Za nekoga tko je djetinjstvo proveo s pogledom na kamione za selidbu i serijalno upoznavanje novih pregrađa, mijenjao nacionalne kodove telefona i slušao uspavanke na stranim jezicima, trenuci domoljublja su rijetki, patetični, kičasti. Lako je biti domoljub u Britaniji gdje su nacionalne proslave u znaku elegantnih čajanki, skladnog dizajna Union Jacka i kraljičine besprijekorne poruke. U Hrvatskoj proslava svega nacionalnog nekako prirodno biva povezana s pojmovima kamena, grude i masline, s neknjiževnim akcentima i bučnim pjesmama. No, ipak, u svom novom londonskom domu s pogledom na Temzu toga sam petka i ja bila prototip domovinskog kiča. Čim je na stranici Jutarnjeg osvanula vijest da su generali slobodni otrčala sam Juanu, conciergeu, kako bih pokupila dostavu i s njime podijelila vesele novosti. On se pristojno osmjehnuo, što je bila barem neka reakcija, za razliku od Davida koji mi je rekao da je na važnom sastanku (kao da je išta u tom trenutku  moglo biti važnije od oslobođenih generala) i Isabelle koja me prekinula pitanjem možemo li napokon ići u Bunga Bunga (klub, ne druženje s njenim bivšim premijerom). Potom sam posegnula za sigurnim dobitkom i nazvala svoje britanske kolege. Dobri novinari imaju jednu zajedničku osobinu: svaku međunarodnu političku pobjedu ili poraz doživljavaju kao svoju ako su samo jednom o njoj izvještavali. Jesse mi je svečano cestitao, Harry retweetao, a Jasmine obećala da će temi posvetiti svoju iduću kolumnu. I tako su mi moja braća po struci spasila dan.

Jer bila sam daleko od fešte na Trgu bana Jelačica, na koju bi iz svog roditeljskog doma dotrčala za dvije tri minute, trčeći uz Markovu crkvu, po navici bacivši pogled na Doru Krupićevu i obavezno se naklonivši Gospi od Kamenitih vrata; pa dolje niz Radićevu, uz nekoć šik butik s kožnim torbama u kojem je mama kupovala tamnoplave torbice a la Chanel, pored moje stare knjižnice zbog koje i danas zadrhtim jer mislim da nisam vratila  knjige posuđene ’97. Pored mjesta na kojem je nekoć bila  igraonica u kojoj bi me mama ostavljala dok bi bila kod frizera, a danas je neki d.o.o. bez karaktera pa uz cafe bar Argentina gdje je moj striček Željko zasluženo dobio status superstara jer je postavio prve  LED lampe u Zagrebu i u SFRJ donio svjetla Zapada. Spustila bih se, vjerojatno uz pratnju roditelja i od našeg familjarnog tria jedino bih bila euforična jer lako postajem euforična, baš kao što brzopleto zaplačem zbog dirljive poruke štiva , nešto što unatoč priučenim britanskim manirama ostaje dio moga karaktera. Po dolasku na Trg vjerojatno bi me vrlo brzo umorila buka i pjesme čije riječi ne znam i silina zastava i agresivnog veselja. Ali, bila bih, na neki način, dio povijesti, a to je podnaslov životopisa svakog novinara.

Umjesto sudjelovanja u povijesti, o njoj sam iste večeri slušala, odazvavši se pozivu svoje sredinjoškolske razrednice u posjetu Londonu. Sjedile smo, razrednica i ja, na petom katu John Lewisa nad Božićnim lampicama Sloane Squarea, po prvi puta u funkcijama drugačijima od onih školskih, iako su to funkcije koje zauvijek ostaju negdje zapisane pa sam sabrano pokušavala govoriti gramatički smislenim rečenicama dok sam opisivala svoj sažetak puta od godine mature do danas. Razrednica me sjetila Parlaonice, podsječajući me da sam bila autor teme “Treba li legalizirati homoseksualne brakove?” (i to prije novog milenija, vodenjačka brzopletost); pričala mi je o natjecanju iz engleskog i školskom izletu u London i o mom razgolačenom pogledu kad god je govorila o Engleskoj. Sve sam to bila ja, i to sam i danas, iz kuta jedne razrednice. David se ljutio zbog moje dirnutosti susretom. U svijetu bankara suze su slabost, a suze radosnice potpuno nepotrebni oblik ludila. Ipak, suza su nailazile, jer činilo mi se da sam, četiri godine nakon svoga rezidencijalnog statusa u Ujedinjenom Kraljevstvu i jedanaest godina nakon mature ponovno sastavljala sebe. Kako sam si mogla tako izmaknuti, u desetljetnom stremljenju ka karijeri koja je postala poziv, inozemstvu koje je postalo dom.

Vikend je osvanuo u svom uobičajenom obliku – jutro u tonu kvrckanja jaja na oko i okretanja stranica FT-a, lijeno poslijepodne na travnjacima Regent’s parka i Bloody Mary u lokalnom parku, s lokalnim prijateljima. Daleko od Radićeve, daleko od Trga, daleko od vikenda koje katkad idealiziram, u uljepšanim sličicama djetinjstva. Moji vikendi iz sjećanja imaju miris cvijeća s Dolca i piceka koji se pohaju, okus domaćih gemišta koje mi tata kradom sipa i teksturu samoborskih kremšnita. Katkad mi se čini da izbjegavam zagrebačke vikende i posjet uvijek odabirem tjednom, kako mi nitko ne bi umrljao moje mentalno poglavlje.

U toaletu puba Prince Albert te sam nedjelje tražila svoj odraz u ogledalu. Provjeravala sam je li se to izblijedljelo lice s kroničnim nedostatkom vitamina D puno promijenilo od dana koje pamti moja razrednica. Ne govorim o tragovima vremena. Govorim o tragovima nekih novih običaja, mrljama čaja s mlijekom i dva šećera svakoga jutra i, kasnije, nakon deadlinea u 5, govorim o tragovima skakutanja po podzemnim željeznicama i smrzavanja uz Temzu.

Dan sam završila u šetnji s Ruth koja je posao zamjenice jednog bivšeg premijera nedavno zamijenila ulogom mame pa koristim njene iznenadne trenutke smirenosti za duge šetnje Battersea Parkom tijekom kojih uglavnom ona govori, a ja šutim i šutke puštam da me posipa svojim genijalnim zaključcima koji me hrane možda i više od vitamina D. Predvečer je bila u jesenjim tonovima s jedva primjetnim mirisom Božića. Paleta se izmjenjivala nad nama, sve te gorde boje jeseni, i tamni uvojci Ruth i moji plavi i naši dugački kaputi i beba Rosie koja je spavala u svojim kolicima ispred nas. Chicken roast u pubu, šuštanje lišća i dugi razgovori, ovo je kao da smo u filmu, rekla sam Ruth, osvrčući se na scenografiju. “Ovo nije film, Ana, ovo je London, i naš život u njemu.”, rekla je Ruth, nekako brzopleto jer je žurila kuci. Te sam večeri ignorirala taksije i autobuse, hladnoću i obaveze. Koračala sam i koračala, uz ulice, parkove, Temzu i butike.  Toga vikenda, sve je bilo kako treba. Toga vikenda srele su se moja prošlost i sadašnjost. Razrednica je u pravu; to sam uvijek bila ja i sve sam to ja, a lišće i Temza vise nisu scenografija, nego moje susjedstvo, moj stan u kojem je miris sarme te večeri odzvanjao porukom da je moj dom mozaik puno prošlih domova koje nosim u sebi.

Oglasi