Vijest o pobjedi Francoisa Hollandea na predsjedničkim izborima rijetki sretnici proveli su u restoranu Club 55 u Saint-Tropezu. Poslijepodne je na ultimativnom spomeniku Brigitte Bardot – plaži Pampellone, bilo lijeno. Dolce far niente, rekli bi Talijani, a nisu li Francuzi, veli de Gaulle, ustvari Talijani loše volje?! Teško je bilo biti loše volje toga dana u Clubu 55, u kojem je bilo desetak stupnjeva toplije nego u Parizu gdje je Francois Hollande preuzimao ključeve Elizejske palače. Ipak, “Zut Alors!” – nije ni Pariz tako daleko.  “Ovo je katastrofa. Očekuju nas crni dani!”, govori mi David, jedan pariški bankar. “Taman kada se činilo da ćemo se izvući, na vlast je došao socijalist koji će nas pretvoriti u Grčku.”  Za susjednim stolom  Jean-Marie, vlasnik agencije za nekretnine jednako je pesimističan. “U Francuskoj je zavladala netrpeljivost prema onima koji zarađuju i troše novac. To može biti vrlo opasno. Oni su ti koji drže društvo. Ne vidim razloga zašto ostati u neprijateljskoj klimi.”, tvrdi.

Ostanak u Francuskoj za bogate i ponosne Francuze odjednom je postao upitan. Hollandeovo obećanje boljeg života za mase, koji uključuje dodatnih 60.000 nastavnika u školama, povećanje dječjeg doprinosa za 25% te povećanje minimalne plaće dolazi s visokom cijenom. Račun će biti ispostavljen onima s najvećim prihodima.

Prijetnje da će otići iz Francuske i sa sobom odnjeti sav svoj novac nisu tema samo okruglog stola Cluba 55. LVMH, najveća kompanija luksuznih proizvoda na svijetu, između ostalog, vlasnik Louis Vuittona, Givenchya i Dom Perignona, otvoreno govori o preseljenju svog središnjeg ureda iz Pariza u London. S druge strane La Manchea nije idealno, vrijeme je glupo, hrana bljutava i otok je naseljen blijedunjavom ljudskom vrstom zvanom Englezi, ali Cameron reklamira jedan od najmanjih korporativnih poreza u Europi i čini se da voli taj svoj City.  Ima li izbora? Napoleonov komentar da su Britanci “nation of shopkeepers” više ne vrijedi. Ovo je nacija virtualnih transakcija koje malo tko razumije. Stvarni vlasnik izjave koju je Napoleon vješto preuzeo ipak je Britanac, Adam Smith koji je rekao: “Stvoriti veliku imperiju s isključivom namjerom odgajanja potrošača može se isprva činiti kao projekt stvoren samo za naciju trgovaca (danas bankara op.a.). Ipak, taj je projekt neprikladan za naciju trgovaca, ali izrazito prikladan za naciju čija je vlada pod utjecajem istih.”

Oči cijele Europe uperene su u Hollandeovu Francusku. U vremenu kada Stari kontinent još nije donio odluku je li formula uspješnog izlaska iz dugogodišnje financijske anemije potrošnja ili štednja i Hollandeovi inicijalni potez bit će eksperiment. Nije li cijeli svijet postao lokmus papir?

U međuvremenu, čut će se još mnogo kritika, ovdje na Azurnoj obali. No, i francuski pesimizam treba uzeti s rezervom – ovo je nacija koje je, prema istraživanju Gallup International, uvjerljivo najpesimistična nacija u Europi. Tako se pokazalo da žitelji zemlje koja ima vrlo visoki životni vijek, uvjerljivo najviše blagdana i domovinu koja je najposjećenija turistička zemlja na svijetu imaju crnija predviđanja za budućnost od Iračana i Afganistanaca. Sada ih gledam, svoj uzorak, kako zvone čašama ohlađenog rozea na možda najglamuroznijoj terasi na svijetu. “C’est une catastrophe!”, odmahuju glavom.  Možda je loša volja dio francuskog šarma, možda primijedbe bolje pristaju francuskom šiku od proslave života. Film noir uživo.

U međuvremenu, nebo iznad Britanije ostaje noir. Ali, ovdje nema Cluba 55 niti pučine Mediterana. Zato je i genetski potrebno manje za sreću. Chelsea je prvak Europe i Sunday Roast u lokalnom pubu već miriše. That will do.

 

 

Oglasi