Archives for category: Current affairs

London je dosadan, govorim uredniku. Svijet je dosadan, on odgovara. Jer kvaliteta života ljudi iz medija mjeri se isključivo potezima pera. Točnije, zveckanjem tipkovnice.

Ipak, kako to biva u svijetu onih kojima je radno mjesto stvaranje, praćenje i širenje vijesti, svijet je dosadan bio samo nekoliko sati, jer tek što sam se odmakla od ekrana, na isto me je mjesto, ispred bijele svjetlosti bijelog laptopa dovukla vijest da je Saif al-Islam Gaddafi uhapšen. Njegova slika blatnog lica pratila me – i iz neobjašnjivog razloga uznemiravala – satima. Prošlo je tek nešto više od godine dana od kada sam susrela jednog drugačijeg Saifa. Bilo je londonsko proljeće, jedan od onih dana kada cijeli grad slavi sunce i subotu. Na jednoj od malobrojnih gradskih terasa sjedila sam s Jessejem i lica usmjerenog ka suncu jela Bouillabaisse. Ispred nas nečujno se dokotrljao bijeli Rolls Royce. “The Arabs are back in town!”, cinično je komentirao Jesse. Saif je stajao ispred nas u tamnim trapericama i nekoj skupoj majici koja je, unatoč ispranim bojama i nastojanju da izgleda manje skupo, i dalje izgledala skupo. Čavrljao je sa skupinom  prijateljica sjajnih kosa. Odzvanjali su smijehom, na čas djelujući fokusirano, vjerojatno usred planiranja kakvog izleta u južnu Francusku. Svijet je odlično mjesto ako imaš prijatelje diktatore, pomislila sam tada.

Srela sam ga sat vremena kasnije, Saifa al-Islama Gaddafija, na terasi slastičarnice u Harrodsu dok je s prijateljem pio čaj. Pogledom mi je dao do znanja da me prepoznaje s ranije spomenute terase. Što je isključivo  subjektivni zaključak, jer malo je vjerojatno da bi Saif al-Islam Gaddafi gubio vrijeme na prepoznavanje prolaznica. Ali, upamtila sam taj pogled. Pogled koji nosi naslov: Svijet je moj s italic podnaslovom: U slučaju da nešto nije, postat će, jednim telefonskim pozivom.

Na stranicama Timesa danas  izostaje pogled koji pamtim. Tek prašnjavo lice tamnoputog putnika. Iscrpljeni beduin.

U Londonu je zavladala panika. Jer previše je onih kojima je godilo poznanstvo sa Saifom. Odzvanjaju velika imena (Tony Blair), velike institucije (London School of Economics), veliki simboli (Buckingham Palace). Sve ih je osvojio, diktatorov sin. Odazivali su se na njegove pozive, upućivali mu svoje. Izredalo se samo nekoliko godišnjih doba od dana kada je učestaslo i odvažno koračao kraljevskim palačama. S pogledom nadmoći i šarmom istoka bio je prijatelj. Svijet je bio odlično mjesto ako imaš prijatelja diktatora, možda su krišom pomišljali.  S novim nametnutim licem pustinjskog čovjeka postao je neprijatelj. Mnogima je zastao dah. Jer štošta bi mogao podijeliti sa svijetom, sada kada više nema razloga šutjeti.  Svijet odjednom više nije tako dobro mjesto ako ti je prijatelj diktator.

Zato se London hvata za ono u čemu je najbolji: tradicija. U preuređenoj sali hotela Savoy, dame se zanosno osvrću u novim haljinama, muškarci se drže poput vitezova u besprijekornim odijelima. Wimbledon Ball tek što nije počeo. Klasična glazba odjekuje tirkizno-zlatnim salonom, lepršavi se materijali haljina vuku mramornim stepenicama. London više nije dosadan, pomislila sam prolazeći između stolova prepunih lijepih ljudi. Teniski insajderi međusobno su se prepoznavali, pozdravljali, nazdravljali. Uz odjek kurtoaznih osmjeha postajala sam cinična. Možda jer su me pekle smokey eyes i umarali koraci zapetljani u materijal goleme haljine. Između lošeg humora voditelja aukcije i šljokicastih pogleda dama svijet mi se činio licemjernim mjestom. Prije samo godinu dana na ovom bi balu vjerojatno bio Saif al-Islam Gaddafi. U doba, kada je svijet bio dobro mjesto ako ti je prijatelj diktator.

Shvatila sam tada, pod art deco lusterima Savoya zašto me uznemirilo Saifovo blatno lice.Upravo je stravično koliko veličine mogu nisko pasti. Ali, događaj je bio sportski i teniske zvijezde, bivše i sadašnje, smireno su promatrale svijet oko sebe. Uloga diktatora se mijenja, oni ostaju. Svijet će uvijek biti odlično mjesto ako u njemu rasteš korak po korak. U toj veličanstvenoj sali izbrisala sam sliku palog Saifa, s glavnim jelom nestao je i cinizam. Svijet sporta nas mnogočemu može naučiti o svijetu. “U životu, kao ni u sportu, shortcuts don’t work – prečice ne uspjevaju”, nedavno je, u intervjuu za Globus, komentirao jedan bivši veliki sportaš, Imran Khan. U svijetu koji, nekako s (arapskog) proljeća prestaje biti dobro mjesto ako ti je prijatelj diktator, možda je vrijeme ne zanositi se prečicama. They just don’t work.

 

 

Jedan je datum obilježio dva gubitka: izgubila sam dom, izgubila sam identitet.

U redu, dramatiziram, no polažem na to puno genetsko pravo. Dramatizira i moja mama, dramatizirala je prabaka i najmanju neugodnost veličala u visine vrhunskog skandala, dramatiziraju mnogi iz moga rodnog grada, moja susjeda Katarina koja se snebiva svaki puta kada ulicu zatvore policajci zbog posjeta nekih inozemnih veličina. Gospođu Katarinu to strašnu uzrujava. Ne može se proći autom i nigdje se ne stigne, veli, iako ona nema auto i, kao umirovljenica, baš i nema kamo stići. Ali, pozitivno je dramatična kada me vidi da žurim na jedan od dvadeset sastanaka koje dogovorim tijekom kratkog posjeta Zagrebu. “Gospodična Ana, baš ste mi nekak če-če!”, viče za mnom.

Dramu i afektiranje na stranu,  gubitci su obilježili ovaj tjedan. Dom me odbacio kao da sam strano tijelo. Odmakao se od mene jer mi želi poručiti da više nisam njegov dio. Zagreb sliježe ramenima kada ga pozdravljam penjući se uz Radićevu, kada mu dajem kompliment ispred HNK samo me hladno gleda, a kada ga mirišim na brežuljcima Dubravkinog puta zasljepljuje me maglom. Odlučila si se za novi dom. Tvoj odabir. Pitala sam se u kojem će obliku doći taj trenutak – kada ću se osjećati kao posjetioc, a London koji govori jezikom drugačijim od onoga na koji su mi pjevane uspavanke, predstavljati moje utočište. Kroz prozor promatram pogled koji me pratio kroz odrastanje i potajno se veselim trenutku kada ću kofer pun londonske odjeće istresti na londonski krevet i sklupčati se uz londonski jastuk. Samo potrepštine iz djetinjstva, Cedevita i Bajadere, uz koju jabuku koju mama krišom ubaci u torbu, podsjetit će me na moj bivši dom, kao što neka melodija ili parfem podsjećaju na nekog bivšeg dečka. Kako se to dogodilo, bez najave, bez pisma opomene? Prvi znak za uzbunu odjeknuo je već ljetos, ali ja sam ga, omamljena mirisom mora i ružmarina, zaboravila zamijetiti. Ovoga sam ljeta, naime, u London odnjela deset predstavnica kućne biblioteke. Mama me upozoravala da sam bedasta što nosim “te teške knjige”, ali i ona je, čini se, namjerno ili nenamjerno, preskočila znakovitost mog prenošenja korica na Otok. Otišla sam da se ne vratim. Svoje police gradim tamo.

Nije niti čudno da se Zagreb naljutio. Jer zna što mi znače police i te naslovnice Marije Jurić Zagorke i prvo izdanje Ujevića.

Tako sam jednog poslijepodneva ovoga tjedna naivno pružala ruku Zagrebu, a on nije uzvraćao, baš kao jedan iranski diplomata koji je odbijao rukovanje sa ženama uz komentar “Sorry, I have my reservations.” Ovoga puta nema to veze s time što sam žena. Voli Zagreb žene, jer je muškarac, baš kao što je Geneva pristojna dama, a Barcelona vatrena brineta. Zagreb je ugodan mladić, ali principijelan, uvredljiv, živi na staroj slavi iz vremena kad je bio plemić, danas, kada titule više ništa ne znače. Istoga dana, netko ili – radje vjerujem – nešto provalilo je u moj e-mail. Čitavog se dana netko koristio mojim imenom, koristeći klasičnu lošu priču, tražeći novac – nasjedali su neki stariji od pedeset i nazivali me usplahirenim glasom. Izbrisao mi je stare poruke, narugao se svemu što sam u svojem mailboxu gradila godinama. Nisu to tajne, ali su mozaici moje povijesti. “Ukrali su mi identitet!”, cvilila sam i ponavljala u sebi da ne smijem biti jedna od onih sablasno vezanih za virtualni svijet. Ali, teško je ne provjeriti e-mail punih 48 sati. Kao da se jedan paralelni svijet događa tamo negdje, svijet nedostupan meni, a radi se isključivo o meni. “Ostala sam bez identiteta!”, komentirala sam poznaniku, uz uvećanu dozu drame usred prekasno ispijene kave. “Tvoj identitet mnogo je više od toga!”, rekao je niti ne znajući da je govorio svim dijelovima mene, onima koji su tu, onim izgubljenim, onima na koje se Zagreb ljuti i koje je London preoteo.

Sa saznanjem cjelovitosti mog identiteta polako se vraćam u svoj (londonski) dom. Onaj zagrebački ostaje u magli. Još se duri. Ali, dok ga promatram iz zraka, namiguje mi kroz jedva vidljivu mrlju sunca. “Vrati se, navrati katkad. Samo malo dramatiziram!” I ja mu se osmjehnem, jer ima jednaka prava na dramu kao i ja, Zagreb, moj plemić, uvredljivi zanesenjak.

 

U jednom magazinu za djevojčice koje žele biti žene, francuskoj verziji ‘teena, između savjeta o tome kako izgledati pet godina starije (!) i intervjua s Justinom Bieberom (!!), pronalazim pismo jednog šesnaestogodišnjaka iz Lyona. “Cure, zašto očekujete da mi budemo muškarci, kada vam nismo potrebni i jasno je da vi možete sve same?”, pita mudri Frenchie. Istina, iz Nice u Cannes putujem kako bih razmišljala o malo drugačijim problemima koji more svijet. Ali, ovo je jedina publikacija u vlaku pa joj se posvećujem s interesom i ostaje mi u sjećanju dječak iz Lyona koji ne vidi razlog da izraste u muškarca u svijetu u kojem više nema žena.

Tek što vlak staje u gradu u kojem se  okupio čitav jedan mini mundus kako bi pokrpali Europu i presložili svijet, shvaćam da je Cannes, za potrebe G20 summita, prestao biti Cannes. Ovo mora da je važno – pomislio je duh grada, inače nenavikao na ozbiljna lica, kruta power-suit odijela i žene bez šminke. Pa je naručio kišu, galone kiše, koja nije prestajala padati tijekom mojih 62 sata boravka na Azurnoj obali. Ulice su evakuirane, pristup je dozvoljen samo a) novinarima sa žutim bedževima, b)delegatima s plavim bedževima, c) lokalnim stanovništvom koje živi unutar Zabranjenog grada (bijeli bedževi). Kao pokusna vojska prolazili smo jedni uz druge, gledajući u lokve trotoara kako bismo izbjegli pitanja i pogled na zatvorene haute-couture izloge.

U festivalskoj palači zbivao se svijet. Globalni uzorak od 8500 ljudi – toliko je netko izbrojao novinara i delegata – na katovima Palais des festivals disalo je jednim plućima. Tijekom praznog hoda tipkalo se i raspravljalo, kada je odzvonilo vrijeme za ručak jelo se i popilo čašu crnog vina, kada je najavljena presica potrčalo se, u jatu, ka sali 2 prvi kat i tiho disalo da se ne propusti dolazak Obame. Slušalo se predsjednike istovremeno preskačući, zaokružujući, podcrtavajući – vješti mentalni editing. Potom se salu napuštalo uz žamor i vratilo tipkanju. Cijeli jedan svijet, vrlo ozbiljan svijet. “Najveći je problem ljudi što se shvaćaju isuviše ozbiljnima.”, rekao mi je jedan vrlo ugledni (ozbiljni) poslovni čovjek tijekom nedavnog intervjua. Doista, gledam ta lica koja ne dopuštaju razmjenu pogleda, a kamoli šale. Moj komentar o vremenu (koji u Londonu uvijek pali) u festivalskoj palači doživljava šamar. “Nismo ovdje zbog vremena!”, govori mi smrknuta gospođa novinarka. Nismo. Zato sam marljivo u press podrumu zaokružila sve točke G20 i poslala uredniku i prije deadlinea. Nastavila sam pisati i istraživati, jer napustiti podrum prije osam navečer činilo se grešnim činom. Ozbiljni ljudi, u ozbiljnom svijetu.

Potom, nedovoljno ozbiljna ja, ukrcala sam se u autobus s francuskim novinarima koji su pratili Sarkozya. Naravno da nisam jedna od njih, ali pada kiša, a u autobusu ima mjesta, rekao je jedan manje ozbiljan gospodin svojoj ozbiljnoj kolegici. Ona se smrknula i sjela tri sjedala dalje. U autobusu ozbiljna tišina ozbiljnih ljudi. Postaje još ozbiljnija kada nas zaustavlja policija; cesta je zatvorena i moj će se hotel morati zaobići, govori vozač iz Marseillesa. Neozbiljni novinar zaustavlja autobus, izlazi na kansku kišu i pregovara s policajcima. Vraća se nakon deset minuta i govori – prolazi! Nazvao je, neozbiljni, nasmiješeni novinar, šefa osiguranja Sarkozya koji je naredio policiji da nas pusti. Autobus me ostavlja pred hotelom. “Merci monsieur!”, govorim svome heroju. Gleda me pogledom pobjede. Nikada ga više neću vidjeti, najneozbiljnijeg novinara summita, ali nije niti potrebno. Usred hladnih sati razmjenili smo poklone; tih petnaest minuta on je po definiciji bio muškarac , a meni se baš svidjelo biti bespomoćna žena koja ne može sve sama.

Na brzinu mu pogledam žuti bedž. Neozbiljni je novinar vrlo ozbiljan urednik, možda najozbiljniji u Francuskoj. Zato nema problem s time biti neozbiljan i – biti muškarac.

U nedavnom intervjuu za Nedjeljni Čedo Komljenović aka Monty Shadow rekao mi je da su Britanci njegova omiljena nacija. Taman kada sam pomislila da će mi dati opsežno objašnjenje zašto je odlučio Britancima dati takav kompliment, a ne primjerice Talijanima s kojima živi veći dio života, objasnio mi je da je prije puno godina u Londonu uhapšen sin tadašnjeg Ministra vanjskih poslova zbog vožnje u alkoholiziranom stanju. “Na cijelom svijetu ne postoji država u kojoj bi se to moglo dogoditi!”, rekao je gospodin Čedo aka Montu ne skrivajući oduševljenje. Tada nisam bila siguran zašto ga to toliko oduševljava. Ali, njegova misao mi se vratila u sjećanju ovih dana kada Britanija još jednom dokazuje po čemu je Great (Britain).

Manje od godinu dana nakon što je Andy Coulson, šef komunikacija Davida Camerona bio prisiljen napustiti Number 10 zbog sumnje da je sudjelovao u hakiranju telefona, nezakonitoj praksi kojom se služio Murdochov tabloid čiji je svojedobno bio urednik, još jedna visoko pozicionirana ličnost izbačena je s političke pozornice. Dr. Liam Fox uživao je veliki ugled, smatralo ga se jednim od posljednjih čuvara političke ostavštine Željezne Lady. Prije samo nekoliko tjedana Margaret Thatcher pridružila se Cameronu na proslavi Foxovog 50. rođendana. Ipak, prošli su ga tjedan, bez obzira na naklonost Maggie ili Davida, greške stajale uglednog mjesta Ministra obrane. Nitko ne poriče da je bio dobar ministar. Ali, isuviše blizak odnos s najboljim prijateljem-vjenčanim kumom-bivšim cimerom – dopuštanje da se svijetu predstavlja kao njegov osobni savjetnik, uz putovanja, provizije i sumnjive sastanke – Britanci ne toleriraju.

Da, govori se o tome da britanski mediji pretjeruju s kopanjem po privatnim životima, ali u isto vrijeme opstaje njihova uloga watchdoga, psa čuvara koji traga za nepravilnostima u društvu. Ipak, u društvu u kojem je svaki pojedinac odgajan da odabire ispravno pa se ipak u svijesti večine to prima, to i nije toliko zahtjevna uloga. U lokalnom baru u kojem se okuplja zanimljivo društvo, jedna je Hrvatica postala nepoželjan gost. Upitala sam vlasnika, vragolastog gradskog frajera kojemu nadimak Chelsea cowboy pristaje bolje nego išta, jer u svoj bar ulazi kao što bi na Divljem Zapadu u svoj saloon ulazio kauboj , što je skrivila djevojka, zgodna Spličanka u ranim tridesetim. “Dobila je stan od ove države jer se valjda prijavila kao ratna izbjeglica. Sada taj stan iznajmljuje za velike novce i od toga živi u Hrvatskoj. Još se time hvali.”, odgovorio je. Kada je to saznao, zamolio ju je da više ne ulazi u bar. Čitavo se društvo Britanaca složilo. Ona je nemoralna i kao takva gubi ugled.

Razmišljala sam o tome kada mi je nedavno jedan ugledan bankar rekao da u svojoj banci najradje zapošljava “dečke iz Ampleforth Collegea”. Katolički internat za dječake ne čini mi se kao mjesto u kojem izrastaju vrhunski bankari. Ipak, objasnio mi je, tijekom desetak godina školovanja tim mladim ljudima usadi se osjećaj za moral, ispravne odluke, vrijednost prijateljstva i povjerenja.

Pa razmišljam o tome da mora biti nešto u tome, kada čitavu jednu naciju odgajaju u duhu ispravnih odluka. Možda neće uspjeti na svima, ali veća je vjerojatnost da, poput zaraze, prijeđe na većinu. Kada sam iz Beča preselila u Zagreb moja prva lekcija izgledala je ovako: dok smo u Beču svi bili zaljubljeni U Bernharta jer je prolazio s 5:0, u Zagrebu smo voljeli Luku jer je pao razred. Zagrebački Bernhart svima je bio nezanimljiv, štreber iako je znao više od ostalih i bio sretan podijeliti svoje knjige, bilješke, znanje. Tako smo odgajani. Zagrebački i bečki Bernhard su obojica uspješni poslovni ljudi; zagrebački Bernhart danas živi u Londonu. Luka je, čujem, nezaposleni stolar koji je ostavio ženu i dvoje djece. Da imamo hrvatske verzije Amplefortha možda bi nas naučili da Bernhart treba biti zvijezda u razredu.

Možda i nije tako loše što se Europa raspada. Pritom nisam anti-EU poput večine mojih novih sugrađana (aka London) i polovice mojih starih (aka Zagreb). Kada su nam javili da ulazimo…ili skoro ulazimo – samo još…bila sam ganuta. Nisam mislila o sebi, nego o činjenici da će jednoga dana moja djeca i njihova djeca biti zaštićena u krakovima jedne od zvjezdica Europe. Za razliku od mene, neće ništa morati objašnjavati. Non-EU redovi bit će im nepoznanica, promatrat će ih iz svog uglednog reda, ne znajući da je u ovima boravila njihova mama-baka. Kako užasno zvuči pomisao na to da će me jednog dana netko zvati baka! Možda probjegnem metodi prabake Olge kojoj nije bilo na kraj pameti da se odaziva na baka. Izmislila je novi pojam – Mamama. Tako je do zadnjeg dana ostala Mamama. Bila je toliko jasna, da je zabranjivala da njenog supruga, ozbiljnog, hiperpametnog, ali beskrajnog nježnog doktora prava zovu dida, deda, djedica – što bi njemu potpuno odgovaralo – već Tatata. Mogu točno zamisliti gdje govori: “Tatata? Kakva je to bedasta riječ?”A Mamama ga pogleda kroz dim iz cigaršpica pogledom kojim ga je gledala cijeli život, a koji kao da govori: Nemaš izbora.

Nego, da se vratim nečemu o čemu Mamama doista ništa nije mogla znati – EU. Dakle, kada jednog dana moji mali Europljani budu stajali u poželjnom redu gledajući s podsmjehom, ili – još gore, potpunom nezainteresiranošću, na obilježene redove, neće se sjetiti da je Mamama junior stajala tamo praveći se da čita osobito zanimljivu knjigu, što je doživljavala svojom verzijom štita od posprdnih pogleda. Iako, sumnjam da su pogledi doista posprdni. Koga briga?! Ali, kada dolaziš iz malene zemlje koju su prije procvata dubrovačkog turizma, znali samo po ratu ili eventualno nogometu – onda se bojiš posprdnih pogleda. Ne bih rekla da mojim venama teče kompleks, ali teče saznanje da sam iz male zemlje. Kao da se moram ispričavati što naseljavam Kraljevstvo. To se mijenja. Are you from Dubrovnik? – pitaju me svi. Nisam, nema veze, dovoljno sam blizu. I love your country! – kažu, iako su je vidjeli samo tijekom krstarenja charteriranom jahtom s nekim bedastim imenom – Morska sirena ili Blue rock. Tada mi dođe da im kažem: Moja su zemlja i žuta polja Slavonije, kojih je sve manje, ali o tom drugom prilikom i Zagreb u studenom, kada smrznuta žurim kući ispod lanterni Gornjeg grada, i stari zvonici Istre i zagorske kleti. Ali, ne govorim. Bila bih naporna. Britanci ne vole naporno. Zato se samo osmjehnem. Dubrovnik.

Prije sedam godina kada su zvjezdice Europe bile čvrste moj je tata objavio da više neće putovati po Europi. Sve je to isto! – zaključio je. Doista, ekspanzijom H&M-ova i sličnih gradskih znamenitosti gradovi su zaboravili na svoj identitet. Kada su mu u Španjolskoj ponudili Doktor Oetker paellu, a u Italiji otužni komad mesa iz mikrovalne objavio je svoj osobni rat s Europom. Odahnuo je tek u Americi. Obećana zemlja. Times Square je Times Square, a clam chowder u predgrađu Bostona ostao je isti, kaloričan, mastan, beskrajno ukusan.

Ipak, u ovim teškim vremenima, nametnuta sloga, bratstvo i jedinstvo među Europljanima blijedi. Njemci i Grci počinju shvaćati da je jedino zajedničko što imaju (španjolska) Zara. Pa se svi počinju etiketirati. Jer, ako sada zaborave na nacionalni identitet ostaju im samo dugovi. Odlično je to opisao na svom putovanju – kako ga zove – turizmom financijske propasti – Michael Lewis u kniizi Boomerang. Amerikanac se prošetao među Grcima, Njemcima i ostalima da vidi što se doista zbiva. Odgovor je potražio među karakterima ljudi, ne statistikama. Doista, nije li to ono što nas čini? Karakteri ostaju drugačiji i ako su svi gradski trgovi isti. Predugo su tu, prenose se DNK, ne možemo ih se tako lako osloboditi.

Britanci sve to promatraju s Otoka. Anti ili pro-EU, ne smatraju se baš dijelom EU. Thank you Margaret Thatcher! – pisalo je na naslovnici jednih novina kada je svijetu postalo jasno da je euro teret. Maggy nije dozvolila euro. Funta je još jedan podsjetnik da Ujedinjeno Kraljevstvo nije dio nikakve cjeline. Možda je stvar položaja. Na sve gledaju izdaleka, s visoka, iako je pitanje visine vjerojatno samo njihov osobni doživljaj. “Magla na kanalu, Europa odsječena!”, stajalo je na naslovnici Sun-a. Vrlo domišljato. Vrlo istinito. “Volim ići u neke dijelove Europe. It’s quite civilised!”, rekao mi je jedan stari gospodin. Nisam mu pokušala objasniti da je tehnički i on Europljanin. Vjerojatno bi mi objasnio da je on English. (Ne bi se zadovoljio niti s British.)

Anyway, veselim se i dalje toj Europi jer mislim da će nam oduzeti neke dijelove karaktera koje bi bilo poželjno izgubiti- nemar, lijenost, jal, na primjer. Neke će nam ostaviti; želim vjerovati da se strast prenosi DNK, a recepti za sir i vrhnje s generacije na generaciju. “Vi ulazite u EU kad je žurka pri kraju, u dva ujutro!”, rekao mi je jedan ugledni Srbin tijekom intervjua za Jutarnji. “Mi dolazimo kad je već gotov. Oko šest. Kada ostaju oni pijani, gladni. Ali, tada još može da bude zabavno, to je ono doba kada se ide na burek i kada se dešava svašta…”

Crni oblaci nadvili su se nad metropolom Britannie. Zapravo – undo, undo! – nebo je i dalje bez oblaka i svi – mi pridošli Londončani i oni rijetki pravi – koračamo golim nogama, pogledavamo se u ogledalo kako bi provjerili jesmo li uhvatili malo boje (nezantno, jer od britanskog sunca se ne tamni), koga god sretnemo pozdravljamo uz komentar o vremenu.

Ali crni oblaci probijaju. Danas je George Osborne podsjetio na to da jako sunce i najtopliji Oktobar u povijesti nisu rastopili nagomilane dugove. I ne, neće smanjiti porez. I ne, situacija nije sjajna. To me podsjetilo na scenu u kojoj je moj prijatelj, usred rastave i promjene poslova odlučio prestati piti. “Now is not the right time to stop drinking!”, rekao mu je Paul. Tako je trebao reći i Mr Chancellor –  uz poruku: “Ne želim da ljudi pomisle da je situacija beznadna!”, trebao je ipak dodati – Ali, nije pravo vrijeme da prestanete piti.

Na neki perverzan način Britanci vole ove probleme. Oni im daju legitiman razlog da grintaju, ogovaraju vladu, ismijavaju, žale se i da – piju. Kako je samo teško saznati u ovome gradu koliko je situacija zapravo grozna! Najskuplji restorani, u kojima je gotovo pa nemoguće večerati za ispod 200 funti po osobi, su puni. Dobiti stol za idući tjedan mala je misija. S druge strane, priče o deprimiranim područjima, od dana kada su počeli prosvjedi izazvani ubojstvom mladog gospodina kojeg u medijima više nitko ne spominje, bilježe se u stranicama svakodnevno. Jeremy Clarkson je u Sunday Timesu komentirao da je bilo lakše nekada, recimo u doba koje opisuje Dickens, znati tko je zapravo siromašan. Danas “siromašni” razgovaraju na iPhone i, iako kupuju u “One pound shop” i Primarku, s bogatima također dijele opsjednutost shoppingom. Ali, Clarkson je torijevac, jedna od najplaćenijih TV ličnosti svijeta, elitist koji vjerojatno nikada nije provirio u siromašno britansko pučanstvo. Što ga ne sprječava da grinta i, dok naručuje u lokalnom pubu, komentira – nije vrijeme da prestanem piti!

Moj poznanik David, umjesto grintanja, smatra da mu ova situacija ide na ruku. U potrazi za novom tajnicom, dao je oglas u novine. Već idućeg dana, izredalo se dvadeset djevojaka željnih posla. “Zašto itko kontaktira dejting agencije?! Ovo je puno, puno bolje.”, rekao je jučer, uz bocu rozea, jer ne, nije vrijeme da prestane piti. Tako da je visoka stopa nezaposlenosti na njegovoj strani. Potraga za tajnicom pretvorila se u svojevrsnu audiciju. Odlučio je, da, kao doprinos britanskom društvu, zaposli tri tajnice. Jednu Poljakinju, jednu Litvanku i jednu Ruskinju. Pitala sam ga što ima protiv Engleskinja. “Ništa. Niti jedna se nije prijavila za posao.”, rekao je. I to je indikativno. I još jednom dokazuje da je u ovom gradu nemoguće otkriti koliko je situacija zapravo grozna. Sigurno je samo: nije pravo vrijeme da se prestane piti. Što dokazuju puni pubovi, u svakom kutu metropole, bez obzira na sunce ili oblake.

Ako ljubav ide kroz želudac, simpatija ide kroz humor. I to britanski. Ne govorim o tome da simpatiziram Britance zbog njihovog smisla za humor. To ne bi bila nikakva novost. Ja ionako u prevelikoj mjeri simpatiziram Britance, zato sam i ovdje; svojevoljno boravim u najskupljem gradu na svijetu, udišem prljavi zrak svaki dan iznova se čudeći koliko je prljav kada prije spavanja potrošim sedam vatica kako bih očistila lice od smoga. Pravim se da mi je super voziti se na prvom katu autobusa i da je londonsko vrijeme netočna predrasuda, manipulacija medija. Priznajem da sam jednom izjavila da famu o lošem vremenu stvaraju Londončani kako bi osigurali manji broj turista. Nisam se obazirala što su me sugovornici gledali kao tuku. Mala je to cijena za obranu Britannie. Sjetim se tako mog prijatelja Ivana, jednakog zaljubljenika u London, koji je prije odlaska u Zagreb odlazio na solarij kako bi spriječio onu nezaobilaznu rečenicu: Kako si blijed! Nakon nekoliko tretmana u turbo solariju u Zagreb se počeo vraćati osunčanog lica, kao da je bio na Karibima, a ne ispod gustih oblaka Engleske. “Gdje si tako pocrnio?”, pitali bi ga prijatelji iz kvarta. “U Londonu”, odgovorio bi Ivan. Jednom mi je prijatelj i bivši šef (oksimoron?) Davor Bruketa, nakon što smo se nakon dugo vremena sreli na kavi, rekao: “Užasno si smršavila i užasno si blijeda. Vidi se da živiš u Engleskoj.” Neka se upita zašto je trebalo godinu dana da odemo na iduću kavu.

Nego, da se vratim na humor. Predmet simpatije, naime, postajem ja kada pokažem da slavim britanski humor. Kada sam za Globus analzirala koliko politička korektnost ubija britanski humor postala sam simpatija mnogima. To je jedini članak nakon kojeg sam dobila dvanaest poziva s molbom da ga prevedem na engleski. Kažem vam, simpatija ide kroz humor. Zato namjerno ponavljam dosjetke iz Mućki kada god se nađem u društvu Engleza i što je starija fora Delboya, to me više vole. Ako tome još dodam šalu o Njemcima iz Fawlty Towersa, dio sam ekipe. Da mogu, poklonili bi mi britanski Green card, ne samo zato što shvaćam britanski humor, nego zato što ga volim onakvog kakav je u svojoj srži – prljavog, politički nekorektnog.

Multikulturalna Britanija, ultimativni melting pot, posljednih godina staje na kočnicu prije nego što se zaleti brzom trakom (politički nekorektnog) humora. Neke stvari jednostavno više nisu prihvatljive. Ismijavanje nečega temeljenog na religiji, nacionalnosti, urođenoj mani, usvojenoj mani, povijesti, sadašnjosti, političkom opredjeljenju (što sam još zaboravila?), postaje neprihvatljivo. “Oni su lijeni, nemarni, naduti glupani s brkovima, koji se naslanjaju na ogradu spavajući ili gledajući kaktus obavijeni dekom s rupom u sredini, umjesto kaputa.”, komentirao je Jeremy Clarkson Meksikance i njihove automobile. Uslijedila je tužba zbog “uvredljivih, ksenofobičnih i ponižavajućih komentara koji pomažu pojačanju negativnih stereotipa i potiču predrasude protiv Meksika i njegovih građana”. Ugušen je smijeh 350 milijuna gledatelja Top Gear-a. Jedina ružnija stvar od hobotnice je Wayne Rooney, napisao je isti autor, a jedina sramotnija stvar od posjedovanja novog Citroena je biti prijatelj Piersa Morgana. Spomenuta gospoda navodno nisu tužila niti Clarksona, niti BBC. Valjda shvaćaju domaći humor. Za razlku od meksičkog ambasadora.

“Kako bi se ti osjećala da tako o tebi govore u novinama?”, pitala me moja prijateljica Cynthia, nije niti potrebno reći, Amerikanka, vrlo politički korektna. Samo dva tjedna nakon toga uvjerila sam ju da prihvaćam političku nekorektnost čak i ako sam žrtva ja. Bio je moj rođendan i među okupljenima jedan me  ugledni član britanskog društva upitao što bih željela za rođendan. “How about a baby?”, predložio je. Cynthia je bila izvan sebe. Ne zbog njegovog komentara, nego zbog moje cool reakcije. Prema Cynthiji trebala sam ga:

a) ošamariti

b) izbaciti

c) tužiti

d) sve od navedenog

Umjesto toga ja sam se smijala i sada se smijem dok ovo pišem. Istom je prilikom upozorila Emmu da pripazi jer joj dečko priča s nekom prekrasnom djevojkom bujne kose i još bujnijeg tijela. “Ne brini, darling, ona je brineta!” Cynthiji nije bilo smiješno. Ne samo zato što ni sama nije plavuša, poput Emme. Jednostavno ne shvaća zašto bi se nekoga trebalo vrijeđati da bi bilo smiješno. “Sve predrasude su točne”, rekao je Satoshi Kanazawa kada sam ga upitala isto pitanje. On je ugledni znanstvenik s London School of Economics i sva svoja sociološka istraživanja temelji na vrlo politički nekorektnom vrijeđanju. Lijepi ljudi su inteligentniji od ružnih. Muslimani su agresivni jer ne prakticiraju dovoljno seksa. Crnci su divlji. “Nemojte me tako gledati, podaci dokazuju da sam u pravu. U SAD-u je sedam puta više kriminala od strane crnaca. 1/3 crnih muškaraca su u zatvoru ili pod istragom.”, rekao mi je kada sam pokušala prigovoriti.

Da je komičar, Kanazawa bi možda odgovarao pred sudom jer krši “Racial and Religious Hatred Bill” kojeg su prije nekoliko godina donjeli laburisti. Politički nekorektan humor na dobrom je putu da postane nezakonit. Što me rastužuje. Još jednom, svojom tugom privlačim simpatije istinskih Britanaca, onih kojima je politički nekorektan humor dio DNA strukture. Onih koji će idućih tjedana sigurno posjetiti V&A gdje će, u čast pedesetog rođendana, biti izložene naslovnice najzločestijeg satiričkog magazina u zemlji Private Eye. Najuspjelije naslovnice neću opisivati, u slučaju da ovim blogom kršim neki od ranije navedenih zakona. Za svaki slučaj, ograđujem se citatom kraljice Elizabete II: “Mi dijelimo isti jezik. Ali, složit ćete se da ga ne koristimo na isti način.”, rekla je kraljica  Obami prilikom nedavnog državnog posjeta. Možda mu je željela poručiti da je štošta uvezeno iz SAD-a, najuspjelije kolonije Ujedinjenog Kraljevstva. Ipak, na humoru bi uvoz trebao stati. Jer samo britanski engleski ima istinski nijansiranu paletu za smijeh. Laugh, giggle, smirk, snort, chuckle, chortle, titter, hoot … bez obzira na nijansu ne smiju biti ugašeni. Pa nek se vrijeđa onaj tko nema smisla za (britanski) humor.

 

 

Ako želite saznati je li netko uistinu Britanac,  nositelj obiteljske loze čvrsto zakopane u britansko tlo, po mogućnosti englesko (o razlici između Englishness i Britishness drugom prilikom), upitajte ga jednostavno pitanje: Da moraš birati, bi li oženio Carlu Bruni ili Samanthu Cameron? “What a silly question!”, isprva će reći pravi Britanac, ali ja znam da nije silly. Jer, u slučaju mojih posvojenih sugrađana postoci koji se odlučuju za Sam Cam su (zabrinjavajuće) visoki. Po britanskim mjerilima Sam Cam je simbol idealne supruge. Ona je privržena, uvijek je tu, dovoljno zanimljva za razgovor tijekom večere, nedovoljno zanimljiva da ti je otme neki mladi sportaš ili bogatiji nasljednik. Nastojim izbjeći sarkazam i doista vjerovati da je Samantha ispravan odabir jer Britanci ispravno biraju. Duge noge ne mogu pobjediti lojalnosti, izazovan pogled, toliko cijenjeni le regard koji pokreće Francusku i šarmira svijet, nije na cijeni kao obećanje da će uvijek biti tu. Britanci su, naime, čuvari pravih vrijednosti.

Bez ljubavi prema tradiciji ne bi bilo monarhije, bez monarhije ne bi bilo ljubavi za tradicijom. Nebrojeno sam se puta, poglavito oko vjenčanja Williama i Kate, bavila fenomenom monarhije i argumentirano pokušavala odgovoriti na pitanje žele li Britanci doista monarhiju. To su trenuci, trebala bih reći nekom od svojih sugovornika s početka ove priče, kada se zaista osjećam silly. Naravno da Britanci žele monarhiju i sve što ide s njom!! Žele Hello! s naslovnicama koje slave Kate, žele kutije za kekse s likom Elisabeth II i oznake monarhije na manžetama, pečatima, pošti, keksima, čajniku, svemu što čini život njihove svakodnevnice. Žele slaviti kraljičine jubileje, okupljati se u kućama kako bi zajedno gledali kraljevsko vjenčanje, žele komentirati je li zgodnija Pippa ili Kate i odlučivati je li u redu što Harry toliko pije.

Britanci su, naime, čuvari pravih vrijednosti.

Bez toga i ljubavi prema monarhiji štošta ne bi imalo smisla. Čemu onda privatne škole, čemu Eton, čemu ladies i lords i sirs i barons, ako nema monarhije, ako nema kraljice da pokloni titulu, ako nema vrhovnog vladara. Čemu viteštvo, gospodstvo, finoća, umjerenost, odmjerenost. “Rat ne znači da ne moramo održavati visoke standarde”, govori butler lašteći srebrninu u novom TV hitu Downton Abbey, nadasve popularne serije britanske televizijske mreže ITV koja je dodatni dokaz ljubavi prema tradiciji i, indirektno, monarhiji. Radnja serije smještena je u razdoblje prije i poslije Prvog svjetskog rata i prati život plemićke obitelji Crawley i njihovih slugu. Prije svega, Downton Abbey slavi tradiciju; plemići su elokventni, lijepi, plemeniti, uvijek donose ispravne odluke, a njihove sluge privrženi i paze da srebrnina sjaji jednakim sjajem i usred rata, jer što je čovjek bez dostojanstva?!

Jer Britanci su čuvari pravih vrijednosti.

Pomislim to svaki puta kada ih promatram kako se okupljaju u jednostavnom pubu, jer pravi prijatelji ne trebaju lijepe prostore, već samo vrijeme i čašu pića ili kada ih gledam kako s ushićenjem organiziraju piknik ili izlet na selo. Kada novac troše na košulje po mjeri ili skupe kekse uz čaj ili čajnike s potpisom, nešto što će primijetiti samo oni koji znaju. Samo čuvari pravih vrijednosti.

Ponekad, samo ponekad, javi se onaj uporni sarkazam pa pomislim da se štošta nalazi ispod tog čudoređa. Poremećeni obiteljski odnosi i traume zbog preranih odlazaka u internat. Previše neizrečenih stvari, premalo izrečenih. I jednaki propusti kao kod naroda na kontinentu čiji odbijaju biti dio; ponekad priča o časti doista funkcionira samo na površini. Pa se pitam, mogu li prave vrijednosti preživjeti ako su licemjerne?

A onda, možda su samo realne. Jer, sve što je činilo identitet sjajnog Kraljevstva, sada je nestalo. Britannia više nije kolonijalna sila svijeta. Industrijska revolucija davno je stavljena u drugi plan, a Internet revolucija ionako je virtualna, nevezana za političku kartu svijeta. Sve ono u čemu su bili najbolji, sada je nevažno. Gruba je istina da Britanijom vlada jedna nova vrsta vladara, uvezenih, iako nipošto namjerno, iz istočnijih predjela svijeta – oligarsi.

Monarhija, tradicija, košulje s inicijalima, premijer s Etona, Downton Abbey, Samantha umjesto Carle zapravo su koktel borbe za održavanjem pravih vrijednosti, definicije Britishnessa. Možda ne preostaje drugo nego barem izvana čuvati ono što je naslijeđeni, kada se svijet prebzo mijenja i srlja u nepoznate oblike. Jer u nekim stvarima Britanija je još uvijek unikatna, onima koje je nemoguće stvoriti, naručiti i kupiti, čak i oligarsima.