Everybody who’s anybody. Svatko tko je netko. Kao mantru ponavljala sam si ispraznu frazu, na oba jezika, za slučaj da će jedan zvučati uvjerljivije.

Cesta je bila zavojita, moje lice zeleno. Nisam željela biti ovdje, nisam željela biti nigdje nego u fotelji pored okićenog bora u društvu nove knjige o Hemingwayu. Ipak, nisam mogla biti u različitijem okruženju. Cesta je vozila u Saint-Tropez na novogodišnji ručak u Club 55. “Everybody who’s anybody će biti tamo!”, rekao je Mark. “I mi!”, odbrusila sam. Sa stražnjeg sjedala odzvanjao je smijeh Holly i Simone. Meni je pripalo prednje, u nastojanju da me se oraspoloži. Ali ja jednostavno nisam željela biti tamo.

Na neke vas stvari prijatelji nagovore, na neke vi nagovorite prijatelje. Moja osobna triologija karaktera: Jedinica – Novinarka – Vodenjak daje mi puno pravo na ovu drugu opciju. Komotnija je i s izglednijim scenarijem. No, kako se prosinac približavao kraju, a London pustio skandaloznom odlučnošću, sve je bilo očitije da nemam izbora. Vikend u južnoj Francuskoj, posuđenoj domovini “everybody who is anybody” Britanaca, logični izlaz na more samo sat i petnaest leta s Heathrowa.

Istina, kulisa je bila savršena. Svatko tko se prvi dan siječnja nađe na Azurnoj obali razumije zašto je postala biser Europe. Kričavo nebo, pjenasti i naoko meki valovi. Mazni mistral i zrak s mirisom meda. Mozaik impresionista, Vincentova paleta. Ipak, ispred Cluba 55 malo je toga imalo veze s umjetnošću. Na petnaestak četvornih metara vrijednost automobila spasila bi hrvatski BDP (a niti britanskom ne bi loše došla).

Na stvari se može gledati iz više kutova. Ja sam odabrala onaj cinični, dovela ga sa sobom poput gustih londonskih oblaka, ne želeći ga se otarasiti. Stotine sjajnih frizura na suncu i zveckanje čaša zlatnog šampanjca činili su mi se kao rugalica stvarnosti, valjda posljedica mjeseci prenošenja vijesti o urušavanju eurozone, financijskoj kataklizmi i gotovo smrtonosnim prosvjedima u Londonu. Dakle, lijepi ljudi u Cinguante-cinqu ispreplitali su svoje čarobne priče, hiperbole svojstvene onima s previše vremena za njihovo osmišljavanje i sve je odzvanjalo radošću i željom za životom. Sunce je bilo na svom vrhuncu i brige su se činile dalekima, doista dalekima.

Kako me grijalo sunce, tako se otapao i moj cinizam. Očito nije dovoljno urezan. Možda je u meni previše čestica sreće koje se razbuktaju suncem, ukusnim obrokom ili dobrim društvom. Sreća je svakako bila tema dana. O njoj se mnogo govori u posljednje vrijeme. Traže se njeni sastojci, razglaba o njenim tajnama. Knjige, istraživanja, dokumentarci. Tako je to na prijelazu stare u novu godinu. Sreća je obitelj, kako je indirektno poručila Queen Elizabeth II, u svojoj Božićnoj poruci. Sreća je krov nad glavom i dovoljna količina hrane, izjavio je jednom ratni izvjestitelj Timesa, po povrtaku s afganistanske turneje. Sreća je relativna, zaključila je njegova kolegica koju je prije nekoliko mjeseci nesreća učinila nepokretnom. Terapijsko jahanje tijekom kojeg se osjećala kao “normalna” osoba učinilo ju je najsretnijom osobom na svijetu.

Malo društvo okupljeno oko tek postavljenog stola u Clubu 55 također je tražilo sreću. Neki u obliku sunčanih zraka (uz mentalni podsjetnik da je u isto vrijeme u Londonu bilo hladno, kišno i užasno), neki pokazivanjem novog outfita zahtjevnoj pozornici Saint-Tropeza. Nekima se svidjelo biti u okruženju lijepih djevojaka, a neki su imitacijom sreće pokušavali prevariti tugu. Bogati nasljednici, oni koji će to tek postati, rastavljeni, usamljeni, prevareni, odsutni, obični, nesigurni, arogantni – svi su bili tu, na proslavi prvog dana Nove godine, u potrazi za srećom. Možda je šampanjac učinio svoje ili uvijek iznova ponavljane priče o Brigitte Bardot, ali činilo mi se da smo svi u istoj kaši. Tražimo sreću. U tome smo jednako nevješti, jednako uporni.

Mala britanska kolonija nakon kasnog ručka okupila se na plaži kako bi u zrak pustila lampione. Na tamno ružičastom nebu koje je postupno postajalo tamno plavo zasjali su osvjetljeni lampioni, odaslani iz naših ruku. “Zaželite želju! Lampioni donose sreću!”, netko je viknuo, a skupina odraslih i iznimno razumnih nerazumno je utihnula. Zaželjeli su želju. U potrazi sa srećom.

Oglasi