Tjedan dana odmora u Marrakechu razjasnilo mi je:

Tko traga za istinskom ljepotom, neka je potraži na Istoku, u zalascima sunca nad pustinjama Magreba, u smiraju kićastih bazara i raskošnim vrtovima riada. Neka pronađe raskoš u zlatnim nitima kaftana, klizeći uz popločena šetališta i fontane hamama. Kome treba duhovnosti, pronaći će je na Istoku; uhvatiti je u opojnom zovu s minareta, u sufijskim stihovima i beskompromisnoj samoći pustinje.

Image Marrakecha : colonial chic. Usred labirintalnih ulica svaki će se čas, čini se,  pojaviti Lord Sebastian Flyte iz Brideshead Revisited, kultnog britanskog serijala o vječnom traženju ( i nenalaženju)  smisla bogatih i izgubljenih britanskih nasljednika. Sebastian je aristokratske klubove Londona zamijenio misterioznim pričama Marrakecha – jer ne odgovara li potkupljivi Istok bolje zahtjevima dekadencije od organiziranog Zapada? Noću bi se opijao za šankom Comptoira, francuske verzije marakeškog clubbinga ili možda u baru Churchillovog omiljenog hotela Mamunie gdje je noćima topio svoj strah od života koji ga nikada nije niti pokušao uplašiti? Sve to nakon europeiziarne večere sačinjene od tajine i tri gin martinija, nakon sunčanja u luxury suite s ručno ukrašenim štukaturama i bazenom s tisuću i jednim murino ogledalcem umjestom pločica.

Jer tko traga za raskoši, naći će je na Istoku.

Slijedeći puteve suvremenih Sebastiana, pod palmom Mamunie, uz francuski čaj od bergamota – jer bivše kolonije uvijek ostaju nekako podređene svojim nekadašnjim vladarima pa u zemlji čajeva uvoze parišku kopiju – priznajem, nije bilo mjesta razmišljanju o politici. No, Arapsko proljeće je nedovoljno daleko, a kriza europskog identiteta suviše blizu da moj tjedan na Istoku ne bi poslužio kao,  iako limitirani, osobni uzorak svijeta.

Na putu ka Istoku čitala sam o kraju Zapada. Prije samo nekoliko godina bilo bi potpuno nezamislivo da Financial Times – novina stvorena u koljevci svega što simbolizira Zapad – postavi niz sumnji o Zapadu. “Kraj kapitalizma” naslov je serijala FT-a praćen zastrašujuće velikim i zabrinjavajuće realističnim upitnikom. Nije li kapitalizam jedan veliki promašaj? Jer bliži se polovina desetljeća argumenata protiv kapitalizma.

Nije li nas, ustalom, sve nadmudrio neki drugi, istočniji svijet – na čelu kojeg Kina filtrira život za svoje ljude i vrijednost slobode smatra upitnom. I ta sloboda pokazala se varljivom, poput lažljive zavodnice obećavala je sve, za sobom ostavila tek oblak parfema i čuđenje. Svi slavljenici mita o slobodi, ostali su mit. “O lijepa, o draga, o slatka slobodo…”, odjekuje sjećanje na davno ugašenu Dubrovačku Republiku, čiji suvremeni duh Libertas je unovčen kao turistička atrakcija s preskupim metrom kvadratnim da bi je naseljavalo lokalno stanovništvo. U Maroku sloboda nije imperativ. Baš kao niti demokracija. U Maroku nisu procvjetali pupoljci Arapskog proljeća jer zašto bi itko prosvjedovao protiv zgodnog kralja koji donosi radost (istovremeno se bogateći peterostruko dok se narod prema boljitku kotrlja neznatnom brzinom).

Tko želi znati o siromaštvu, neka krene ka Istoku. Dočekat će ga u trošnim domovima građana trećeg svijeta, u gladnim očima djece – okruglim zdencima straha, lukavosti i snalažljivosti, zamjenskim oblicima igre. U borama uvijek umornih lica, preklinjajućim osmjesima uličnih prodavača artikala bez porijekla, vlasnika bez destinacije.

Moj uzorak svijeta na terasi hotela Mamunia, reći ćete, nevažan je i isuviše simboličan. No, u nedostatku uvjerljivog predviđanja budućnosti svijeta, pridružuje se meteorima analitičara i kolega novinara – onima koji pišu o kraju kapitalizma, o novom poretku, o novoj budućnosti.

Možda smo ipak malo pretjerali. Možda nije baš sve što čini Zapad toliko krivo. Možda sloboda nije precijenjena, nego samo treba novi polet povjerenja.  Po povrtaku u London, divim se Zapadu. Ulice grada su čiste i popločene, a djeca – unatoč opjevanoj financijskoj kataklizmi, ne provode dane na cesti prodajući artikle bez vrijednosti.

Prije nekoliko mjeseci David Cameron i Barack Obama su u britanskom parlamentu govorili o novom poretku. Da vam nešto objasnimo – rekli su vođe nekoć gordih, sada rado ismijavanih nacija – svijet se (ipak) ne mijenja. Susjedi s dvije strane Atlantika i dalje ostaju ponosne kolijevke demokracije, Zapada i kapitalizma, koji, unatoč svemu, funkcionira. Ipak, u tih nekoliko mjeseci od njihovog susreta dogodilo se štošta, a nije baš sve išlo u prilog njihovim odama anglo svijetu.  Istina, pali su vođe Istoka, ali skoro i euro. Neki su izgubili rejting, neki divljaju u kršćanskom fundamentalizmu, a neki govore da je ujedinjena Europa promašaj. Cinici trljaju rukama, glasni su, zanimljivi, proročanski izazvovni. Ali, glasni cinici rijetko govore o alternativama. Možda je baš njima veliki Churchill poručio: “Kapitalizam je najgori oblik ekonomskog managmenta osim svih ostalih oblika koji su pokušavani s vremena na vrijeme.”

Oglasi