Jednog ledenog poslije podneva Georgette M. objavila je smrt luksuza. Luksuz je mrtav, glamuozne dame u šetnji Park Avenijom stvar su prošlosti, a bogatstvo per se postalo je irelevantno. Njena bi izjava manje odzvanjala manjim značajem da se nije dogodila u jednom od najljepših građanskih salona Manhattana u trenutku ispijanja kremastog cappuccina koje je netom prije u antiknim šalicama pripremio njezin butler. Poslije podne je bilo lijeno, što zbog hladnoće to zbog snijega koji je uspavljivao grad u svom mekom naručju. Ima nešto dirljivo u snježnom New Yorku, kada hiperaktivni grad odustane i postane pitom, poput neukrotivog dječaka u trenucima sna. Jeste li primijetili da, kada spavaju, najljepše izgledaju ona djeca koja su neukrotiva, oni ljudi koji tijekom dana sipaju energiju i moć, a onako sneni stapaju se s mekoćom pastelnih dekica?

Georgette voli govoriti o luksuzu. On joj je obilježio život. O njemu je maštala, za njega se pripremala u siromašnom kućanstvu na otužnoj čistini američkog juga, kada joj se približio zgrabila ga je impozantnom spremnošću i nije ga ispuštala iz ruke sve dok nije bila sigurna da je dio nje. Ona je prenaglašeno lijepa, sa svojim visokim obrazima i golemom frizurom, prenaglašeno bogata, optočena dijamantima koji skrivaju godine njezina vrata, prenaglašeno samopouzdana, prenaglašeno moćna. Neukrotivi Manhattan je njezin, svako jutro mu kimne sa svoga prozora s pogledom na Central Park, savladala je i čitav svijet na krstarenjima tropskim morima i tajnim večerama s diktatorima. Ipak, da su joj daleki i grad i svijet Georgette je otkrila dan ranije na jednoj večeri u svome susjedstvu. Domaćini – vlasnik jednog uspješnog hedge funda i njegova “irelevantna” supruga kako ju je Georgette spremno etiketirala čim je ova upotrijebila svoj prvu “f*** word” kojima, veli Georgette, nije prestajala kititi stol tijekom čitave večeri. Hrana je bila solidna, stan dovoljno raskošan da impresionira i moju razmaženu sugovornicu, ali ona se mentalno vrpoljila (ne i vidljivo jer Georgette se nikada fizički ne vrpolji, baš kao što nikada ne pokazuje da je u žurbi) i pitala se kako se mogla naći u situaciji u kojoj toliko ne pripada mjestu radnje, iako je bila tek tri bloka od svoga doma. Samo dobar odgoj sprječavao ju je u tome da napusti društvo i u svome krevetu nastavi čitati započetu knjigu o Otomanskom carstvu. Njeni domaćini – miljarderi za stolom su, naime, okupili ne građansko društvo koje je Georgette navikla nalaziti u raskošnim gradskim salonima, nego “neke nove ljude”. Na mjestu gdje bi, veli ona, trebali sjediti politički novinari, sjedili su trećerazredni TV voditelji, umjesto kustosa gradskog muzeja govorio je neki oligarh sumnjivog naglaska, ulogu gradskih aristokrata preuzele su ispeglane supruge bankara. I preko toga bi prešla da nije shvatila da je dama kojoj je dodijeljeno mjesto do nje zvijezda reality showa na programu Bravo TV. “Luksuz je stvar prošlosti”, uzdahnula je Georgette, u žličici pjene topeći svoj sjetu za vremenom koje odlazi.  Svijet koji hofira sudionicama reality programa koje javno “vrište, svade se i pokazuju grudi” istisnuo je sve što je bilo doista bitno, govori. Da se utješi, Georgette je otputovala k starim prijateljima na jedan karipski otok, daleko od svojih irelevantnih susjeda i ceremonije dodjele Oscara koju odbija gledati od kada se voditeljica pojavila u muškom odjelu i po dvorani Američke Akademije dijelila pizze.

Nekako istovremeno odlični kolumnist Simon Kuper u FT-u pozabavio se sličnom tematikom žaleći se da smo izgubili ideju statusa. U loncu opsjednutosti globalnim, nezasitne gladi novih bogataša istoka i bagateliziranjem tradicije sve za što smo se ranije držali izgubilo je smisao. Posh engleski postao je arhaičan u gradovima u kojima restoranima dominiraju oni koji ne znaju niti gramatiku svoga jezika, a luksuzne stvari, slažem se s Kuperom, više nisu usitinu luksuzne kada ih nose kineske tajnice. Pod cijenu da ispadnem elitist, priznajem da me plaši svijet u kojem je, iako nepravedan “world order” zamijenio  “world disorder”. Bolje bilo kakav poredak od nereda. Uostalom, isuviše spremno odmicanje od provjerenih simbola života, statusa i svijeta previše često je neslavno završilo. Negiranje vjere dovelo je neke nove bogove koji se hrane razvratom i novcem, odbacivanje klasnog sustava dovelo je komunizam, uvjerljivo najcrniji politički sustav u povijesti. Toliko smo napredovali u modernizaciji svojih ličnosti da danas više djece u zapadnom svijetu ima iPhone nego roditelje koji su u braku (kako je pokazalo istraživanje britanske agencije YouGov). Toliko smo se odmaknuli od zastarjelih principa da su nam idoli praznoglavi, a počasni gosti njujorških večera starlete reality programa.

New York je lakmus papir svijeta u kojem živimo. U granicama Manhattana kondenizrane su njegove karakteristike, grad koji ne spava godinama je ispred nas pa nam najavljuje u kojem smjeru kročimo. Dok je Georgette doživjela svoj “aha” trenutak u krugovima bogatog New Yorka kojima pripada, moj se dogodio nekoliko dana kasnije, za večerom u japanskom restoranu Nobu. Te hladne večeri, moj suprug dočekao me u lobiju restorana nakon dugog dana napornih sastanaka. Bili smo par poput milijuna parova prije nas. On – u odijelu s posla, sretan da je dan iza njega, ona netom izišla iz lokalnog frizeraja u haljini koju joj je poklonio za rođendan. Rendez-vous bračnih parova događa se unutar specifične aurele, svjetlost nije zaigrana kao kod novih ljubavi, ali je duboka, zlaćana, jer je stopljena od dviju koje su postale jedna. To nije prepoznala dugonoga konobarica koja je ispred nas bacila jelovnike i sa žvakom u ustima kreštavim glasom tražila da ponovimo nardužbu. Gledala sam oko sebe, tražeći priče ostalih gostiju, možda aurole još nekih parova, s kojima bih razmijenila pogled u znak prepoznavanja. No, nitko mi nije uzvratio pogled. Nekoliko poslovnih ljudi do nas bilo je zaokupljeno tapšanjem japanskog investitora kojeg su dodiri masnih prstiju vidljivo sablažnjavali. Jedan niski starkelja tražio je put do suknje svoje četrdeset godina mlađe pratiteljice, a dvije prijateljice tipkale su po svojim mobitela katkad nas podsjećajući na svoje postojanje blijeskovima aparata na svojim mobitelima. Jedna od njih imala je stalak za snimanje “selfija”. Bilo je tu i nekoliko onih koji su izgledali poput kandidata Georgettine večere, ali niti to me ne bi uznemirilo da u trenutku kada smo čašom šampanjca nazdravljali životu i činjenici da smo mladi i zaljubljeni na Manhattanu iz lijevog kuta nije odzvonila graja dječjeg vrtića. Četiri stola sa po desetak stolica te su večeri, naime, bila rezervirana za dječje rođendane. Na jednom od njih skupina kineskih prvašića gađala se sushijem, na drugom trinaestogodišnjaci su se međusobno slikali, na trećem njihovi vršnjaci ljubakali svoje djevojke, na četvertom animatorica je pljeskanjem pozivala osnovnoškolce na društvenu igru. U osam navečer u jednom od najskupljih restorana Manhattana!

Vratili smo se u hotel pokisli. Što doslovno, od mokrog snijega koji nas je šamarao putem, to i preneseno – ona jer se veći dio večeri trudila ignorirati dječju buku, on jer mu večera od petsto dolara u ambijentu koji mu se dopada sa ženom koju voli nije dozvolila da se osjeća posebnim dok su njegovi susjedi iz vrtića bacali hranu po podu i naručivali još.

Ono što sam mislila da je fenomen, pokazalo se njujorškom svakodnevnicom. U gradu velikog novca i malo statusa novi je znak moći postao reklamiranje pomlatka. Dok su nekoć mali plemići oduševljavali svojim besprijekornim ponašanjem i klavirskom izvedbom nakon večere, danas se u Baby Dioru pojavljuju u najskupljim gradskim restoranima gdje urliču kako bi svijetu pokazali da će njihovi roditelji rado potrošiti deset tisuća dolara na proslavu sedmog rođendana, samo kako bi se dokone mame za ručkom u Ciprijaniju kasnije mogle žaliti da su njihovi mališani postali problematični. Jedna takva, Azijka s njujorškom adresom, priznala mi je da je uposlila psihjatra kako bi tretirao njezinu desetogodišnju kći i četrnaestogodišnjeg sina koji su istovremeno agresivni i depresivni. Posljednjih dana, dok je suprug na putu, radje izbiva iz kuće jer čim se vrate iz škole djeca ju vrijeđaju, a njeno praćenje točaka priručnika”kako razgovarati s depresivnom djecom”, za sada je bez rezultata. Moja sugovornica vidno je utučena i da mi nije jasno da doista pati, bilo bi mi smiješno.

Svijet luksuza je mrtav. Trebala sam odmah shvatiti da je Georgette M., koja ga čitav život proučava, u pravu. On je umro u trenutku kada je Manhattan odbacio stoljetna klasna pravila, u trenutku kada je se voditeljica dodjele Oscara pojavila u muškom odijelu, a voditelj ispred publike stao gol, u trenutku kada je mjesto dječjih rođendana postao Nobu.

Oglasi