Za one koji to nisu znali, London je najbolji grad na svijetu. Zaključila sam to jučer, u monotonoj atmosferi stanice tubea Victoria.

Victoria nije jedno od mjesta na kojem itko normalan – osim ako nije pod utjecajem Xanaxa ili friške zaljubljenosti – može biti dobre volje. Permanetni rush hour, zagušljivi hodnici, redovi za taksi, redovi za autobus, redovi za zrak, redovita garancija su za loš početak dana. Ipak, jučer, dok sam se pitala zašto, o zašto, baš ja moram u žarište svih gužvi u Statford u zadnjem tjednu srpnja, kada je sav pošteni puk na kakvoj jadranskoj plaži, Victoria me je bocnula objavom o veličanstvenosti Londona. Slova na ekranu prikazivala su da je do dolaska tubea svega jedna minuta. Stisnula sam torbu uza se i uz zrnce pažnje očekivala uobičajeno upozorenje “Stand behind the yellow line!” Kad ono – jer olimpijsko ludilo zahvatilo je i Transport for London –  londonskim podzemljem odzvanja: “Ready. Steady. Go.” Priprema, pozor, sad. A putnici stanice Victoria u kojoj nitko normalan nije dobre volje, ozarena su trenutkom.

Londonu izvrsno pristaje Olimpijada, baš kao uostalom i svi grandiozni spektakli. Tako je to s osobama, predstavama i gradovima jakih karaktera – kada prepoznaju da je dobitna formulu ostati svoj, pobjeđuju.

Zaslon moga  iPhonea bio je pun poruka gunđala  iz Europe i svijeta nakon prvih pola sata ceremonije otvaranja Olimpijskih igara, a Jean Marie iz Pariza, između svakog gutljaja rozea pitao nas je: “C’est quoi?” Pažnju je potpuno izgubio s nastupom medicinskih sestara i skakutanjem pacijenata po golemim krevetima, sve na perfektnoj engleskoj travi postavljenoj u centru olimpijskog stadiona. “Kakve veze imaju medicinske sestre s Britanijom ili s Olimpijskim igrama?”, pitao me je. Srećom, konobar ga je ušutkao hamburgerom pa je ostatak stola s londonskom adresom na miru mogao pratiti spektakl humora i, prije svega, Britishnessa.

Britishness, tu centralnu notu života u Britaniji koju je redatelj Boyle, vješto ili ne, ovisno o točki gledišta (iz Britanije ili izvan nje) pokušao prenjeti u olimpijskoj ceremoniji, teže je objasniti od drugih nacionalnih identiteta. Lako je s Italijom i preplanulim dječacima koji se vozikaju vespom, na crvenom svjetlu istovremeno dajući kompliment jednoj, a tražeći telefonski broj druge djevojke,  zemlji s gondolama i Venecijom i Michelangelom i paštom. Francuska je Francuska bez suviše pitanje, Francuska je dama koja, besprijekorne frizure i crvene manikure, puši cigaretu s takvom elegancijom u pokretima da proklinjem što nisam zapalila tu cigaretu u šesnaestoj, kada pravi pušači postaju pušači. Francuska je izležavanje na Azurnoj obali i gunđanje da je dosadno kada je u stvari sve samo ne dosadno. Francuska su vina i raskošni sirevi i Versailles i haute couture. I Austrijancima je lako, kada u prosincu prošeću Christkindlmarktom i uz ušećerenu jabuku s cimetom i kuhanim vinom, dakako u tradicionalnim haljinama, najave Božić. Pa i mi imamo jasan identitet, u obliku konoba i mirisa ribe s gradela i zagušene pjesme klape u pozadini i mora koje nas uvijek iznova fascinira, stvarajući u nama predano domoljublje i onda kada mislimo da je ishlapilo.

I onda taj Otok. Da ćemo se dugo vremena slagati, Velika Britanija i ja, shvatila sam kada sam, sasvim dobrovoljno, jedno jutro umjesto kave pristavila vodu za čaj. I tako je ta bljutava tekućina boje blatne lokve, bez jasnog okusa, slatkasta, a gorka i bez karaktera i jasne funkcije, toliko zagolicala moje nepce da sam na glas zaključila: “There is nothing like a nice cup of tea.” Čini mi se da sam to izgovorila na engleskom, nadam se da jesam, jer samo tako ima smisla. I tako je tea postao dio mog života, baš kao i pretjerana uljudnost kada ona to i nije potrebna (“I am terribly sorry for the inconvenience, but I will be five minutes late.”, piše mi u poruci Alex, susjed) i sarkazam kada nije pravo vrijeme za sarkazam. Jedna američka novinarka shvatila je da se udomaćila u Britaniji u trenutku kada je svome britanskog suprugu objavila da je trudna. “Well…”, rekao joj je. “Postoje i gori primjerci ljudske vrste koji bi mogli roditi moga nasljednika.” Samo godinu dana ranije, piše Amerikanka, takva reakcija bi me rasplakala. Sada znam da je njegova izjava američka inačica rečenice: “Presretan sam i volim te najviše na svijetu.”

Britishness je pretjerano treptanje koje je sjajni Mike Newell prenio na platno s kraljem šarmantnog treptanja Hughom Grantom, Britishness je predana ljubav prema selu, ublažavanje povrijeđenosti, ublažavanje uzbuđenja, dječica koja s perfektnim naglaskom i manirama priliče kakvom mini igrokazu dvora, Britishness su odlazak na hamburger u Jo Allen’s nakon predstave na West Endu i uživanje u sramotnim kalorijama za doručak. Britishness su i tabloidi bez mjere, punašne djevojke u prekratnim minicama, crvenilo na koži nakon deset minuta na suncu i olabavljene kravate radnih ljudi u pubova, svakog dana oko šest i trideset. Prije svega, Britishness je ljubav prema svemu navedenom.

Zato što je ovaj otok prije svega hladan, maglovit i bez očitih pogodnosti, Britanci se svakoga dana više od ostatka svijeta moraju podsjećati zašto je dobro biti njegov žitelj. Ništa manje zahtjevno nije za nas, pridošlice. Kada u srpnju temperature padnu ispod deset, a mantil i šal i lokve i vjetar izazivaju poput nesmotrene rugalice, nije uvijek lako naći opravdanje zašto se činilo kao dobra ideja potražiti dom daleko od doma, u zemlji sivih oblaka i besmislenih cijena. Zato se hvatam trenutaka. Neočekivanog komentara kakvog ostarjelog dandya “Marvellous day, isn’t it darling!”, nastupa kraljice kao pratilje Jamesa Bonda, neobaveznog čavrljanja s Bobom Geldofom u lokalnom restoranu, olimpijske verzije poruke podzemne. Kada to postane dovoljno za ispunjenu svakodnevnicu, tada Britishness ima smisla, baš kao i svaki dan poklonjen ovom čudnom otoku koji pluta uz Europu. I tada poruka “Welcome home, madame!” koju mi katkad uputi neki od djelatnika Heathrowa prestane izazivati nelagodu i postaje topla, neočekivano ukusna, baš poput čaja s mlijekom.

Oglasi