Trebao je napadati ozbiljan snijeg, sa King’s Roada nestati i posljednji Božićni ukras, trebala su utihnuti varljiva obećanja Nove godine i išćeznuti nelagodni poljupci u obraz bezimenih poznanika. Ustvari, London je možda samo trebao ponovno postati London.

Svakoga prosinca uplašim se da mi je iskliznuo iz ruke. Blagdanski London ne razumijem. On ima drugačije lice, izobličeni karakter. Govori naglaskom koji ne raspoznajem, komunicira gestama čije značenje mi je nepoznato. Možda je isuviše davno prestao vjerovati u bajke da bi se predao onoj Božićnoj. “Nemoj mi reći da vjeruješ u priču o štalici, zvijezdi repatici i tri kralja?”, u legendarnom dramskom serijalu Brideshead Revisited oxfordski student Charles pita svog najboljeg prijatelja Lorda Sebastiana Flytea. “Why, it’s lovely!”, ovaj mu odgovara.

“It’s lovely!”, ponavljala sam i ja, nakon svakih nekoliko koraka, jednog ponedjeljka na imanju Boughton. Imanje Vojvode od Buccleucha toga je dana oživjelo sjećanje na Sebastiana, jednog od mojih omiljenih likova iz fikcije. Sebastian je toga dana bio svugdje; namigivao mi je iza zavjese purpurnog kreveta spavaće sobe, skrivao se iza Rafaelove tapiserije u salonu. Bio je sjetan dok je promatrao balsku dvoranu u kojoj smo se nespretno meškoljili mi gosti bez povijesnog pedigrea skromno služeni u palači bez posluge. Naš domaćin, vremešni vojvoda, govorio je tihim glasom tople intonacije, pokazujući nasljedstvo svoje drevne obitelji, nasljedstvo čuvano od 15. stoljeća. Moje obiteljske legende su šarmantne, sa pra-pra bakom koja je izgubila čitavu gradsku ulicu na kocki, s pradjedom doktorom prava koji je, kako bi pobijedio dosadu, na samrti odlučio naučiti još jedan jezik,  sa njegovom suprugom koja je bila neodoljivo izbirljiva i direktna. No, obiteljske priče moga domaćina Richarda uključuju kraljicu Elizabetu I, Winstona Churchilla i Handelove koncerte. Njegova prabaka bila je karakterom slična mojoj Olgi, ali ova je imala tri palače, zadaću da organizira najveličanstvenije balove i kraljevsku obitelj na listi prijatelja. “It was lovely!”, govori mi Richard, pokazujući mi sliku vrckaste bake koja je do samog kraja odbijala ostaviti se cijelonoćnih zabava i dry martinija, kako nasmijava Queen Mary.

Srećom, toga sam dana odjenula svoj novi tirkizni kaput koji se svjetluca sa svakim pokretom. U njemu su kretnje odmjerenije, jedna od vrlina lijepih odjevnih predmeta. “Ne čini li ti se da svi ovdje želimo biti ljepši i bolji ljudi?”, govori mi jedan od uzvanika, tajanstveni francuski baron s oblakom parfema umjesto posjetnice. I doista, promatram tu malu skupinu kako razgovara o lijepim temama, izmjenjuje blage poglede i dobacuje se plemenitim gestama. Sve grubosti londonske svakodnevnice 21.stoljeća ostale su izvan zidova imanja. Zastoji vlakova,  inflacija i triple-dip recesija ne pristaju Boughtonu.

Pa su izvukli ono najbolje iz sebe, baš kako mi je jednom davno, tijekom jedne od naših beskrajnih rasprava praćenima šuštanjem lišća na Dubravkinom putu, rekao moj prijatelj Ivan. Po njegovoj teoriji, svatko od nas ima svoj bolji i lošji dio, a, ovisno o tome gdje se nalazimo i s kime smo okruženi, prevladat će jedan od njih. Nisam ga stigla pitati koji dio mene je u tom trenutku prevladavao jer sam nedugo zatim otišla u London i okružila se ljudima i situacijama koje Ivan, iščitavam iz njegovih dugačkih mailova, odobrava. U prvim mjesecima zaljubljenosti u London bila sam sigurna da grad po definiciji izvlači ono najbolje od nas. Okruženi viktorijanskim pročeljima, grandioznim slavolucima i rascvjetanim parkovima, naše misli moraju biti plemenitije nego pod sivim mrežama socijalističkih blokova? I novine majstora žurnalizma, neuništive institucije i drevne škole – svi nas pozivaju da budemo bolji ljudi. U međuvremenu, negdje između stanice podzemne Sloane Square i trpanja artikala u kolicima Sainsburysa tijekom tjedne kupnje namirnica petkom, na to sam zaboravila. I tako bi i ostalo, vjerujem, da mi Gibonni neki dan nije rekao da londonski aplauz vrijedi više od ostalih. U jednom mračnom jazz baru Londona, Gibonni je stajao na malenoj pozornici i pjevao maloj publici glazbenih entuzijasta. Bilo je nešto dirljivo u činjenici da je izgledao poput dječaka na svome prvom nastupu. Kasnije će pitati moga Davida i njegove francusko-engleske prijatelje – ne mene, jer mišljenje hrvatske novinarke mu nije bilo potrebno – je li dobro pjevao. Jer London ga čini skromnim, veli, on izvlači maksimum od ljudi. Londonski aplauz stoga vrijedi više.

U našem dnevnom boravku ovih je dana hladno, ali to je mala cijena za ono što nudi dom bez zidova. Umjesto viktorijanske kulise boje magnolije pred nama se raskošno rasipa London. Pogled na London nije pogled na Manhattan – uzbudljiv, svjetlucav, glamurozan. Ovo je pogled na smeđu rijeku, kućice iz doba kraljice Victorije, poslijeratne socijalne stanove i pokoji ostatak tvornice. Ovo je pogled na mostove i obrise Citya, na mrežu trgova i parkova koji se slijevaju u povijesno najgrandiozniji grad u Europi. Ovo je pogled koji mi porućuje da London, baš poput velike ličnosti, čini da se i sam osjećaš velikim.

Kloni se malih ljudi, rekao je Mark Twain, koji umanjuju tvoje ambicije. Velike ambicije nas, male ljude, nekako čine velikim.  Poput lijepih kaputa koordiniraju nam kretnje, poput čaja u Velikom salonu Boughtona pozivaju nas da budemo bolji ljudi. Za neke će njihova svrha biti poslovni projekt života, za neke londonski aplauz. Za neke, pak, jedina je svrha velikih ambicija život sam.

Oglasi