Ima tomu nekoliko godina, kada sam u jednom hrvatskom žurnalu pročitala kolumnu Slavenke Drakulić. Gospođa Drakulić je pisala o sardelicama. Najbolje su, prema njenom bajkovitom zapažanju, kada se stave na šnitu bijelog kruha i jedu na stepenicama bakine terase na Kvarneru. Nekoliko sam puta pročitala odlomak, kako to inače činim kada želim da riječi uđu u moje pore i postanu dio mene, i s nepogrešivom točnošću u ustima osjetila slankast okus koji može nadopuniti samo velikodušan gutljaj bevande. Još nešto je stajalo u tekstu o sardelicama – osjećaj ljutnje, razočaranja i nevjerice kada je autorica shvatila da njezin suprug, Šveđanin, ne vidi nikakve ljepote u sardelicama (s bijelim kruhom, na stepenicama). Kako ne shvaća, pitala se, isprva ne računajući na to da za gospodina supruga njezin obrok djetinjstva znači samo sitna plava riba, morski obrok bez kulinarskog značaja. Iako što znači za našu ponajbolju spisateljicu mogu samo nagađati, za mene on znači duga ljeta s mamom i tatom, morske ludosti koje sam nakratko morala ostaviti kako bih otrčala kući i s mokrim rozim kupaćim na mašnice prišla mami da mi pripremi porciju sardelica pritom bez greške primijećujući da su mi usta plava i da mi je hladno, što ja, drhtećim rebrima djetinje mršavosti, odlučno poričem. Pa sjedam na tople stepenice i kroz sunce škiljim u more i slušam razgovore odraslih od kojih razumijem tek ponešto. Govorilo se tih ljeta puno o inflacijama i SRFJ-ovskim pojmovima koji su pripadali nekom drugom svijetu od moga, ispunjenog ronjenjem i drijemežom pod maminim pareom. Govorilo se kasnije o ratu, spominjala su se dugačka prezimena koja su mi zvučala smiješno, a kada bih saznala da pripadaju kvarnim karakterima davala bih im obilježja zlikovaca iz crtića.

Moj David je fasciniran kada mu govorim o nekom svijetu kojemu nikada nije pripadao. Gleda me prodornim pogledom tražeći još, kasnije opisujući svojoj francuskoj obitelji i engleskim kolegama moje dogodovštine, kojima uvijek doda malo začina tako da zadobivam ulogu heroine nekog svijeta koji možda nikada i nigdje nije postojao, osim u međuprostoru stvorenom od moga sjećanja i njegove mašte. No, možda me Božja providnost natjerala da davno prije nego što će ona postati dijelom moga života sa zanimanjem reagiram na priču Slavenke Drakulić o sardelicama. Jer David ne shvaća bit sardelica. A ja više nego ikada razumijem osjećaj ljutnje, razočaranja i nevjerice kada kaže da su sir i vrhnje bljutavi, Cedevita užasna, a Azra, o kojoj sam ga podučavala sjajnim Mirkovićevim dokumentarcem “Sretno dijete”, gomila buke.

Ljuti me katkad i London u kojem za mnogo niti od kojih sam satkana nema mjesta. Prije svega, doslovno. Sva krevetnina koju sam donjela iz Zagreba je nestala putem od Little Venice, do Chelsea, od Chelsea do Battersea. Kada bih joj i ušla u trag, izgledala bi neprimjereno, u našem novom stanu u kojem sve što je staro vrišti. Nestale su i zalihe domaće kozmetike čiji me miris vraća u maminu kupaonicu i med iz ličkog cvjetnjaka, nestali su stari primjerci Jutarnjeg i Globusa koji bi mi posjetioci marljivo donosili iz Zagreba, a zalihe propolisa “za svaki slučaj” su ishlapile. London je isuviše busy za nostalgiju, a u tradiciju vjeruje samo ako je njegova. I tako, što ću, pošto se zanosim prošlošću više no što ona to, možda, zaslužuje, priklonila sam se ovoj koja mi se nudi. Nisam sigurna jesam li postala anglofil jer sam halapljivo učila o zemlji čije je poznavanje bilo limitirano na oskudne povijesne čitanke i vikend izlete u London ili me anglofilija privukla u London. No, na mojim policama su knjige o kraljici Elizabeti II, Lawrenceu od Arabije, sestrama Milford, Tonyu Blairu, velikim britanskim novinarima, Borisu Johnsonu, povijesti engleskih kuća, engleskog odijevanja i engleskog ponašanja. Kada svoje sugovornike intervjuiram u njihovim domovima, uvijek proučim njihove police s knjigama, vjerujući da će mi otkriti više od smjelo sročenih misli kojima me obasipaju. Da netko isto učini u mome domu, ne bi se zakleo u moju svestranost. U svoju obranu rekla bih mu da se opskrbljujem podacima za novu nostalgiju, u zemlji koja se uporno drži svoje.

U obranu, pak, Londona; da smo svi zasuli London svojim nostalgijama – Arif, sa svojim uspomenama iz  Islamabada, Marcus koji je odrastao u armejskoj obitelji, Samar u saudijskoj, Simone koja traži identitet između Španjolske i Indije, Dana iz Dubaia, Isabella s uspomenama tradicionalne Italije, Jesse iz New Yorka i Ije sa pričama o Africi – očerupali bismo London, mi nostalgičari s dalekim adresama rođenja. Da smo otkinuli dijelić po dijelić grada, misleći, ma samo još ovo, jer odakle dolazim je bolje, spretnije, mirisnije, London bi kao u Wildeovoj priči o Sretnom Kraljeviću, od zlatnog grada postao tek okvir, ruina sa slavnom prošlosti.

Neki dan je London Rumunjima ponudio anti-reklamu kako bi kontrolirao imigraciju. Nisu lagali – London je skup i previše se radi. Mogla bih nadodati još svašta za tu kampanju. O tjednima bez svjetla, o buđenjima u 6 kako bi se stiglo na posao u 9, o dvosatnim zastojima u prometu i ljetima bez ljeta. No, natuknice za reklamu davala bih vještije, pristrano, zaljubljeno, kičeno. Stoga, realna sredina; Reinvent yourself! –  trebalo bi stajati na brošurama Immigration Officea. Jer nostalgije više ne vrijede, ni stara pravila, ni obrasci ponašanja, ni navike niti ustajala vjerovanja. Reinvent yourself dok ti čaj ne zamijeni kavu, dok Temzu ne doživiš lijepom, a šetnje u hladnom parku nužnom. Dok ne zavoliš vrtlarstvo i lov i sve ono čemu si se ranije smijao. Domaće nostalgije ostavila sam u svome nahtkastlu u koji nitko ne zalazi. Tu su negdje susjedine šnenokle, bakin savjet da nikada ne izlazim bez frizure i hitovi osamdesetih. Tu su i sardelice.

U ponedjeljak London je bio posebno osoran, u predanoj ulozi svoga film noira, anti-reklame za Rumunje. Pogleda nije bilo jer se utopio u magli, a ni autobusa zbog čijeg sam kašnjenja kašljala cijeli dan. Moj Fleet Street (ulica koja je sinonim za novinare u Londonu) je bio škrt, a Davidov Liverpool Street (ulica, bankarsko središte) okrutan. U borbi za vlastitu nostalgiju pronašla sam citat jedne spisateljice koja je, pišući o Balkanu, zaključila: “Kuhinja je središte političkih šala, aromatičnih jela i ljubavi – stvari koje ti nitko ne može oduzeti.” Očiju crvenih od umora, još jedan londonski suvenir, David se nasmijao poruci nalijepljenoj na fržider. Iako u njegovoj kuhinji nije bilo SFRJ šala, niti mirisa sardelica. Te sam večeri pripremila Boeuf Bourguignon. Trideset godina kasnije i na drugoj engleskoj strani La Manchea, slušala sam priče o bakinim ručkovima na hladnom francuskom sjeveru, o mirisu Pot au Feua i stravičnom prizoru kuhanih goveđih jezika i zadovoljno gledala kako se heroj priče prepustio svojoj nostalgiji zahvaljujući točnom receptu (hvala Anthony Bourdain) svog omiljenog jela iz djetinjstva. Jer londonska su pravila manje stroga noću, kada dom postaje međuprostor na razmeđu dirljivih sjećanja i kičene mašte, a reinvent yourself obećanje da je nostalgija daleko bujnija kada ju podijelimo i raspirimo mirisima u jednoj londonskoj kuhinji s mutnim pogledom na Temzu.

 

 

 

 

 

Oglasi