Moj poziv i grad u kojem živim imaju nešto zajedničko; nude mi privilegiju da se sakrijem od svijeta. Koje li ironije, jer anonimnost, tišina i smiraj ne idu iz njihov karakter. Moj poziv i grad u kojem živim imaju, naime, još nešto zajedničko: bučni su, nepredvidivi, užurbani i zahtjevni. No, katkad, ponedjeljkom, kada cijeli svijet na uredskim pauzama kuka što je ponedjeljak, London i moja redakcija zaborave na mene. Krenem tada svojim putem koji je mješavina rituala koje je oteo radni vikend i promatranja. Ne govorim, slušam. Slušam hvalisanje Fabrizija dok mi priprema cappuchino u svojem minijaturnom kafiću uz Sloane Square i žamor u jednoj priprostoj pizzeriji na Claphamu koju su kulinarski znalci proglasili najboljom u gradu. I mame kako tepaju djeci na Northcote Road (znanoj kao Nappy Valley, Dolina pelena) i rumene dječake dok igraju nogomet u Battersea Parku. Jedina komunikacija s gradom je lutanje njegovim ulicama, rekao je Aleksandar Hemon svoja lutanja Sarajevom i Chicagom pretočivši u niz nagrađenih knjiga.

Još nisam otkrila pridonose li moja lutanja ičemu osim crvenim obrazima koje će David po povratku s posla štipati tepajući mi da sam Heidi. Ali, oni su potrebni za moj vlastiti mir pa ih smatram tekućim troškovima. Ta ne može sve u životu biti investicija!

Od malena sam upozoravana da je gubljenje vremena opasno. I da sam željela postati zgubidan, genetski kod i kućna atmosfera to mi ne bi dozvoljavali.

Jednom mi je netko rekao da najbolja iskustva ima s djelatnicima koji su djeca poduzetnika. Spominjao je radne navike i glad za uspjehom. Ja sam mentalnom slikom nadodala atmosferu stresa, nepredvidivosti i vječnog pokreta. Niti danas ne mogu upaliti televizor prije no što padne mrak, naslijeđe tatine galame kada bi me uhvatio kako ujutro gledam crtiće. Umjesto prigovora, povukla bih se za kuhinjski stol i crtala znajući da će moj napor rezultirati pohvalom našeg malog kućanstva – mame, tate i tete Marije koja će u pauzi od čišćenja pećnice i sjeckanja luka moj likovni uradak nataknuti na srebrni natpis Gorenje na frižideru.

Danas, kada je tata dovoljno daleko da ne svjedoči mojim besposlenim ponedjeljcima pitam se je li ljenčarenje podcijenjeno. Kada oči nisu uperene u knjige, kada prsti ne tipkaju virtualnim svijetom, a glasnice nisu zauzete kičenim pravdanjem svoga intelekta, činimo li si zapravo uslugu? Ova ideja nije nova, štoviše, u gradu u kojem se ne gubi vrijeme jedan ju je čovjek sabrao u čitav pokret. Lupkajući olovkom o drveni stol, čekala sam Toma Hodgkinsona, filozofa i autora knjige “Kako biti lijen”. Kasnio je, jer u svijetu nekoga tko je osnovao Akademiju Ljenivaca vrijeme je bezvrijedan koncept. Lupkala sam olovkom i tijekom intervjua, jer Tom je govorio sporo, isuviše često prekidajući naš razgovor beskorisnim pitanjima o mome životu. “Hej, stari, tu smo da odradimo posao, ne da ćaskamo.”, poželjela sam mu reći. No, stručnjak za lijenčarenje kakav jest, uz biljni čaj i domaće kekse, Hodgkinson me smjestio na kauč pun jastučića i prisilio me upravo na to – ćaskanje. Članovi njegove “akademije” – ustvari kafića u kojem se svaki tjedan organiziraju predavanja o umjetnosti, filozofiji, psihologiji i vrtlarstvu – su intelektualci koji su odlučili da se najbolje stvari u životu događaju kada se ne čini ništa. Svojevrsna heroina londonskih lijenivaca je J K Rowling, autorica romana o Harry Potteru koja je svoju mega-uspješnu priču stvorila lijeno zureći kroz prozor vlaka. Manifest londonskih lijenivaca uključuje, između ostalog: Smrt Supermarketima! Prekini žaljenje! Peci kruh! Voli susjeda! Život je apsurdan! Nazad na polje! i, za svaki slučaj, jer ipak smo u zemlji koja je izrodila punk – Anarchy in the UK!

No, potrebno je provest samo sat, dva s ovim ljenivcima da se zaključi da oni to ustvari nisu. U svijetu onih kojima je život vođen intelektom, lijenčarenje je samo popuštanje da se um odmori od podataka i analize, upijanje trenutka koji će donjeti Eureka trenutak. Ta osobna saznanja grade nas katkad više od sati produktivnosti, lijepe na nas naš karakter, individualan poput otiska prstiju u svijetu u kojem postajemo zastrašujuće slični.

Moji ponedjeljci su samo moji. Kod Fabrizija i u pizzeriji Franco, naime, nema signala pa mobitel satima biva sklonjen u zatvoreni pretinac. Novine, na brzinu pročitane uz kavu, ostale su doma. Sa mnom je samo crvena Moleskine za slučaj da se dogodi Eureka! moment. Ako se i ne dogodi, ništa zato. Dogodila se ova kolumna. Dogodio se moj skriveni ponedjeljak.

 

 

Oglasi