Imam novi poslovni plan. Društvena Mreža Iskrenosti. Facebook bez samopromocije, uljepšanih fotografija i cenzuriranih misli. Sa statusima jedne razočarane poslovne žene koja se pravi izdržljivijom nego što jest pa želi sa svijetom podijeliti da se osjeća samom, nemoćnom i ranjivom. Ili premorenog bankara koji s povratka iz Citya želi reći da nakon svih napetosti s bonusima samo želi da ga netko miluje. Ili djeteta rastavljenih roditelja kojemu je tata zaboravio čestitati rođendan, bucmaste tinedjžerke koju su čitavog dana u školi ismijavali ili TV zvijezde srednjih godina koja, nakon kakve ceremonije s mlađahnim licima, shvaća da je prošao njezin rok trajanja. Zamislite tu seriju statusa. Odjednom bismo se svi uključili u dijalog, tješeći nepoznate ljude s nepoznatim licima i nepoznatim adresama. Odjednom bismo svi postajali psiholozi ili barem humani.

Ovaj Eureka moment doživjela sam neki dan, nakon dugog dana punog sitnih šamara, onih na koje odgovaramo smješkom, a zapravo želimo suzama. Stajala sam na Fulham Road, zakrčenoj vozilima zbog utakmice Chelsea vs Manchester United. Činilo se da nitko na pošanskom kodu SW nije bio sretan te večeri (osim navijača Man Uniteda). Jedino što sam željela je biti doma, spavati, jesti, voditi tople razgovore i gledati televiziju, ne nužno tim redosljedom. Maštala sam o domu iz TV reklama dok sam satima drhtala na kiši i vjetru, u nemogućnosti pronalaženja bilo kakvog oblika gradskog prijevoza. U tim besmislenim trenucima čovjek se uhvati iPhona koji zapravo ne nudi ništa, osim obilja praznih informacija. Napitak za mozak, možda, katkad, za druge dijelove našeg osobnog trojstva ništa.

Jasno je da nisam femme d’affaires. Kome još treba suosjećanje, kada je glamur zabavniji, kome treba kukanje kada je hvalisanje poznatije ušima. London je grad priča o uspjehu, one ostale blijede pod koracima prolaznika, kao jučerašnje novine. London je grad u kojem se u restoranima Mayfaira govori o ljetovanju na Sardiniji i skijanju u Verbieru, u kojem se BBM-om preporučaju novi hoteli u Hong Kongu i restorani u New Yorku.  Gradske oči usmjerene su na redove Kineza koji čekaju ispred Hermesa u Bond Streetu i limuzine koje se kotrljaju niz Berkeley Square. Neki smo dan, onako iz zabave, David i ja, ispijajući aperitivo na tersi Cecconisa zbrajali novac koji se kotrljao uz nas; u sat vremena prošlo je oko tri milijuna funti, u obliku logotipa Bentley, Ferrari i Aston Martin. U tom okruženju statusi kukanja bili bi jednako neprimjereni kao slike gladne djece Afrike u pauzi privatne projekcije filmskog hita u kinu Electric u Notting Hillu.

The lucky few, kako ih popularno nazivaju, tema su nove knjige novinarke Chrystie Freeland koja je veći dio života, kao urednica Financial Timesa i Reutersa provela promatrajući bogate. Mislim, zaista bogate. Jedan od njenih sugovornika tvrdi da u tu skupinu danas spadaju oni koji imaju miljardu funti. Drugi, pak, veli da ako danas netko nije oligarh, nešto nije u redu s njime. Nevolja je u tome što ne možemo sa sigurnošću reći je li od objavljivanja knjige promijenio mišljenje, jer se autor te misli – Mikhail Khodorkovsky danas se nalazi u jednom ruskom zatvoru. Plutokrati su postali dio civilazacije, koliko god ih mi od nje izdvajali. Ustvari, prisutniji su nego ikada. Nekada se svjetska aristokracija nasljeđenog bogatstva držala rezervirano i podosta izolirano. Danas žive pod reflektorima zanimanja i sans frontiers – Mumbai, New York, Sao Paolo, London, Shangai, Moskva, Doha, San Francisco, Baku – niču i na najonečekivanijim mjestima. Nema tu mjerkanja, niti rasizma. Ustvari, svi politički, diplomatski i socijalni problemi brišu se s prvom milijardom. Kakav bogati Europejac voli reći da “novi bogataši nikada neće biti jedni od nas”, ali u prvoj klasi leta Heathrow – JFK pozdravlja ih sa smješkom, baš kao što poziva Abramovicha na vikend in the countryside. Pojednostavljeno, mogli bismo reći da nas prva milijarda čini boljim ljudima. Još ako se, što zbog mode, to zbog smanjenja poreza ili religioznog odgoja, u nama probudi zrnce filantropije, postajemo korisni za one na dnu društvene ljestvice.

Što su plutokrati bogatiji i glasniji u svom bogatstvu – jer nova aristokracija nije odgajana da elegantno šuti, već da obilno troši – to nam više izazivaju glavobolju. Postajamo zajedljivi od vlastite nemoći, jer nam se njihov svijet čini toliko nedostižnim. No, moj Facebook pokazao bi nam da ne postoji život iz žurnala. Pokazao bi nam – how very nineties – da i bogati plaču. Katkad i gorče jer suze skuplje stoje baš kao i propusti, lažna prijateljstva, krivo odabrani partneri. Možda bismo, nakon statusa kakve ruske ljepotice s prezimenom oligarha, poželjeli reći joj da će sve biti u redu i da je lijepa iako je još jednom ostavljena. A kakvog kineskog magnata saslušali smo jer pati zbog zanemarivanja u djetinjstvu. I nekako bismo se osjetili bližima.

London je oduvijek bio mini mundus vremena u kojima živimo. Ako to i dalje stoji, ipak moram biti glasnik loših vijesti. Jer ne vidim da lunapark miljardera nužno vodi ka boljem svijetu. U trenucima lijepše i od boljeg materijala,  no uglavnom bez jasnog sadržaja i odgovora. Nema to veze s bankovnim računom, već sa činjenicom da u nitima od kojih je satkano društvo, nedostaje velikih ljudi. Onih koji nas u isto vrijeme inspiriraju i stvaraju nam nelagodu što nismo poput njih. Veliki mislioci, veliki vizionari, veliki novinari. Ima ih i izvan očiju javnosti – u obliku velikih maslinara, velikih vinara, velikih majki, velikih mornara. Kada je Marie Colvin poginula u Siriji njezin kolega je zaključio: “They don’t do people like that anymore.” Ja želim vjerovati da je u krivu, ali da smo ih zagušili plutokratima i, u jednakoj mjeri, mediokritetima. Veliki ljudi imaju jednu zajedničku osobinu – ne trebaju pažnju da bi bili veliki. Žive od iskrenosti prema sebi i svojem osobnom mini mundusu.

Ako nakon razdoblja plutokrata nastupi doba Velikih ljudi, londonski mini mundus još jednom će ga učiniti najboljim gradom na svijetu, a svijet će opet biti na svome mjestu.

Oglasi