London je izgubio samopouzdanje. Kako i ne bi; dok se svijet prepuštao prvomajskom ladanju i na Facebook postavljao slike sunčane Europe, otok se činio sumornom plutajućom utvrdom usred oceana.

Prvi maj Britanija je preskočila, baš kao i proljeće. Već tri tjedna pada kiša – uporno, sumorno, sebično, flertujući jedino s hladnim vjetrom koji udara svakoga tko se ipak osmjeli izaći iz kuće.

Kako na nebu, tako i na zemlji. Loše vijesti iz atmosfere, u stopu prate one životne. Tek što smo trebali zaključiti tjedan, maštanje o boci rozea poslije posla prekinuo je neki divljak koji je u centru grada prijetio bombom. London je dovoljno sazrio da zna sačuvati zdravu psihu usred takvih incidenata, ali Olimpijske igre samo što nisu počele i njihovo mahanje zastavicama koje neki udaljeni, zli, začarani svijet može shvatiti kao izazov da svoje ludilo i mržnju pokaže visokoprofilirano, glasno, okrutno.

Kiši, malaksalosti i manjku D vitamina  pridružila se vijest o novoj double-dip recesiji. Grad je zastao u znaku upitnika. Zar je nismo već zaboravili, izbacili iz riječnika tu otrcanu, iznošenu riječ koju nepisani urednički pravilnik zabranjuje, kao što radio stanice napuštaju hitove nakon mjeseci repriziranja. Godinama smo recesiju mogli kriviti za sve – odugovlačenje s fakultetom, nepronalaženje posla, nedostatak motivacije, lijenost, izostanak uzbuđenja, odustajanje. Iskoristili smo tu ispričnicu, izlizali je na rubovima.

I sada posežemo za novim alatima vlastitih slabosti. I uvijek očekujemo čuda. S lijeva, na desno, s desna na lijevo. Dok nisu počeli rezovi i porezi, neko se vrijeme činilo da je Britanija zadovoljna svojim elitizom jer, kako je zaključio FT-ev Simon Kuper, na kraju dana, u Britaniji anti-elitizam ne čini se vrlo potentnim. Kako drugačije objasniti činjenicu da jedna generacija Etonians vlada zemljom. Školske klupe na Etonu tako su dijelili premijer David Cameron, gradonačelnik Londona Boris Johnson, ministar vanjskih poslova William Hague i drugi koji određuju britanske smjerove.

Među njima je bio i moj prijatelj Harry koji mi govori da najveću privilegiju koju je dobio odrastanjem u najboljim školama u zemlji nije količina informacija, čak ni nadahnjujući tutori, već samopouzdanje. “U pubertetu si, a oni te svakodnevno uvjeravaju da si budući lider. Ujedno shvaćaš da je to privilegija, ali i golema odgovornost i sudbina koju ne smiješ uzimati zdravo za gotovo.”, govori mi o svojim danima na Etonu. Zamisli odrastati s uvjerenjem da, ukoliko poželiš, možeš vladati državom. Tebi nije uspjelo, zadirkujem ga, a Harry uzvraća ozbiljnim pogledom. “Ja sam želio postati odvjetnik, a ne političar.” Zato je valjda i postao ponajbolji u zemlji.

Čudna je stvar to samopouzdanje. Poput mrene koja nam boji svijet nekim svojim bojama. Onima koji dopuštaju da potone nemaju šanse u gradu koji možda ne vjeruje u čuda, ali je uvijek na strani pobjednika. Zato nam ne preostaje drugo nego odbaciti loše vijesti, otresti ih sa sebe kao stari, teški, vlažni kaput na kraju zimske sezone.

Promatram zimski kaput spremljen u hodniku, spakiran za zimski počinak. Bilo bi logično danas ga odjenuti, temperature su novembarske. Ali, predugo sam ovdje da mi ne bi bilo jasno: vratiti ga u ovu stranicu kalendara bilo bi priznavanje poraza.

Zato hrabro odjevam Burberry mantil i svileni šal, jer Harry kaže da svijet možemo izgraditi po svome ako imamo dovoljno čvrstu volju i obilje samopouzdanja.

Ta neće nam valjda prognoze – vremenske i Bloomberg – pokvariti majske radosti? Tko još vjeruje prognozama.

Oglasi