Nakon neprospavane noći potrebno je popiti barem dvije i pol litre vode. I kožu treba hidratizirati. Debeli sloj kreme tajnog sastava potrebno je, uz drijemež, na licu držati cijeli dan. Ne odgovarati na telefonske pozive dok glas ne dobije željeni zvonki ton, na poruke odgovarati s namjernim zakašnjenjem, jesti isključivo salatu i pileći file. Emmina lista je isključiva. A tko bolje zna od Emme, ultimativne Chelsea socialite, termina koji je nemoguće prevesti, a da ne zvuči uvredljivo. A uvreda mi nije namjera nakon što sam ovoga tjedna i ja imala svoj socialite trenutak.

Imati na cijelodnevnom raspolaganju limuzinu (Courtesy of Laureus Awards) izgleda otprilike ovako; iz stana u SW10 na ručak u W1, potom na intervju u Dorchester (nepromijenjen poštanski broj), na frizuru u WC1, užurbano do stana u SW10 (na presvlačenje i bojenje kapaka) pa na party tjedna u SW1.  Zaključak dana: svakoj bi djevojci u Londonu na raspolaganju trebala biti limuzina. Samo tako grad bljesne svojim stvarnim sjajem, dok Mercedes nečujno klizi uz parlament prateći tok rijeke. “Što je ova divna zgrada?”, pitam vozača Teddya, a on se čudi da ne znam da su to barake kraljevske straže. Ja mu naravno ne govorim da znam, ali da kroz stakleni krov limuzine izgledaju mnogo ljepše nego iz autobusa broj 23. I zapisujem poštanske brojeve kako bih izračunala koliko bi mi vremena trebalo za neuobičajeno gradsko zujanje, da nema Teddya i automobila veličine oveće londonske kupaonice.

“Trebala bi biti socialite, a ne novinarka!”, jednom mi je rekao Alastair Campbell, a ja sam se uvrijedila. Sada vidim da je to bio dobronamjeran savjet. No, prekasno je. Moje socialite trenutke uoči ceremonije sportske nagrade Laureus oko 8:15 idućeg jutra,  neposredno prije kolegija u redakciji na dalekoj adresi Koranska 2,  zapečatio je iPhone; “Koliko imaš teksta?”, pitao me urednik, a ja sam promuklim glasom promucala da nemam ništa pošto se očekivani tekst odnosi na događaj završen prije nepunih pet sati. “Piši!”, zadnje je što sam čula, uz broj znakova dovoljnog da popuni duplericu.

Uz golemi prozor dnevnog boravka, koji donosi obilan snop svjetlosti, ali i propušta hladnoću zbog viktorijanske starosti, smjestila sam se omotana dekom i grintala zbog zime, nespavanja, Gin&Tonica, Emme, deadlinea. Nakon prve rečenice sve je postalo lakše. Ona nekako povuče drugu, oblikuje prvi odlomak, klizi ka drugom. Herojska prva rečenica, moj suborac, zbog koje sam se naposlijetku otarasila deke i zaboravila na limuzinu i na svoj odsanjani san života kao londonske socialite.

Možda je u pravu FT-ev Simon Kuper  kada tvrdi da se trebamo staviti na pravo mjesto. Očito je i on imao dileme o tome je li odabrao pravu ulogu za sebe. U redu, možda nije poželio biti socialite, ali obilazeći svijet, štošta mu je moglo pasti na pamet – surfer i freelance event manager na nekom egzotičnom azijskom otoku, zaposlenik u državnom poduzeću kakve postkomunističke države, predani kladioničar bez stalnih prihoda. Možda bi bio sretniji.

Osim što ne bi.

Simon i njegova prijateljica zaključili su, naime, da nemamo izbora. Ljudska je rasa podijeljena u tri skupine  – Striver, Slacker i Fantasist – Borac, Aljkavac i Sanjar. Borac ima energiju i disciplinu da obistini snove drugih. Aljkavac radje odabire izbjegavanje truda nego traženje užitaka. Sanjar živi u svojoj mašti, čekajući da se pojavi izdavač koji će proslaviti njegov genijalan roman koji posljednjih dva desetljeća stoji na prvom poglavlju.

Tri se tipa međusobno baš i ne podnose. Tako niti London – Borac nema živaca za Sanjare i Aljkavce. Svi koji ne pristaju na njegove nepopustljive uvijete – van! Playground je to vječite težnje boraca – nikada dovršena bitka koja je samoj sebi svrha. Taj mentalni mazohizam, koji donosi radost zbog prve rečenice, ugovora, skice, deala, koraka, oduzimajući sate koje bismo mogli provesti maštajući, spavajući, listajući magazine. Borci ne listaju. Borci pronalaze informacije. Ne prate serije, već samo blockbustere s važnom porukom. “Ovo je tako, tako naporno! Zašto nastavljamo živjeti u gradu koji dominiraju Borci? “, pitam Davida kada se nalazimo u lokalnom pubu nakon posla, s podočnjacima i kosom kakvu si ne bi dozvolila istinska socialite. “Zato što je London najbolji grad na svijetu.”, odgovara i podiže čašu, valjda kako bismo nazdravili spirtualnoj Meki svih boraca.

 

Oglasi