Pokušavam se sjetiti trenutka u kojem sam postala cinična. Voljela bih ga pripisati dolasku u London i okriviti Britance koje krivim što sam postala blijeda, što mjesecima nisam jela paradajz s osobinama paradajza i što ne mogu uštediti za egzotično putovanjem pred vječno gladnom zvijeri zvanoj London koji guta funte. I guta. I guta.

Dakle, cinizam. Ušao je u mene nekako s dolaskam puberteta, možda neuzvraćene srednjoškolske ljubavi, a možda i uz stihove Jima Morrisona. Jednom mi je prilikom mama upala u sobu kako to samo mame umiju i sakrila sve albume Doorsa (da, odrasla sam prije pojave iPoda) i bacila knjige njegove (priznajem) sumorne poezije. Smatrala je da oni štete mom razvoju, da postajem depresivna i isuviše ozbiljna za sedamnaestogodišnjakinju. “Prekasno, mama!”, vikala sam kroz suze dokazujući svoju tvrdnju upornim recitiranjem stihova: “Prozor ima dvije strane, ogledalo samo jedno!”. Da je mama ipak pobjedila dokazuje činjenica da je to jedina rečenica koje s sjećam iz crno bijele knjige Morrisonovih stihova. Više niti ne znam što znači.

O cinizmu razmišljam ovih dana, dok se svaki puta na spomen Valentinova okrećem cinizmu. Prolazeći uz izlog Marks & Spencera ukrašenom rozim srčekima kažem bljak, tjednu zalihu cvijeća koju nabavljam u ponedjeljak navečer na rasprodaji u lokalnom supermarketu izbjegavam odlučnošću jednakom izbjegavanju mesa na Badnjak, tako da je moj osvjetljeni dnevni boravak bezbojan, s praznom vazom na sredini stola. Moje prijateljice se večeras sastaju na Freedom Dinner koju organizira Emilia u svome krasnom stanu s pogledom na Harrods. Večeri će se pridružiti i Dana iako je u vezi s Tarikom od srednje škole. Ali, Tariku se gadi Valentinovo, baš kao i Dani. Vele da su previše cool par za Valentinovo. Freedom Dinner it is.

Proslava cinizma postala je, čini se, imperativ svim ljudima koji drže do svoga ugleda. Večeras nitko ne smije biti viđen na večeri. Muški mi prijatelji danas ne šalju poruke da ne bi ispalo da imaju primisli. Ženske prijateljice se skrivaju, srameći se razočaranja činjenicom da nisu dobile ništa za Valentinovo, čak niti cvijeće. A posljednjih su deset godina, od pojave cinizma u njihovoj srednjoškolskoj sobici obljepljenu posterima Backstreet Boysa, objavljivale svijetu da su srčeka, ružičasta boja, cvijeće, čokolada ili ne-daj-Bože poklon Fuj.

Na današnji dan prije dvadeset godina učiteljica Elfriede Schatz u Volkschule zaboravljenog imena zadala nam je zadatak da svima koga volimo napravimo čestitku za Valentinovo. Bili smo premali ili presramežljivi da srčeka izrežemo Bernhartu Huberu koje smo sve ludo voljele pa smo se okrenuli onoj javnoj, sigurnoj ljubavi prema ukućanima. Ja sam imala samo dvije čestitke – jednu za mamu s puno rozih detalja, jednu za tatu s velikim plavim autom, jer nije li veliki plavi auto ono što bi tata želio za Valentinovo?

Beskrajno uzbuđena, kod svojih ukućana nisam naišla na oduševljenje. Tata me upozorio na disproporciju njegove glave u odnosu na auto, kako to samo inženjer građevine može. Mama je nekako nevoljko gledala u ta srca, ionako sam stalno nešto crtala, a i biti mama odrasla u komunističkoj verziji feminizma nosilo je svoja obilježja. Neka su bila doista cool; mama je bila daleko najljepša mama ispred Volksschule neznantnog imena u Beču. Dok su sve mame imale izbljedljele pramenove na dosadnoj kosi, moja se ispred škole pojavljivala s bundom i golemim kovrčama minivala napravljenog na specijalnoj adresi. Mirisala je na Divu i skrivala nezainteresirani pogled iza smeđih Raybanica kada joj je moje uzbuđeno laprdanje o školskom danu išlo na živce. “Mama, zašto me nikada ne pitaš što smo imali za ručak u školi?”, pitala sam ju, a ona je rekla da ju baš i ne zanima, ali da je sigurna da je bilo fino. I kada sam joj – preko veze – odnosno upornog uvjeravanja učiteljice Schatz, objavila da idući mjesec može biti Milchmutti, posao koji je uključivao donošenje mlijeka i kakaa u pauzi i donosio nevjerojatan ugled učenicima, dočekala me je uz smijeh: “Pa ne misliš valjda da ću ja nositi mlijeko po školi?!”

I tako je moj ugled jedine Auslenderice u posh bečkom razredu postao upitan, a mama je nastavila čekati me pred škole vjerojatno pod zavidnim pogledima dosadnih mama i ukradenim osmjesima brižljivih tata. A meni je ostao cinizam.

Svijet je postao toliko cool, da cool prestaje biti cool, zaključila sam neki dan u Notting Hillu shvativši  da sam, uz sav cinizam koji se izbrusio životom u majci cinizma – Britaniji, nedovoljno cool za Notting Hill. Ne nosim torbe od organskog pamuka proizvedene u Keniji, kava koju pijem nije fairtrade i ne mogu se veseliti salati koliko, na primjer, sarmi. Ta groteskna Notting Hill vrsta, a uvjeravam vas da se u Notting Hillu Valentinovo niti ne spominje, imala je efekt povećala na moj vlastiti cinizam.  Pa sam poziv na Freedom Dinner odbila. Jer slaviti slobodu, što god ona značila, je previše cool da bi bilo cool. I da, sretno Valentinovo!

Oglasi