Jedne večeri, u vrevi europskog kiča i bogatstva sumnjivog porijekla svojstvenima za japanski restoran Zuma, sa jednog se stola kroz žamor probijao zanimljiv razgovor. Kako i ne bi, kada su ga vodili predsjednik uprave jedne europske banke, jedan međunarodni poduzetnik, dva važna frajera iz Citya, jedan vrhunski media executive, predstavnica međunarodne organizacija i jedna novinarka. Ipak, za stolom se izdvajala jedna djevojka, što svojim besprijekornim tenom i svilenkastom kosom, to i činjenicom da u njoj čitave večeri nismo uspjeli probuditi interes za razgovorom.

Sjedila je Lijepa Anja i tipkala poruke na svome iPhoneu, katkad se zavodljivo nasmiješivši prisutnima.

Veliki ljudi i male teme učine velikima, tako da smo štošta naučili u njihovoj razmjeni argumenata i informacija; o ekonomiji i ljetovalištima, njemačkim planovima i francuskim vinima, uz čarobne anegdote iz prošlosti kojima je patina vremena dala dodatni sjaj. Lucky girl, pomislila sam o Lijepoj Anji iz jednog zagrebačkog predgrađa, prvi puta u Londonu, a na stolu s uzorkom međunarodnih intelektualnih zvijezda. No, Lijepa Anja se nije zamarala. Zaslon iPhonea bio je zanimljiviji. A ja sam te večeri zaspala s mišlju o pojmu complacency, samozadovoljnost.

Toga sam dana vratila iz Pariza koji, poput karakternih ljudi, ima jednu vrlinu: izaziva reakciju. Davida u pravilu ljuti, Jessea oduševljava, Isabella u njemu voli zavoditi, a Folby se kabrioletom voziti po njegovim avenijama. Ja ostajem neodlučna. Raditi u Parizu je živopisniji doživljaj od londonskog. Pripreme za intervju obavljaju se u lokalnoj brasserie, gdje mi konobar tepa, a sugovornik svaku govornu stanku koristi za neobavezno koketiranje. Nakon posla nakratko sam bila pariška socialite, na ručku sa svojom najglamuroznijom prijateljicom koja je, u bundi boje magnolije i s mirisnim zamasima ruke zaustavila dah restoranu L’Avenue. No, samo na tren. Jer, Pariz uporno tretira s napasnom nezainteresiranošću. Uvijek pomalo ljuti, Parižani se dosađuju i svijet gledaju izrazom lica n’importe quoi. Slave činjenicu da ih ništa ne može oduševiti. Nevolja je u tome što ništa veliko nije napravljeno bez oduševljenja.

Lijepa Anja i Pariz imaju nešto zajedničko; vjeruju da se ne moraju truditi kako bi privukli pozornost. Francuske ulice su poput Anjinog besprijekornog lica, pariški restorani najbolji na svijetu, a jezik melodičan bez obzira na sadržaj pa se na odabir sadržaja više nitko i ne gubi vrijeme. Kada izgovore ime svoga grada, Parižani lagano uzdahnu. Uvijek pomislim da očekuju od mene da se lagano naklonim. London zvuči drugačije, zvonkije, ali bez prilike za uzdah. Ime svoga grada, Londončani izgovaraju kao da se ispričavaju. Zbog gužvi, zastoja podzemne i svih eventualnih neugodnosti. Ispričavaju se jer uvijek pada kiša i žene su blijede, a muškarci nisu zavodnici. U pubovima je fish and chips uvijek bljutav, a street fashion djeluje jeftino. I dobro da je tako.

“Zašto, o zašto, kada god uredniku pošaljem tekst mislim da se radi o najgoroj reportaži u povijesti novinarstva?”, pitam Adriana koji posljednjih deset godina vodi najgedanije TV emisije na nacionalnoj televiziji. “Trenutak kada izgubiš taj osjećaj označit će da opadaš.”, govori mi. Samokritičnost je jedino obećanje osobnog napretka. Prije no što se reflektori live studija upale, Adrian se trese; redatelj Fight Cluba i Aliena 3 David Fincher priznao mi je da nikada ne gleda svoje filmove jer u njima vidi samo greške. Sjajni Inoslav Bešker žalio mi se da u svojim tekstovima “vazda nešto komplicira”. A jednom davno Davor Gobac u pauzi koncerta me je nervozno pitao je li dobro otpjevao Fridu.

Kada se prestanu truditi, gradovi gube sjaj, pojedinci karakter, a civilizacije važnost. Od 8. -13. stoljeća Istok se nametao svijetu svojom briljantnom znanošću. Sve što smo znali o medicini dolazilo je iz Perzije, od Avicene, optici nas je podučio Al Hasan Ibn Haytham, a algebri podučio Muhammad al-Kwarizmi. Ovaj potonji djelovao je u takozvanoj Kući Mudrosti u Bagdadu. Zamislite, na mjestu koje sada prepoznajemo samo po nevoljama, odvijao cijeli jedan svijet; matematika, astronomija, medicina, alkemija, kemija, geografija, kartografija – vrelo najvećih saznanja toga doba iz kojeg i danas – tisuću godina kasnije – crpimo podatke.

Bilo bi nespretno govoriti o uzrocima kraja civilizacija i seobi moći s Istoka na Zapad no neki, uključujući uglednog povjesničara Nialla Fergusona, predavača na Harvardu i Oxfordu, tvrde da je samozadovoljnost, arogancija i neprihvaćanje promjena, jedan od njih. U jednome trenutku islamski svijet pomislio je da ima odgovore na sva pitanja, no Zapad je na njihovim temeljima postavljao nova pitanja i donosio nove odgovore. Nekoliko stoljeća kasnije, kapitalizmom i bankarskim zaradama opijeni Zapad propustio se osvrtati na neke druge formule.

Dok uz Temzu niču staklene zgrade, koje, brzinom spretnih majki na subotnjoj pjaci kupuju došljaci s Istoka, a na Etonu i Harrowu marljivo uče njihova djeca, pomišljam da London živi svoju lekciju 21.stoljeća. Možda nije idealan – vrijeme je užasno, a nedostatak vitamina D zabrinjavajući, a više nema ni Kraljevstva ni kolonijalnih divota – ali, tu je i kao takav omiljeni alternativni dom za neke nove civilizacije.

Idućeg dana željela sam Lijepoj Anji poručiti da si samozadovoljnost više nitko ne može priuštiti. No, s vrećicama osvojenim cijelodnevnim shoppingom, hitala je ka Heathrowu. Zamišljam je kako sjedi na špici i prijateljicama prepričava londonske doživljaje. Spominje i večeru u Zumi sa šampanjcem i celebrity licima. Lica pričljive skupine s kojom je djelila stol ne uklapaju se u njene londonske sličice, a ne zna niti kako bi ih opisala, stoga ih namjerno izostavlja.

Oglasi