Da bi bila comme il faut, subota mora započeti kupnjom FT-a kod gospođe Indijke na Fulham Roadu. S roskastim naslovom pod rukama budim se užurbanim koracima uz King’s Road, jer kretati se polako londonskim ulicama dopušteno je samo sumnjivcima i turistima. Kao cilj nametne  se uvijek isto mjesto: La Bottega, neprimjetna terasa u neprimjetnoj ulici iza Sloane Squarea. Dotični ugostiteljski objekt i ja pronašli smo se kada sam se jednom, grintava od kišnog jutra i sličnih neprilika, obrušila na vlasnika Fabrizia uz upute kako da mi napravi pravu neenglesku kavu. Fabrizio s juga Italije se naljutio – njega da netko uči o kavi!! Od tada mi svaki puta osobno priprema i donosi kavu uz podignute obrve dok kušam prvi gutljaj. Tek kada komentiram isforsiranim Mmm, pušta me da utonem u novine i capuchino.

Rituali. Nekoć sam ih se grozila. Na njih sam gledala kao na pritajene putokaze dosadnog života, baš kao i praćenje serija, (hrvatske) svadbe i kupovanje u supermarketima. Osobito kupovanje u supermarketima. Hodanje među redovima deterdženata, maslina punjenih ostacima paprike i selekcijom jeftinih sokova u meni izazivaju klaustrofobiju. Razgovarala sam o tom problemu s Adrianom. On je nazvao svoga psihjatra (kako se i sama toga nisam sjetila?!) i pitao ga u čemu je problem. “Fear of mundanity”, kratko je opisao moju dijagnozu, ovaj psihocelebrity s londonskog Harley streeta. Nikada se nismo susreli, ali sigurna sam da bi mu se moj pronalazak subotnjeg rituala svidio. Moj prvi ritual. Strah od obične svakodnevnice možda je izlječiv.

Jer kada se sa izgužvanim novinama – mojom osobnom kvačicom jutra, ponovno sretnem s Fabriziom kako bih platila jedan od dva capuchina, jer jednim uvijek on počasti, znam da sve ide svojim tokom. Moja bi ritualna subota daje težinu, poput korijena stabla potvrđuje ne samo da sam vezana za zemlju, nego da se iz nje izdižem.

Takav strah može se uostalom može prebroditi samo kada odlučujemo prihvatiti svoju svakodnevnicu. Ne čudi da sam svoju smireno prihvatila, kada sam ju sama izgradila.  Odbaciti je, bio bi osobni poraz. Lako je odbacivati nametnuto, to je elististički snobizam svojestven jedincima iz skupih pregrađa. On je skup, preskup za London. Zato sve muke stavljam u folder “razno” u zapetljanom labirintu Macovih foldera. 

N. tvrdi da je London grad egocentrika. “Svi smo isti, govori. Pokreće nas golemi ego.”, govori N., zastupnik u parlamentu. Jer baš kao što su sve gadosti Londona malene kada se stave u kontekst njegove ponude, N. šaku životnih neprilika stavlja pod sag, otprilike svako jutro kada prošeće drevnim hodnikom parlamenta. Kako i ne bi, svatko imalo senzibilan kao da čuje glazbu nebesa kada se kreće veličanstvenim odajama Westminstera. I ja sam novinarka zbog ega, govori. Ne znam. Možda. Vjerojatno. Što je neobično saznanje za nekoga tko se prije desetak godina u gimnaziji zanosio istočnjačkim misliocima koji tvrde da je ego najveće zlo. Meditirajte kako bi ga odbacili, neka ga istisne OM kako bi bili zauvijek sretni. No, sjediti na miru više od deset minuta bilo mi je preteško, a kontrola misli ravna suicidu. Tako da je ego pobjedio OM.

I zato danas, umjesto u lotusovom cvijetu, sjedim u autobusu broj 14 i žurim na intervju. Interviewee već je tamo, čeka me ispod zlaćanih štukatura Dorchestera. On može biti bilo tko. Svi oni – političari, filmske zvijezde, sportaši, poslovnjaci – rado odabiru Dorchester jer ih valjda podsjeća na to da su zaista uspjeli. Glazba zvuči skupo, a kava jest skupa, tako da je uspjeh očit. Ego. Ja vadim diktafon i dopuštam da mi daju kompliment za neki raniji članak koji im je priredila PR-ovka, a koji su malo vjerojatno doista pročitali. Godi mi. Ego.

I počinju govoriti gospoda interviewees i rado odgovaraju na pitanja. Poglavito kada ih pitam o ritualima. Jedan od njih najradje šeće svojim poljima cvijeća. Drugi dan započinje molitvom. Treći vjeruje u znakove prirode. Četvrti nikada ne ubija nešto što leti. Peti usred svakog stresa odlazi u kino. Šesti nikada ne gleda svoje filmove. I oni vole svoje rituale. Ponekad me pitaju za moj. Pa im ponosno prezentiram svoj subotnji, nipošto ne izostavljajući Fabriziev capuchino. I nekako se povežemo, moji privremeni prijatelji egoisti i ja. Oko sebe stvaraju auru inspiracije. Možda je zato Dorchester posebno mjesto, a ne zbog preskupe kave. Ostaje iza njih zraka velikih ljudi, velikih egoista.

Kada bolje pomislim, N. je u pravu, London jest grad egoista. Dok god je rituala zbog kojih ga privremeno napuštamo ostajući mali i nevažni pred samima sobom,  to i nije tako loša stvar. Jer velik ego katkad izrodi veliku pobjedu.  I iako se ja gimnazijalka ne bi složila s ovim saznanjem…možda baš ego pokreće svijet i indirektno ga čini boljim mjestom. 

Oglasi