Bicikl malog Denija

Jedan od neobičnijih novinarskih zahtjeva primila sam prošli tjedan kada me urednik vodećih dnevnih novina u Pakistanu pozvao da napišem kolumnu o – tada kandidatu za šefa države, danas, nakon izbora, vjerojatnom vođi opozicije – Imranu Khanu. “U Pakistanu ne postoji ništa što nije ispričano o Imranu, što da pišem? Sve znate.”, pitala sam ga. “Ne znamo iz tvojih očiju.”

Sjedeći te večeri nad bezobrazno praznom stranicom, kao da sam čula profesora Gandona kako viče: “Izađite iz svoje zone komfora!” Svakoga četvrtka njegov glas odzvanjao je salom fakulteta, u kojoj je neprestano mijenjao poziciju, valjda u potrazi za kutevima promatranja. Voljeli smo Marka Gandona jer je pričao sjajne anegdote iz doba kada je Fleet Street bio Meka britanskog tiska, a ulogu Googlea imao je život sam. Voljeli smo ga i jer je uvijek vikao, poput intelektualnog huligana koji govori čistim notama, s držanjem ostarjelog Gatsbya koristeći svaku priliku da prekine monolog struje svijesti svojih američkih studenata riječima: “Proper English, please!” Voljeli smo ga i zato što je uvijek tražio više. Ispravljeni eseji Mikea Gandona u pravilu su dolazili s obilje crvene, a kada bih pisala o temi pri kojoj sam “na sigurnom” rad bi mi vratio neocijenjen, uz pogled sažaljenja, sve dok ne bih, uz obilje turske kave kuhane u džezvici – suverniru iz Name – probjedla pišući i brišući dok naposlijetku ne bi nastalo nešto što bih u pravilu smatrala pisanim kaosom, ali bih ga isprintala u nemogućnosti održavanja budnosti. Za takvih feljtona, Gandon bi me obično zagrlio. Jednom je ceremonijalno citirao moj odlomak, time mi poklonivši oblik priznanja koji ne može nadmašiti niti jedna ocjena, niti jedna pohvala. Tada sam pisala o nogometu, točnije o Luki Modriću.

A nogomet mi je tema po svoj prilici jednako daleka kao Pakistan.

Možda nam, u pisanju, kao i životu, uistinu treba izlazak iz okova ugodne svakodnevnice. Kako rasti ako prebiremo po onome što je naše, brojimo dragulje koje smo sakupili pa im se divimo, gladimo njihovu meku površinu, razmišljamo o njihovoj vrijednosti. No, dok smo zabljesnuti njihovim sjajem, tamo vani događa se svijet koji, kada mu se prepustimo, je nepoznati dragulj sam za sebe.

Diveći se svojim sabranim draguljima – u obliku besprijekornih institucija Ujedinjenog Kraljevstva, policajca svijeta SAD-a, francuske intelektualne elite i talijanske kulturne ostavštine, njemačkog razuma i grčke logike, otrcali smo ih i zamaglili njihov sjaj. A sada kada smo zauzeti oživljavanjem anemične ekonomije, za što da se uhvatimo? Britanske institucije prokišnjavaju, američka sloboda je postala farsa, a francuska elita je ili u zatvorima ili u redu za giljotinu izbezumljene javnosti. U svemu tome, učili su nas sekularizmu tako da sada, kada nema Boga, nema niti osobitog razloga za stremljenje ka boljem. Čemu, kada nema nagrade, ni raja, ni pakla, ni posljednjeg suda?!

Te večeri, um usredotočen na Imrana i prilike u dalekom Pakistanu, približio mi je jednu lokalnu istinu: više nego ikada, svijet treba heroje.

Moja mini fokus grupa londonskih Pakistanaca (novinari, osoblje kemijske čistionice, kolege s faksa, taksisti) pokazala mi je da je u životu večine Pakistanaca starijih od tridesete najsretniji dan u životu bio kada je Pakistan postao svjetski prvak u kriketu, 1992. Treba barem malo poznavati karakter jedne istočne, siromašne nacije opsjednute kriketom da se razumije status koji je Imran Khan – kapetan pakistanske nacionalne kriket močadi – dobio osigurajući pobjedu svome timu. Za početak, dvadeset godina kasnije, u Pakistanu je još uvijek poznat kao “Kapetan”. Negdje u to vrijeme, Imran je valjda shvatio da mu život londonskog playboya neće doživotno donositi ispunjenje pa je promijenio fokus. A kada Kapetan promijeni fokus, to odzvanja na nacionalnom nivou.

“Kada imaš vjere, onda si neustrašiv. Znaš da što god naumiš napraviti, ostvarit češ, jer si vođen oduševljenjem.”, rekao mi je Imran, opisujući izgradnju Shaukat Khanum bolnice za oboljele od raka u Pakistanu. Na vrhuncu svoje slave, obilazio je ulice pakistanskih gradova i sela, u potrazi za doprinosima za najveću privatnu bolnicu ovakve vrste, koja pruža besplatnu njegu svima koji pokucaju na njena vrata. Više od velikih donacija koje su pristizale iz krugova Imranovog zvjezdanog statusa iz Londona, pažnju je privukla činjenica da je svaka obitelj kojoj je prišao, bez obzira na siromaštvo, izvukla rupi ili dva, kako bi bila dijelom nečeg velikog. Svi trebamo heroje da nas povedu, kako bismo i mi bili obasjani junačkim sjajem, da nas prosvjetli i pokaže nam put.

Bolnica je izgrađena. U sličnom stilu izgrađeno je i Imranovo sveučilište Namal u Peshawaru koje je promijenilo na tisuće siromašnih mladih sudbina koji studiraju na fakultetu britanskog programa i kvalitete.

Izostanak karizme kod vodećih političara naše svakodnevnice je jedno (iako ne zanemarivo), ali isprazni životopisi, koji ne nude oduševljenje i vlastitu bolnicu su drugo. Jer u nedostatku heroja i sami gubimo želju za herojskim obilježjima. U moru Facebook poruka bez poruke, Twitter vijesti bez dubine i postavke svijeta u koji više ne vjerujemo, ne sjetimo se biti bolji mi.

I baš kada sam pomislila da će stranica o Imranu ostati neispisana, nazvala me Jasna. Moja prijateljica Jasna nema Facebook, a niti e-mail adresu što uvelike otežava našu komunikaciju, jer ona živi u Sarajevu. Jasna je instrumentarka na dječjem odjelu hitne službe u Sarajevu. Ipak, te večeri, dok je moja fizička prisutnost bila uz Temzu, a mentalna uz Himalaju, Jasna me s govornice na Ferhadiji tražila da kupim autić na daljinski i napišem razglednicu iz Londona malom Deniju kojemu je neki dan jedva spašen život nakon teških opekotina koje je zadobio u svome domu bez struje i vode. Moleći ga da preživi, da ne sklopi oči pod njenim pogledom, Jasna mu je obećala bicikl i role i poklone iz Londona, sve što bi šestogodišnju dušu moglo ostaviti u javi, da ne odleprša zauvijek. Kada se oporavio, pokrenula je čitav svoj odjel, potom odjel svoga muža i bratov u jednoj avio kompaniji, sve do nas, prijatelja raštrkanih u inozemstvu. Rezultat: mali Deni danas ima sigurne instalacije u kući i osiguran račun koji će mu jednoga dana omogućiti visoko školovanje. Mali Deni ima i bicikl. “Moj prvi bicikl!”, rekao je Jasni i sada ga zamišljam kako na travnjaku svoga sela u Bosni okreće pedale, ne odustajući, baš kako nije odustao niti od života.

Ako pažljivo osluškujemo, izlazak iz zone komforta nas izlaže herojima, zbog kojih i sami želimo biti dijelom nečeg herojskog. Imranove revolucije koja je samim time što se dogodila, revolucija pobjede. Jasnine revolucije koja je nesretnu okolnost malog Denija promijenila u sretnu koja će mu promijeniti svijet. Jer, bilo da daju nadu u svjetliju budućnost za 180 milijuna Pakistanaca ili bickil malom Deniju, (veliki i mali) heroji mijenjaju svijet.

Buržoazija

Da bi okus bio bolji, na kroasan treba staviti putar. Tijesto pritom  treba biti toplo, a putar u debelom sloju kako bi se u dodiru s kroasanom pretvorio u bogatu, slatkastu kremu. Moja prva pariška lekcija neočekivano me utopila u besramno koketiranje s Parizom. Toliko, da mi se London čitavih 48 sati činio dalekom, hladnom i nevažnom destinacijom s druge strane kanala.

Danas vidim, Pariz se poslužio svojim klasičnim trikovima velikih zavodnika. Poveo me u šetnju 16.arrondisementom gdje me je strpljivo čekao dok sam isprobavala haljine po mjeri.Potom me častio ručkom na terasi neke brasserie koja je nosila ime njegovog omiljenog pisca. Tepao mi je pod slavolukom i mrsio kosu uz Seinu. Navečer, onako opijenu danom,  prepustio me svojim Parižanima. Te večeri, Avenue Montaigne bila je u znaku – a čega drugih nego – mode i vina. Svaka od zvučnih trgovina uoči pariškog Fashion Weeka, a tik nakon berbe,  svoje prijatelje je namamila da se opijaju među policama.

Te sam večeri pomislila da smo svi mi pomalo Parižani. Svi mi, oslobođeni krutih pravila londonskih poštanskih kodova, volimo život, i tu čašu vina previše i zalogaje koji se tope od masnoće. Volimo kosu s volumenom i crveni ruž i oblak parfema da nas vjerno prati mameći naše očarane sugovornike. Volimo razgovarati o filmu, koketirati, diviti se vinu i ne preskakati desert. Hollyino inzistiranje na salati i brojanje kalorija učinilo mi se farsom kada sam vidjela kako Margot jede svoj golemi krem-kolač, pri svakom zalogaju u zanosu zatvarajući oči. A moje londonske poslovne cure baš su nekako puritanke, pomislila sam, uspoređujući ih sa Sophie koja flertuje sa svima, uključujući suprugovog šefa i barmena. “Suviše si konvencionalna!”, bio je zaključak moje pariške skupine, baš kada sam pomislila da se upravo sjajno uklapam.

Povratak je bio sjetan, kao i svi rastanci od vikend ljubavi. Trebala sam znati bolje. Ta grad je htio samo mini avanturu da mi izbije iz glave vjerovanje da je precjenjen.

U Londonu je toga dana – quelle surprise –  padala kiša. Stanica Eurostara St.Pancras bila je siva, a lokalni Marks&Spencer u znaku vojske okolnih zaposlenika koji će i danas ručati Meal Deal za 3 funte i 25 penija – suhi sendvič, voćnu salatu, čips i obojenu vodu s dodatkom vitamina. U Starbucksu, pod zelenim logotipom, sjedile su djevojke ispranih pramenova i blijedih usana. Priznajem, uplašila sam se svojeg novog pogleda na London. Doma ništa bolja situacija. Dana se upravo posvadila sa šefom i sada je ljutita obećavala sebi i svijetu da se vraća u Dubai. Kada sam otišla iz kuće tražila je avionsku kartu koju, znamo i ona i ja, nikada neće kupiti.

London je, naravno, zadobio smisao, elegantno i nenametljivo, u skladu sa svojim karakterom. David je došao po mene svojim autom bez krova i oboje smo se pravili da nam nije hladno. Toby, Mark, Sabrina, Charlie, Lindsey i Sammy već su nas čekali, u društvu ohlađenog Pimmsa, možda posljednjeg u sezoni. Queens petkom je nepisani ritual naših lokalnih kalendara, koji nas spaja da razvodnimo gorčinu tjedna i smijehom otjeramo nevolje. Dečki su igrali tenis, cure su se pretvarale da se sunčaju. Bez crvenog ruža, s tek ponešto crvenkastim obrazima u sjećanje na ljeto. Sinoćnjim raspravama o films noir, berbi 2006. i povijesti mode ni traga. Niti glamuru, šarmu, šampanjcu, parfemima limitirane serije, ničemu što bi očaralo.

No, nešto se događa na blijedoj londonskoj sceni. Parižani. Nailaze, nezaustavljivo naseljavajući  Chelsea, Fulham, Battersea i Wandsworth. Loše vrijeme, loši restorani, loš ukus – argumenti protiv Londona ishlapili su iz francuskog vokabulara. Margot i Pierre upravo su se doselili iz Pariza i pridružuju nam se u jednom trendy pubu u Parsons Green. Odmah je jasno da su novi u gradu. Vidi se to po načinu na koji nesigurno očekuju konobara u pubu u kojem se piće naručuje za šankom. Odjeveni su besprijekorno, jasno je da su nakon posla otišli kući kako bi se sredili. Pritom su u svom stanu ostavili sve tegobe dana, trpajući ih na obiteljske police u obliku suza, neizgovorenih misli, perioda napetosti. Kada izađu, njihova svakodnevnica ostaje iza elegantne viktorijanske fasade u Chelsea. Lokalci se u pubu sastaju odmah nakon posla. Ritual uljepšavanja je jednostavan i odvija se uglavnom u uredskim zahodima, gdje djevojke iz golemih Marc Jacobs torbi vade visoke pete i bronzer, a njihove kolege se oslobađaju kravata.

 Štošta se događa na trošnim klupama londonskih pubova; Holly je te večeri psovala život jer je isticao najam njenog pilates studija. Marku je bivša žena stvarala glavobolju. Sammy je oduševljeno govorila o svojoj velikoj ljubavi koja će, prešutjeli smo, vjerojatno biti zaboravljena s početkom prvog velikog pada temperature. Jedan mi je direktor banke te večeri rekao da na dan isplate bonusa puno radje ostaje u Londonu nego u pariškoj podružnici. “Po objavi bonusa, svi se londonski zaposlenici spuštaju u lokalni pub. Tamo se vesele ili pak psuju nas šefove, sustav, državu, život. Napiju se. U sedam ujutro svi su na poslu, spremni kao i uvijek. U Parizu svi odlaze kućama. Kada se idući dan vrate na posao, po običaju kasne i izraz uvrijeđenosti zadržavaju tjednima.” No, nisu pubovi – na čiju jednostavnost i bezuskusnu hranu se Parižani ionako neće navići – razlog zbog kojeg raste obujam francuske kolonije u Londonu. Politika “kažnjavanja” imućnih slojeva urodila je plodom – dakako, ukoliko je Hollande želio osloboditi francuski heksagon buržoazije. Evo je sada, šeće parkovima Londona, prodaje ljetnikovce u južnoj Francuskoj kako bi kupili imanje u Surreyu. Njeni francuski dječačići u uniformama bruse svoje britanske naglaske. Povijesne razmirice i međususjedske diplomatske trzavice izbrisane su trenutno, Hollandeovim porezima.

A ovotjedna poruka torijevcima mojim novim francuskim susjedima zvuči kao dobrodošlica. I vlast je na strani buržoazije, s nekretninama i skupim apetitima. Pod torijevskom kapom, barem za sada, biti jadan jednostavno više nije cool. Graditi društvo na onima koji nemaju indirektna je proslava mediokriteta. Dok govore o svom novom stanu kojeg iznajmljuju za 1500 funti mjesečno, Pierre i Margot, sami sebe uvjeravaju da su napravili pravu stvar. “Da se razumijemo, ovo je eksperiment!”, govori mi Pierre. Poželim mu reći da je štošta eksperiment, i plan ministra financija Georgea Osbornea koji odzvanja pubom sa velikih ekrana naštimanih na BBC News. Ali, moji novi susjedi već će idućeg puta biti opušteniji u pubu – toj stoljetnoj buffer zoni privatnog i poslovnog života. Jer London nije koketan niti zavodljiv, već jednostavan, ugodan, blagog pogleda, sa starim šalama i očekivanom blagošću. Nakon pariške vikend ljubavi, dočekuje baš poput velike ljubavi koje je prošla fazu zaljubljenosti, ali je, mon dieu, uistinu važna i vrijedna.

Mi, prekrasni ljudi

“Prekrasni ljudi, svi se mi vozimo u istom smjeru…”, pjevala je na Woodstocku Melanie Safka, odnoseći se, između ostalih, na ljude u podzemnoj. U redu, bile su sedamdesete i ljubav je bila posvuda, pod okriljem modiš revolucija i halucinogenih supstanci. Katkad, kada sjedim u podzemnoj, u sebi zapjevušim Melanine tonove. Svi mi, prekrasni ljudi, putnici, radni narod kojemu je nadzemni transport nezadovoljavajuće brzine, putujemo sličnim smjerovima. Neki u City, neki iz Citya, neki u shopping, neki na date – svi s jednakim koktelom motiva – stići, zadovoljiti, uspjeti, staviti smislenu točku na rečenicu svakodnevnice.

Ipak, nešto se događa posljednjih tjedana u pogledima putnika. Događa se literatura.  Moja mama tvrdi da su Englezi “tak fini ljudi” jer čitaju knjige u podzemnoj. Ne želim joj pokvariti mišljenje činjenicom da neki pod zemljom provode i sat vremena pa i nemaju puno izbora. Fini ili ne, prekrasni ljudi u podzemnoj povezaniji su nego ikad dok se krišom gledaju nad stranicama “Fifty Shades of Grey”. Žene se smiješe s pogledom u znaku zavjere i malih tajni koje znaju samo odabrani. Čini se da bi sve učinile jedna za drugu te žene sljedbenice, prijateljice po literaturi. Muškarcima je, pak, malo neugodno. Engleski obrazi se crvene, oni istočniji se prave da nisu upućeni.

Bile smo na kavi u South Kensingtonu kada mi je Ana, 35-godišnja direktorica marketinga u jednoj farmaceutskoj kompaniji, na stol stavila tamno sivu koricu. “Pročitaj ovo. Život ti više nikada neće biti isti.” Kajgod, pomislila sam. Ana je ionako Španjolka pa se olako uzbuđuje. Pirinejska strast koja ošamućuje većinu Londončana kojima se Ana približi, pirinejska strast koja je, eto, i u nogometu donjela titulu najboljih.

Ipak sam, poslavši uredniku vijest dana, posegla za mekim uvezom i čitala. 48 sati kasnije, pročitana knjiga je kraj mene, a ja se pitam što činjenica da “o njoj priča više od deset milijuna ljudi” govori o nama.

“Ja sam zaljubljena u Christiana Greya!”, šalje mi u poruci Isabella. Zamišljam je kako sjedi nad vječito budnim ekranom svog otvorenog stola – ureda u jednoj međunarodnoj banci u Cityu i umjesto Bloombergovih vijesti, krišom lista po mekoj pornografiji britanskog bestselera. Christian Grey novi je heroj (privremenih) Londončanki.  27-godišnji miljarder (?!), frajerska verzija Zuckerberga za kojeg nije baš posve jasno čime se bavi, ali je sigurno da koristi svoj privatni jet i za udaljenost od Zagreba do Karlovca, da curi koju tek upozna kupuje Audi i puni ormare haljinama. Da stvar ne bi bila naivno savršena, on ima poneki problem sa zbližavanjem. I da, pristaje samo na sado mazo vezu.

I tako su, s objavom djela jedne maštovite kućanice, heroji izgubili svoja tradicionalna obilježja. Novi heroji su lijepi miljarderi  koji dolaze s ugovorom o seksu. Novi heroji ne vode ljubav (“I do not make love, I f***”, Christian Grey), ne pristaju na vezu i sve što žele dobivaju plaćanjem. Psihički su nestabilni, posjećuju psihjatre i gutaju Xanaxe, a umjesto ljubavnih pisama pišu uzbudljive mailove. U dekadenciji ponuda promijenili smo ukus. Ukratko, Mr Darcy ne bi imao šanse. Strpljiv, otmjen, samopouzdan – how very eighties!!

Very eighties je i biti šokiran što su banke varale svijet kreditnim stopama (“Dobro jutro, Ana!”, govori mi Isabella), vjerovati da neki političari stvarno imaju ideale, da su supermodeli samo supermodeli, a ne sumnjive pratilje arapskih šeika, da je brak zajednica dvoje ljudi koji se vole, da novac ne kupuje sreću i da se stil ne može kupiti. Može, evo ga na policama Harrodsa, u obliku Loro Piana jakne od 6000 funti i potpetica s potpisom Chanel od 1700 (na rasprodaji).

S klimavim stupovima vrijednosti ideali su postali zbirka pojmova koji preživljavaju  jedino na stranicama Guardiana i u organic veganskim restoranima na East Endu. Za nas ostale tu su očekivanja. Vlastiti progres – u obliku novca, izgleda i statusa, postao je ulaznica za društvo. Ako nisi mlad i lijep, barem vozi auto bez krova, ako nemaš auto bez krova, budi siguran da si prijatelj svih izbacivača u gradu pa da sređuješ stolove svojim nemaštovitim, bogatim prijateljima. Kvalificiraj se za modernu verziju dvorske lude.

U isto vrijeme dok Christian Grey šeće po umovima bankarki u Cityu, šefica marketinga u Mayfairu i novinarki po Chelsea, u grad nailaze neki drugačiji heroji. Ovi nemaju privatne avione, ali trenutno imaju vlastitu traku ceste po čitavom gradu. Nisu naročito domišljati u dvosmislenim porukama, ali znaju što govore. Ne nose besprijekorna odijela, ali hodaju uspravno. Olimpijski heroji – sa svojim desetljetnim snovima, odricanjem, radom, ustrajnošću i snagom – nose obilježja drevnih heroja. Oni su moderni Odisej, nenasilni ratnici, gospodin Darcy s boljim motoričkim sposobnostima. Oni su bezvremenski.

London diše za njih. Sada kada smo ispucali sve šale o ljetnim igrama pod zimskim temepearaturama, sve uvrede političarima što troše kada novca nema, sve crne prognoze o terorističkim napadima i zlurade želje da u kaosu transporta i ljudi grad doista stane – nasamarile su nas atmosferske novosti. Dani su lijepši nego ikad. Zlaćani, sa slatkom toplinom i maznim povjetarcem.

Pa smo odlučili posustati. I veseliti se. Otvoreno se opijati rashlađenim pićem ljeta Pimmsom i činjenicom da živimo događaj o kojem će se pričati generacijama. I odjednom svi želimo da sve prođe u najboljem redu. Nema mjesta sarkazmu. Čak i Jeremy Clarkson koji u svemu vidi priliku za sprdnju piše: “Dosta mi je mizernog naklapanja onih koji tvrde da će Olimpijske igre biti orgija nekompetencije i praznih stadiona…Trebamo razmišljati pozitivno. Trebamo zamišljati da će ceremonija otvaranja u stvari biti proslava različitosti i održivosti. Trebamo očekivati vedro ljeto sa svjetlucanjem sunca na zlatnim medaljama atleta.”

Jer svi mi, prekrasni ljudi, trebamo malo ponosa i veselja. Nešto čemu ćemo se zajednički veseliti, na jednaki način na koji su to činili prekrasni ljudi prije nas. Jedan švedski novinar, koji je upravo stigao u London, Olimpijske igre prati od kasnih pedesetih. Niti jedne nije propustio. Sada je posebno sretan, kaže. Vrijeme mu odmiče, a on ima prilike biti u jedinom gradu koji će modernu Olimpijadu ugostiti treći put. U jedinom gradu koji je doista shvatio značenje melting pota, suživota svih narodnosti i kultura. Možda je upravo Londonu potrebnije nego ikad da njime prošeću istinski heroji. Jer u gradu koji s pravom slavi održivost i tradiciju, Christian Grey nije nikakav frajer.

Liberté, égalité, fraternité

Vijest o pobjedi Francoisa Hollandea na predsjedničkim izborima rijetki sretnici proveli su u restoranu Club 55 u Saint-Tropezu. Poslijepodne je na ultimativnom spomeniku Brigitte Bardot – plaži Pampellone, bilo lijeno. Dolce far niente, rekli bi Talijani, a nisu li Francuzi, veli de Gaulle, ustvari Talijani loše volje?! Teško je bilo biti loše volje toga dana u Clubu 55, u kojem je bilo desetak stupnjeva toplije nego u Parizu gdje je Francois Hollande preuzimao ključeve Elizejske palače. Ipak, “Zut Alors!” – nije ni Pariz tako daleko.  “Ovo je katastrofa. Očekuju nas crni dani!”, govori mi David, jedan pariški bankar. “Taman kada se činilo da ćemo se izvući, na vlast je došao socijalist koji će nas pretvoriti u Grčku.”  Za susjednim stolom  Jean-Marie, vlasnik agencije za nekretnine jednako je pesimističan. “U Francuskoj je zavladala netrpeljivost prema onima koji zarađuju i troše novac. To može biti vrlo opasno. Oni su ti koji drže društvo. Ne vidim razloga zašto ostati u neprijateljskoj klimi.”, tvrdi.

Ostanak u Francuskoj za bogate i ponosne Francuze odjednom je postao upitan. Hollandeovo obećanje boljeg života za mase, koji uključuje dodatnih 60.000 nastavnika u školama, povećanje dječjeg doprinosa za 25% te povećanje minimalne plaće dolazi s visokom cijenom. Račun će biti ispostavljen onima s najvećim prihodima.

Prijetnje da će otići iz Francuske i sa sobom odnjeti sav svoj novac nisu tema samo okruglog stola Cluba 55. LVMH, najveća kompanija luksuznih proizvoda na svijetu, između ostalog, vlasnik Louis Vuittona, Givenchya i Dom Perignona, otvoreno govori o preseljenju svog središnjeg ureda iz Pariza u London. S druge strane La Manchea nije idealno, vrijeme je glupo, hrana bljutava i otok je naseljen blijedunjavom ljudskom vrstom zvanom Englezi, ali Cameron reklamira jedan od najmanjih korporativnih poreza u Europi i čini se da voli taj svoj City.  Ima li izbora? Napoleonov komentar da su Britanci “nation of shopkeepers” više ne vrijedi. Ovo je nacija virtualnih transakcija koje malo tko razumije. Stvarni vlasnik izjave koju je Napoleon vješto preuzeo ipak je Britanac, Adam Smith koji je rekao: “Stvoriti veliku imperiju s isključivom namjerom odgajanja potrošača može se isprva činiti kao projekt stvoren samo za naciju trgovaca (danas bankara op.a.). Ipak, taj je projekt neprikladan za naciju trgovaca, ali izrazito prikladan za naciju čija je vlada pod utjecajem istih.”

Oči cijele Europe uperene su u Hollandeovu Francusku. U vremenu kada Stari kontinent još nije donio odluku je li formula uspješnog izlaska iz dugogodišnje financijske anemije potrošnja ili štednja i Hollandeovi inicijalni potez bit će eksperiment. Nije li cijeli svijet postao lokmus papir?

U međuvremenu, čut će se još mnogo kritika, ovdje na Azurnoj obali. No, i francuski pesimizam treba uzeti s rezervom – ovo je nacija koje je, prema istraživanju Gallup International, uvjerljivo najpesimistična nacija u Europi. Tako se pokazalo da žitelji zemlje koja ima vrlo visoki životni vijek, uvjerljivo najviše blagdana i domovinu koja je najposjećenija turistička zemlja na svijetu imaju crnija predviđanja za budućnost od Iračana i Afganistanaca. Sada ih gledam, svoj uzorak, kako zvone čašama ohlađenog rozea na možda najglamuroznijoj terasi na svijetu. “C’est une catastrophe!”, odmahuju glavom.  Možda je loša volja dio francuskog šarma, možda primijedbe bolje pristaju francuskom šiku od proslave života. Film noir uživo.

U međuvremenu, nebo iznad Britanije ostaje noir. Ali, ovdje nema Cluba 55 niti pučine Mediterana. Zato je i genetski potrebno manje za sreću. Chelsea je prvak Europe i Sunday Roast u lokalnom pubu već miriše. That will do.

 

 

Unatoč svemu

London je izgubio samopouzdanje. Kako i ne bi; dok se svijet prepuštao prvomajskom ladanju i na Facebook postavljao slike sunčane Europe, otok se činio sumornom plutajućom utvrdom usred oceana.

Prvi maj Britanija je preskočila, baš kao i proljeće. Već tri tjedna pada kiša – uporno, sumorno, sebično, flertujući jedino s hladnim vjetrom koji udara svakoga tko se ipak osmjeli izaći iz kuće.

Kako na nebu, tako i na zemlji. Loše vijesti iz atmosfere, u stopu prate one životne. Tek što smo trebali zaključiti tjedan, maštanje o boci rozea poslije posla prekinuo je neki divljak koji je u centru grada prijetio bombom. London je dovoljno sazrio da zna sačuvati zdravu psihu usred takvih incidenata, ali Olimpijske igre samo što nisu počele i njihovo mahanje zastavicama koje neki udaljeni, zli, začarani svijet može shvatiti kao izazov da svoje ludilo i mržnju pokaže visokoprofilirano, glasno, okrutno.

Kiši, malaksalosti i manjku D vitamina  pridružila se vijest o novoj double-dip recesiji. Grad je zastao u znaku upitnika. Zar je nismo već zaboravili, izbacili iz riječnika tu otrcanu, iznošenu riječ koju nepisani urednički pravilnik zabranjuje, kao što radio stanice napuštaju hitove nakon mjeseci repriziranja. Godinama smo recesiju mogli kriviti za sve – odugovlačenje s fakultetom, nepronalaženje posla, nedostatak motivacije, lijenost, izostanak uzbuđenja, odustajanje. Iskoristili smo tu ispričnicu, izlizali je na rubovima.

I sada posežemo za novim alatima vlastitih slabosti. I uvijek očekujemo čuda. S lijeva, na desno, s desna na lijevo. Dok nisu počeli rezovi i porezi, neko se vrijeme činilo da je Britanija zadovoljna svojim elitizom jer, kako je zaključio FT-ev Simon Kuper, na kraju dana, u Britaniji anti-elitizam ne čini se vrlo potentnim. Kako drugačije objasniti činjenicu da jedna generacija Etonians vlada zemljom. Školske klupe na Etonu tako su dijelili premijer David Cameron, gradonačelnik Londona Boris Johnson, ministar vanjskih poslova William Hague i drugi koji određuju britanske smjerove.

Među njima je bio i moj prijatelj Harry koji mi govori da najveću privilegiju koju je dobio odrastanjem u najboljim školama u zemlji nije količina informacija, čak ni nadahnjujući tutori, već samopouzdanje. “U pubertetu si, a oni te svakodnevno uvjeravaju da si budući lider. Ujedno shvaćaš da je to privilegija, ali i golema odgovornost i sudbina koju ne smiješ uzimati zdravo za gotovo.”, govori mi o svojim danima na Etonu. Zamisli odrastati s uvjerenjem da, ukoliko poželiš, možeš vladati državom. Tebi nije uspjelo, zadirkujem ga, a Harry uzvraća ozbiljnim pogledom. “Ja sam želio postati odvjetnik, a ne političar.” Zato je valjda i postao ponajbolji u zemlji.

Čudna je stvar to samopouzdanje. Poput mrene koja nam boji svijet nekim svojim bojama. Onima koji dopuštaju da potone nemaju šanse u gradu koji možda ne vjeruje u čuda, ali je uvijek na strani pobjednika. Zato nam ne preostaje drugo nego odbaciti loše vijesti, otresti ih sa sebe kao stari, teški, vlažni kaput na kraju zimske sezone.

Promatram zimski kaput spremljen u hodniku, spakiran za zimski počinak. Bilo bi logično danas ga odjenuti, temperature su novembarske. Ali, predugo sam ovdje da mi ne bi bilo jasno: vratiti ga u ovu stranicu kalendara bilo bi priznavanje poraza.

Zato hrabro odjevam Burberry mantil i svileni šal, jer Harry kaže da svijet možemo izgraditi po svome ako imamo dovoljno čvrstu volju i obilje samopouzdanja.

Ta neće nam valjda prognoze – vremenske i Bloomberg – pokvariti majske radosti? Tko još vjeruje prognozama.

Tetris

Tjedan je prema London based novinarima bio i više nego darežljv. Nakon paprenih prijetnji škotskog referenduma i tinjajućeg neprijateljstva dalekog argentinskog kopna zbog još daljeg Falklandskog otočja, završio je s novinarskom poslasticom; Chris Huhne, Ministar energetike  i parlamentarni zastupnik općine Eastleigh, podnio je ostavku nakon što je državno tužilaštvo pronašlo dokaze da je počinio kriminalno djelo. Već kada sam pomislila da se zbilo kakvo CSI Eastleigh otkriće, priznajem, razočarao me je razlog zbog kojeg je gospodin ministar pao – prebrza vožnja.

Urednik je likovao. Ima li kakvih zgodnih detalja? Ljutita bivša žena koja je policiji predala dokaze? Odlično. Rat prodaje. Zato se diljem svjetskih redakcija veselimo tridesetoj godišnjici Falklandskog rata. Svi sastojci za sukob su tu. Britanci optužuju Argentice za kolonijalizam, udaljenom južnopacifičkom otočju iz vjetrovitog Portsmoutha pribižava se brod naziva Neustrašivi, a evo, sletio je i plavooki princ William. Svrsishodan je i parlamentarni rat oko škotskog referenduma iako malo tko vjeruje da bi se Škoti doista odvojili od Kraljevstva.

Prošlost je, naime,  bolje ostaviti tamo gdje joj je mjesto – u prošlosti.

Tako je vjerojatno razmišljao i Huhne kada su ga ovoga tjedna snašli probuđeni duhovi prošlosti. Bilo je to vjerojatno ovako nekako; petak je, Chris je upravo sletio iz Strasbourga nakon tjedna dosadnih europskih sastanaka na kojima svi govore, a nitko ništa ne kaže. Žuri mu se kući u južni London, vrt je rascvjetan, a večera za stolom. Cesta je prazna, a auto brz. I onda taj glupi radar. Dodatni kazneni bodovi u vozačkoj dozvoli zadnje su što mu treba. “Draga, možemo li to prenjeti na tebe, da mi ne oduzmu vozačku? Reći ćemo da si ti vozila. Ne mogu bez auta!”, govori supruzi. “Ali, to je kriminalno djelo!”, odgovara Vicky. “Tko će ikad saznati?”, zaključio je Huhne. Doista, kako li je mogao znati da će desetak godina kasnije biti ministar? I pretpostaviti da će nakon 26 godina ostaviti suprugu (i petero djece) zbog muškobanjaste PR-ovke Carine koja mu se čak nije niti svidjela? I da će supruga Vicky porazgovarati sa Sunday Timesom?

I tako je Huhne, high-flyer britanske politike i izgledni budući vođa Liberalnih demokrata, vikend dočekao bez funkcije i bez prave mogućnosti ponovnog političkog uzleta. Zbog prometnog prekršaja.

Život se ponekad čini poput Tetrisa. Isprva si zbunjen i pun očekivanja. I baš kada ti nekako krene, kada se sve kockice slože i opuštaš se nad lakom pobjedom, omete te zvonjava telefona. Trenutak nepažnje i ekran je ispunjen šarenim kockicama dok se ne pojavi rugalica: Game Over.

Još jednom se pitam zašto su ljudi na visokim pozicijama neoprezni. Zašto riskiraju karijeru zbog dva, tri kaznena boda u vozačkoj dozvoli koji zasjene godine stvaranja. Jedan stari hrvatski profesor to pripisuje bahatosti. “Bahatost pomućuje um!”, komentira. Alain de Botton, pak, misli da je teško biti moralan u sekularnom svijetu. “Svi bi ljudi zapravo voljeli biti dobri, ali čini im se da ih nitko ne potiče na to pa jednostavno zaboravljaju.”, rekao mi je Alain početkom tjedna. Ako mislimo da nas nitko ne promatra, ni Bog, ni sveci, čemu onda biti moralan, lojalan, vjeran, dobar, čemu plaćati kazne za prebrzu vožnju i biti iskren s policijom. Pošto smo se oboje složili da Britaniji ne bi bilo bolje vjerskim sustavom Irana – ja jer se grozim fundamentalizma bilo koje vrste, a Alain jer tvrdi da je Bog mrtav, predložila sam da njegovom utopijskom svijetu vlada preuzme ulogu kontrolora morala. Cameron kao sekularni bog, ministri kao sveci.”To ne funkcionira.”, rekao mi je de Botton i pogledom poručio da ne pripadam njegovom (utopijskom) svijetu. Narod, veli, ne voli kada se vlasti miješaju u pitanje morala. Zato vlasti nastupaju tek kada je prekasno…kada se već lagalo policiji, kada se već ostavilo suprugu.

Ako nam niti institucije ne nude podsjetnike da budemo dobri, tko će?!  “Novinari su watchdogs, psi čuvari!”, rekla mi je ljetos Jill, (tada) urednica Sunday Timesa. Jill je vjerovala da obavlja najsvetiju dužnost na svijetu. Zidove je kitila novinskim člancima, slavila priče koje su razotkrile zlikovce. Bila je mršava jer ne stigne jesti. Umorna jer ne stigne spavati. Opis njenog života: Alert. Jer nikad se ne zna kada se može pojaviti dobra priča. Kada je u njenoj medijskoj kući izbila afera hakiranja, Jill se povukla iz medija, Londona, čini se i svijeta. “Jer ako i psi čuvari griješe tko će kontrolirati svijet?”, pitala me kroz suze.

Možda mi sami. Kao što kontroliramo i igricu Tetrisa. Ako i osvane Game Over uvijek možemo početi ispočetka trudeći se biti skoncentriraniji, pažljiviji, bolji igrači. Bolji ljudi.

Oda (kapitalističkom) Zapadu

Tjedan dana odmora u Marrakechu razjasnilo mi je:

Tko traga za istinskom ljepotom, neka je potraži na Istoku, u zalascima sunca nad pustinjama Magreba, u smiraju kićastih bazara i raskošnim vrtovima riada. Neka pronađe raskoš u zlatnim nitima kaftana, klizeći uz popločena šetališta i fontane hamama. Kome treba duhovnosti, pronaći će je na Istoku; uhvatiti je u opojnom zovu s minareta, u sufijskim stihovima i beskompromisnoj samoći pustinje.

Image Marrakecha : colonial chic. Usred labirintalnih ulica svaki će se čas, čini se,  pojaviti Lord Sebastian Flyte iz Brideshead Revisited, kultnog britanskog serijala o vječnom traženju ( i nenalaženju)  smisla bogatih i izgubljenih britanskih nasljednika. Sebastian je aristokratske klubove Londona zamijenio misterioznim pričama Marrakecha – jer ne odgovara li potkupljivi Istok bolje zahtjevima dekadencije od organiziranog Zapada? Noću bi se opijao za šankom Comptoira, francuske verzije marakeškog clubbinga ili možda u baru Churchillovog omiljenog hotela Mamunie gdje je noćima topio svoj strah od života koji ga nikada nije niti pokušao uplašiti? Sve to nakon europeiziarne večere sačinjene od tajine i tri gin martinija, nakon sunčanja u luxury suite s ručno ukrašenim štukaturama i bazenom s tisuću i jednim murino ogledalcem umjestom pločica.

Jer tko traga za raskoši, naći će je na Istoku.

Slijedeći puteve suvremenih Sebastiana, pod palmom Mamunie, uz francuski čaj od bergamota – jer bivše kolonije uvijek ostaju nekako podređene svojim nekadašnjim vladarima pa u zemlji čajeva uvoze parišku kopiju – priznajem, nije bilo mjesta razmišljanju o politici. No, Arapsko proljeće je nedovoljno daleko, a kriza europskog identiteta suviše blizu da moj tjedan na Istoku ne bi poslužio kao,  iako limitirani, osobni uzorak svijeta.

Na putu ka Istoku čitala sam o kraju Zapada. Prije samo nekoliko godina bilo bi potpuno nezamislivo da Financial Times – novina stvorena u koljevci svega što simbolizira Zapad – postavi niz sumnji o Zapadu. “Kraj kapitalizma” naslov je serijala FT-a praćen zastrašujuće velikim i zabrinjavajuće realističnim upitnikom. Nije li kapitalizam jedan veliki promašaj? Jer bliži se polovina desetljeća argumenata protiv kapitalizma.

Nije li nas, ustalom, sve nadmudrio neki drugi, istočniji svijet – na čelu kojeg Kina filtrira život za svoje ljude i vrijednost slobode smatra upitnom. I ta sloboda pokazala se varljivom, poput lažljive zavodnice obećavala je sve, za sobom ostavila tek oblak parfema i čuđenje. Svi slavljenici mita o slobodi, ostali su mit. “O lijepa, o draga, o slatka slobodo…”, odjekuje sjećanje na davno ugašenu Dubrovačku Republiku, čiji suvremeni duh Libertas je unovčen kao turistička atrakcija s preskupim metrom kvadratnim da bi je naseljavalo lokalno stanovništvo. U Maroku sloboda nije imperativ. Baš kao niti demokracija. U Maroku nisu procvjetali pupoljci Arapskog proljeća jer zašto bi itko prosvjedovao protiv zgodnog kralja koji donosi radost (istovremeno se bogateći peterostruko dok se narod prema boljitku kotrlja neznatnom brzinom).

Tko želi znati o siromaštvu, neka krene ka Istoku. Dočekat će ga u trošnim domovima građana trećeg svijeta, u gladnim očima djece – okruglim zdencima straha, lukavosti i snalažljivosti, zamjenskim oblicima igre. U borama uvijek umornih lica, preklinjajućim osmjesima uličnih prodavača artikala bez porijekla, vlasnika bez destinacije.

Moj uzorak svijeta na terasi hotela Mamunia, reći ćete, nevažan je i isuviše simboličan. No, u nedostatku uvjerljivog predviđanja budućnosti svijeta, pridružuje se meteorima analitičara i kolega novinara – onima koji pišu o kraju kapitalizma, o novom poretku, o novoj budućnosti.

Možda smo ipak malo pretjerali. Možda nije baš sve što čini Zapad toliko krivo. Možda sloboda nije precijenjena, nego samo treba novi polet povjerenja.  Po povrtaku u London, divim se Zapadu. Ulice grada su čiste i popločene, a djeca – unatoč opjevanoj financijskoj kataklizmi, ne provode dane na cesti prodajući artikle bez vrijednosti.

Prije nekoliko mjeseci David Cameron i Barack Obama su u britanskom parlamentu govorili o novom poretku. Da vam nešto objasnimo – rekli su vođe nekoć gordih, sada rado ismijavanih nacija – svijet se (ipak) ne mijenja. Susjedi s dvije strane Atlantika i dalje ostaju ponosne kolijevke demokracije, Zapada i kapitalizma, koji, unatoč svemu, funkcionira. Ipak, u tih nekoliko mjeseci od njihovog susreta dogodilo se štošta, a nije baš sve išlo u prilog njihovim odama anglo svijetu.  Istina, pali su vođe Istoka, ali skoro i euro. Neki su izgubili rejting, neki divljaju u kršćanskom fundamentalizmu, a neki govore da je ujedinjena Europa promašaj. Cinici trljaju rukama, glasni su, zanimljivi, proročanski izazvovni. Ali, glasni cinici rijetko govore o alternativama. Možda je baš njima veliki Churchill poručio: “Kapitalizam je najgori oblik ekonomskog managmenta osim svih ostalih oblika koji su pokušavani s vremena na vrijeme.”

Brothers in Worry

Prošle smo nedjelje u mojoj ulici radili samo Ahmed iz Lahorea i ja. Smireno me promatrao kako predvečer ulazim u njegovu kemijsku čistionicu, izvana donoseći decembarsku hladnoću i bujicu isprika zašto sam ponovno izgubila plavi papirić. Zastala sam ispred pulta i čekala zli komentar kakvog iz nekog razloga uvijek dobivam od Ahmeda iz kemijske čistionice, postolara u podrumu Harrodsa, zagrebačke kozmetičarke i londonske frizerke. Zato ispred ulaska u salone po navici pripremam šaku isprika. Nisam ranije došla na pramenove jer sam puno putovala. Čizme su u takvom stanju jer sam ih posudila nemarnoj prijateljici. I nemam plavi papirić jer mi je ostao u uredu, a ključevi od ureda su kod šefa koji je otputovao u Singapur.

Ahmed me je u nedjelju navečer ipak samo promatrao i rekao da izgledam umorno. Pa smo razgovarali o Europskoj uniji o kojoj nije imao mišljenje i pakistanskoj smjeni vlasti o kojoj je imao dvadeset-minutni monolog.” “Ne znam kamo ovo sve ide!”, rekao je Ahmed misleći na odbjeglog predsjednika Zardarija. “Ne znam kamo ovo sve ide!”, uzdahnula sam i ja, misleći na Cameronovo “ne” Europskoj uniji. Ahmed je odlučio počastiti me kemijskim čišćenjem bijele košulje kupljene prošloga proljeća u zračnoj luci Pisa. Bila je to lijepa gesta za nedjelju navečer koja je bila radna i okrutna za nas “brothers in worry”. Jer ne znamo kamo ovo sve ide. “Blagoslov je izvještavati o povijesnim događajima!”, čula sam Ahmeda kako govori za mnom.

Nisam mu stigla reći da je to rečenica koja mi je trebala da opravda podočnjake i trčanje po kiši i ispisanu Moleskine bilježnicu. Pronađeni smisao dana u  Oceana Dry Cleaning na Fulham Road. Jer, dvije su krajnosti u radnim novinarskim nedjeljama. Nakon velikih priča slijedi osjećaj praznine, onaj koji podsjeća da je jučerašnji zanos postao tek hrpa slova u zgužvanim novinama na podovima kućnih hodnika, spremnih za reciklažu. Današnji će projekt završiti na uredskim stolovima, kao kulisa turobnom ponedjeljku i prvoj uredskoj kavi u novome tjednu.

Samo nekoliko sati ranije spremno sam uskakala u povijesni spektakl, ronila njegovim dubinama, prepuštala mu se siluetama i pokušavala ga utkati u svoj život. Doista mi ovoga vikenda nije bilo jasno kako je itko mogao razmišljati i razgovarati o bilo čemu drugom nego o novonastalom odnosu Ujedinjenog Kraljevstva i Europske unije.

Možda nikada prije moja posuđena domovina nije u tolikoj mjeri bila otok sam za sebe. U Europi, a izvan nje. U središtu pozornosti kakvu ne želi, gledana prezirnim pogledima, ismijavana, prozivana.

To je vijest! Sve ostalo su podnaslovi.

Nije se tako činilo u hotelu Dorchester. Ispred sjajne zgrade uz Hyde Park već je čekala skupina fotografa i obožavatelja koji su čuli da su Daniel Craig i David Fincher “in the building”. U building sam trčala i ja, ulazeći na presicu minutu prije početka. “Bruxelles!”, rekla sam američkoj PR-ovki iz Sony Pictures na ulazu, kao čarobnu šifru koja opravdava sve pa i nedozvoljeno kašnjenje, a ona je odmahivala glavom, nemajući pojma o čemu govorim. Samo mi je viknula da je zabranjeno fotografiranje sa zvijezdama, nešto što sam zlurado prekršila uz upozorenje Fincheru: “Nemoj reći PR-ovki!”

Kasnije sam, prebirući po lončiću pečenih kobasica u lokalnom pubu, s Isabellom zaključivala nedjelju. Šutjele smo. Večer se činila ozbiljnom i okrutnom, naša konverzacija nemelodičnom, a lica prozirna. “Što će biti s Novom godinom?”, pitala me Isabella. “Ne znam kamo ovo sve ide!”, spremno sam odgovorila. Pa sam, uz gutljaj gustog Guinessa iznjela zaključke dana i crnu najavu sastanka u parlamentu. “Pripremi se na težak tjedan u Cityu!”, rekla sam svojoj prijateljici glasom špijunke koja dijeli upute. Ona me gledala pogledom kojim gleda Engleze kada nakon večere naruče cappuccino. Mislila je, dakako, na to gdje ćemo nas dvije slaviti Novu godinu. Njezin nezainteresirani pogled i hladan smjeh, iako nenamjeran, ipak okrutan, podsjetili su me na to da je moje  blagoslovljeno povijesno izvještavanje prijevremeno postao zgužvani novinski papir. Prije spavanja pripremila sam crvenu haljinu za Oceana Dry Cleaning. Ignoriram oznaku da se može prati i kod kuće, ručno. Za novi tjedan povijesnih vijesti potreban mi je susret s Ahmedom. Ovoga puta sačuvat ću plavi papirić.

Istok je (ipak) istočno

Ako nešto bilježi uspjeh u danima bez uspjeha, to je britanska glazbena industrija. Po prvi puta nakon 25 godina prva tri mjesta na američkoj top listi najslušanijih zauzeli su Britanci.

Tome u čast prije dva tjedna u parlamentu je održana rasprava o ekonomskom trijumfu glazbe. Ministri i glazbeni agenti razmjenjivali su glazbena iskustva, potom nazdravili za večerom. Ipak je takav uspjeh, u danima bez uspjeha, vrijedan slavlja.

Pojavi se sladak osjećaj pobjede kojim se Britanci kite kada god naiđu na podatke o prevlasti nad zapadnim prekomorskim susjedima. Pristojan, nenametljiv. Naveden, ali nikako naglašen. Nema tu niti traga Schadenfreude ili ismijavanja – oni su rezervirani za Nijemce i Francuze.

Sjedinjene Američke Države, dovoljno daleke da budu misteriozne, dovoljno blizu da im se bude privržen.

I onda ta Unija, koja silom tjera desno kada Britanija uporno želi lijevo ili – u idealnom slučaju – držati se sredine. Pritom ne mislim na političke struje. Iako se i one posljednjih desetljeća poklapaju s geografskim položajem. Krenulo je nekako, ili barem postalo isuviše očito da se ne bi primijetilo, s Margaret Thatcher. Svoju kći vlasnik prodavaonice hrane, predratne verzije lokalnog supermarketa, odgojio je da čita, razmišlja, polemizira. U kućanstvu Thatcher djeca su svakoga tjedna morala pročitati barem dvije knjige, od koje jedna nije smjela biti fikcija. Pročitana slova i poticaj da razmišlja, radi i čita više od ostalih doveli su Margaret Thatcher na mjesto premijerke. Šamar za one koji tvrde da je odgoj irelevantan u priči o uspjehu. Priča o Maggy – koja je prezirala svoj nametnuti nadimak – priča je o preskakanju društvenih ljestvica u doba kada njihovo preskakanje nije bila opcija, u zemlji koja je po njima skrojena. Mrs Thatcher je bila neka nova torijevka. Svojim odrastanjem – ili kako to svrsishodno kažu Britanci – backgroundom – svjesno ili nesvjesno vukla je desne prema centru. Kao idol svojim nasljednicama Tonyu Blairu i Davidu Cameronu u političkom vrhu Kraljevstva nastavljen je niz. Tony Blair po svojim karakteristikama i – da, backroundu, trebao je biti torijevac, ipak je bio laburist, i to kakav, jedan od najpoznatijih,  osnivač New Labour, koji je pod isprikom Cool Britannie bio dostupan i onima s “priviledged backgrounds”.

David Cameron je, pak, dobri sin koji Maggie nikada nije imala  (s naglaskom na dobri). Napisala sam tu opasku prošloga Božića u Jutarnjem listu. Osjećajući grižnju savjesti zbog nekompromisne tvrdnje nekoga tko nije Britanac, nego samo promatrač s dopisničkom vizom – courtesy of Foreign Office – po povratku u London s Božićnog ladanja u obiteljskom domu u Zagrebu ručala sam s R., jednom od čelnih osoba New Laboura. Rekao je da izjava stoji baš kao i idoliziranje Maggy. Sjedili smo tako, R. i ja, u Ciprianiju i jeli precijenjenu paštu okruženi onima kojima je razmetanje novcima podnaslov života. Njegova ideja socijalne države laburista zvučala je isuviše kričavo izgovarana naglaskom usađenom u privatnim školama i životom u backgroundu samog vrha klasne top liste.

No, apsurdi nisu rijetkost u klasnoj Britaniji. Toliko ih je da su šarmantni, barem iz kuta anglofila. One ostale zgražavaju. Na svaku poteškoću Britanije likuju, svaki uspjeh pripisuju kolonijalizmu. Taj se pojam učestalo reda u mojoj komunikaciji s prijateljima, poznanicima i čitateljima iz domovine. Ne znam zašto ih toliko smeta kolonijalizam, kada smo, kao nacija, jedni od rijetkih koje nije zahvatio. No onda, mi volimo prošlost i veličanje njene uloge u sadašnjosti.

Zato asocijacija na United Kingdom ostaje kolonijalizam. Od dana dalekih kolonija do danas ipak se nije baš sve promijenilo.”Slabo mi je od ovog užasnog posla – od politike i Europe općenito. Jednoga dana otići ću s djecom u Australiju, a Europa će za mene biti daleka poput mjeseca.”, u pismu svojoj kćeri napisala je kraljica Victoria. U 19. stoljeću.

Margaret Thatcher zaključila je da rješenja svih problema Starog kontinenta dolaze iz zemalja engleskog govornog područja. U 20. stoljeću.

S vijestima iz eurozone antikontinentalni sentimenti postaju sve glasniji. U 21. stoljeću.

Iako politički desna, režući blagodati javnog sektora, Britanija diže kormilo kako bi se odmakla ulijevo – prema svojoj najuspješnijoj koloniji. Ona je poput kćeri. Unatoč razmiricama, ostaje joj privržena, njene uspjehe doživljava svojima, a kada ju pretekne, primjerice u glazbenoj top listi, nasmije se, onako kako se majka nasmije kada shvati da je još uvijek važna u životu svoga djeteta.

 

Weltschmerz

Europa je ujedinjenija nego ikad. Zvijezdice Unije zajednički trepere u Weltschmerzu.

Za news junkieje ovaj je tjedan bio osobito težak. Svaki novinski naslov izložen na policama britansko-pakistanskih prodavača novina donosio je prizvuk uzbune. Oluja dugova. Crni dani. Ponovljena recesija. Štednja. Rezovi. Štrajk. Riječi se redaju u knjigu haiku poezije naslova: Izgubljeno desetljeće.

Nakon prvih deset stranica činilo se suludim čitati ostatak novina. Čemu listati modne stranice, kada za modu uskoro nećemo imati novaca?! Čemu slušati savjete o uspješnim vezama kada one, baš kao niti stvaranje obitelji, nemaju smisla?!

Niti Olly, čini se, ne može se veseliti dolasku prinove kao što bi trebao. Dok njegova mlađahna supruga Japanka Yuriko s blaženim osmjehom pridržava svoj golemi trbuh, on, prebirući po salati od algi – zeleno – ružičastom misteriju od obroka po cijeni od tridesetpet funti – proklinje svijet u kojem živi. Olly je njemački hedge fund manager koji posljednjih pet godina živi u svađi s nadređenima, podređenima, partnerima, sustavom, Bank of England, Međunarodnim monetarnim fondom, sa svima koji misle da znaju nešto o novcu. “Nemate pojma što će se dogoditi!”, govori nam za večerom. U Oliverovom svijetu budućnosti nećemo moći podignuti novce s bankomata jer novca neće biti. Zato je sve što posjeduje pretvorio u zlato koje čeka bolje dane u švicarskom sefu. Nedostatak novca – bilo koje valute – samo je jedna točka na Oliverovom popisu. Ostatak nisam slušala jer sam se utopila u njegovom omiljenom obroku – black codu po cijeni od sedamdeset funti porcija. Gurmanima je teško ostati fokusiran na zahtjevne teme.

“Nikada nije bilo gore!”, nastavio je Olly po izlasku iz prepunog Nobua. Bila je nedjelja i pitala sam se zašto toliko ljudi izlazi nedjeljom. Možda i oni, kao i moj njemački prijatelj, misle da nam slijedi pakao.

Osim onima koji dane provode za Bloombergovim ekranima, teško je shvatiti što ovo sve znači. Baš kao što je danas teško razumijeti opsesiju online svijetom, novu dinamiku veza, promijenjeni svjetski poredak, teško je razumijeti i siromaštvo. U doba Dickensa bilo je jasnije; uprljani dječaci na londonskim ulicama bili su vidljivo gladni. Danas siromašni dječaci umjesto na ostatke hrane pogled upiru u svoje Blackberry messengere. Svijet postaje nejasno mjesto. Kao da je netko pritisnuo “blur” opciju koja bi možda mogla djelovati kreativno, ali neupitno stvara konfuziju.

George Osborne je za vrijeme ovotjednog obraćanja Parlamentu i javnosti bio brutalno iskren. Njegov Autumn Statement s pravom nosi naziv jesenski. Pun je spomena oluje i mraka, ne postoji način da ga, unatoč lijepom vremenu, zamijenimo za proljetni. Od laburista i njima naklonjenih medija Osborne je, očekivano, zatrpan kritikama, bogati torijevci ga smatraju realističnim, a neopredijeljene žene muževnim. “Kućni budžeti smanjiti će se za 2,3%!” – rekao je ministar financija okrutnu istinu i pogledom zatražio da zadrhtimo. Pogledala sam oko sebe. Neki su odmahivali glavom. Pogotovo štrajkaši javnog sektora idućega dana. Zamrznut će im plaće! Nema rasta! Nema više darežljivih mirovina! Kataklizma.

Isabella je zabrinuta. “Možemo li molim te ne razgovarati o poslu?”, pita me, pošto izlazi iz banke. Samo kratko komentira da će je možda deportirati u Italiju jer Britanci si više neće moći priuštiti strance. Pita Simona bi li ju oženio da stane na kraj egzistencijalnim brigama. Dvadeset godina stariji Simon izgleda oduševljeno. Idući dan šalje mi poruku je li ona ozbiljno mislila. No, Isabella nije sa mnom pa ne mogu provjeriti. U Eurostaru je, na putu za Pariz. Ima date. Za tu priliku kupila je Yves Saint Laurent torbicu i Herve Leger haljinu. Ukupno četiri (hrvatske) prosječne plaće. Možda se odjeća u kojoj izgleda zanosno ubraja u investiciju. Ili koristi vrijeme u kojem je još moguće podignuti keš s bankomata – za hranu, YSL, vlakove, dateove i glamurozne haljine.

A ja…ja šutim. Samo sebi priznajem da mi ne zvuči da 2,3 % manje novca u kućanstvu može uništiti pojam doma. I ne vidim da je zemlja u oluji očaja. Nazovite me slijepom. Jedan novinar Financial Timesa pozvao se na doba parlamentarnih izbora 1997. kada je cijela Cool Britannia s Tonyem Blairom na čelu pjevala “Things can only get better”. Stvari danas mogu biti samo gore, komentirao je. “No, things can only get better!”, upada mi u riječ Yuriko pošto citiram crne prognoze FT-a za večerom, kako bih barem malo pridonjela konverzaciji. Svi pogledi odjednom su upereni u nju. Šutnja. Ove godine Yuriko je izgubila dio obitelji u tsunamiju. Izgubila je i roditeljski dom. I školu. Sve uspomene su nestale, rekla mi je ranije, smirenim glasom. Gledam njeno lice, okruglo i blago ružičasto, pogleda uperenog u trbuh. Roditelji su nedavno sagradili novu kuću. Uskoro dolaze iz Japana kako bi joj pomogli oko bebe. Još samo mjesec dana, govori. Things can only get better.