I dok moji prijatelji diljem svijeta lijepe slike preplanulih sebe i svjetlucavih modrih pozadina na Facebooku, ja sam gdje ste me i ostavili. U temperaturnom šoku. Kako se to dogodilo da bez pogovora pristajem provoditi srpanj u Londonu?

“Pravi Britanci ne napuštaju Englesku tijekom sezone. Ne pada ti na pamet propustiti sve najvažnije događaje da bi gorio negdje na 40 stupnjeva.”, govori mi David, na putu za Yorkshire. Između Queensa – kojeg sam doduše propustila zbog praćenja izbora podno Akropole,  Royal Ascota i Wimbledona natrpali smo se u kolonu Range Rovera  i odmicali ka sjeveru cestom M4. Lov mi se činio kao sasvim dobra ideja. Zamišljala sam se kako nakovrčanih uvojaka trčim po poljima ivančica u wellingtonicama s potpisom Jimmy Choo. Vrlo brzo sam shvatila da nije sezona ivančica (ni lova, ali to je rješivo), a da si gumene Jimmy Choo ne mogu priuštiti. Doduše, uvojci su bili nakovrčani, ali iz sasvim drugog razloga. Neumorna kiša nije prestajala padati 48 sati. I dok smo stajali stisnuti ispod šatora s puškama u rukama – nakon nekoliko “ubijenih” plastičnih ptica i pokušavali ručati, pitala sam se zašto bi ikad itko platio da ga po kiši tjeraju da šeće blatom. S puškom.

Sa mnom je cvokotala Nađa. I dobro da je bila ona, jer ne znam kako bih ikome – talijanskoj šminkerici Isabelli, glamuroznoj Yasmine, organiziranoj Dani ili razumnoj Ani objasnila da se mi ustvari sjajno provodimo. S Anglofilkama je lako – samo osiguraš pogled na sakoe od tvida i uključiš ih u razgovor s nekim Sirom, Lordom, Harryem ili Andrewom koji će im reći da se “jolly good” provode. Da je Ani, navikloj na španjolske šampione toga dana prišao Harry i rekao da nije dobre volje jer mu se konj prehladio (točnije – ima hunjavicu) tražila bi taxi za London. Potom bi se razbjesnila jer taxija nema, baš kao niti signala. Nađa me, umjesto bijesa, gledala širom otvorenog pogleda: “Pa mi smo u romanu Jane Austen!” Ja sam bila grintavija od našeg dvojca, no kako i ne bih kada mi je život samo 48 sati ranije priličio naslovnici Voguea.

Iako sam bila na zahtjevnom novinarskom zadatku. Iako sam bila u najdepresivnijoj zemlji eurozone. Iako je svijet vjerovao slikama lokalnih beskućnika. Moj grčki prijatelj Ioannis ljutio se na mene što sam nedolično odjevena. Priznajem, traperice i visoke pete, uz golemu torbu s fotoaparatom, crvenom Moleskine, diktafonom i hrpom nepažljivo istrgnutih novinskih članaka nisu bili prihvatljivi dress code za atensku rivijeru. No, istovremeno, scenografija u koju su me stavili nije bila prihvatljiva za grčku krizu. Na plaži na kojoj upad stoji trideset eura nije bilo mjesta. U ritmu hita kakve grčke verzije Gibonnija djevojke preplanulih nogu i umetaka u kosi veselile su se životu. Dijelilo ih je svega nekoliko sati od povijesnih izbora zbog kojih su oči cijelog svijeta bile usmjerene na Grčku. Ali, bile su usmjerene na krivi radijus. Gradski trg Syntagma sa svojim na suncem izblijedljelim pročeljem djelovao je jadno, ali njega su ionako izgradili Njemci. Dvadesetak kilometara dalje, ka moru, prava mala grčka oaza. U ritmu Sakisovog hita: “Ola kala!” Sve će biti dobro.”

Opijena grčkim suncem i rashlađenom matihom bilo je teško na dvadeset stupnjeva manje pronaći sreću u ćaskanju o lovu izvan sezone lova.

No, poput primjera najblaže verzije Stockholmskog sindroma već iduće večeri, kada se otopilo sjećanje na rivijere, a mitovi o božicama što žive nad Akropolom se učinili kičastima, slušala sam pucketanje kamina i krišom se smješkala sebi, Yorkshireu, životu. Crvenih obraza, neuredne kose i blatnih wellingtonica koje nisu bile s potpisom, ali su imale ružičastu crtu sa strane (“How excentric!”, komentirao je domaćin susreta Nigel!). I odjednom mi se jednostavnost učinila upravo sjajnom.

I tako je sreća ipak određena geografijom. Na Otoku, ona nema taj luksuz da se veže veže uz nešto tako neprdvidljivo kao što je sunce. Umjesto toga, tu je livada, obilje zelene, sočne, besprijekorne trave, i stare kolibe i povijesne priče. Tu je Ascott i škicanje gostiju u royal enclosure ispod šešira, tu su nerazumljivi naglasci sjevera i obećanje da će šalica bljutavog čaja riješiti sve probleme.

“Let me put the kettle on!”, govori mi Holly, kada se premorena bacam na njezin kauč s pogledom na Battersea Park. Britanska uvertira za bitan razgovor, uvertira kao potrebni predah i trenutak koncentracije prije zahtjevnog tête-à-tête. Dan je bio dug, predug. Jer dok se cijeli svijet odmara od vijesti, London ih niže. Ipak je ovo grad koji oživne u sezoni, kada ostali gradovi bivaju napušteni egzodusom na mora.

Službeno, The Season je ukinula dijamantna kraljica Elizabeta II kada je 1958. zaustavila predstavljanje debitantica. No, ostali sastojci za tradicionalnu sezonu su tu, a debitantice se po tihu predstavljaju na privatnim primanjima. Skupine imigranata od kojih je satkan ovaj grad pronalaze svoju sezonu u sezoni. Susjedi iz SAD-a sunčaju se na terasi, Mono iz Argentine svaki vikend priprema roštilj, Danini Kanađani odlaze u park Hampstead, Isabellini Talijani na vikend na Ibizu.  Za mene je kasno. Londonski sindrom učinio me nerazumnom. Ovaj vikend umjesto na more, idem in the country. Pristala sam i na još jedan odlazak na shooting. Jolly good. Jer pravi Britanci – i njihovi dopisnici – The Season provode na Otoku.

Oglasi