“Prekrasni ljudi, svi se mi vozimo u istom smjeru…”, pjevala je na Woodstocku Melanie Safka, odnoseći se, između ostalih, na ljude u podzemnoj. U redu, bile su sedamdesete i ljubav je bila posvuda, pod okriljem modiš revolucija i halucinogenih supstanci. Katkad, kada sjedim u podzemnoj, u sebi zapjevušim Melanine tonove. Svi mi, prekrasni ljudi, putnici, radni narod kojemu je nadzemni transport nezadovoljavajuće brzine, putujemo sličnim smjerovima. Neki u City, neki iz Citya, neki u shopping, neki na date – svi s jednakim koktelom motiva – stići, zadovoljiti, uspjeti, staviti smislenu točku na rečenicu svakodnevnice.

Ipak, nešto se događa posljednjih tjedana u pogledima putnika. Događa se literatura.  Moja mama tvrdi da su Englezi “tak fini ljudi” jer čitaju knjige u podzemnoj. Ne želim joj pokvariti mišljenje činjenicom da neki pod zemljom provode i sat vremena pa i nemaju puno izbora. Fini ili ne, prekrasni ljudi u podzemnoj povezaniji su nego ikad dok se krišom gledaju nad stranicama “Fifty Shades of Grey”. Žene se smiješe s pogledom u znaku zavjere i malih tajni koje znaju samo odabrani. Čini se da bi sve učinile jedna za drugu te žene sljedbenice, prijateljice po literaturi. Muškarcima je, pak, malo neugodno. Engleski obrazi se crvene, oni istočniji se prave da nisu upućeni.

Bile smo na kavi u South Kensingtonu kada mi je Ana, 35-godišnja direktorica marketinga u jednoj farmaceutskoj kompaniji, na stol stavila tamno sivu koricu. “Pročitaj ovo. Život ti više nikada neće biti isti.” Kajgod, pomislila sam. Ana je ionako Španjolka pa se olako uzbuđuje. Pirinejska strast koja ošamućuje većinu Londončana kojima se Ana približi, pirinejska strast koja je, eto, i u nogometu donjela titulu najboljih.

Ipak sam, poslavši uredniku vijest dana, posegla za mekim uvezom i čitala. 48 sati kasnije, pročitana knjiga je kraj mene, a ja se pitam što činjenica da “o njoj priča više od deset milijuna ljudi” govori o nama.

“Ja sam zaljubljena u Christiana Greya!”, šalje mi u poruci Isabella. Zamišljam je kako sjedi nad vječito budnim ekranom svog otvorenog stola – ureda u jednoj međunarodnoj banci u Cityu i umjesto Bloombergovih vijesti, krišom lista po mekoj pornografiji britanskog bestselera. Christian Grey novi je heroj (privremenih) Londončanki.  27-godišnji miljarder (?!), frajerska verzija Zuckerberga za kojeg nije baš posve jasno čime se bavi, ali je sigurno da koristi svoj privatni jet i za udaljenost od Zagreba do Karlovca, da curi koju tek upozna kupuje Audi i puni ormare haljinama. Da stvar ne bi bila naivno savršena, on ima poneki problem sa zbližavanjem. I da, pristaje samo na sado mazo vezu.

I tako su, s objavom djela jedne maštovite kućanice, heroji izgubili svoja tradicionalna obilježja. Novi heroji su lijepi miljarderi  koji dolaze s ugovorom o seksu. Novi heroji ne vode ljubav (“I do not make love, I f***”, Christian Grey), ne pristaju na vezu i sve što žele dobivaju plaćanjem. Psihički su nestabilni, posjećuju psihjatre i gutaju Xanaxe, a umjesto ljubavnih pisama pišu uzbudljive mailove. U dekadenciji ponuda promijenili smo ukus. Ukratko, Mr Darcy ne bi imao šanse. Strpljiv, otmjen, samopouzdan – how very eighties!!

Very eighties je i biti šokiran što su banke varale svijet kreditnim stopama (“Dobro jutro, Ana!”, govori mi Isabella), vjerovati da neki političari stvarno imaju ideale, da su supermodeli samo supermodeli, a ne sumnjive pratilje arapskih šeika, da je brak zajednica dvoje ljudi koji se vole, da novac ne kupuje sreću i da se stil ne može kupiti. Može, evo ga na policama Harrodsa, u obliku Loro Piana jakne od 6000 funti i potpetica s potpisom Chanel od 1700 (na rasprodaji).

S klimavim stupovima vrijednosti ideali su postali zbirka pojmova koji preživljavaju  jedino na stranicama Guardiana i u organic veganskim restoranima na East Endu. Za nas ostale tu su očekivanja. Vlastiti progres – u obliku novca, izgleda i statusa, postao je ulaznica za društvo. Ako nisi mlad i lijep, barem vozi auto bez krova, ako nemaš auto bez krova, budi siguran da si prijatelj svih izbacivača u gradu pa da sređuješ stolove svojim nemaštovitim, bogatim prijateljima. Kvalificiraj se za modernu verziju dvorske lude.

U isto vrijeme dok Christian Grey šeće po umovima bankarki u Cityu, šefica marketinga u Mayfairu i novinarki po Chelsea, u grad nailaze neki drugačiji heroji. Ovi nemaju privatne avione, ali trenutno imaju vlastitu traku ceste po čitavom gradu. Nisu naročito domišljati u dvosmislenim porukama, ali znaju što govore. Ne nose besprijekorna odijela, ali hodaju uspravno. Olimpijski heroji – sa svojim desetljetnim snovima, odricanjem, radom, ustrajnošću i snagom – nose obilježja drevnih heroja. Oni su moderni Odisej, nenasilni ratnici, gospodin Darcy s boljim motoričkim sposobnostima. Oni su bezvremenski.

London diše za njih. Sada kada smo ispucali sve šale o ljetnim igrama pod zimskim temepearaturama, sve uvrede političarima što troše kada novca nema, sve crne prognoze o terorističkim napadima i zlurade želje da u kaosu transporta i ljudi grad doista stane – nasamarile su nas atmosferske novosti. Dani su lijepši nego ikad. Zlaćani, sa slatkom toplinom i maznim povjetarcem.

Pa smo odlučili posustati. I veseliti se. Otvoreno se opijati rashlađenim pićem ljeta Pimmsom i činjenicom da živimo događaj o kojem će se pričati generacijama. I odjednom svi želimo da sve prođe u najboljem redu. Nema mjesta sarkazmu. Čak i Jeremy Clarkson koji u svemu vidi priliku za sprdnju piše: “Dosta mi je mizernog naklapanja onih koji tvrde da će Olimpijske igre biti orgija nekompetencije i praznih stadiona…Trebamo razmišljati pozitivno. Trebamo zamišljati da će ceremonija otvaranja u stvari biti proslava različitosti i održivosti. Trebamo očekivati vedro ljeto sa svjetlucanjem sunca na zlatnim medaljama atleta.”

Jer svi mi, prekrasni ljudi, trebamo malo ponosa i veselja. Nešto čemu ćemo se zajednički veseliti, na jednaki način na koji su to činili prekrasni ljudi prije nas. Jedan švedski novinar, koji je upravo stigao u London, Olimpijske igre prati od kasnih pedesetih. Niti jedne nije propustio. Sada je posebno sretan, kaže. Vrijeme mu odmiče, a on ima prilike biti u jedinom gradu koji će modernu Olimpijadu ugostiti treći put. U jedinom gradu koji je doista shvatio značenje melting pota, suživota svih narodnosti i kultura. Možda je upravo Londonu potrebnije nego ikad da njime prošeću istinski heroji. Jer u gradu koji s pravom slavi održivost i tradiciju, Christian Grey nije nikakav frajer.

Oglasi