Na otoku ništa novo. A obećavali su štošta. Još jednom su nas nasamarila upozorenja 24 hour news. City se još drži iako je okrenuo leđa Europi, eto ni od londonskih štrajkova ništa iako su nas tjednima njima strašili. I ta godišnjica Falklandskog rata je prošla bez incidenata, iako su mjesecima mahali zastavicama uz poruku: Nema predaje. Falkland Islands za Europljane ostaju Falkland Islands, a za susjede Les Malvinas. Tako se živjelo desetljećima, može se još desetljećima. Barem. Jer, argumenti o blizini Argentini – 480 kilometara i “nešto većoj” udaljenosti od Britanije – 13 000 km – ishlapili su. Ionako sami biramo svoje društvo.

Od Londona je Washington udaljen 5913 kilometara, što je 4234 kilometara dalje od Rige pa Britanci ne govore o “special relationship” sa Latvijcima nego ih promatraju sa zrncem prijezira ili nešto uljudnije nezainteresiranosti. Tako, uostalom, promatraju sve Europljane, osim Talijana koji su im London, grad bljutavog fish-and-chipsa učinili gastronomskom destinacijom restorana sa zvonkim imenima. Cecconi. Locanda Locatelli. Cipriani. “Zašto Talijani uspijevaju nazive restorana učiniti zavodljivima?”, pita me Anna. Umijesto dodatka o britanskim nazivima ugostiteljskih objekata usmjerava pogled prema tabli puba u kojem sjedimo. Pig’s Ear. U blizini su i The Builders Arms, Dirty Habit i The Goat in Boots. Govorim joj da neki narodi jednostavno imaju sreće s jezikom. Francuzi, na primjer. Pa joj prevodim lokalne pubove: L’oreille de cochon. Un chevre dans les bottes. Lako je cijeli život graditi na zavođenju kada ti jezik zvuči kao francuski. Anna se ne slaže. Ne vidi ništa zavodljivo na Francuzima.  Pariz smrdi, svi su nepristojni  i nemoguće je zaustaviti taksi, veli. Frogs. Zato radje odlazi na neke bliže destinacije. New York na primjer. Šutim o kilometraži, jer susjede ionako odabiremo sami.

Žao mi je što nam to svima nije palo na pamet, a ne samo Anni. Zagreb i Zurich dijeli 859 kilometara, što je samo 33 kilometara više od Zagreba do Niša. Pa ipak nekako gledamo ka tom Nišu kao našem prirođenom susjedstvu i usvajamo sve što je njihovo, baš kao što smo navikli na to da oni prisvajaju sve što je naše. I Ruđer Bošković, veli bivši predsjednik bio je Srbin – “nemojte se ljutiti, ali srpski bre katolik” (a opcija da je Tesla bio pravoslavni Hrvat mu je neprihvatljiva). Ali neka, susjedi su, a sa susjedima nakon svake razmirice treba po starom običaju na stubištu nazdraviti domaćom rakijom. Eto, u znak primirja ponudili smo i svoje kneginje estrade da postanu beogradske mlade i sada je neslužbena Kraljica Torcide majka kraljevića Aleksandra, nazvanog tako vjerojatno prema prvom vladaru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kralju Ujedintelju.

Žale mi se  urednici da strane vijesti na naslovnim stranama nisu omiljene kod domaće publike. Svi vole, traže, gledaju, očekuju, uspoređuju domaće. Od Vardara pa do Triglava. Kao da se u Francuskoj, na primjer, ne zbivaju nadasve uzbudljivi predsjednički izbori, a u Austriji ne vodi politika na čelu s premijerom koji ne zna engleski, na sramotu uglednih Bečana. Austrijske kavane koje smo vješto kopirali, zamijenile su kafane istočnih susjeda, a međunarodni trendovi u Nedjeljom Popodne, regionali kitsch report u Red Carpetu.

A oni koji se ipak osjećaju bližim Zurichu nego Nišu, a u djetinjstvu su – iako nevoljko, ali pod budnim okom roditelja, slušali izvedbe bečke opere i francuskih šansona, a ne preteče Halida, Thompsona i Cece – šute. Jedan je britanski sociolog napravio studiju o toj šutnji. Proširila se svijetom, nekako usporedo s Big Brotherom, Fox TV i sestrama Kardoshian. Isprva su prijezirno gledali na sve što nije bilo hoch – Englezi na došljake s kontinenta, Ilustrisimus na Ivicu Kičmanovića. Potom su došli neki glasniji imigranti  koji su prilagodbu smatrali znakom poraza. Pa su nametnuli svoje zakone, glasnije, blještavije, očitije. U Londonu se kite burkama, u Zagrebu trenirkama i štiklama. Oni koji šute, zašutjeli su još tiše. Najprije u čuđenju. Potom u prestravljenosti. Dok njihovi glasovi u potpunosti nisu ugušeni.

AA Gill, svojevrsni idol Britanaca koji su zašutjeli, našao je način da se pomiri sa svijetom. Nova čuda svijeta sada gleda, veli, kao izloške u zoološkom vrtu “s blagim čuđenjem, ali uglavnom ga zabavljaju, jer ionako se ne radi o njegovoj vrsti.” Ostaje mu napretek značajki tihog svijeta – onih koji nisu in. A in je postalo vrlo out za one koji odlučuju birati svoje okruženje. Za one koji šutnju za sada smatraju prihvatljivijom opcijom.

I ne gospodine Tadiću, Boškovićeva Ragusa nikada nije bila srpska. A njezin moto i dalje nadglasa galamu privremenih kraljeva kiča: Non bene pro toto libertas venditur auro .

Oglasi