Vrijeme je za još jednu istinu: nisam frajerica. Rezultat samoprocjene dočekao me, bez odgode, na adresi 195 King’s Road, u mraku kino dvorane u kojoj sam sedamdeset i pet posto filma s političkom tematikom provela u suzama.

Tako nešto nipošto ne bih priznala svojim anglosaksonskim sugrađanima. Uz “the Thatcher film”,  top temu pubskih diskusija, ne pristaju suze. Kao niti uostalom uz Margaret Thatcher.

Nigel tvrdi da je film zavjera laburistički nastrojene TV mreže Channel 4 (!), lijevičarka Lisa koja i Guardian smatra “konzervativnim kapitalističkim smećem” (!!) uvrijeđena je natuknicama herojstva o “ženi koja je uništila Britaniju”, a Emma koja poznaje spornu gospođu (Thatcher) oprezno odgovara sukobljenim stranama. Ja šutim, dijelom da se ne izbrbljam o suzama (na čiji spomen Britanci reagiraju s nelagodom), a dijelom jer uživam u debati – odlici velikih naroda odgojenih s uputama da ne govore bez lucidnih argumenata i da razlike u mišljenjima ne opravdavaju vrijeđanje i podizanje glasa.

Istina, u mraku kino dvorane, zauzeta brisanjem suza salvetom sa slanim mirisom kokica, nisam se sjetila provjeriti plaču li Britanci. I da sam ih uhvatila kako krišom brišu suze, ne bih znala što ih je rasplakalo. “Svi smo mi samo ljudi!”, šaptala sam u polumraku. Jeste li znali da je Željezna lady prigovarala suprugu kada bi jeo previše putra? I da je i Željezna lady osjećala krivnju kada bi ostavljala djecu kako bi se odvezla na posao? I da se grozi liječnika, samoće i zabrinutog šaputanja o njezinom zdravstvenom stanju?

Biti “samo čovjek” nikada nije bilo manje u modi. Izbrusili smo Facebook profile do poželjne projekcije vlastite individue, svoja vjerovanja prikazali iPadom umjesto etikete, a tragove duhovnosti sveli na ono najnužnije, uglavnom trenutke vlastite higijene i kišne nedjelje. Umjesto duhovnosti, moje prijateljice jučerašnju kišnu nedjelju odabrale su za svježje aktivnosti; serija video isječaka “Shit Girls Say” postala je pravi hit u mojem susjedstvu. Isabella i Emilia čitav su dan zurile u YouTube. Istina, bilo je smiješno. Istovremeno je bilo žalosno. Shit Girlfriend koristi sedamnaest predvidljivih fraza, Shit Hipster Girl nosi vintage naočale i inzistira na organskoj brokuli. Shit Single Girl hvali se da je zabavno biti single. Parodiju svojih osjećaja proživljavaju kroz BBM umjesto razgovora, iPhone umjesto mašte. I tako smo mi, 21th Century (Shit) Girls,  pogleda uperenih u naše vjerne pratioce izgledale kao vanzemaljci koji na magičnim ekranima istovremeno pune baterije i kontroliraju svijet.

Kako smo dopustili da nam to malo bezdušno biće određuje dan? Iako manje dajemo, više tražimo –  tisuće je razloga više da od dana očekujemo spektakl. Svaki čas na ekranu se može pojaviti poruka koja će promijeniti život. No, varljive su to promjene. Plitke i instant kao i poruke kojima nadolaze. A nikada nismo bili manje “humaine”. Mjerilo sreće – broj dobivenih poruka. Računi za mobitel trebali bi dolaziti uz psihološku analizu. Mjesec s malo poruka i poziva: T Mobile poziva vas na besplatni kurs socijalizacije. Busy mjesec – Vodaphone Vas dodaje na svoju listu IT girls. Shit girls.

Malo je vjerojatno da je gospođa Thatcher nedjelje provodila uz Shit Girls Say. Istina, svoje zlatne dane živjela je desetljećima ranije. Sumnjam da se osjeća zakinuto. Ipak, želim vjerovati da bi poput rijetkih osoba koje ne prihvaćaju bljutavu svakodnevnicu nadvladala bezdušno biće koje stvara e-ovisnost i palila ga po potrebi, kao izvor svega što je svijet ikada naučio i iskru onoga što se još može naučiti. Funkciju raspoloženja bi zanemarila. Analize mobilnih kompanija preskakala. Ionako je svijet suviše opterećen osjećajima. “Zašto svi samo osjećaju?! Mislite ljudi, mislite!!” I da me je ugledala kako cmoljim ispred prikaza njene starosti vjerojatno bi pomislila: “Suze ne idu uz Željeznu Lady!” Rekla sam vam da nisam frajerica.

Oglasi