I tako je odjednom postalo poželjno ne čitati novine. Nedavno srećem prijateljicu na moru i govorim joj o svome angažmanu u Jutarnjem listu. “Ne znam, ja ti ne čitam novine!”, odgovara mi. Sunčam se, potom, s Emmom na terasi Sporting Page-a u Londonu i komentiram terorizam u Toulouseu. “Ne znam o čemu govoriš. Ja ti ne čitam novine!”. Govore to djevojke, Jasmina s Kvarnera i Emma iz zapadnog Londona s ponosnom elegancijom u pokretima i laganim afektiranjem u govoru. Kao da su svi ljudi koji dan započinju s dnevnim novinama nevažni.

Razgovaram o tome s Alexom dok u Battersea Parku šećemo njegovo štene Miffy. Punim imenom Alexander Edward Harry, moj susjed Alex jedan je od onih Engleza koji svoje pretke može nabrojati stotinama godina unazad i na večerama običava prepričavati njihove anegdote. Jedan od onih koji ušteđeni novac troši na kupnju udijela u konju koji će se natjecati na Royal Ascotu. Jedan od onih koji mi šalje pismo – pravo pismo s ugraviranim inicijalima – kako bi mi se zahvalio na ručku. Alex mi govori da je u visokim slojevima Britanije poželjan visoki stupanj neupućenosti. Poglavito kod cura. Ne znati previše znači ne morati znati previše. Samo se siromašne djevojke moraju opterečivati znanjem. Alex, koji je išao “u sve prave škole”, kako ovdje vole reći, uključujući Eton i Oxford, ima djevojku Giorgiu koja ne zna ništa. Giorgia je dadilja i ima velike plave oči koje se svemu čude. Da nije ljupka i dobra susjeda, rekla bih da je glupasta. Alex, tako, voli, izlete u Italiju, gdje prebire po starim knjigama u skrivenim antikvarijatima, Giorgia se radje sunča na terasi njegove obiteljske vikendice uz Lago di Como. Alex citira Shakespearea, Giorgia ekskluzivu Hello! magazina. U svome stanu Alex pomno čuva naslijeđene antikvitete, Giorgia ne krije da bi radje živjela u penthouseu s pogledom na rijeku. Ili barem krovove. Njihov je suživot, ipak, sjajan. Kaže Alex da bi uspoređivati njegovu djevojku i neku intelektualku bilo kao da uspoređuješ prve dame susjednih zemalja s dvije strane La Manchea, Samanthu Cameron i Carlu Bruni. Ne znam kako je došao do toga zaključka, ali možda zato što je Sam Cam danas opet na naslovnicama svih novina. “Nitko normalan u Engleskoj ne bi živio s Carlom B.”, govori mi Alex dok se penjemo na brdašce parka. “Zašto?”, pitam zaostajući za njim i Miffy. “Previše je primjetna. Svi je žele. Jednostavnije je biti u vezi s djevojkom koju muškarci zapravo ne žele.”, govori.

I baš kada mu pokušavam objasniti da je takvo razmišljanje vjerojatno rezultat traume zbog preranog odlaska u internat, Alex shvaća da je Miffy nestala. Nema je u grmu. Nema je u cvijeću. Ne odaziva se. Ne reagira čak niti na miris Pedigree kolačića. Nikada nisam izgubila psa pa ne znam kako reagirati, ali Alex zna. “Park Police!”, govori, a ja poželim prasnuti u smijeh. Međutim, nema razloga za smijeh; na putu smo u Herb Garden, gdje vodstvo parka uzgaja mirodije i uskoro stojimo u uredu ozbiljnog policajca. Miffy je odlutala bez pratnje pa su je “priveli”. Alex potpisuje formulare i uskoro dovode Miffy, koja ga gleda maznim očima jer zna da je nešto učinila krivo.

Teniska verzija Park Police istoga poslijepodneva privodi mene. Dva puta. Prilazim terenu Queen’s Cluba i pozdravljam Tobya i Antonia koji se spremaju na teniski meč. Prije nego što uspijevam zakoračiti na zelenu površinu terena, zaustavlja me strogi glas strogog gospodina. “Stani!” Na teren teniskog kluba Queen’s može se samo u bijelim uniformama. Baš sam danas, kao rugalicu, morala odabrati najšareniju haljinu u ormaru, T-Mobile ružičaste boje s printom bujne mašte Diane Von Furstenberg. Ponizno se povlačim s terena i tenis gledam s terase. Primijećujem nekoliko pogleda usmjerenih u mome pravcu i zaključujem da se oni odnose na činjenicu da pijem  kolu sa šećerom – obilje šećera – koju od pojave Diet Coke scena Queen’s Cluba nikada nije vidjela. No, gospodin tenis policajac ponovno je tu, ovoga puta zaustavlja moj gutljaj slatke kole. “Stani!”, govori. Upotreba mobitela na terasi Queen’s Cluba nije dopuštena. A moj se svjetluca na stolu, u izmjeni poruka s Isabellom koja me obasipa riječima ljubavi prema Georgeu Osborneu koji je poštedio bankare novih poreza. Spremam mobitel i gušim njegovo svjetlucanje mrakom torbe. Prijezirni pogledi gospođa, dakako u bijelom, koje piju Diet Coke prate me još neko vrijeme.

I tako ispada da watchdogs – psi čuvari,  motre čitavi Londonu. I dobro da je tako. Treba nas čuvati. S 12 milijuna stanovnika i još 2 milijuna turista koji se svaki dan kreću gradom, bez čuvara bismo bili podosta neorganizirana horda. Ne bismo pratili prometne znakove. Gurali bismo se u gužvi podzemne. Gubili bismo pse. Po Queen’s Clubu hodali u ružičastom.

Gradski watchdogs su ono što čuva ovaj grad kojem svaki došljak koliko donosi, toliko i oduzima. Bez njih razvodnila bi se postojana tinktura Britishnessa. I koliko god omražena na kontinentu s druge strane kanala, dobro je da je tako. Kada se prestane govoriti o njoj, značit će da se bespovratno razvodnila. A tada štošta neće imati smisla. Poslije podnevni čaj u Savoyu. Alexovo obiteljsko stablo. Bijela boja u Queen’s Clubu. Downton Abbey.

Voljela bih da postoje i patrole koje kontroliraju informiranost. Da obilaze gradske terase, frizerske salone i butike s rasprodajama i upozoravaju na važnost uključenosti u svijet. Pa da svaki komentar o nečitanju novina bude zaustavljen strogim “Stani!” Umijesto samodovoljnosti na licima mojih prijateljica s početka priče da se pojavi malo crvenila, kao na mome licu kada sam privedena u Queensu. Dva puta. Jer ignorance – neznanje, jednostavno ne može biti cool, kojim god ga jezikom opisivali, kojem god ga društvenom staležu  pripisivali.

 

 

Oglasi