“Izvoli sjesti Tim. Iako ti neću oduzimati previše vremena. Kako je bilo na godišnjem odmoru, jesi putovao u inozemstvo?”

“Da, bio sam u Toskani s obitelji.”

“Toskana je divna. Samantha i ja jako volimo Toskanu. Bili smo prošloga ljeta.”

“Da, sjećam se nažalost ste morali prekinuti odmor zbog nemira. Uglavnom, iznajmili smo kuću u jednom vrlo šarmatnom selu i…”

“Tim, nemamo puno vremena. Nažalost, moram te obavjestiti da si od ovoga trenutka smijenjen sa svoje funkcije. Nema potrebe da se vraćaš u ured. Netko će se pobrinuti da ti dostavi sve tvoje stvari.”

Situacija koju opisujem možda i nije neuobičajena uoči vijesti o otkazu, ali ono što ovaj dijalog čini posebnim jest njegova adresa. On se odvijao početkom tjedna u 10 Downing Street. Njegovi akteri: premijer David Cameron i sada bivši zamjenik ministra za djecu Tim Loughton.

Nisam mogla odabrati gori dan za posjet parlamentu. Poput amaterke ušetala sam u Stranger’s bar, odnosno njegovu najljepšu terasu u gradu, donoseći atmosferu ljeta nakon nekoliko sunčanih dana u Francuskoj i nešto manje sunčanih u Švicarskoj. Svakim zamahom kose poručivala sam Život je lijep, osjećaj koji se probudio kada sam se nakon nekog vremena vratila u London, a on me dočekao svjež i čist, sa fasadama boje magnolije i treptajem rujanskog sunca. Nigel, moj Member of Parliament prijatelj, vidno nezainteresirano je slušao moju odu St.Moritzu neprestano pogledavajući ekran svoga iPhonea. Jedan postariji gospodin svakoga je dočekao gestom odrubljivanja glave. Svi su se međusobno pozdravljali s oprezom. Parlamentarna čistka bila je u znaku mobitela. Svaki poziv mogao je značiti samo jednu od dvije opcije: promaknuće ili van. “Ako te pozovu iz Downing Streeta, znači da je promaknuće. Ako zovu iz House of Commons pakiraj stvari.”, govori jedan gospodin vrlo ugledne vanjštine. “Brutalno, uistinu brutalno.”, komentira drugi. “Bio je šarmantan kao i uvijek. Ponašao se kao da mi je prijatelj i kao da mu je uistinu žao. Bloody PR!”, prisjeća se ogorčeni gospodin, sada bez titule. I tako su mi se toga poslije podneva torijevci jadali, kako se samo torijevci znaju jadati – uz bocu bijelog vina, suzne oči i obilje humora. “C’est la vie!”, rekla sam im, a oni su me pogledali s odobravanjem jer, uistinu, c’est la vie.

C’est la vie komentar nije upalio iste večeri u Brinkleysu kada me je Francesca dočekala s viješću da je u njenoj banci podijeljeno 1500 otkaza. “Kakav život?! Otpustili su cijeli moj tim. Ako otpuste i mene ubit ću se!! Kamo da idem? U Italiju? Italija je totally fucked!” Kada nije ogorčena, Francesca je fina, marljiva i slatkorječiva. Sada je jednostavno ljuta. Najviše mrzi desetak godina starije bankare koji su bili tu u pravo vrijeme na pravom mjestu. Za razliku od nje.

Jada mi se i Alexander, vlasnik agencije za nekretnine u Chelsea. Već tri mjeseca nije ništa prodao. Cijene nekretnina u Londonu padaju, veli. Gledam foto-opise ponude na izlogu njegove agencije i vrti mi se u glavi od miljunskih iznosa koji se tvrdoglavo drže, i nakon pada cijena. Srećom, tvrdi Alexander, rastu cijene najma pa od toga živi. Kada ljudi ne mogu kupovati u skupim ulicama, mogu u njima iznajmljivati. Ionako živimo u instant kulturi, veli, nitko ne zna što će biti sutra.

Nekako s prvim danima rujna u gradu zavlada očaj. Trebala sam ga očekivati. Bilo je tako i prošle godine, i godinu dana ranije. No, u mojem DNA prvi dani rujna nose slatku notu. To su dani kada smo se nakon dvomjesečnog ljetovanja u vikendici vraćali u Zagreb i skupljali se u ulici kako bismo uspoređivali tonove osunčanih tijela. Tea je uvijek bila najtamnija i to me je strašno živciralo. Uostalom, nije fer, ona je ljetovala u Dubrovniku, ja u Crikvenici, njeno je sunce bilo jače! I onda, odlasci u Teslinu po bilježnice posebno lijepih korica kojima me tata častio jer sam bila dobra u školi. I miris nove torbe i pernice. Rujan je značio novi početak. S čistim bilježnicama i neupotrebljenim gumicama dolazilo je obećanje da ću krenuti kao neka bolja ja. Svaki rujan bio je prilika za neku vrstu samopromocije. Tada je to imalo smisla jer je početak rujna značio novi razred i pokoji centimetar u rastu i odisao novim simpatijama i sve zahtjevnijom listom lektire. Kasnije je rujan značio prepričavanje ljetnih nepodopština i naglas sanjarenje o ljetnim ljubavima koji će već s prvim oktobarskim kišama biti zaboravljene. S teškoćom stavljam takvu atmosferu rujna u kutiju s natpisom “Sjećanja”. Ovo je prvo ljeto u kojem mi je izmakao Jadran. Izmakla mi je lubenica na rivi nakon koje se bacam u more kušajući slatko-slane ostatke na usnama. I tisuću puta ispjevani refreni Jasne Zlokić, Olivera i klapa bez imena kojima sam se ranije rugala, a sada ih dočekujem sa smješkom. Bez jadranske soli koju smo Petra i ja po svetom običaju ispirale tek po dolasku u Zagreb, na zgražanje mame koja mi je u autu otpetljavala slanu kosu. Bilo je to vrijeme kada smo iz posjeta baki u Opatiji do Zagreba putovali pola dana. Danas putujem sat i pol  s Heathrowa do Nice. Samo tako, bez prethodne najave, zagrebačku rivijeru istisnula je londonska.

Moji novi rujan dolazi s drugačijim pravilima. Kako London nikada nije ni usnio, u njemu nema rujanskog buđenja. Grad je živio, disao, radio, putovao svojom uobičajenom dinamikom. Olimpijske igre bile su tek privremena štucavica, sve ostalo bilo je isto. London ne poznaje Ferragosto, niti mediteransku fjaku. Kada cijeli svijet drijema, London proizvodi obilje novosti – skandale hakiranja, bankarske skandale, prinčevske skandale, nemire na gradskim ulicama, sportske spektakle, trzavice u parlamentu – sve valjda kako bi ostajao na naslovnicama kada ostatak svijeta traži predah. Egocentrik.

Sada je popustio, dočekavši svoje egocentrike da nakon kratkih preskupih ljetovanja prošire gradom teške teme teške svakodnevnice. London nema more da u njemu ogledava svoj tamni sjaj odlaska ljeta. Umjesto mora, na istoku je City, ovih dana dovoljno mračan i bez najave jesenskih sutona. No, Otok ima jednu vrlinu – mijenja se. Ništa nije trajno – niti sunce, niti oblaci, niti kiša. Nekoliko dobrih vijesti ugušit će žalopojke. Zato ih čekam, svako jutro s nestrpljenjem listajući obilje sočne britanske štampe. Na MacBooku otvorila sam novi folder. Kupila sam i novi rokovnik, krasnih, crvenih korica, precijenjen za ono što jest – skup papira, ali čist i sjajan, poput bilježnica iz Tesline. Nova školska godina može početi.

Oglasi