“Da vam kažem nešto o vrlo bogatima. Oni su drugačiji od tebe i mene. Oni posjeduju i uživaju rano i to im nešto učini, učini ih mekima gdje smo mi tvrdi i ciničnima gdje smo mi povjerljivi na način na koji, ukoliko nisi rođen bogat, je vrlo teško razumijeti. Oni misle, duboko u svojim srcima, da su bolji od nas jer smo mi sami morali otkriti kompenzacije i utočišta od života. Čak i kada uđu duboko u naš život ili potonu ispod nas, oni još uvijek misle da su bolji od nas. Oni su drugačiji.” Fitzgeraldov citat je poput naslijeđenog baršuna; izlizan od upotrebe, ali katkad nezamjenjiv, pa baš kao što ga vadim sa vrha ormara u gostinjskoj sobi za specijalne prilike, tako se vraća u upotrebu kada me put navede u svijet Fitzgeraldovih bogataša. Kako je lako postati opsjednut njima, odabranima, zlatnim dečkima i dijamantnim princezama koje je Fitzgerald susretao pod raskošnim lusterima njujorških salona,  grčevito se držeći za sukno bogatstva, znajući da su niti koje ga s njime povezuju krhke, jer mu rođenjem ne pripadaju. Kako se blizak čini njegov napor, danas u Londonu, gdje svijet vrlo bogatih zasljepljuje poput ranog ljetnog sunca pa nam ne preostaje mnogo – ili mu trčimo ususret ili bježimo u hladovinu.

Samantha nije čula moje kucanje na vratima. Srećom, tu je bila spremaćice Larisa koja me upozorila da ne kucam već pozvonim na zvono butlera. Royal suite hotela Claridges gdje Samantha živi posljednja tri mjeseca mirisala je na ruže i ljiljane, cvijeće kojim uvijek mora biti okružena, a sedam plavuša i jedna brineta ćaskale su uz šampanjac i sendviče bez kore. Primile su me u svoj kružok, pomaknuvši se sa desetina jastučića – “Pogledaj meni jastuka!”, rekla mi je Bucmasta Plavuša, pružajući mi hotelsku brošuru koja nudi selekciju jastuka. “Najbolji je ovaj u obliku polumjeseca.”, zaključila je Brineta, pruživši mi jedan da se uvjerim. Time je pokrenuta diskusija o jastucima, potom jastučnicama i Fortnum&Masonu koji nudi najbolje, egipatskom pamuku i novom hit restoranu iza ugla. Mažena jastukom-polumjesecom i mjehurićima Louis Roederera gotovo da sam zaboravila da ni traga ni glasa Samanthi, stoga sam je pošla potražiti u sobi, prema uputama  spremaćice Larise koja nas je pozorno pratila. Samantha je ležala na svom divovskom krevetu, sa svojom novorođenom bebom u jednoj, a čašom šampanjca u drugoj ruci. “Darling, darling!”, rekla je svojim maznim glasom, a ja nisam znala obraća li se meni ili iPhoneu 6 koji je stajao otvoren na spikerfonu. Naišla je topla bujica komplimenata, pokazivanja roskastih nožica njene nove djevojčice, ritmični smijeh, zamasi rukom u znak spremaćici koja se odjednom stvorila iza nas, puse, špricanje zajedničkim parfemom. Sve to netko je strpljivo pratio s druge strane linije, pošto je telefon bio otvoren, a Samantha se nije obazirala, jer Samantha se nikada ne obazire na neprilike, lebdeći vremenom s lakoćom nekoga tko je rođen samo sa tim zadatkom: lebdjeti vremenom s lakoćom. Moja prijateljica, darling Samantha blagoslovljena je izvanserijskom ljepotom, njena koža je mekša, oči sjajnije, a kosa bujnija od običnog svijeta te sjajnim smislom za prepričavanjem anegdota koji joj je donio slavu u visokim krugovima kada ga je, u svojim tridesetima, pretočila u bestseller kroniku londonskog visokog društva. Samantha je blagoslovljena i izvanserijskim suprugom koji je vlasnik svega što na ovome svijetu vrijedi posjedovati pa mu Samantha tepa u telefonsku slušalicu dok on putuje po Africi u obilasku svojih rudnika, nikada ne donoseći težinu u njegov život, jer Samantha je rođena da donosi radost i lakoću. “Darling, darling”, govori mi svako malo kada mi želi prepričati zgodu s njihovog ljetovanja ili bezazlen trač u kojem se subjektima obraća s ljubavlju pa ne dolazi kao ogovaranje, već nevina opaska. Moja druženja sa Samanthom su rijetka, ali intenzivna; ona mijenja adrese, telefone i nakit, nikada prijatelje, koje redovito obavještava o svojim kretanjima i okuplja ih u svojoj londonskoj suite koja je uvijek puna tek pristiglih došljaka koji su sa Samanthom studirali ili slavili ili ju jednostavno sretali na svim raspoloživim kontinentima, na način na koji se samo vrlo bogati sreću. Uvijek ju promatram sa dozom znatiželje, jer način na koji se kreće i govori i diše je jedinstven, kao da je život pozornica na kojoj ona nosi glavnu ulogu. Kada hoda svojim hotelskim salonima Samantha za sobom ostavlja miris parfema i svjetlucavu prašinu  – poput magije svojstvene vilama, ustvari Chanelov svjetlucavi prah kojim se svakog dana obasipa. Kada ulazi u restoran Samantha se svima osmjehuje, govoreći “darling” konobaru i djevojci koja nam uzima kapute i svim poznanicima koje sreće i onima koje tek treba upoznati.

Uz sjajnu mentoricu koju sam taj vikend odlučila oponašati oprezno sam koračala visokim platformama po marini Cap Ferrat. “Bit će to vikend za pamćenje!”, obećavala sam suprugu, teatralno, naglašavajući svaku riječ, onako da ga dijelom nervira, a dijelom zabavlja pa nema alternative nego nasmijati se. Približavali smo se “Atheni”, a ona je svjetlucala nadnaravnim sjajem ispod neba južne Francuske. I mjesec je te večeri bio drugačiji, tamno žut – “Večeras nije pun jer nisam imao dovoljno novaca da ga iznajmim.”, sa palube je viknuo naš domaćin, kako to čine samo vrlo bogati koji obožavaju šale na načun nedostatka novca, valjda zato što ga nikada nisu iskusili. Na prvom platou Athene dočekalo nas je dvoznamenkasto osoblje u najbijelijim bijelim uniformama i pomislila sam da je vrhunac sreće dostignut upravo ondje, na palubi divovske jahte koja, poput Samanthe, nosi obećanje lakoće.  Samantha i Atena su uskličnik na Stendhalovoj opasci da je ljepota obećanje sreće. Vikend je bio displej predrasuda i iluzija, u znaku azurnih dana i zvonkih kristalnih čaša. Bio bi ustvari besprijekoran da moj David, poučen nedavnim ljetovanjem na Jadranu, nije brzopleto pohrlio ka moru, skočio sa sedamnaest metara visoke palube i pritom tražio da da ga slikam. Na brodu su upaljeni alarmi, kapetan je istrčao na palubu, a mornari se postrojili u vojni stav. Sa superjahti se ne skaće, naučit ćemo toga poslije podneva, njihovi motori su golemi i gladni. Bit će to jedini put da će se David toga vikenda okupati, promatrajući more samo sa vrha brodske terase, maštajući o Igorovoj barci s koje se između Elafita bacao poput dječaka. Naši domaćini bili su sjajan uzorak mome znatiželjnom pogledu – on je u plutajuće prostorije donosio autoritet i strogoću, ona svilene kaftane koji su zavodljivo pratili njezine lake korake. U nedjelju navečer vratili smo se kući šutke, kao da smo sletjeli iz sna kojim smo prolazili zajedno, držaći se za ruke. David je sumnjičavo pratio naš dom, kao da je kućica za lutke, a ne solidna građanska kuća. Trebat će mu malo vremena da sa sebe otrese miljardersku rosu, na putu ka uredu u ponedjeljak u zoru. Nije jedini.

U posljednjih godinu dana superbogataši postali su jedina važna tema Londona. Knjige, reportaže, studije, restorani, stanovi – čini se da je sve posvećeno njima. Oni su u srediištu arene, mi ostali smo publika koja promatra njihov rozi svijet, dnevne epizode live sapunica. O tome sam raspravljala jučer poslije podne, u krilu mekih polumjeseca Hotela Claridgesa. Na proputovanju iz Saint Tropeza (“Divna regata, darling, divna!”) u Istanbul, Samantha se na nekoliko dana zaustavila u Londonu kako bi kupila Ralph Lauren odijelca za svoju djevojčicu i pojela pohani teleći odrezak u Cecconisu. “Darling, darling, nemoj živjeti u zabludi, ta ništa nije idealno.”, govori mi Samantha. Na trenutak mi se čini da u njenom pogledu vidim umor, u zjenicama usamljenost. Poput Dame s kaftanom, Samantha nikada nije sama i sada, kada smo same u prostoriji, čini mi se manjom, kao da sam je predimenzionirala u svome sjećanju. Potom se prene, izmiče od zamišljenosti, ostavljajući za sobom nagovještaj težine i svjetlucavi prah. “Darling Ana, čemu teške teme?! Vidi kako je divan dan! Darling, darling, zovi vozača, Ana i ja idemo u šetnju i darling, malo šampanjca prije odlaska, darling, ne volim kada smo ozbiljne!”, govori i potom me hvata za ruku. Zajedno izlazimo iz Claridgesa ostavljajući za sobom mirisni oblak kojim nas je netom prije našpricala i Chanelove šljokice za dobre vile.