Odrasla sam, nema povratka. To saznanje ne dolazi s iskustvom, životom izvan roditeljskog doma ili gustim približavanjem tridesetoj. To saznanje dolazi s organizacijom Božića.

S jednog otoka, vratila sam se na drugi i ubrzo požalila. Cipar je bio sunčan, vedar, s okusom svježih naranči i slanim mirisom mediteranskih valova. U Londonu me dočekao mokri vjetar, onaj kojem je nemoguće uteći, a balerinke na promrzlim nogama činile su se kao rugalica decembarskoj Britaniji. Umjesto slasnog soka od naranči kojeg na Cipru serviraju umjesto vode, dočekala me pinta bljutave pive u pubu u kojem sam se pokušala zagrijati čekajući taksi. Ispred takve kulise, još rumena od ciparskog sunca, trebala sam pronaći svoj Božić.

Isprva se činilo kao sjajna ideja provesti Božić u Londonu, biti domaćin (kako grozna, odrasla riječ) obiteljskog Božića. Dok nisu nastupili tehnički problemi. Na primjer kuglice za bor. Svi znamo gdje su, na tavanu ili u podrumu ili na vrhu ormara u gostinjskoj sobi. Spavaju jedanaestomjesečni san, čekajući da, krajem prosinca budu probuđene. Potrebno ih je samo izvaditi iz kutije da zablistaju i postanu predmet divljenja cijelog kućanstva. I štalica, koja svake godine ostane bez jedne životinje, ali bitno je da su glavni akteri na okupu. Gdje su u Londonu kuglice?! Gledam po storage ormarima ugrađenim u zidovima i osim praznih kofera i usisavača nema ničega. Cimerica Dana je iz Dubaia, zašto bi posjedovala kuglice za bor?! Potom tražim po tradicionalnim robnim kućama John Lewis i Peter Jones, londonskoj Nami, odnosno onome što bi trebala biti da je zdravog razuma i pronalazim nedodirljivo egzotične i skupe kuglice koje sjaje sjajem nepoznatog i takve bi ostale i u mome domu. Pa bor od kojeg me tjednima hvata jeza. Prodavači borova Alex i John već danima su ispred crkve St.Andrew u mojoj ulici, puštaju crkvene Božićne pjesme i zabavljaju prolaznike. Znam to jer Isabella namjerno prolazi mojom ulicom na povratku s posla, očiti detour, jer tvrdi da John izgleda kao s reklame za Eton. “Nije zgodan, ali poželiš mu istovremeno biti mama i žena.”, objašnjava. Ali, Isabella je u Brazilu i nemam s kime – s ciljem popusta – flertovati s prodavačima borova koji su to samo navečer, a danju su brokeri u Cityu. Vrlo dobro znaju svoju računicu. I 70 funti za bor čini im se potpuno u redu, za Chelsea, govore, fraza koji svaki puta koristiš kada vadiš novčanik ispred računa precijenjenih artikala. “To je u redu…za Chelsea.” Deset funti za omlet, tri za cappuccino, sedamdeset za bor – prihvatljivo. Za Chelsea. Neprihvatljivo za hrvatsku novinarku. Stoga samo izdaleka mahnem Alexu i Johnu i njihovim krasnim borovima. Pa Božićno čišćenje i sušenje krevetnine uz radijatore. I odlazak u sjeverni London po pernati pokrivač za roditelje koji živi u Simoneinoj gostinjskoj sobi jer za dodatne pokrivače u Chelsea nema mjesta. No, to je u redu. Za Chelsea.

Pa pronalazak namirnica u Marks&Spenceru i kopanje po sjećanju kako bih pronašla upute prema kojima mami uspjeva u kuću dovesti Božić. No, sve je uzalud. Moj je stan kao prazno platno sa crvenim svjećicama koje je Dana kupila 3 za 1 “jer fino mirišu”. Tako da nas već u hodniku zapuhne aroma kolačića s džumibirom, iako kolačićima niti traga.

Šećem s Peterom King’s Roadom u potrazi za poklonom za njegovu mamu. Lice mu je bijelo, a obrazi crveni od zime, nosi debeli crveni šal i ima tamne uvojke. “Kao s reklame za Eton!”, rekla bi Isabella. Dečko s reklame za Eton jako ako se veseli Božiću. Njegova velika obitelj – dva brata i dvije sestre, bake i djedovi, tete i ujaci – se okuplja na seoskom imanju i pjevat će i jesti i pričati tople priče kako to čine generacijama. Dolazim u napast da preklinjem Petera da uvrsti moju malu nuklearnu familiju u Božić njegove proširene, pravi Božić koji je nemoguće donjeti kroz uska vrata moga doma, ali to ne činim. Peter je doista dečko s Etona i pri spomenu emocionalnih tema osjeća vidnu nelagodu. Zato mu pomažem odabrati boju pulovera od kašmira za mamu i ostavljam ga na stanici za Wincester gdje ga čeka raskošni Božić, onaj iz starih bajki i repriziranih holivudskih filmova.

Po povratku, iako oboružana kuglicama, moj je stan još uvijek bezbojan. Sada kada su, uoči Božićnog čišćenja dvojca Dana – Ana, uklonjene sve nereprezentativne pojedinosti izgubio je i svaki oblik atmosferičnosti. Na policama su uredne knjige, političke biografije kojima se pripremam za intervjue i Danine pravne studije, nekoliko arapskih ornamenata koje nam zid pretvaraju u sličicu bliskoistočne džamije i uredni jastučići s ogledalcima koji se sjaje, ali nisu čak niti udobni. Stojim tako i gledam svoj nebožićni dom.

A mama i tata već su u avionu.

“Ja sam Grinch!”, govorim Dani, a ona me ne sluša, jer promjene raspoloženja su učestale i nebitne u domu Arapkinje i Hrvatice. Odlazi u teretanu, a ja u lokalnu knjižaru jer tamo su svi su ljubazni i iz s razgovorima iz nekog drugog stoljeća. U međuvremenu počinje padati kiša i kisnemo moje nove knjige i ja, koje sam kupila u zamjenu za čavrljanje s Andrewom iz knjižare, treće generacije vlasnika knjižare. “Hej!”, viče netko za mnom. Crveni obrazi Alexa, prodavača bora. Imamo posljednji bor za tebe. Trideset funti.”, govori mi. Okrećem se i ugledam prizor najljepšeg bora na svijetu. Alex i John penju se za mnom u moj stan i stavljaju bor u dnevni boravak. Svi vidimo da je prevelik, ali komentiramo da je upravo savršen. Potom dečki – bankari – sezonski prodavači borova pomiču namještaj. Poklanjaju mi postolje. Dolazi i Dana pa zajedno kitimo bor s našim susjedima bankarima – sezonskim prodavačima borova i pijemo čaj i smijemo se.

Dana peče kolač od džumbira i cimeta čiji miris napokon nadvladava umjetni miris svijeća. I gle čuda – u dnevni boravak moga doma ušao je Božić, smjestio se unatoč neudobnim jastučićima i arapskim ornamentima. Bor je raskošan, lampice svećane, iTunes namješten na folder “Christmas”, a sličan prizor osvjetljenih susjednih prozora gotovo filmski. Comme il faut, iako bez uputa.

A moja nuklearna obitelj već je na Heathrowu.