Da bi okus bio bolji, na kroasan treba staviti putar. Tijesto pritom  treba biti toplo, a putar u debelom sloju kako bi se u dodiru s kroasanom pretvorio u bogatu, slatkastu kremu. Moja prva pariška lekcija neočekivano me utopila u besramno koketiranje s Parizom. Toliko, da mi se London čitavih 48 sati činio dalekom, hladnom i nevažnom destinacijom s druge strane kanala.

Danas vidim, Pariz se poslužio svojim klasičnim trikovima velikih zavodnika. Poveo me u šetnju 16.arrondisementom gdje me je strpljivo čekao dok sam isprobavala haljine po mjeri.Potom me častio ručkom na terasi neke brasserie koja je nosila ime njegovog omiljenog pisca. Tepao mi je pod slavolukom i mrsio kosu uz Seinu. Navečer, onako opijenu danom,  prepustio me svojim Parižanima. Te večeri, Avenue Montaigne bila je u znaku – a čega drugih nego – mode i vina. Svaka od zvučnih trgovina uoči pariškog Fashion Weeka, a tik nakon berbe,  svoje prijatelje je namamila da se opijaju među policama.

Te sam večeri pomislila da smo svi mi pomalo Parižani. Svi mi, oslobođeni krutih pravila londonskih poštanskih kodova, volimo život, i tu čašu vina previše i zalogaje koji se tope od masnoće. Volimo kosu s volumenom i crveni ruž i oblak parfema da nas vjerno prati mameći naše očarane sugovornike. Volimo razgovarati o filmu, koketirati, diviti se vinu i ne preskakati desert. Hollyino inzistiranje na salati i brojanje kalorija učinilo mi se farsom kada sam vidjela kako Margot jede svoj golemi krem-kolač, pri svakom zalogaju u zanosu zatvarajući oči. A moje londonske poslovne cure baš su nekako puritanke, pomislila sam, uspoređujući ih sa Sophie koja flertuje sa svima, uključujući suprugovog šefa i barmena. “Suviše si konvencionalna!”, bio je zaključak moje pariške skupine, baš kada sam pomislila da se upravo sjajno uklapam.

Povratak je bio sjetan, kao i svi rastanci od vikend ljubavi. Trebala sam znati bolje. Ta grad je htio samo mini avanturu da mi izbije iz glave vjerovanje da je precjenjen.

U Londonu je toga dana – quelle surprise –  padala kiša. Stanica Eurostara St.Pancras bila je siva, a lokalni Marks&Spencer u znaku vojske okolnih zaposlenika koji će i danas ručati Meal Deal za 3 funte i 25 penija – suhi sendvič, voćnu salatu, čips i obojenu vodu s dodatkom vitamina. U Starbucksu, pod zelenim logotipom, sjedile su djevojke ispranih pramenova i blijedih usana. Priznajem, uplašila sam se svojeg novog pogleda na London. Doma ništa bolja situacija. Dana se upravo posvadila sa šefom i sada je ljutita obećavala sebi i svijetu da se vraća u Dubai. Kada sam otišla iz kuće tražila je avionsku kartu koju, znamo i ona i ja, nikada neće kupiti.

London je, naravno, zadobio smisao, elegantno i nenametljivo, u skladu sa svojim karakterom. David je došao po mene svojim autom bez krova i oboje smo se pravili da nam nije hladno. Toby, Mark, Sabrina, Charlie, Lindsey i Sammy već su nas čekali, u društvu ohlađenog Pimmsa, možda posljednjeg u sezoni. Queens petkom je nepisani ritual naših lokalnih kalendara, koji nas spaja da razvodnimo gorčinu tjedna i smijehom otjeramo nevolje. Dečki su igrali tenis, cure su se pretvarale da se sunčaju. Bez crvenog ruža, s tek ponešto crvenkastim obrazima u sjećanje na ljeto. Sinoćnjim raspravama o films noir, berbi 2006. i povijesti mode ni traga. Niti glamuru, šarmu, šampanjcu, parfemima limitirane serije, ničemu što bi očaralo.

No, nešto se događa na blijedoj londonskoj sceni. Parižani. Nailaze, nezaustavljivo naseljavajući  Chelsea, Fulham, Battersea i Wandsworth. Loše vrijeme, loši restorani, loš ukus – argumenti protiv Londona ishlapili su iz francuskog vokabulara. Margot i Pierre upravo su se doselili iz Pariza i pridružuju nam se u jednom trendy pubu u Parsons Green. Odmah je jasno da su novi u gradu. Vidi se to po načinu na koji nesigurno očekuju konobara u pubu u kojem se piće naručuje za šankom. Odjeveni su besprijekorno, jasno je da su nakon posla otišli kući kako bi se sredili. Pritom su u svom stanu ostavili sve tegobe dana, trpajući ih na obiteljske police u obliku suza, neizgovorenih misli, perioda napetosti. Kada izađu, njihova svakodnevnica ostaje iza elegantne viktorijanske fasade u Chelsea. Lokalci se u pubu sastaju odmah nakon posla. Ritual uljepšavanja je jednostavan i odvija se uglavnom u uredskim zahodima, gdje djevojke iz golemih Marc Jacobs torbi vade visoke pete i bronzer, a njihove kolege se oslobađaju kravata.

 Štošta se događa na trošnim klupama londonskih pubova; Holly je te večeri psovala život jer je isticao najam njenog pilates studija. Marku je bivša žena stvarala glavobolju. Sammy je oduševljeno govorila o svojoj velikoj ljubavi koja će, prešutjeli smo, vjerojatno biti zaboravljena s početkom prvog velikog pada temperature. Jedan mi je direktor banke te večeri rekao da na dan isplate bonusa puno radje ostaje u Londonu nego u pariškoj podružnici. “Po objavi bonusa, svi se londonski zaposlenici spuštaju u lokalni pub. Tamo se vesele ili pak psuju nas šefove, sustav, državu, život. Napiju se. U sedam ujutro svi su na poslu, spremni kao i uvijek. U Parizu svi odlaze kućama. Kada se idući dan vrate na posao, po običaju kasne i izraz uvrijeđenosti zadržavaju tjednima.” No, nisu pubovi – na čiju jednostavnost i bezuskusnu hranu se Parižani ionako neće navići – razlog zbog kojeg raste obujam francuske kolonije u Londonu. Politika “kažnjavanja” imućnih slojeva urodila je plodom – dakako, ukoliko je Hollande želio osloboditi francuski heksagon buržoazije. Evo je sada, šeće parkovima Londona, prodaje ljetnikovce u južnoj Francuskoj kako bi kupili imanje u Surreyu. Njeni francuski dječačići u uniformama bruse svoje britanske naglaske. Povijesne razmirice i međususjedske diplomatske trzavice izbrisane su trenutno, Hollandeovim porezima.

A ovotjedna poruka torijevcima mojim novim francuskim susjedima zvuči kao dobrodošlica. I vlast je na strani buržoazije, s nekretninama i skupim apetitima. Pod torijevskom kapom, barem za sada, biti jadan jednostavno više nije cool. Graditi društvo na onima koji nemaju indirektna je proslava mediokriteta. Dok govore o svom novom stanu kojeg iznajmljuju za 1500 funti mjesečno, Pierre i Margot, sami sebe uvjeravaju da su napravili pravu stvar. “Da se razumijemo, ovo je eksperiment!”, govori mi Pierre. Poželim mu reći da je štošta eksperiment, i plan ministra financija Georgea Osbornea koji odzvanja pubom sa velikih ekrana naštimanih na BBC News. Ali, moji novi susjedi već će idućeg puta biti opušteniji u pubu – toj stoljetnoj buffer zoni privatnog i poslovnog života. Jer London nije koketan niti zavodljiv, već jednostavan, ugodan, blagog pogleda, sa starim šalama i očekivanom blagošću. Nakon pariške vikend ljubavi, dočekuje baš poput velike ljubavi koje je prošla fazu zaljubljenosti, ali je, mon dieu, uistinu važna i vrijedna.

Oglasi