanu predmet divljenja cijelog kućanstva. I štalica, koja svake godine ostane bez jedne životinje, ali bitno je da su glavni akteri na okupu. Gdje su u Londonu kuglice?! Gledam po storage ormarima ugrađenim u zidovima i osim praznih kofera i usisavača nema ničega. Cimerica Dana je iz Dubaia, zašto bi posjedovala kuglice za bor?! Potom tražim po tradicionalnim robnim kućama John Lewis i Peter Jones, londonskoj Nami, odnosno onome što bi trebala biti da je zdravog razuma i pronalazim nedodirljivo egzotične i skupe kuglice koje sjaje sjajem nepoznatog i takve bi ostale i u mome domu. Pa bor od kojeg me tjednima hvata jeza. Prodavači borova Alex i John već danima su ispred crkve St.Andrew u mojoj ulici, puštaju crkvene Božićne pjesme i zabavljaju prolaznike. Znam to jer Isabella namjerno prolazi mojom ulicom na povratku s posla, očiti detour, jer tvrdi da John izgleda kao s reklame za Eton. “Nije zgodan, ali poželiš mu istovremeno biti mama i žena.”, objašnjava. Ali, Isabella je u Brazilu i nemam s kime – s ciljem popusta – flertovati s prodavačima borova koji su to samo navečer, a danju su brokeri u Cityu. Vrlo dobro znaju svoju računicu. I 70 funti za bor čini im se potpuno u redu, za Chelsea, govore, fraza koji svaki puta koristiš kada vadiš novčanik ispred računa precijenjenih artikala. “To je u redu…za Chelsea.” Deset funti za omlet, tri za cappuccino, sedamdeset za bor – prihvatljivo. Za Chelsea. Neprihvatljivo za hrvatsku novinarku. Stoga samo izdaleka mahnem Alexu i Johnu i njihovim krasnim borovima. Pa Božićno čišćenje i sušenje krevetnine uz radijatore. I odlazak u sjeverni London po pernati pokrivač za roditelje koji živi u Simoneinoj gostinjskoj sobi jer za dodatne pokrivače u Chelsea nema mjesta. No, to je u redu. Za Chelsea.

Pa pronalazak namirnica u Marks&Spenceru i kopanje po sjećanju kako bih pronašla upute prema kojima mami uspjeva u kuću dovesti Božić. No, sve je uzalud. Moj je stan kao prazno platno sa crvenim svjećicama koje je Dana kupila 3 za 1 “jer fino mirišu”. Tako da nas već u hodniku zapuhne aroma kolačića s džumibirom, iako kolačićima niti traga.

Šećem s Peterom King’s Roadom u potrazi za poklonom za njegovu mamu. Lice mu je bijelo, a obrazi crveni od zime, nosi debeli crveni šal i ima tamne uvojke. “Kao s reklame za Eton!”, rekla bi Isabella. Dečko s reklame za Eton jako ako se veseli Božiću. Njegova velika obitelj – dva brata i dvije sestre, bake i djedovi, tete i ujaci – se okuplja na seoskom imanju i pjevat će i jesti i pričati tople priče kako to čine generacijama. Dolazim u napast da preklinjem Petera da uvrsti moju malu nuklearnu familiju u Božić njegove proširene, pravi Božić koji je nemoguće donjeti kroz uska vrata moga doma, ali to ne činim. Peter je doista dečko s Etona i pri spomenu emocionalnih tema osjeća vidnu nelagodu. Zato mu pomažem odabrati boju pulovera od kašmira za mamu i ostavljam ga na stanici za Wincester gdje ga čeka raskošni Božić, onaj iz starih bajki i repriziranih holivudskih filmova.

Po povratku, iako oboružana kuglicama, moj je stan još uvijek bezbojan. Sada kada su, uoči Božićnog čišćenja dvojca Dana – Ana, uklonjene sve nereprezentativne pojedinosti izgubio je i svaki oblik atmosferičnosti. Na policama su uredne knjige, političke biografije kojima se pripremam za intervjue i Danine pravne studije, nekoliko arapskih ornamenata koje nam zid pretvaraju u sličicu bliskoistočne džamije i uredni jastučići s ogledalcima koji se sjaje, ali nisu čak niti udobni. Stojim tako i gledam svoj nebožićni dom.

A mama i tata već su u avionu.

“Ja sam Grinch!”, govorim Dani, a ona me ne sluša, jer promjene raspoloženja su učestale i nebitne u domu Arapkinje i Hrvatice. Odlazi u teretanu, a ja u lokalnu knjižaru jer tamo su svi su ljubazni i iz s razgovorima iz nekog drugog stoljeća. U međuvremenu počinje padati kiša i kisnemo moje nove knjige i ja, koje sam kupila u zamjenu za čavrljanje s Andrewom iz knjižare, treće generacije vlasnika knjižare. “Hej!”, viče netko za mnom. Crveni obrazi Alexa, prodavača bora. Imamo posljednji bor za tebe. Trideset funti.”, govori mi. Okrećem se i ugledam prizor najljepšeg bora na svijetu. Alex i John penju se za mnom u moj stan i stavljaju bor u dnevni boravak. Svi vidimo da je prevelik, ali komentiramo da je upravo savršen. Potom dečki – bankari – sezonski prodavači borova pomiču namještaj. Poklanjaju mi postolje. Dolazi i Dana pa zajedno kitimo bor s našim susjedima bankarima – sezonskim prodavačima borova i pijemo čaj i smijemo se.

Dana peče kolač od džumbira i cimeta čiji miris napokon nadvladava umjetni miris svijeća. I gle čuda – u dnevni boravak moga doma ušao je Božić, smjestio se unatoč neudobnim jastučićima i arapskim ornamentima. Bor je raskošan, lampice svećane, iTunes namješten na folder “Christmas”, a sličan prizor osvjetljenih susjednih prozora gotovo filmski. Comme il faut, iako bez uputa.

A moja nuklearna obitelj već je na Heathrowu.