Moja je generacija, generacija predbacivanja. S nervozom pristajem na druženja s dobro poznatom nekolicinom s kojom sam dijelila školske klupe, igrala gumi-gumi i šaputala o prvim ljubavima. Uvijek ista priča. Nekoliko kurtoaznih rečenica. Potom prisjećanja nekih prastarih anegdota s pridodanim sjajem, kako to obično biva u svijetu anegdota. I onda šutnja. Jer odveli su nas životi u različitim smjerovima, ili smo se sami odveli, prateći neke drugačije putokaze, valjda samo nama vidljive. Goran ima katnicu iznad Zagreba i dvoje goleme djece. Jasna je rodila na moj rođendan. Petra će roditi na svoj. Ivana plovi morima i rukom odmahuje svima koji govore da bi trebala pustiti korijene u rodnome gradu. Jasmina otvorenih očiju spava u nekoj praznoj galeriji. Stjepan postaje najbolji hrvatski glumac u Londonu. Tomi s ponosom nosi Cropixov teški aparat; pa zar nam nije uvijek govorio da neće biti poduzetnik već fotograf.  Lana još ne zna što želi, ali je sigurna što ne želi. Miro je lokalni šank zamijenio igranjem sa svojim sićušnim dječakom i sretniji je nego ikad.

Odvojili smo se, zapravo, u dvije skupine. Jedni su oni koji su zastali i pustili korijene u sigurnosti vlastitih domova i mladih obitelji. Drugi lutaju, moderni pustolovi sa sjanim anegdotama i vječnim nemirom u očima. Nigdje se ne zadržavaju; čak im je i disanje plitko, valjda se boje da bi bilo kakvom pažnjom odali preveliku simpatiju kraju pa bi ih mogao prevarom zatočiti. Svatko ima svoje brige iza prividne sreće. Ovi prvi vraćaju kredite i otplaćuju LCD televizore novcem zarađenim u varljivim pogodnostima middle-managementa. Ovi drugi čas uživaju, čas se pribojavaju da gube tlo pod nogama. I tako predbacujemo jedni drugima, možda ne otvoreno, ali neizbježno. A prava je istina da nemamo pojma. Mnogočemu su nas učili, ali nitko nam nije rekao da život ne dolazi s uputstvima. To je bilo prihvatljivo do onoga trenutka kada smo shvatili da život nije generalna proba. Ono što je propušteno, uglavnom je propušteno. Greške dolaze sa sve većom cijenom.

Svi smo u istom škripcu velikih paranoja. Ne bojimo se starenja, jer to tek dolazi za desetljeće ili dva. Bojimo se samo nedostatka uputstava. Putokazi postaju nevidljivi. Više ne možemo odjednom odlučiti postati pustolovi ako otplaćujemo cijenu odraslog života. A ako smo na drugom kraju svijeta, kako naučiti puštati korijenje? I što to uopće podrazumijeva?

Isto je i u Londonu. Gledam ta mlada lica, slična, ali s ponešto drugačijim crtama i blijeđim tonom. Simone shvaća da, unatoč top edukaciji, nikada neće biti ništa više od tajnice. Učestalo slijeganje ramenima na rizike, prikovalo ju je za nerizičnu lokaciju recepcije zgrade Mittala. Isabella, pak, traga za lordom, misleći da bi bila sretnija u hladu kakve krošnje na seoskom imanju nego u otvorenom uredu banke. Nisam sigurna je li to samozavaravanje, šala ili istina. Nije ni ona. Harry se još nije odlučio između očevog biznisa dijamantima i vlastitog duha novinara-pustolova. Teško je biti moderni Lawrence od Arabie kada obitelj nosi naziv Oppenheimer i sve što ide uz njega.

Jedna je razlika između mojih prijatelja na dva kraja Europe; ovi londonski nemaju vremena za promišljanje, a kamoli lamentacije, a grad melting pota naučio ih je tolikoj toleranciji da ne znaju predbacivati. Generacija predbacivanja u Londonu predbacuje samoj sebi.

U našem malom kućanstvu na poštanskom kodu SW10 pravi je hit postala knjiga “Lessons for living”. Jedan je američki sociolog okupio 1500 gospode  i gospođa godina 70+ i pitao ih o svemu. Isprva se Dana smijala mojem odabiru literature. “Mislila sam da si previše cool za American self-help crap.”, rekla mi je moja iskrena cimerica. I ja, Dana. Ali što je, tu je. Ignorirana od vlastitih baka kao dijete koje je uvijek bilo negdje daleko, u inozemstvu, potražila sam zamjenske. One koje daju gomile savjeta, ništa ne tražeći zauzvrat. I najradje bi, poput kakvog pomahnitalog misionara, podijelila kopije svojoj izgubljenoj generaciji. Vele mudri starci, ukratko, da se životu samo treba veseliti, o ničemu ne brinuti i zapravo nikoga ne slušati kada se radi o vlastitim odlukama. To smo nekako i ranije znali, ali dobiva na težini kada dolazi iz 7 + desetljeća mudrosti. Bit će sve ok. Unatoč nedostatku uputstava. I velikim problemima svijeta, tranzicije, lažljive politike i neizvjesne Europe. Preživjeli su ovi prije nas i veća iskušenja. Jedna je židovska baka godinama glumila ulogu Gestapo tajnice da bi bila blizu svoga dečka u konc logoru. Druga je sama izgradila kuću. Neki su sa Starog kontinenta putovali u Ameriku ne poznavajući jezik, niti geografiju. I evo ih, sedam desetljeća kasnije, nasmijani dedice i bake, smireni, sa živošću samo u pogledu i utabanim borama da šapuću o njihovoj gordoj prošlosti. Bez uputstava. Poznaju oni nas sve,  ta i sami su bili mi, ne tako davno kako se čini. Pa se samo smiješe našim brigama odraslih kada možda samo još malo trebamo biti djeca, biti djeca.

Oglasi