Odnos prema uspjehu kompleksna je stvar. Ako mu se ne divimo, znači da ga ne priželjkujemo, a ako ga ne priželjkujemo  doista je teško pronaći razlog da se ujutro započne radni dan. A lijenost je opasna. Ostavlja previše vremena za loše odluke, loše želje, loše misli. Mnogi se iznenade kada čuju informaciju da je bin Ladenov teroristički klan uglavnom bio sastavljen od imućnih klinaca kojima je bilo vrlo, vrlo dosadno.

Ekstremi su svrsishodni alati usporedbe. A grad ekstrema posljednjih je dana moje okruženje. Dubai me dočekao, kao i svaki puta, u zoru, nakon noćnog leta. Nebo je zamrljano pustinjskim tonovima, a rastuća vručina za nas, promrzle Europljane, po definiciji je dobra vijest. S rješavanjem zagušljivih zimskih materijala rješavamo se preranih buđenja i prekasnih snova, neostvarenih, varljivih,  za sobom ostavljamo nedoumice i dopuštamo da se rastope na golfskom suncu. I onda, lišena londonskog kaputa, gledam taj skyline koji je svaki puta drugačiji,  kao da je formiran od glinamola. Tako i treba; ovo je Disneyland za odrasle, grad iz mašte onih koji zahtjevaju sjajnije površine, više tornjeve, bolje poglede i blještavije dragulje.

Nikako da utvrdim svoj odnos prema Dubaiu. Postoje gradovi koji vas odmah zavole pa vam je u njima milo. Za mene to su London, Istanbul i Nica. Neki su, pak, tvrdoglavi – Paris, Marrakech, Amsterdam. I znam da trebam pronaći ljepotu, ali gdje je?! Veličanstvene zidine su tu, ali grad od mene skriva svoje stvarne epitete poput istočnjačke ljepotice iza svoje abaje, da ju se ne primijeti. Moj prijatelj tvrdi da gradovi imaju horoskopske znakove. Ako je to tako, možda se navedeni gradovi ne poklapaju s Vodenjacima.

Ne znam ima li Dubai horoskopski znak. Nastao je kada horoskop više nije bio in. Ipak, promatrajući njegove obrise pod  ugaslim suncem odlučila sam svome odnosu prema Dubaiu dati pojam: poštovanje. Na moćnim morima ili veličanstvenim planinama divimo se božanskom uratku, u Dubaiu nam preostaje diviti se čovjeku.

Prije samo četrdeset godina Mohammadovi roditelji živjeli su kao beduini u pustinjama onoga što je danas rub Dubaia. Mohammad danas živi na najvišem katu adrese Address, s pogledom na Burj Khalifa i njegove vodoskoke koji sviraju. Mohammadovi djed i baka nisu bili dalje od obližnjih oaza, a on je završio magisterij u Washingtonu. Kada je u gradu, odjeven je u vječno bijele halje (mijenja ih tri puta dnevno, pitala sam), ali jednako mu je ugodno u klubovima Mayfaira i kalifornijskim hotelima. Licemjerstvo? Ne, prilagodba. Brža, konkretnija, možda i promišljenija od ostatka svijeta. Let’s face it, nismo ni mi uvijek bili elegantni. U srednjem vijeku u Londonu su kopali grobove kako bi se domogli lubanje jer se vjerovalo da njezin prah liječi padavicu. U isto vrijeme palili su vještice desetak metara od mog obiteljskog doma u Zagrebu.

S naftom ili bez (čije preostale rezerve u Dubaiu su zanemarive),  kreatori Dubaia zaslužuju aplauz. Ljudima koji vole uspješne ljude to nije teško primijetiti. Baš kao što njima nije bilo teško prigrliti ono najbolje od Zapada; nekako usporedo s naftom otkrili su vrijednost obrazovanja i svoje potomke poslali u SAD i Britaniju da ih poduče i okite diplomama. Svatko tko je proveo barem jedan dan na takvim obrazovnim institucijama zna da ih je nemoguće završiti bez rada. Stoga, kapa dolje. Kći jednog oligarha na magisteriju u Londonu sa mnom je provodila sate snimajući dosadne priloge za tjednu vježbu i njezinu diplomu ne umanjuje činjenica da ju je iza ugla čekao vozač u Bentleyu. Mohammad, sin šeika, tečno govori četiri jezika i cijenjeni je konzultant.

Priče uspješnih ljudi inspiriraju,  njihov živahan pogled potiče. “Uči. Žudi. Budi”, moto je mog arapskog sugovonika. Jedan je od onih koji tvrdi da je uspjeh stvar izbora. Izgovarajući se na slabije točke polazišta je, kaže,  so last decade. S njime bi se složio i Zlatan Ibrahimović. U svojoj nedavno objavljenoj autobiografiji piše o svojim sumornim danima odrastanja u paklu imigrantskog predgrađa u Švedskoj. Dane je provodio igrajući nogomet, ne zato što je bio osobito talentiran, nego da bi izbivao od kuće u kojem su ga čekali pijani otac i prazan frižider. “Mislio sam da mi se ništa loše ne može dogoditi dok god trčim dovoljno brzo.”, napisao je. Otrčao je na vrh svjetskog nogometa i dokazao da su startne točke dvosmislene; za neke signal za akciju, za druge prilika za izgovor.

Ljubiteljima izgovora smetaju onih koji nemaju vremena za izgovore. David Cameron naziva ih anti-business snobovima.  Posvuda su, ohrabreni globalnom recesijom koja je postala sinonim bolesti novca. Čujem im na terasama lokalnih kafića u Zagrebu, čitam njihove opsežne komentare na Facebooku (s dvije, tri psovke, valjda za autoritet), srećem ih u umjetničkim krugovima londonskog East Enda. Spuste mi pogled, ti šarmantni diletanti i odjednom se osjećam bedasto zbog svojih podočnjaka i snova i divljenja pobjednicama. Kako im je uspjelo poniziti me? Nisam jedina. Mark Twain postavio si je isto pitanje. S time da je on pronašao i odgovor: “Držite se podalje od ljudi koji umanjuju vaše ambicije. Mali ljudi to čine. Veliki ljudi postižu da se i sami osjećate velikima.”

Veliki ljudi pronaći će ljepotu u Disneylandu uspjeha u pustinji. Neće nužno spominjati naftu. Jer ne tragaju za izgovorima.

Oglasi